Forum Klix.ba

Poznati Hrvatski povijesnicar Ivo Goldstein objasnjava proces Hrvatizacije katolickih Vlaha, obrnuta situacija je sa pravoslavnim Vlasima koji su kasnije postali Srbi.

Skenirana stranica iz knjige The Serbs od Tim Judah.

http://s28.photobucket.com/albums/c236/ ... orija5.jpg

Ovdje Tim Judah navodi podatke iz putopisa Albera Fortisa u kasnom 18 stoljecu u kome se kaze da nikada nije cuo za tamosnje stanovnistvo da se naziva Srbima ili Hrvatima vec samo VLASIMA:

The Vlachs in Bosnia by Noel Malcolm



In the defters of the 1470s and 1480s they can be seen spreading into central and north-central Bosnia, in the regions round Visoko and Maglaj: soon after 1476, for example, roughly 800 Vlach families were settled in the Maglaj district, accompanied by two Orthodox priests. The number of Vlachs in north-central and north-east Bosnia continued to grow over the next fifty years, and they began to spread into north-west Bosnia too.

During the wars of the early sixteenth century more areas of northern Bosnia became depopulated as Catholics fled into Hapsburg territory. Since it was particularly important for the Ottomans not to leave land empty close to the military border, there were large new influxes of Vlach settlers from Hercegovina and Serbia. Further movements into this area took place throughout the sixteenth century; plague, as well as war, left demographic gaps which needed to be filled.

As early as 1530, when the Habsburg official Benedict Kuripe?ic travelled through Bosnia, he was able to report that the country was inhabited by three peoples, One was the Turks, who ruled "with great tyranny" over the Christians. Another was "the old Bosnians, who are of the Roman Catholic faith." And the third were "Serbs, who call themselves Vlachs . . . They came from Smederovo and Belgrade." So important was the Vlach element in the creation of this Bosnian Orthodox population that, three centuries later, the term "Vlach" was still being used in Bosnia to mean "member of the Orthodox Church."

http://www.farsarotul.org/nl16_1.htm

Takve viceve jedino i mogu izmišljati kompleksaši nesigurni u sebe. Nije ništa ni čudno za ljude koji su vijekovima bili razvučeni između velikih sila, Ugarske i Mlečana i koji tek zadnjih stotinjak godina mogu govoriti o nekoj kompaktnoj državi. Uglavom se pozivaju na neki tamo davno prohujali 7. vijek a poslije toga dolazi velika rupa do pred možda zadnjih stotinu godina. E sad, uslijed te velike praznine se počinju javljati razni kompleksi i bezrazložno veličanje samog sebe. Pogotovo je to vidljivo u slučajevima gdje se katolici iz Bosne prisvajaju sebi ukoliko imaju imalo uspjeha u životu, ili su upamćeni po nečem velikom, a ukoliko je riječ o problematičnom liku onda se on naziva glupim Bosancem ili Hercegovcem, bez obzira bio on katolik ili ne. To je izraženo u mantalitetu tih ljudi i do današnjeg dana,pa odatle i takvi vicevi. Samo neka pričaju viceve, a neki od sveprisutnih na forumu bukvalno ne spavaju nego strepe od raznih postova i može ih se vidjeti i u gluho doba noći bez obzira na vremenske zone kako grozničavo negiraju sve što nije u skladu sa onim što su oni u svojim glavama zacrtali.

VLASKO PORIJEKLO DINASTIJE PETROVIC-NJEGOS

Da, da nisu bili Srbi, kako je to moguce, za ovaj podatak prvi put cujem, naprosto neverovatno bre.(zahvaljujem se Dukljaninu na skenovima).
Veliko hvala prijatelju.











http://www.durmitorcg.com/forum/viewforum.php?f=51

POSJETITE OVAJ FORUM I PRIUPITAJTE OVOGA COVJEKA AKO VAS ZANIMA NESTO IZ HISTORIJE CRNE GORE.

lipakaja wrote:VLASKO PORIJEKLO DINASTIJE PETROVIC-NJEGOS

Da, da nisu bili Srbi, kako je to moguce, za ovaj podatak prvi put cujem, naprosto neverovatno bre.(zahvaljujem se Dukljaninu na skenovima).
Veliko hvala prijatelju.


http://www.durmitorcg.com/forum/viewforum.php?f=51

POSJETITE OVAJ FORUM I PRIUPITAJTE OVOGA COVJEKA AKO VAS ZANIMA NESTO IZ HISTORIJE CRNE GORE.

"Tamo gdje prestaje istorija srednjevjekovne Bosne, pocinje istorija Crne Gore"Nema potrebe da ih pitamo, oni trebaju pitati nas.

Mozel mi neko reci jesu li Dubrovcani Hrvati i ako jesu od koje godine?

nokia6170 wrote:Mozel mi neko reci jesu li Dubrovcani Hrvati i ako jesu od koje godine?

Pitaj mene, pitaj mene, znam ja, znam ja

Sa veliko-Srpskog sajta Srpsko Naslede

http://www.srpsko-nasledje.co.yu/sr-l/1 ... le-12.html

Napisao: Boško Desnica (Iz knjige "Stojan Janković i uskočka Dalmacija): HRABRA SMRT KOD ZEČEVA



"Vlaški kapetan Mandušić, iskusan u svim potrebama, doista je vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegova kova", pisao je zadarski guvernadur Lenard Foskolo, o Mandušiću Vuku, arambaši iz Šibenika, koji je za Mletke ratovao samo pet meseci, a opet ušao u pesmu, narodnu, guslarsku, odakle ga je preuzeo i "pocrnogorčio" vladika Njegoš.

