#1 Pismo Alekse Goljanina
Posted: 13/05/2008 14:18
Prosao je i dan pobjede nad fasizmom...prilicno neopazeno. Ovo pismo je, prosudite i sami, neodoljivo realan opis danasnjice, zivjeli....
Dan borbe protiv fasizma i Normalnog zivota (Aleksa Goljanin)
slikica U ovom biltenu:
1. 9. maj, Dan pobede i godisnjica jednog ludog braka
2. Odjavna spica
Ova poruka je namenjena svima kojima je jos uvek stalo do toga da zivimo ko slobodni ljudi i meraklije, kao sto je prvobitno i bilo planirano, ali je posebno posvecujem Arijani Markucic-Brecelj i Marku Brecelju, koji ce 9. maja, na svoj nacin, pored Dana pobede (zmage) nad fasizmom, obeleziti i godisnjicu braka. U MKSC (Koper-Capodistria) za 9. maj je zakazana i Jajasta miza (Jajasti sto) na temu "Dan zmage nad..." http://www.dodogovor.org/lahki/
Dragi prijatelji,
Zelim vam srecan Dan zmage!
Jos nismo pobedili, ali dobro je podsetiti se da borba traje.
Stari fasizam, koji se danas manifestuje uglavnom kao siledzijski rasizam i seksizam, jos uvek je tu. Sve evropske demokratije brizno cuvaju njegovo mesto u svom politickom folkloru. Ta naftalinska verzija, ponekad zaogrnuta u kostime nesto novije proizvodnje, idealna je za manipulaciju. Ona je uvek tu da pokaze kako bi nam bilo da nam nije Demokratije i njene Policije. Zato je zvanicni Dan zmage, u ciju se proslavu ukljucuju skoro sve demokratske politicke formacije, od onih na vlasti, do onih koje sanjaju o vlasti ili joj nude svoje usluge, zapravo Dan Policije. S obzirom na ogroman moralni i simbolicki znacaj antifasisticke borbe, svaka malogradjanska gnjida, koja inace ne pita za cenu Normalnog zivota, kojem se tako uporno nada, voli da tog dana pokaze svoj humanisticki i demokratski sentiment. Ali, taj antifasizam je samo prigodna, crvena fleka na pandurskom mundiru. Uklanja se brzo i lako, kad parada prodje.
To je razlog zasto taj fasizam nece nestati sam od sebe, a jos manje uz pomoc demokratske administracije. On joj je potreban. Posto moderno, kapitalisticko drustvo neprestano depresira i frustrira cele slojeve stanovnista, uopste ne treba da nas cudi sto to nezadovoljstvo svoj izraz cesto pronalazi u toj sirovoj operetskoj formi. Ponizavajuca, neherojska svakodnevica uvek ce proizvoditi dovoljno musterija za ovaj ili onaj lazni vid zajednistva i afirmacije pojedinca. Ali, zato imamo demokratsku panduraciju. Samo okrenite 92 ili im aplaudirajte s balkona kada interevenisu i bez vaseg poziva. Plavi andjeli su svuda oko nas. Kakva milina.
Novi fasizam, koji se danas ispoljava kroz nove oblike dominacije, unifikacije i standardizacije, jos uvek se ne prepoznaje kao takav. Ta veza se ponekad naglasava, ali vise kao metafora, kao da to nije onaj "pravi fasizam", nego nesto blaze - i kao da je onaj "stari" nesto najstrashnije sto se ikada desilo, sto bi dalje trebalo da znaci da je ono najgore proslo. Ali, nikada pre toliko ljudi nije moralo da se svakodnevno krece, ponasa i dise na manje-vise isti nacin. Nikada nismo imali takav stepen prisilne unifikacije i koorodinacije. To sto su se na njega mnogi navikli - tako makar izgleda, na povrsini - samo govori koliko su ti novi metodi efikasni, a ne da je rec o nekoj blazoj vrsti totalitarizma, kamoli o nekom srecnom stanju stvari. Stari pristupi vise nikome ne padaju na pamet: zasto istrebljivati cela plemena i rase potencijalnih izvrsilaca i potrosaca, posebno onih kvalifikovanih i kompatibilnih s modernim zahtevima? Naprotiv, svi su dobro dosli u svet rada i potrosnje - iako, nuzno, ne i u jednako bajne uslove. Na raspolaganju su moderne, nesluceno efikasne tehnologije i metode, a sve zahtevniji svakodnevni zivot sam po sebi namece ljudima poslusnost i sve visi prag tolerancije za nove oblike represije.
