Islamofobija je nešto što više ne treba posebno dokazivati. Prema muslimanima se sada odnosi kao prema Jevrejima u Evropi pred 2.svjetski rat. Oni su za sve krivi, ako se ne dokaže drugačije. I ne treba se solidarisati s muslimanima, to nije dobro.
Ipak nekoliko lijepih primjera islamofobije.
Sjećali se iko CNN prenosa terorističkih napada na Ney York!? Jedna od vijesti koja je meni ostala u sjećanju jeste kada je rečeno da se među teroristima - samoubicima nalaze i dva brata, i navode ih imeninima, arapskog su porijekla. I ta vijest se naravno često ponavlja. I šta se desilo? Jedan od te braće je uhapšen negdje na Floridi. A bio je navodno u avionu koji se sručio u jedan od tornjeva, znači trebao bi biti mrtav. A drugi brat je umro još i nekoliko godina prije napada. Demant da braća nisu teroristi - samoubice objavljen je stidljivo i nije ponavljan kao prva vijest.
Kada je papa trebao da posjeti Tursku jedan terorista je oteo avion sa porukom da papa ne dolazi u Tursku. Naravno kakav bi to terorista mogao biti nego islamski. Kada se saznalo da je u pitanju konvertit na katoličanstvo, ta vijest više nije bila interesantna za medije.
Kada je jedan turski sudija donio presudu protiv hidžaba, odmah nakon te odluke u sudnici izvršen je na njega atentat od strane jednog advokata. Ko bi opet mogao biti terorista, ako ne kakav islamista. Tako bi i bilo da odmah nije uhvaćen te se pokazalo da je pripadnik turske sekularističke terorističke skupine.
A koliko li ima primjera ubijanja muslimana u Palestini, Čečeniji, Afganistanu i Iraku, gdje okupacione snage ubijaju i žene i djecu i uvijek se pravdaju takva ubistva povezanošću sa Al Kaidom, jer to je nešto što ne treba dokazivati. Razumije se da musliman mora biti povezan sa Al Kaidom. Koliko su puta samo u Iraku i Afganistanu stradali svatovi, a rijetke su bile ispričnice.
Mediji su ti koji šire islamofobiju.
Viktor Ivančić, urednik Ferala:
uopće nema sumnje da svijetom – barem njegovom zapadnom stranom – vlada ideologija statusa quo i da su mediji glavni prodavači te ideološke robe: to znači čuvati i promovirati vrijednosti liberalnog kapitalizma kao „najboljeg od svih svjetova”, te pratiti inscenacije tobožnjih „promjena” koje zapravo simuliraju kolektivnu vjeru u „progres” i „popravljanje stanja”, a krajnje je skaredno postavljati radikalna pitanja i dovoditi sistem u pitanje. Sve izvan apsolutne lojalnosti vladajućem neoliberalnom sustavu smatra se politički nekorektnim i odioznim. Mediji se utoliko sve više obraćaju potrošačima, a sve manje građanima, zato jer intencija i jest da se građani u što većoj mjeri preoblikuju u potrošače. Dakle u klasu koja će biti potkupljena lažnim mogućnostima izbora i vjerom u lagodniji život.