Vladika Rade učinio je nama, dalmatinskim Morlacima, jednu nepravdu: oteo nam je Vuka Mandušića i pocrnogorčio ga. On je, nesumnjivo, naišao na to ime u narodnoj pjesmi i, očaran njegovom punoćom i zvonkom ljepotom, uzeo ga otuda i njim krstio ono mikelanđelski silno oličenje muškosti u svom Vijencu. Vladičino krštenje izbrisalo je zavičajnu pripadnost dalmatinskog Vlaha i vezao ga za tlo, sredinu i događaje koji su vrlo časni, ali nijesu njegovi.
Po Zlatoviću i Kolendiću, Vuk Mandušić doselio je u Šibenik sa narodom koga je definitor o. Nikola Ružić digao proti Turcima i preveo u mletačko područje. Zlatović ne navodi izvora za tu vijest, a Kolendić se pozivlje na dvije svjedodžbe u arhivu manastira Visovca, koje mi, na žalost, nijesmo imali prilike da ispitamo.
Ružić je, u nadi da će mu ta zasluga pribaviti u pražnjenu ninsku biskupiju, pobunio za račun Mlečića Petrovo polje i Prominu. Uslovi i potankosti tog ustanka utvrđeni su ugovorom zaključenim u Šibeniku 17. decembra 1647. g. među fratrima i glavarima s jedne strane, i šibenskim kontom Z. F. Zorzijem (Giovani Francesco Zorzi) s druge strane. Sporazum sa petropoljskim Morlacima omogućio je Foskolu osvojenje Drniša (oko 20. februara 1648.
Poslije tog osvojenja visovački fratri dovedoše odmetnuti narod u šibenske varoši, a oni se nastaniše u manastiru Sv. Lovre.
Među imenima knezova i glavara koji su potpisali šibenski ugovor ne nalazi se Mandušićevo ime, ali nemajući razloga da sumnjamo u Zlatovićevu i Kolendićevu vijest, uzimljemo kao tačno da je i on došao u Šibenik prilikom te seobe. Mandušić je dakle prešao k Mlečićima koncem februara 1648, a kako je poginuo 31. jula te iste godine, to je njegovo uskočko djelovanje u duždevoj službi trajalo svega 5 mjeseci. I već ta kratka djelatnost bila je dovoljna da ime Vuka Mandušića otme zaboravu i da mu otvori dveri narodne epopeje!
Arhivski podaci o Mandušiću nisu brojni, ali su zato vrlo zanimljivi i prikazuju njegovu ličnost sa izvjesnim reljefom.
Prvi je podatak o Mandušiću sadržan u jednoj depeši generalnog proveditora Leonarda Foskola od 3. jula 1648. g. Depeši je priložen i zapisnik Mandušićeva saslušanja o njegovoj provali na Ključ ("che nel nostro idioma vol dir chiave"), a Mandušićev je izvještaj važan samo po tom što nam kazuje kako su duboko (devet konaka) prodirali u turski kraj naši pljačkaški odredi, i što nas obavješćuje o jednoj sječi roblja, kojoj su naši morali da pribjegnu da bi mogli braniti se od turske potjere. Uostalom, to je prikaz tipičnog uskočkog pljačkaškog pohoda, koji prolazi neopažen planinama, napada turska naselja nenadno u osvit dana, pali yamije sa hoyom taman okuiše, hara, pljačka, ubija, podmeće vatru i vraća se natovaren plijenom i odsječenim glavama, braneći se od potjera i prolazeći kroz busije. U propratnoj depeši, koju smo prije citirali, Foskolo kaže da je "vlaški kapetan Mandušić, iskušan u svim potrebama, doista vrlo hrabar, ali ujedno i smotren, što je neobično svojstvo kod ljudi njegova kova".

Harambaša Šorić, "pijandura i srebroljubac", ali "hrabar vojnik"

U junu te iste godine Senat je bio obdario popa Šorića, poglavicu goričkih uskoka, zlatnom kolajnom. Foskolo, koji tog odlikovanja nije bio predložio jer Šorić, pijanac i srebroljubiv, nije kod njega stajao na naročitoj cijeni, pokušao je da bar odgodi predaju kolajne. U depeši od 11. jula 1648. g. on je to opravdavao ističući "da bi taj znak vanredne ljubavi prema tom licu, mogao da oneraspoloži koga drugog koji služi jednako kao on (Šorić) ako ne i bolje od njega, jer iako je Šorić hrabar vojnik i ima nešto pristaša, ne može da računa na posluh, jer sa vojnicima nije darežljiv".
Taj drugi koji bi, po Foskolovom mišljenju, bio zaslužniji odličja nego Šorić, bio je Vuk Mandušić. U depeši koju je Foskolo odmah po ovoj, još istog dana, uputio Senatu, on to otvoreno kaže:
"Kad bi za kapetana Mandušića došla druga kolajna jednaka Šorićevoj, a on je zanago zaslužuje, to bi njemu prištedilo gorčinu isključenja, a naciji bi poslužilo na veliku utjehu, jer je on na Krajini cijenjen više nego ijedan drugi."
Te nagrade Mandušić nije doživio.
Novi bosanski paša Derviš Skopljak, sišavši u Livno, bio je koncem jula uputio u Kotare svog ćehaju Husein-bega sa jednim odredom od 4.000 ljudi da se sveti odmetnutim Morlacima. Husein je harajući Kotare bio dopro do Biograda i Turnja, pa se sa golemim plijenom vraćao u Knin. Foskolo, nemoćan da spriječi Huseinov pohod, izasla Smiljanića sa kotarskim, a Vuka Nandušića sa šibenskim uskocima, da mu pokušaju presjeći uzmak i oteti plijen. Sukob koji je otuda nastao i u kojem je Vuk Mandušić poginuo, opisan je do sitnica tačno u saslušanjima Ilije Smiljanića i još dvojica harambaša, koja su priložena Foskolovim depešama o tom događaju.
Mi ih donosimo u doslovnom prevodu:

Izjava harambaše Ilije Smiljanića

"Na prvi avgust 1648." Harambaša Ilija Smiljanić izvješćuje:

Jučer u osvit dana, pošto smo otkrili u okolici Zečeva neprijatelja, koji je u velikom broju dolazio sa plijenom upljačkanim oko Biograda, mi Vlasi, kojih je bilo oko 700, podijelismo se u dvije čete, jednu sam vodio ja, a harambaša Mandušić drugu. Turci učiniše juriš na kaštel, u kojem se nalazio harambaša Vukadin (Mitrović) sa 30 pješaka, i osvojivši obor pognaše 30 tovarnih konja i dva moja sedlanika. Zatim gvozdenim klinovima pokušaše da se popnu i osvoje kaštel. Naši, braneći se iznutra, ubiše ih više od trideset. Turaka je bilo velikomnoštvo i neki su od njih toliko radili da su, popevši se na kulu, koja nema svoda, tukli kamenjem one koji su u njoj bili, tako da su ubili dvojicu. Videći mi opasnost onih u kaštelu digosmo se svi da ih branimo i jurnuvši na neprijatelja, ja sa svojom četom a Mandušić s druge strane, pobismo ih više od trideset, kojk su sa onima gore spomenutim nađeni na razbojištu, osim drugih koje Turci odnesoše, i ugrabismo im 400 konja, sa kojih su bili sjašili. Kad Turci primjetiše da je nas malo, toliko se osokoliše da nam okrenuše lice i prisiliše nas na uzmak. U tome pogibe desetorica naših i izgubismo one zaplijenjene konje, sve osim četiri, i ostade zarobljen jadni harambaša Mandušić, poslije neg se hrabro podnio i ubio četiri Turčina. Držali su ga živa nekoliko sati a najzad mu odsjekoše glavu. Ja sam kasnije pomogao da mu se trup sahrani. Mnogi su neprijatelji dopali rana a mi, ustavivši se na jednom vrletnom položaju gdje konjica nije mogla da se razvija, zadržasmo se sve dok Turci, oko pola dana, ne prođoše prema Kninu. U spomenutom je sukobu harambaša Martin Jagnjić oteo jedan barjak, ubivši barjaktara koji ga je nosio. Barjak smo prikazali presvijetlom gospodinu generalu. Jedan moj sluga, po imenu Obrad Cigović, ponio se hrabro u zečevskoj kuli, otsjekav više od 4 koplja onima koji su pokušavali da se popnu, i ubivši kroz puškarnice deset Turaka."

Statuta Valachorum (prijevod)


http://www.skdprosvjeta.com/page.php?id=33


MI FERDINAND, MILOŠĆU BOŽJOM IZABRANI I VAZDA UZVIŠENI CAR RIMLJANA I KRALJ NJEMAČKE, MAĐARSKE, ČEŠKE, DALMACIJE, HRVATSKE, SLAVONIJE ITD., NADVOJVODA AUSTRIJE, VOJVODA BURGUNDIJE, BRABANTA, ŠTAJERSKE, KORUŠKE, KRANJSKE, MARKGROF MORAVSKE, VOJVODA LUKSEMBURGA, GORNJE I DONJE ŠLESKE, WÜRTEMBURGA I TECKA, KNEZ ŠVAPSKE, GROF HABSBURGA, TIROLA, FERRETTA, KYBURGA I GORICE, ZEMALJSKI GROF Alzasa, Markgrof Svetog Rimskog Carstva iznad Ennsa, Burgaua i obiju Lužica, Gospodar Slavonske marke, Pordenona i Salzkammerguta.