Da to malo pojasnimo, ako nekome jos uvek nije jasno ili izgleda kao preterivanje. Tamo gde su novac i vlasnistvo uslov opstanka, kriterijum uspeha i garant moci, morate ocekivati sve moguce frustracije, strahove i sukobe oko tako definisanih "vrednosti". U isto vreme, moderna organizacija zivota, pored starih, povlaci za sobom i mnoge nove rizike. Ako ne zelite da vam deca stradaju od neodgovornih vozaca ili pomahnitalih terorista, ako ne zelite drogu, nasilje i kriminal po skolama i u susedstvu, ako na svom Otoku srece ne treba da strepite za svoj posed i miran san, kome cete se obratiti? Sta vam ostaje? Sami cete traziti intervenciju policije i drakonsko kaznjavanje. Ako zelite da svakog jutra neko donosi hleb u prodavnice, a uvece odnosi vase smece, ako zelite da "za svoje pare" i u "svoje slobodno vreme" dobijete vrhunsku uslugu, vas prag tolerancije za opstu ekonomsku ucenu, degradaciju i izrabljivanje nuzno ce se podizati sve vise i vise. Uopste ne morate biti neko djubre - iako mnogi ne propustaju priliku - da biste tako reagovali: to ide nesvesno, automatski; sam nas nacin zivota diktira takve reflekse.
Pogledajte samo recnik koji se odavno ustalio u javnom prostoru: nikada pre u istoriji ljudskog roda nije se toliko govorilo o novim zakonima, propisima, procedurama, standardima, nadzoru i represalijama kao garantima opsteg blagostanja i srece. Iz publike stizu samo ovacije. Zakonodavci, panduri i ubice se zovu na bis. To jos nikada nije bilo.
Sta je sve potrebno da bi ulice vaseg grada blistale "kao evropske", da bi sve bilo cisto i na svom mestu, da bi sve teklo glatko i bez zastoja? Relativno visoka cena rada u zasticenoj grupi zemlja Evroatlantskog Rajha kompenzuje se relativno visokom politickom i ekonomskom stabilnoscu i neiscrpnim izvorom jeftinog rada, delimicno kod kuce (obavezni segment prostih sljakera svih profila), a mnogo vise na strani. Ucenjeni su svi, ali dispariteti u nadnicama i uslovima su zastrasujuci, sada vec do tacke u kojoj poredjenje izmedju radnika iz koncentracionih logora i onih izvan zice uopste nije preterano. I to je nuzno: koliko god da se napredovalo u modernizaciji i digitalizaciji svega, jeftini rad i stalno naprezanje svih, kroz neprekidno povecavanje zahteva i standarda ("trka pacova"), ostaju glavni preduslovi kapitalisticke akumulacije moci, te apsurdne igre, kojoj je podredjeno sve sto postoji, dise i mrda trepavicama, u neverici.
[Vece nadnice ili pravednije raspolaganje Blagajnom sigurno nisu resenje za tu situaciju; za takvo "resenje" niti postoji kapacitet (teba videti zasto), niti bi kapital to ikada dozvolio, niti ce on spontanto evoluirati ka tom ishodu, niti bi u socijalistickom ili samoupravnom unistavanju sebe i drugih bilo iceg pozitivnog. Moraju se promeniti ciljevi. Rasprava o metodama bi tek onda imala smisla.]