Predajemo sjećanju sadržajem ove isprave dajući na znanje svima kojih se tiče. Otkako neizrecivom milošću Svevišnjega BOGA uzdignuti na Naše najuzvišenije Veličanstvo upravljamo kormilom države, ništa nam nije preče niti draže nego da Naše brižne napore upravimo osobito na ono što bi moglo pridonositi širenju i jačanju kršćanstva te na svaki način biti probitačno svim posjedima i narodima koji se pokoravaju vlasti Naše milosti i žezla. Stoga, budući da bijasmo čitavu općinu Vlaha koja na temelju dopuštenja i milosti Naših pretšasnika blažene uspomene Rudolfa Drugog i Matije, rimskih careva i kraljeva Ugarske dosele već trideset godina imade prebivalište u krajevima Našega Kraljevstva Slavonije između Save i Drave, nedavno i Mi obdarili posebnom Našom i Naših zakonitih nasljednika kraljeva Ugarske poveljom o zaštiti i upravi, uslijed daljnje skrbi Naše dobrostivosti za korist, spokojstvo, sigurnost i održanje kako samih Vlaha, tako i čitave kršćanske domovine, želeći također da se doima korisno i ostalima koji su podložni Našoj dobrostivoj upravi, Mi smo milostivo smatrali da istoj općini Vlaha koji borave između spomenutih Save i Drave, sukladno sadašnjem stanju stvari i prilikama, valja dodijeliti, odrediti i propisati sljedeće članke Zakona i Statuta, po propisu kojih neka odsada žive i ravnaju se, kako bi dakako Kraljevstva i naši posjedi to više i snažnije bili utvrđeni i zaštićeni od Turaka, najljućih neprijatelja kršćanskoga imena te drugih neprijatelja, jednako izvrsnom i vjernom vojničkom službom i junaštvom ovoga naroda, kao i putem i snagom izvjesnih zakona. Budu li se oni obdržavali među istim Vlasima kako u miru, tako i u ratu, ponajviše mogu, pored porasta pravde i stege, plodonosno pribaviti milost i blagoslov Svevišnjega i spasonosno očuvati ispravan način života prema valjanim kršćanskim pravilima.
Sadržaj pak tih članaka je ovakav:





O POGLAVARSTVIMA





ČLANAK 1.


Svako selo Vlaha koji obitavaju između rečenih rijeka Save i Drave, neka imade svoga suca ili kneza, čovjeka, dakako, kadra i podesna za obnašanje službe te vrste. Njega neka u za to određeno vrijeme, naime u mjesecu travnju prije blagdana Sv. Jurja, izabere općina njegova sela na godinu dana, a izbor neka se dade na znanje generalu.



ČLANAK 2.



Kao što čitava općina Vlaha boravi na području triju vrhovnih kapetanija, naime, križevačke, koprivničke i ivanićke, tako neka se u svakoj kapetaniji zasebno bira i postavlja vrhovni sudac, muž vješt i upućen u domovinske zakone. On neka zajedno s osmoricom prisjednika predsjedava sudovima na svome području i sukladno ovim Statutima vodi istragu i presuđuje u svim parnicama i sporovima. Izbor pak sudaca i osmorice prisjednika neka se obavlja na blagdan Sv. Jurja ili oko njega na način da se svakako svi knezovi svoga područja, zajedno s dvojicom ili trojicom starješina ili prisežnika iz svakoga sela sastanu na određenome mjestu u istoj kapetaniji i ondje po propisu izaberu suca i osam prisjednika za područje svoje kapetanije. Suci i prisjednici tako izabrani u svakoj kapetaniji neka se predlože generalu i on će ih u naše ime potvrditi ako to ne priječe nikakvi zakonski razlozi. Ako bi se pak činilo da se tome protive neki zakonski razlozi, smjesta će se dojaviti nama. Iste vrhovne suce neka svake godine, u vrijeme i na način kako je rečeno, knezovi i starješine sela slobodno uklone iz službe u svakoj kapetaniji. Ako se to bude smatralo svrsishodnim i ako to bude nalagala dobrobit i korist domovine, zadržat će se u istoj službi i general će ih iznova potvrditi na spomenut način.


ČLANAK 3.


Počinitelje krivičnih djela protivnih javnome miru i probitku kao i drugih zločina kažnjivih smrtnim kaznama, knezovi su dužni bezodvlačno uhititi i izručiti vrhovnom kapetanu svoga područja u ruke tamničara. U međuvremenu neka pak vrhovni sudac sa svojim prisjednicima smjesta provede istragu kako bi se isti počinitelji, pošto budu proglašeni krivima za takvo krivično djelo i zločin, predali Ratnome vijeću. Prema ustaljenome pravnom redu, tamo neka se ne kazne novčanom kaznom ili oduzimanjem dobara, već samo tjelesnom kaznom, prisilnim radom ili drugim kaznama.


ČLANAK 4.


Krivce za lakše prekršaje neka knezovi zatvore u tamnicu dok se za njih prikladno ne pobrinu, odnosno dok se ne približi rok za izricanje presude. Tada neka stanu pred sud i neka se protiv njih pokrene postupak pridržavajući se onoga čega se po zakonu valja pridržavati.



ČLANAK 5.



U dužnosti knezova neće ulaziti samo to da na svome području točno znadu broj svih kuća i porodica kao i svih muških glava koje su prevalile sedamnaestu godinu života te da sve ove brojeve imaju popisane u katalogu, nego će imati na punoj brizi i to da svaki starješina porodice prehranjuje u svojoj kući te iste muškarce koji su prevalili sedamnaestu godinu života.


ČLANAK 6.


Ako bi se tko, preselivši se iz Turske ili odrugud, htio nastaniti u jednoj od kapetanija, nužno je da to učini prethodno obavijestivši vrhovnog kapetana. Ako bi pak Vlah, koji se već jednom nastanio u nekom mjestu ili je drukčije tamo zakonito boravio, želio promijeniti boravište u istom kapetanatu, dostatno je da to učini samo prethodno obavijestivši vrhovnog suca, prisjednike i kneza.


ČLANAK 7.


Knezovi će nadasve budno i revno nastojati preduhitriti sve prijestupe i krivična djela. Ako pak nekome od njih bude sudbeno dokazano da je počinio izdaju i da je šurovao s krivcima u nekom prijestupu, vrhovni sudac i prisjednici će takvoga kneza, kao nečasnoga, smjesta skinuti s dužnosti, te ga, osim toga, zbog samoga čina i prema njegovim značajkama, jednako kazniti zasluženom kaznom. Ako se prosudi da težina krivičnog djela iziskuje smrtnu kaznu, prepustit će ga Ratnome vijeću, u međuvremenu zakonito postavivši na položaj nekog drugog podesnoga muža.


ČLANAK 8.


Povrh toga, knezovi će biti dužni starati se da se kradljivci čim prije uhvate i predaju tamničaru. Stvari pak otuđene u krađi neka se pohrane kod vrhovnog suca da bi potom, pridržavajući se onoga čega se po zakonu valja pridržavati, bile vraćene svojim vlasnicima.


ČLANAK 9.


Svi zborovi i skupovi, izuzev onih koji će se zakonito održavati radi izbora knezova, sudaca i prisjednika na gore navedeni način, zabranjuju se uopće pod kaznom života. Ako bi pak koje iziskivala nužda, neka se održe s dopuštenjem generala.


ČLANAK 10.


Suci, prisjednici i knezovi neka na navedene članke prisežu živim Bogom, časnom Bogorodicom Djevicom Marijom i svim svecima i odabranicima Božjim, dodajući povrh toga da obriču da će Bogu, kršćanskoj državi, Nama i Našim nasljednicima zakonitim kraljevima Ugarske, generalu i vrhovnim kapetanima iskazivati vjernost i podložnost, da će otkrivati sve što je pogubno za državu i protivno dobrim običajima te da će svima i svakome tko bude pred njima parničio, bez prihvaćanja bilo koje osobe, bogate, dakle, i siromašne, zanemarivši i uklonivši svaku molbu, dar, naklonost, ljubav i mržnju, dakako, kako budu znali sukladno Bogu i njegovoj pravičnosti, u svim predmetima udijeliti pravedan i valjan sud, pravdu i ovrhu sukladno svojim mogućnostima. Tako im pomogao Bog i svi Sveti.

O SUDOVANJU



ČLANAK 1.

Svaki se sud mora održati u prisutnosti vrhovnog suca iz redova osmorice prisjednika Vlaha, zaprisegnutih kako je gore spomenuto. Njima neka se povrh toga pridruži bilježnik, i sam pod prisegom. Odsutnost jednoga ili pak dvojice prisjednika neka ne priječi održavanje suda, no ako ni sam vrhovni sudac ne bi mogao biti nazočan pri sudovanju, neka na njegovome mjestu predsjedava prisjednik najbliži po redu.

ČLANAK 2.

Dužnost je suca zajedno s prisjednicima unaprijed uglaviti sudbene dane tako da rokovi poziva i pozivanja ne prelaze petnaest dana. Uvijek neka treći poziv bude konačan.

ČLANAK 3.

Optuženik će se na tužiteljev zahtjev zvati na sud, a ako nije pravovaljano i zakonito pozvan, tada se nije dužan odazvati.

ČLANAK 4.

Ako se optuženik koji je tri puta zaredom pozvan sudskim ili birsaškim pismom ne bi pojavio, neka se protiv njega pokrene postupak radi neposlušnosti. Konačna odluka i pravda neka idu u prilog tužitelju, a sam neposlušnik neka se kazni novčanom kaznom.

ČLANAK 5.

Prilikom poziva neka se za prvi pečat plati pedeset ugarskih denara, za drugi dvostruko, a za treći trostruko. Kad se okonča parnica i odredi se takva novčana kazna, neka se naplati u dvama dijelovima za suca i prisjednike, a u trećem za pobjedničku stranu.

ČLANAK 6.

Ne dopuštaju se nikakvi odgodni sudbeni prigovori izuzev zakonskih smetnji, a što se tiče ostaloga, postupak neka bude u svemu pojednostavljen i bez buke, te neka se poštuje oblik redovitoga sudovanja. Stoga neka se počinjeno djelo i, dakako, krivnje optuženika samo jednostavno i cjelovito razmotre i prosude sukladno iznesenome i dokazanome. Konačno, odluke i presude pak u parnicama koje nisu posebno navedene u ovim Statutima, neka se donesu sukladno zakonima KRALJEVSTVA.

ČLANAK 7.

Prigodom svjedočenja neće se po slavenskom običaju zaklinjati na dušu nekog drugog, nego će svatko napose ispitivan o onome što je vidio i što znade svjedočiti pod zakletvom. Zadaća pak suca i prisjednika bit će odrediti čiji su dokazi bolji.

ČLANAK 8.

Nikome se ne dopušta položiti zakletvu ako nije natašte.

ČLANAK 9.

Unutar deset dana dopušteno je na sučevu presudu uložiti priziv generalu. Ako do toga ne bi došlo, po isteku neproduljivih rokova neka presuda postane pravomoćnom. Onaj tko ulaže priziv, obvezan je unutar mjesec dana započeti, a unutar drugih dvaju mjeseci s time nastaviti. Ako se pak jednog od toga nije pridržavalo, priziv neka se smatra napuštenim i neka se izvrši presuda. Onaj tko ne uloži priziv kako valja, kaznit će se novčanom kaznom.

ČLANAK 10.

U slučaju kad nikakvi prizivi ne budu uloženi, neka po isteku desetoga dana knezovi ili jedan od prisjednika priđu izvršenju presude. Oni pak koji bi se odbili pokoriti, neka se kazne sukladno značajkama krivičnog djela, a ako bi težina otpora to iziskivala, neka se pošalju Ratnome vijeću te će se isto tako izvršiti presuda.

O POSJEDOVANJU IMOVINE




ČLANAK 1.

Svako selo ili varoš neka se omeđe točno određenim granicama.

ČLANAK 2.

Ako bi se tko s drugime pogodio za žito koje je još uvijek na poljima ili za neku drugu pokretnu imovinu i kupac bi to mogao dokazati dvama ili trima svjedocima, ugovor neka bude valjan.

ČLANAK 3.

Tko pak ushtjedne prodati, založiti ili na nekoj drugoj osnovi ili iz nekog drugog razloga dati drugome kuće, kao i polja i druga zemljišta, nužno je da to učini pred knezom i dvama ili trima svjedocima, u protivnom ugovor neka nema snagu.

ČLANAK 4.

Ako tko ne može u uobičajeno vrijeme drukčije doći na svoje zemljište nego preko polja svoga susjeda, imade pravo hodati i voziti se, ali neka štedi susjedovo polje koliko god može.

ČLANAK 5.

Ako bi tko založio drugome svoju imovinu na određeni rok, a nakon isteka roka ne bi isplatio dug, tada neka ga knez na zahtjev vjerovnika opomene da otkupi zalog. Ako to ne bi učinio unutar tri mjeseca, neka isti knez i dvojica ili trojica seoskih starješina procijene zalog. Od toga neka se isplati vjerovniku dug zajedno s kamatama, a ostatak neka se vrati vlasniku zaloga.

ČLANAK 6.

Onaj tko se koristi tuđom imovinom suprotno sporazumu i volji posjednika i na njegovu štetu, dužan je na temelju sučeve odluke, sukladno pravednoj procjeni štete, dati zadovoljštinu istome posjedniku.

ČLANAK 7.

Oporučne odluke neka se obznanjuju u nazočnosti kneza i četvorice ili petorice vjerodostojnih svjedoka ili u nazočnosti svećenika i dvojice ili trojice isto tako vjerodostojnih svjedoka. Ipak, uvijek neka se dovede bilježnik ili dvojica drugih zakonitih svjedoka umjesto njega.

ČLANAK 8.

Premine li otac obitelji bez djece, obitelji neka ravna najstariji brat ili najbliži rođak zajedno s udovicom. Ako bi pak preminuli, pored udovice, ostavio za sobom i djecu, na čelu obitelji neka bude ista udovica zajedno sa tutorima ili starateljima, te neka najmlađe dijete, bez obzira na spol, jednakopravno s ostalima uživa nasljedstvo.

ČLANAK 9.