Drugim recima, totalitarizam nije eksces vec sastavni deo redovnog stanja stvari. On izvire iz "normalnog zivota", iz njegovih previsokih i nuzno despotskih zahteva. "Normalan zivot", san svakog demokrate, moze da organizuje samo Cvrsta ruka. To sto ona nema isti izgled kao 1920-ih i 1930-ih ne treba da nas zavara. Izgled se promenio, ali stisak je cvrsci nego ikad. Probajte da mu umaknete - ali, ne sami, u neku pustaru, nego s celim svojim zivotom, decom, prijateljima, svime sto jos volite i do cega vam je stalo. Javite dokle ste stigli. Taj zid se danas podize do neba.
[To je, u neku ruku, dobra vest: to znaci da ga vredi samo rusiti; ostali manevri su cisto gubljenje vremena; svako odlaganje nas sve vise iscrpljuje i navikava, pa Zid onda izgleda jos jaci i visi.]
Novi demokratsko-trzisni totalitarizam nije metafora. Izostanak smesnih uniformi, pancer divizija i Ciklona-B ne znaci da je ono najgore iza nas. Najzad, oni su i dalje tu, kad god zatreba: uniforme su prakticnije i sigurnije od starih, pravi digitalizovani oklopi, a o efikasnosti ostalih sredstava za prebijanje, gazenje i odstranjivanje neposlusnih izlisno je govoriti. Ciklon-B nam danas stize u dnevnim dozama; svakog dana zauvek nestane priblizno 200 zivih vrsta; posledice tog biocida po ljudsko stanje i odnose predmet su opste zavere cutanja. Moc nikada nije bila mocnija, a jedno sumanuto shvatanje zivota nametnuto kao norma na tako sirokom planu.
Neki, medju njima i mnogi koji ce se 9. maja ukljuciti u zvanicne ili "gradjanske" proslave Dana zmage, u tome vide znamen napretka. Mi ne. Borba se nastavlja. Na meti su svi oni: stari fasisti, novi fasisti, ali i ovi novi "antifasisti", ta malogradjanska, slugeranjska bagra, koja ce zbog svog sna o Normalnom zivotu tolerisati svaku zvanicnu laz, nasilje, opstu debilizaciju i uvek nove oblike represije i kontrole.
Uglavnom, to je poenta. Zato je jedan nas tekst s motivima iz ove poruke i trebalo da se zove "Totalitarizam danas ili Dobro jutro, komsija". Trebalo je pokazati da totalitarizam nije eksces, vec nuzna posledica sadasnjeg shvatanja i organizacije zivota (ili, zasto je masovno drustvo nuzno i nepopravljivo totalitarno). Slucaj fasizma iz 1920-ih i 1930-ih trebalo je staviti na pravo mesto, objasniti kontekst u kojem se pojavio, kao i neke psihosocijalne mehanizme koji ga i danas cine privlacnim za odredjen broj ljudi; ali, naglasak je trebalo staviti na njegov totalitarni aspekt (rasizam, shovinizam i drugi oblici radikalnog iskljucivanja ostali su veoma bitan izvor zastrasivanja, podela i manipulacija, ali danas se sprovode drugacije). Trebalo je nekako reagovati na to opste zgrazavanje "fasizmom" jednom godisnje, kicenje tudjim perjem (kostima izginulih boraca protiv fasizma, ali i za neki bolji svet) i ukazati na direktnu vezu izmedju totalitarizma i nasih svakodnevnih ocekivanja i ponasanja. To je sve povezano, tako ocigledno. Nije bilo potrebe za bilo kakvim natezanjem, cak ni Dana zmage radi. Zbog pritisaka o kojima ovde pricamo, taj tekst cu verovatno napisati nikad, a mozda ni tad. Ali, mozda je i ovo bilo dovoljno jasno, makar kao predlog za raspravu.