Svakome od Vlaha, kao i ostalim žiteljima Kraljevstva, sukladno zakonitom običaju Kraljevstva i kraljevskim odredbama te uz obdržavanje onoga što valja obdržavati i izvršavanje onoga što valja izvršavati, neka bude slobodno i dopušteno po volji prodavati i kupovati, uvoziti i izvoziti volove, konje, krave, ovce, koze, svinje, vino i žitarice svake vrste unutar i izvan područja svoje kapetanije.



O PRIVATNIM I JAVNIM KRIVIČNIM DJELIMA



ČLANAK 1.

Svaku krađu vrijednost koje ne prelazi trideset, ili ako je počinjena s provalom, dvadeset ugarskih forinti, vrhovni suci neka kazne okovima ili javnim radom. Počinitelji pak težih krađa neka se pošalju Ratnome vijeću, gdje se moraju kazniti tjelesnim, a ne novčanim kaznama.

ČLANAK 2.

Isto tako, ako bi tko bio dva ili tri puta uzastopce uhvaćen u krađi, a te bi dva ili tri puta počinjene krađe prelazile četrdeset forinti, neka se i on preda Ratnome vijeću da ga kazni tjelesnom kaznom.

ČLANAK 3.

Ako bi tko silom kome drugome što ukrao ili oteo, neka nadoknadi oteto s učinjenom štetom te neka plati kaznu od četiri, ili po odluci suca više, ali najviše do deset ugarskih forinti. Ako bi pak povrh toga koga udario ili ranio ne nanijevši mu smrtonosnu povredu, mora platiti veću novčanu kaznu, ali najviše do sedamnaest forinti. No ipak, ako bi u oba slučaja krivac bio slabijeg imovnoga stanja, ili bi to zbog težine krivičnoga djela inače bilo primjereno, neka se kazni zatvorom ili javnim radom ili drugom sličnom kaznom.

ČLANAK 4.

Ako bi čija stoka ili životinje učinili štetu drugome, neka tu štetu procijene susjedi i neka je nadoknadi vlasnik životinja. U međuvremenu onaj koji je pretrpio štetu neka slobodno zadrži životinju koja je učinila štetu dokle god ne dobije zadovoljštinu.

ČLANAK 5.

Zadrži li pak tko tuđe životinje i nakon procjene i prijeboja štete, bit će dužan platiti kamatu.

ČLANAK 6.

Ako bi tko zlonamjerno izudarao ili ubio tuđu stoku koja je počinila štetu, pošto je najprije nadoknadio štetu koju je sam pretrpio, neka podmiri štetu vlasniku životinja, te neka se isto tako, ovisno o značajkama počinjenog djela, kazni zbog zlonamjernosti.

ČLANAK 7.

Krivac u svađama i prepirkama koje se zapodjenu uz prolijevanje krvi, neka plati pet, ili po odluci suda i više, no najviše osam ugarskih forinti, te ozlijeđenome troškove i štetu, kao i dužnu plaću liječnika. Krivac pak u drugima, počinjenima bez prolijevanja krvi, samo sa znakovima modrica zadobivenih udarcima zamahnutim mačem ili na neki drugi neuobičajeniji način, neka plati polovicu ili cijelu ugarsku forintu, odnosno najviše četiri. Oni, također, koji pruže povod za takve svađe i prepirke, neka plate polovicu jedne, odnosno najviše tri ugarske forinte. Ipak, kao i u trećem članku, sud neka bude ovlašten, umjesto na spomenute globe, krivca osuditi na druge tjelesne kazne ovisno o značajkama osobe ili počinjenog djela.

ČLANAK 8.

Makar nakon takvih svađa i prepirki oštećena stranka i ne podigne tužbu kod suca zbog nanesene povrede, ipak, ako će se to sudu zbog težine počinjenog djela činiti primjerenim, valjat će protiv krivaca službeno provesti istragu te postupiti ovisno o značajkama počinjenog djela.

ČLANAK 9.

Zatečeni u bludničenju, kao i same bludnice, neka se na nekoliko dana kazne okovima na kruhu i vodi ili javnim radom. Preljubnici pak i silovatelji neka se predaju Ratnome vijeću da im sudi i kazni ih tjelesnom kaznom.

ČLANAK 10.

Sinove koji su neposlušni ili se još teže ogriješe o roditelje, neka suci, ovisno o težini počinjenog djela, kazne tamnicom ili sličnim kaznama, odnosno, ako bi suci krivično djelo smatrali tako teškim, neka se predaju Ratnome vijeću. Ako je pak krivnja sinova lakša, neka se protiv njih sudbeno ne postupa bez optužbe roditelja.

ČLANAK 11.

Novčane globe neka budu namijenjene za plaće sudaca i ostalih službenika, te za druge troškove suda.

ČLANAK 12.

Ubuduće neka tamničaru ne bude dopušteno zahtijevati više od dvadeset i pet denara od zatvorenika i uhićenih osoba.

O VOJNIM POSLOVIMA



ČLANAK 1.

Vlasi koji služe u vojsci neka poput ostalih naših plaćenika u svemu neka potpadaju pod vojno pravo i neka vjerno opravljaju svoje dužnosti. To valja podrazumijevati i za ostale koji, premda ne dobivaju plaću, jednako tako opravljaju vojničke dužnosti i glede toga su bili obdareni povlasticama.

ČLANAK 2.

Vojvode neka budu vojnici besprijekorna vladanja, neporočna života i slobodni od svake sumnje u postojanje krivnje. Ako bi ipak slučajno bili osumnjičeni zbog zločina bilo koje vrste ili bi čak bili optuženi zbog zlodjela, neka se takvi predmeti ispitaju u nazočnosti kapetana ili potkapetana i njihovih vojnih službenika, među kojima neka uvijek bude nekoliko, a najmanje trojica ili četvorica vojvoda. Krivce neka, već prema tome što im se čini primjerenim, ili kazne zasluženom kaznom ili ih upute dalje na Ratno vijeće.

ČLANAK 3.

Isto tako, ako bi vojvode među svojim haramijama imale koga krivog ili optuženog za kakav zločin, neka ga također sudbeno ispita kapetan ili potkapetan s vojnim služenicima i trojicom vojvoda. Ako bi krivično djelo bilo lakše, neka krivce kazne ovisno o značajkama počinjenog djela, a radi li se o težim djelima, neka ih predaju Ratnome vijeću.

ČLANAK 4.

Tako i sve svađe i prepirke koje se ne tiču zemljišta i drugih nepokretnih dobara, a koje bi se zametnule između ili protiv vojvoda i haramija i drugih plaćenih vojnika, neka se na propisani način istraže i prekinu. Presuda pak u onima koje će izbiti oko zemlje i drugih nepokretnih dobara, prepušta se samo sucima i prisjednicima.

ČLANAK 5.

Na mjesta vojvoda, kao i barjaktara te drugih službenika koji preminu ili su sudbenim putem skinuti sa službi, općina će generalu predložiti druge zaslužne osobe.

ČLANAK 6.

Vojvode će vojnicima haramijama isplaćivati dohotke i plaće i razdjeljivati ih prema propisu i drevnom običaju.

ČLANAK 7.

Budući pak da se čitava općina Vlaha posvetila prvenstveno ratnim i vojnim poslovima pa zbog toga uživa posebne povlastice, svi su oni, kao i svaki napose, bili plaćenici ili ne, dužni svake godine sjeći pustopoljinu i šume između Save i Drave ostavivši dostatne straže samo u utvrdama, kako bi, dakako, tim poslom onemogućili Turcima i neprijateljima svaki pristup do tih mjesta i napad na kršćane.