Toliko u ovom javljanju, hvala na paznji, ziveli, cao
Dan borbe protiv fasizma i Normalnog zivota (Aleksa Goljanin)
slikica U ovom biltenu:
1. 9. maj, Dan pobede i godisnjica jednog ludog braka
2. Odjavna spica
Ova poruka je namenjena svima kojima je jos uvek stalo do toga da zivimo ko slobodni ljudi i meraklije, kao sto je prvobitno i bilo planirano, ali je posebno posvecujem Arijani Markucic-Brecelj i Marku Brecelju, koji ce 9. maja, na svoj nacin, pored Dana pobede (zmage) nad fasizmom, obeleziti i godisnjicu braka. U MKSC (Koper-Capodistria) za 9. maj je zakazana i Jajasta miza (Jajasti sto) na temu "Dan zmage nad..." http://www.dodogovor.org/lahki/
Dragi prijatelji,
Zelim vam srecan Dan zmage!
Jos nismo pobedili, ali dobro je podsetiti se da borba traje.
Stari fasizam, koji se danas manifestuje uglavnom kao siledzijski rasizam i seksizam, jos uvek je tu. Sve evropske demokratije brizno cuvaju njegovo mesto u svom politickom folkloru. Ta naftalinska verzija, ponekad zaogrnuta u kostime nesto novije proizvodnje, idealna je za manipulaciju. Ona je uvek tu da pokaze kako bi nam bilo da nam nije Demokratije i njene Policije. Zato je zvanicni Dan zmage, u ciju se proslavu ukljucuju skoro sve demokratske politicke formacije, od onih na vlasti, do onih koje sanjaju o vlasti ili joj nude svoje usluge, zapravo Dan Policije. S obzirom na ogroman moralni i simbolicki znacaj antifasisticke borbe, svaka malogradjanska gnjida, koja inace ne pita za cenu Normalnog zivota, kojem se tako uporno nada, voli da tog dana pokaze svoj humanisticki i demokratski sentiment. Ali, taj antifasizam je samo prigodna, crvena fleka na pandurskom mundiru. Uklanja se brzo i lako, kad parada prodje.
To je razlog zasto taj fasizam nece nestati sam od sebe, a jos manje uz pomoc demokratske administracije. On joj je potreban. Posto moderno, kapitalisticko drustvo neprestano depresira i frustrira cele slojeve stanovnista, uopste ne treba da nas cudi sto to nezadovoljstvo svoj izraz cesto pronalazi u toj sirovoj operetskoj formi. Ponizavajuca, neherojska svakodnevica uvek ce proizvoditi dovoljno musterija za ovaj ili onaj lazni vid zajednistva i afirmacije pojedinca. Ali, zato imamo demokratsku panduraciju. Samo okrenite 92 ili im aplaudirajte s balkona kada interevenisu i bez vaseg poziva. Plavi andjeli su svuda oko nas. Kakva milina.
Novi fasizam, koji se danas ispoljava kroz nove oblike dominacije, unifikacije i standardizacije, jos uvek se ne prepoznaje kao takav. Ta veza se ponekad naglasava, ali vise kao metafora, kao da to nije onaj "pravi fasizam", nego nesto blaze - i kao da je onaj "stari" nesto najstrashnije sto se ikada desilo, sto bi dalje trebalo da znaci da je ono najgore proslo. Ali, nikada pre toliko ljudi nije moralo da se svakodnevno krece, ponasa i dise na manje-vise isti nacin. Nikada nismo imali takav stepen prisilne unifikacije i koorodinacije. To sto su se na njega mnogi navikli - tako makar izgleda, na povrsini - samo govori koliko su ti novi metodi efikasni, a ne da je rec o nekoj blazoj vrsti totalitarizma, kamoli o nekom srecnom stanju stvari. Stari pristupi vise nikome ne padaju na pamet: zasto istrebljivati cela plemena i rase potencijalnih izvrsilaca i potrosaca, posebno onih kvalifikovanih i kompatibilnih s modernim zahtevima? Naprotiv, svi su dobro dosli u svet rada i potrosnje - iako, nuzno, ne i u jednako bajne uslove. Na raspolaganju su moderne, nesluceno efikasne tehnologije i metode, a sve zahtevniji svakodnevni zivot sam po sebi namece ljudima poslusnost i sve visi prag tolerancije za nove oblike represije.