ČLANAK 8.

Jednako će tako svojim radom pripomagati izgradnju tvrđava koje su podignute ili ih još treba podići za njihovu obranu.

ČLANAK 9.

Sve sumnjive smutnje i spletkarenja neka se vjerno dojave nama ili našemu generalu.

ČLANAK 10.

Osim plaćenih vojnika, i svi ostali Vlasi koji ne primaju plaću dužni su dostatnim dnevnim i noćnim stražama neprestano štititi i čuvati granice domovine u sve tri kapetanije kako bi svakom neprijatelju kršćanskoga imena bio onemogućen pristup.

ČLANAK 11.

Pojavi li se u neko doba, što neka BOG milostivo otkloni, kakav napad ili sumnja u veće pokrete, neka svi Vlasi, koliko god ih ima, iz svih kapetanija, pa čak i mladići iznad osamnaest godina, smjesta budu pripravni udruženim snagama sa svih strana protjerati Turke i neprijatelje po cijenu života i prolijevanja krvi. Stoga će se, na vojnički znak koji im general uputi, podići, i za dva, a najviše tri sata, pod punom ratnom spremom na jednome mjestu okupiti uvijek barem šest ili sedam tisuća vlaških vojnika, dok im se i oni koji su udaljeniji, a na primljeni znak dotrče, ne uzmognu pridružiti ili se, sukladno naredbi generala, okupiti na drugome mjestu kad to iziskuje nužda.

ČLANAK 12.

Ako budu odvedeni protiv neprijatelja izvan pokrajine, slijedit će bez plaće generalov tabor u krajevima podložnim Turcima tijekom četrnaest dana, a u drugim pokrajinama tijekom osam dana. Poslije njihova isteka primat će plaću poput ostalih.

ČLANAK 13.

Kako su plaćenici malobrojni, a najveći dio ne prima plaću, naš će general svima njima, bili ovoga ili onoga položaja, dostatno davati olova za pravljenje kugli i puščanoga praha, kao što je i dosada bio običaj.
Stoga svima i svakome napose od naših pomoćnika i službenika, te ostalima podložnima i vjernima svih staleža, stupnjeva, položaja ili istaknutosti, a osobito Našem Ratnom vijeću te sadašnjim i budućim generalima Slavonske krajine Našega Kraljevstva, kao i vrhovnim kapetanima i svima drugima Našim vojnim službenicima, dobrostivo i zbiljski povjeravamo i nalažemo da dopuste da prije spomenuta općina Vlaha koja boravi između Save i Drave, sukladno Našoj volji i volji Naših zakonitih nasljednika kraljeva Ugarske, mirno i bez ikakve poteškoće, zapreke i uznemiravanja koristi, ubire plodove i uživa gore navedene članke Zakona i Statuta, da ih obdržavaju i čuvaju kakvi jesu, te da ništa ne pokušavaju ili čine suprotno njihovome sadržaju i smislu, odnosno da ne dopuštaju da to itko na bilo koji način pokuša ili učini, ukoliko žele izbjeći naš gnjev i najoštriju kaznu od strane Nas ili Naših nasljednika. Svjedočanstvom ovoga spisa potpisanog Našom vlastitom rukom i osnaženog privezom Našega pečata. Dano u Regensburgu, gradu Našem i gradu Svetog Rimskog Carstva, petoga dana mjeseca listopada godine Gospodnje tisuću šest stotina i tridesete, dvanaeste godine Našega vladanja u Rimskom Carstvu, trinaeste u Ugarskoj i ostalim zemljama, četrnaeste pak u Češkoj.
Ferdinand, vlastitom rukom.
Johann Baptista slobodni barun od Werdenberga, vlastitom rukom.
Na osobni zahtjev Svetog Carskog Veličanstva, Caspar Frey, vlastitom rukom.
Potpisao
Schmidt od Greifenaua, vlastitom rukom.

Skenirano iz knjige The history of Bosnia: from the middle ages to the present day, autor Marko Atilla Hoare.

http://i28.photobucket.com/albums/c236/ ... Vlachs.jpg

Iz knjge Macek i Luburic: priredio Ivan Muzic.

http://i28.photobucket.com/albums/c236/ ... 1213616319

"U svojoj relaciji podnesenoj mletackom kolegiju god. 1572. generalni providur Dalmacije i Albanije Foscarini opisuje susjedne turske krajeve. Dakle u doba dok rat izmedju Venecije i Turske jos uvijek traje.
Na tom teritoriju vidi on samo dvije vrste stanovnistva - Turke u manjini i krscane u vecini. Krscane on naziva bez razlike Morlaci, i dodaje ovi su narodi srpske vjere."

70. ("Sono questi popoli christiani di fede serviana")

Grga Novak, "Morlaci (Vlasi) gledani s mletacke strane", Zbornik za narodni zivot i obicaje, Knjiga 45, JAZU, Zagreb, 1971.

Koliko mi je poznato, Valaki je latinskog porekla i znaci "podanici rimskog carstva" i u tom svetlu se Vlasi mogu videti kao
svi starosedeoci Balkana (mada se trenutno odnosi uglavnom na Rumunsku narodnost).

Kako je poznato da je na Balkanu prezivelo samo oko 13% slovenskih gena, vecina Balkanskih naroda je mesavina ne-slovena.

Vlaho ili Vlah u prevodu znaci pastir.

Znam da bi stariji ljudi Srbe nazivali Vlasima a da im nije bila namjera da vrijedaju nego jednostavnu je to tako uslo u narod. Evo sta benedikt Kupresevic zapisuje 1531. godine:

,,U spomenutom kraljevstvu Bosni nasli smo tri naroda i tri vjere. Prvo su starosjedioci Bosnjaci, koji su rimo-krscanske vjere. Njima je Turcin, kada je osvojio kraljevstvo Bosnu, dozvolio, da drze svoju vjeru i ostanu u zemlji. Drugo su Srbi, koje oni zovu Vlasima, a mi ih zovemo Cicima ili Martolozima. Ovi su dosli iz mjesta Smedereva i grckoga Beograda, a vjere su sv. Pavla... Treci narod su pravi Turci. Ti, narocito ratnici i cinovnici, s velikim tiranstvom vladaju objema prije spomenutim narodima, krscanskim podanicima.

Smederevo jeste vlasko, i ako prisitzu odatle onda razumem.
Vlasi i Srbi nisu isto (bar kulturalno) - Vlasi pricaju vlaskim (sto sigurno znate), sto je dialekt rumunskog (vlaska gramatika/pravopis jos uvek ne postoji, koliko mi je poznato).
A sad da su Turci zvali Srbe Vlasima i to razumem (u narodnim epskim pesmama), ali neki drugi su ih zvali mozda Vendima a treci Pelazgima, kako je ko znao.
Zar to nije samo zabuna? Mene u Danskoj nazivaju Hrvatom jer njima je to isti djavo/vrag/sejtan.