Da to malo pojasnimo, ako nekome jos uvek nije jasno ili izgleda kao preterivanje. Tamo gde su novac i vlasnistvo uslov opstanka, kriterijum uspeha i garant moci, morate ocekivati sve moguce frustracije, strahove i sukobe oko tako definisanih "vrednosti". U isto vreme, moderna organizacija zivota, pored starih, povlaci za sobom i mnoge nove rizike. Ako ne zelite da vam deca stradaju od neodgovornih vozaca ili pomahnitalih terorista, ako ne zelite drogu, nasilje i kriminal po skolama i u susedstvu, ako na svom Otoku srece ne treba da strepite za svoj posed i miran san, kome cete se obratiti? Sta vam ostaje? Sami cete traziti intervenciju policije i drakonsko kaznjavanje. Ako zelite da svakog jutra neko donosi hleb u prodavnice, a uvece odnosi vase smece, ako zelite da "za svoje pare" i u "svoje slobodno vreme" dobijete vrhunsku uslugu, vas prag tolerancije za opstu ekonomsku ucenu, degradaciju i izrabljivanje nuzno ce se podizati sve vise i vise. Uopste ne morate biti neko djubre - iako mnogi ne propustaju priliku - da biste tako reagovali: to ide nesvesno, automatski; sam nas nacin zivota diktira takve reflekse.
Pogledajte samo recnik koji se odavno ustalio u javnom prostoru: nikada pre u istoriji ljudskog roda nije se toliko govorilo o novim zakonima, propisima, procedurama, standardima, nadzoru i represalijama kao garantima opsteg blagostanja i srece. Iz publike stizu samo ovacije. Zakonodavci, panduri i ubice se zovu na bis. To jos nikada nije bilo.
Sta je sve potrebno da bi ulice vaseg grada blistale "kao evropske", da bi sve bilo cisto i na svom mestu, da bi sve teklo glatko i bez zastoja? Relativno visoka cena rada u zasticenoj grupi zemlja Evroatlantskog Rajha kompenzuje se relativno visokom politickom i ekonomskom stabilnoscu i neiscrpnim izvorom jeftinog rada, delimicno kod kuce (obavezni segment prostih sljakera svih profila), a mnogo vise na strani. Ucenjeni su svi, ali dispariteti u nadnicama i uslovima su zastrasujuci, sada vec do tacke u kojoj poredjenje izmedju radnika iz koncentracionih logora i onih izvan zice uopste nije preterano. I to je nuzno: koliko god da se napredovalo u modernizaciji i digitalizaciji svega, jeftini rad i stalno naprezanje svih, kroz neprekidno povecavanje zahteva i standarda ("trka pacova"), ostaju glavni preduslovi kapitalisticke akumulacije moci, te apsurdne igre, kojoj je podredjeno sve sto postoji, dise i mrda trepavicama, u neverici.
[Vece nadnice ili pravednije raspolaganje Blagajnom sigurno nisu resenje za tu situaciju; za takvo "resenje" niti postoji kapacitet (teba videti zasto), niti bi kapital to ikada dozvolio, niti ce on spontanto evoluirati ka tom ishodu, niti bi u socijalistickom ili samoupravnom unistavanju sebe i drugih bilo iceg pozitivnog. Moraju se promeniti ciljevi. Rasprava o metodama bi tek onda imala smisla.]