Sta o Vlasima kaze Josip Vrbic u svojoj knjizi Bosna i Hercegovina od turskih vemena do danas, knjiga II USA 1996.gpodina

Vlasi Karavlasi i Morlaci
Pise, Josip Vrbic

Prevladava misljenje da su Vlasi ostaci romaniziranih Ilira, Tracana, pa cak i Slovena i da su prastaro stanovnistvo Balkana. To romaniziranje se ipak nije dogodilo svuda po Balkanu, pa zato Vlahe i nalazimo npr. u Bosni ne barem u nekom vecem broju, sve tamo do dolaska Turaka, i tako s dolaskom Turaka u Bosni se pojavljuju i sve cesce spominju Vlasi: nomadski i stocarski narod, koji su Turci vodili sa sobom i naseljavali po granicnim predjelima da cuvbaju granicu. Kao protu uslugu, Vlasi su imali neke posebne povlastice: nisu placali porez, nego su to davali u stoci, mogli su nositi oruzje, a kako su bili vicni ratovanju, Turci su ih koristili kao svoje pomocne cete.

O Vlasima su napisene mnoge knjige, studije, ali jos i danas, sve su to samo puste teorije, jer povjesnicari se ne slazu u mnogo cemu kada su Vlasi u pitanju. Najvjerovatnije je da su Vlasi neka neodredjena smjesa svih naroda i rasa koji su ostali padom Rimskog carstva i onda se mijesali i pretapali u narode s kojima su dolazili u susret: uzimali njihovu vjeru, njihov jezik, jer vlaski jezik je bio vjerovatno, ilirski s natruhama latinstine koje su primili od Rimljana.

Vlasi su uglavno stocarski i nomadski narod, stalno u pokretu, a vjerovatno to i jest razlog da su bili vicni ratnistvu, konjima, oruzju, trgovini, a neki tvrde da su bili i svakovrsni majstori. Kao stocari, Vlasi su pravili gunjeve od crne vune, kakvi se jos danas vidjaju u seoskim predjelima kod hercegovackih cobana, pa po takvim gunjevima su i prozvani Kara Vlasi ili jednostavno Crni Vlasi. Hrvatski povjesnicar Dominik Mandic tvrdi da su Vlasi podrijeklom iz Maroka, odakle valjda i vuku svoije ime Morlaci, po Murima koje su Rimljani doseljavali na Balkan kao svoje legionare, ili jednostavno kao Turci, sluge i robove.

Teorija da su jos stari Iliri pred Rimljanima i Slavenima bjezali u brda i kao stocari tamo se i ocuvali u smislu nomada koji su bili stalno u pokretu. Iz okolice Sjeverne Albanije, s podrucja Kosova, Makedonije i Juzne Srbije, Vlasi se sire po Istocnoj Hercegovinei, pa onda Dalmaciji, pa cak i po dalmatinskim otocima. Da su Vlasi prodrli cak u sredisnju Bosnu, svjedoce nam imena kao: Vlasic kod Travnika, Vlasenica, Vlahinja itd. Vec oko 1470. god. Turci ih naseljavaju i u okolicu Visokog, a prema turskim tefterima oko 800 vlaskih obitelji se bilo doselilo u okolicu Maglaja. I danas se mogu vidjeti tragovi tih Vlaha u okolici: Maglaja, Zavidovica i Zepca, a najvise po po izrazito tamnoj puti jednog dijela, i to ne samo pravoslavnog zivlja u tim krajevima, nego i katolickog i muslimanskog.

Katolici i musdlimani u Bosni pa cak i u Herecegovini, pod pojmom Vlah ili Vlasi podrazumijevaju pravoslavce, odnosno Srbe u BiH, sto je donekle i tacno, mada svi pravoslavci odnosno Srbi u BiH i ne moraju biti vlaskog podrijekla.

Cinjenica da u Bosni prije dolaska Turaka, nije bilo pravoislavnog zivlja u nekoj narocitoj mjeri, pa nije bilo ni Vlaha, jer Vlasi su pretezno grcke, to jest pravoslavne vjere, mada su poslije prelazili i na katolicanstvo pa i na islam. Da li su bosanski Srbi svi od reda Vlasi, tesko je ustvrditi, jer s Turcima su se naseljavali i drugi Sbi, ali mnogi historicari tvrde, da su s Turcima dolazili pretezno Vlasi pravoslavne vjere, a kako su dolazili iz Srbije, smatralo ih se Srbima. Docem s Hercegovinom je bio drugi slucaj, jer tamo je pred tursko vrijeme bilo pretezno pravoslavno stanovnistvo, medju kojim je bio vrlo velik broj Vlaha. Kako Vlasi nisu placali porez tuskoj upravi, jer su ga placali na drugi nacin u stoci npr, njih su Turci vodili posebno u svojim tefterima, pa iz tih teftera se doznaje da je u kasnijim godinama 15 stoljeca u Hercegovini bilo oko 35.000 Vlaha, a u okolici Smedereva oko 82.000 vlaskig familija. U te Vlahe odnosno Srbe vjerovatno su se ubrajali i predolazeci Grci i Albanci, koji su po svojoj vjeri bili automatski identificirani sa Srbima i Vlasima.

N. Malcolm pisuci o Vlasima i Srbima u svojoj Povjesti Bosne kaze,".. malo je zajedljivo slusati ekstremen ruske nacionaliste i politicare kada govore da se treba pomoci njihovoj starodrevnoj slavenskoj braci u Bosni, a upravo ta komponenta bosasnkog stanovnistva (bosanski Srbi ) je identificirana snajjacim elementom neslavenskog podrijekla".

Povjesni dokumenti govore da je najveca koncentracija Vlaha u Makedoniji i Grkoj Tesaliji, i to u tolikoj mjeri da su te pokrajine od XII do XV stoljeca nazivala Velika Vlaska, dok je Etolija smatrana Malom Vlaskom. I onda je jasno da Vlasi iz Grcke se sele sjeverno i zapadno, pa tako pristizu ne samo u Srbiju, nego preko Crne Gore i u Hercegovinu. Tamo se mijesaju sa tamosnjim pravoslavnim zivljem, snjima dolaze i njovi grcki svecenici. Ti hercegovacki Vlasi se vjerovatno sire po Bosni, i tako isto se i Srbi iz Hercegovine sire po Bosni. Neki povjesnicari dovode hercegovacke Vlahe sa brojnim stecima, razasutim po citavoj Hercegovini. Vlasi su vjerovatno bili unajmljivani kao klesari, pa po tome i pastirski i konjicki motivi po tim steccima.

Stanovnistvo kod Trebinja, Ljubinja i Gackog, Dubrovcani su smatrali Vlasima, a cak i danas Dubrovcani podrugljivo nazivaju sve Hercegovce bez obzira na vjeru "Vlajama", to jest Vlasima. To isto cine i ostali Dalmatinci prema svojim Primorcima i Licanima.

Hercegovacke Vlahe pominje i bratic Hercega Hrvoja, Juraj Vojsalic u svojoj darovnici iz godine 1424 u kojoj spominje vlaska plemena Zapadnog Huma ( Zapadne Hercegovine), Vojnice Pribinovice, Hardomilice od kojih dolaze danasnja sela u Zapadnoj Hercegovini: Hordomlije blizu Ljubuskog, pa sela Vojnici, Pribinovici, kod Sirokog Brijega.