Drugim recima, totalitarizam nije eksces vec sastavni deo redovnog stanja stvari. On izvire iz "normalnog zivota", iz njegovih previsokih i nuzno despotskih zahteva. "Normalan zivot", san svakog demokrate, moze da organizuje samo Cvrsta ruka. To sto ona nema isti izgled kao 1920-ih i 1930-ih ne treba da nas zavara. Izgled se promenio, ali stisak je cvrsci nego ikad. Probajte da mu umaknete - ali, ne sami, u neku pustaru, nego s celim svojim zivotom, decom, prijateljima, svime sto jos volite i do cega vam je stalo. Javite dokle ste stigli. Taj zid se danas podize do neba.
[To je, u neku ruku, dobra vest: to znaci da ga vredi samo rusiti; ostali manevri su cisto gubljenje vremena; svako odlaganje nas sve vise iscrpljuje i navikava, pa Zid onda izgleda jos jaci i visi.]
Novi demokratsko-trzisni totalitarizam nije metafora. Izostanak smesnih uniformi, pancer divizija i Ciklona-B ne znaci da je ono najgore iza nas. Najzad, oni su i dalje tu, kad god zatreba: uniforme su prakticnije i sigurnije od starih, pravi digitalizovani oklopi, a o efikasnosti ostalih sredstava za prebijanje, gazenje i odstranjivanje neposlusnih izlisno je govoriti. Ciklon-B nam danas stize u dnevnim dozama; svakog dana zauvek nestane priblizno 200 zivih vrsta; posledice tog biocida po ljudsko stanje i odnose predmet su opste zavere cutanja. Moc nikada nije bila mocnija, a jedno sumanuto shvatanje zivota nametnuto kao norma na tako sirokom planu.
Neki, medju njima i mnogi koji ce se 9. maja ukljuciti u zvanicne ili "gradjanske" proslave Dana zmage, u tome vide znamen napretka. Mi ne. Borba se nastavlja. Na meti su svi oni: stari fasisti, novi fasisti, ali i ovi novi "antifasisti", ta malogradjanska, slugeranjska bagra, koja ce zbog svog sna o Normalnom zivotu tolerisati svaku zvanicnu laz, nasilje, opstu debilizaciju i uvek nove oblike represije i kontrole.
Uglavnom, to je poenta. Zato je jedan nas tekst s motivima iz ove poruke i trebalo da se zove "Totalitarizam danas ili Dobro jutro, komsija". Trebalo je pokazati da totalitarizam nije eksces, vec nuzna posledica sadasnjeg shvatanja i organizacije zivota (ili, zasto je masovno drustvo nuzno i nepopravljivo totalitarno). Slucaj fasizma iz 1920-ih i 1930-ih trebalo je staviti na pravo mesto, objasniti kontekst u kojem se pojavio, kao i neke psihosocijalne mehanizme koji ga i danas cine privlacnim za odredjen broj ljudi; ali, naglasak je trebalo staviti na njegov totalitarni aspekt (rasizam, shovinizam i drugi oblici radikalnog iskljucivanja ostali su veoma bitan izvor zastrasivanja, podela i manipulacija, ali danas se sprovode drugacije). Trebalo je nekako reagovati na to opste zgrazavanje "fasizmom" jednom godisnje, kicenje tudjim perjem (kostima izginulih boraca protiv fasizma, ali i za neki bolji svet) i ukazati na direktnu vezu izmedju totalitarizma i nasih svakodnevnih ocekivanja i ponasanja. To je sve povezano, tako ocigledno. Nije bilo potrebe za bilo kakvim natezanjem, cak ni Dana zmage radi. Zbog pritisaka o kojima ovde pricamo, taj tekst cu verovatno napisati nikad, a mozda ni tad. Ali, mozda je i ovo bilo dovoljno jasno, makar kao predlog za raspravu.
Toliko u ovom javljanju, hvala na paznji, ziveli, cao