Da su Vlasi bili dosta prosireni po citavoj danasnjoj Hercegovini, svjedoce tolika neslavenska prezimena po izrazito katolickoj Hercegovini, kao npr: Boban, Bokan,Buco-Buconjici,Beljo Sola, Bencun, Belen, Bender, Doman-Domanovici, Karan, Dzono, Dzonko, Kosor, Kosir, Keser, Macura, Padjan, Palavestra, Surlan, Sola, Skurlo, Susak, Surman, Skeljo, Soldo,Skoko, Zovko, Zadro, itd, itd". Neka od ovih imena su kasnije dobila i svoje nastavke "ic", "ovic", "evic" kao npr. Spira-Spiranovic. Golema vecina hercegovackih prezimena su vlaskog podrijekla.

Nisu samo Turci unajmljivali Vlahe u svoju vojnicku sluzbu, nego je to radila i Austro-Ugarska (Ferdinand I), koji odmah nakon svog izbora za kralja Ugarske i Hrvatske 1527.godine, uvodi Vlahe u vojnicku sluzbu i daruje im pogranicna imanja, od cega se poslije stvarala Krajina, koja je bila negdje oko 30 km siroka i nesto preko 900 km dugacka, a prostirala se uz bosansku granicu

Cak i "hrvatski plemici Frankopani" zabiljezio je Josip Horvat "su uzimali Vlahe u svoju vojsku, naseljavali ih po svojim imanjima u blizini Novoga, Crkvenice, pa i na Krku, pa su im cak i povlastice davali, i nazivali ih " dobrim hrvastskim Vlasima". Ti Vlasi su bili crne puti, a bili su mjesavina kojekakvih naroda i plemena koje su rimske legije dovodile sa sobom u nase krajeve, pa ih je stoga narod i nazvao Kara Vlasi, Crni Vlasi.

Austrijski, odnosno hrvatskji Vlasi su bili oslobodjeni poreza, bila im je dozvoljena njihova pravoslavna sluzba Bozija, a imali su i brojne druge povlastice, cesto i na ustrb lokalnog hrvatskog stanovnistva. Ferdinand II im je potvrdio sve njihove povlastice 1630.godine i to posebnim ukazom "Vlaski zakon". Dakle, isto sto su radili Turci s bosanske strane, cinili su i Austrijanci s hrvatske strane, i tako se vodio rat izmedju samih Vlaha, s jedne i s druge strane.

Po tvrdnjama Radoslava Lapusica 1894.godine Vlasi u hrvatskim zemljama nisu bili doseljenici, vec autohtono stanovnistvo, koje nije ni od kuda doslo, nego tamo zivjelo zajedno s Hrvatima. Zato Ivan Muzic kaze " Valja istaknuti i to da je historiografija u nekim balkanskim zemljama toliko ispolitizirana, da vise lici na politicku lektiru nego na znanost i da je ona zato nezavisnim duhovima trajni izazov, da razotkrivaju njene zablude i tabu teme. Tako problematika stanovnista nazvanog Vlasi koji je bio vazan elemenat u etnogenezi Hrvata u hrvatskoj historiografiji XX st. gotovo i nije obradjena".

I konacno Hrvati su u spomen svojih Vlaha prozvali i jednu veoma prometnu ulicu u Zagrebu, Vlaskom ulicom.

Dakle, odrediti sa sigurnoscu vlaski elemenat u srpskom, hrvatskom i bosnjackom etnkumu je danas skoro nemoguc posao,mada se moze dosta historijski dokumentovano ustvrditi, da su se Vlasi pretezno doseljavali s istocnih dijelova Balkana, pa preko Crne Gore u Hercegovinu, Bosnu, Dalmaciju i Hrvatsku, i da su pretezno bili grko-istocne vjere. Povjest ukazuje i na vlasku prisutnost i drugdje po Hrvatskoj, pa cak i u Istri.

lipakaja wrote:Skenirano iz knjige The history of Bosnia: from the middle ages to the present day, autor Marko Atilla Hoare.

http://i28.photobucket.com/albums/c236/ ... Vlachs.jpg

Mali offtopic!
Gdje se može kupiti ova knjiga, koliko košta i valja li čemu?

Zah wrote:Sta o Vlasima kaze Josip Vrbic u svojoj knjizi Bosna i Hercegovina od turskih vemena do danas, knjiga II USA 1996.gpodina

Vlasi Karavlasi i Morlaci
Pise, Josip Vrbic


Vlasi su uglavno stocarski i nomadski narod, stalno u pokretu, a vjerovatno to i jest razlog da su bili vicni ratnistvu, konjima, oruzju, trgovini, a neki tvrde da su bili i svakovrsni majstori. Kao stocari, Vlasi su pravili gunjeve od crne vune, kakvi se jos danas vidjaju u seoskim predjelima kod hercegovackih cobana, pa po takvim gunjevima su i prozvani Kara Vlasi ili jednostavno Crni Vlasi. Hrvatski povjesnicar Dominik Mandic tvrdi da su Vlasi podrijeklom iz Maroka, odakle valjda i vuku svoije ime Morlaci, po Murima koje su Rimljani doseljavali na Balkan kao svoje legionare, ili jednostavno kao Turci, sluge i robove.

Vece nebuloze insan ne more procitat, pa dragi Boze, kakvih gmizavaca ima na ovom svijetu, jel taj Josip uopste zna od kada postoji nazi Maroko????????????????????????????????????

Prije nego sto napises komentar, trebas procitati ono sto je napisano. Ocito je da si ti povrsno izveo zakljucak i odmah poceo sa ruznim rijecima. Ne znam, zasto ti to treba, izuzev ako te to ne vrijedja.

Zah wrote:Prije nego sto napises komentar, trebas procitati ono sto je napisano. Ocito je da si ti povrsno izveo zakljucak i odmah poceo sa ruznim rijecima. Ne znam, zasto ti to treba, izuzev ako te to ne vrijedja.

proicto sam i ostatak tektsta, pisac ne zna jel poso ili je doso, ne zna mu se jesu mu Vlasi ovjde dosli ili posli.

Nesto te ovaj tekst puno zulja, tako da mu pripisujes neka znacanja koja ne stoje. Ali to je tvoj licni problem. Ti svakako imas pravo na svoje misljenje. Iz prezentiranog teksta mogao si vidjeti da su Vlasi dosli u BiH, a neki su i prosli i otisli u Hrvatsku. Ove Vlahe u Hrvatskoj koristila je Austro-Ugarska, a ove u BiH Turska, pa smo imali situaciju da se Vlasi medjusobno biju za interesa Austro-Ugarske i Turske.

Zah wrote:Nesto te ovaj tekst puno zulja, tako da mu pripisujes neka znacanja koja ne stoje. Ali to je tvoj licni problem. Ti svakako imas pravo na svoje misljenje. Iz prezentiranog teksta mogao si vidjeti da su Vlasi dosli u BiH, a neki su i prosli i otisli u Hrvatsku. Ove Vlahe u Hrvatskoj koristila je Austro-Ugarska, a ove u BiH Turska, pa smo imali situaciju da se Vlasi medjusobno biju za interesa Austro-Ugarske i Turske.

Vlasi na ove prostore nisu dosli, oni su bili tu oduvijek.
Vlasi u Hrvatsakoj postoje i prije dolaska Osmanlija, a to su prije svega istarski Cici, za jedno cudo pisac gotovo pa da ih i ne spominje, a o dalmatinskom jeziku koji je bio vrsta vlaskog jezika ni traga u njegovom tekstu....
da i zvanicni naziv Dubrovacke republike bi je Republka sv.Vlaha.

Nema problema, potkrijepi nam to nekim izvorima. Ko je o tome pisao, naslov djela, kad je izdato, odlomak iz djela itd.