#1 Barbarizam Srpske vojske prica upozorenje za mlade citatelje
Posted: 07/09/2004 04:20
O svojoj sudbini koja ga je zadesila između 7. augusta do 23. oktobra
Molim ako imate slabije zivce ne citajte ovakvu ogavnu pricu..zarobljeniku vaditi oko
1992. godine Muharem Miskić (52 godine) iz sela Crnaja kod Cazina nerado priča. Sam priznaje da je nikome nikada ne bi poželio, ali isto tako ističe da mu nikakva pomoć nije potrebna jer država za koju se borio daje mu dovoljno sredstava za pristojan život, a uskoro bi trebao da useli i u novu kuću. Pored toga i djeca su porasla, i oni ponešto zarade radeći kod komšija.
«Meni i porodici nije potrebna nikakva pomoć od pojedinaca», tiho kazuje prije nego što će započeti nevjerovatnu priču o tome šta sve neljudi mogu uraditi čovjeku. On skupa sa svojih sedmero djece: Muharema, Ekrema, Mirhad, Mirzeta, Nurfet, Nermina, Haris i suprugom Zahidom živi «svoj život». Istina, ima i troje unučadi jer su dvije kćerke već udate i zasnovale svoju porodicu.
… Bio je sedmi oktobar 1992. godine kada je Muharem od svojih pretpostavljenih dobio zadatak da pređe u Kordunski Ljeskovac i izvidi položaj neprijateljskih vojnika, pripadnika tz. vojske krajinskih Srba, poznatiji kao «martičevci». Čim se našao u jednoj šumici pored tog sela naišao je na zasjedu. Pošto je bio nauražan pokušao je da pruži otpor, ali jedna neprijateljska bomba eksplodirala je u njegovoj neposrednoj blizini i «raznijela» mu šaku desne ruke i teško oštetila desno oko. Zarobljen je i odmah odveden u Korjenicu. Umjesto da mu pruže ljekarsku pomoć on je smješten u policijsku stanicu, a ruka mu je zamotana običnom krpom. Tada je čuo od jednog «martičevca», kako zarobljeniku treba odsjeći i drugu šaku. Mislio je da takvih neljudi nema, ali je pred zoru u njegovu ćeliju ušao jedan naoružan vojnik sa sjekirom u ruci. Naredio mu je da lijevu ruku stavi na pod. Om je to morao uraditi. Zamahom sjekire on mu je odsjekao šaku lijeve ruke.
Bolovi su postajali sve veći, ali je traženje pomoći bilo uzaludno. Tek treći dan dobio je nešto hrane, koju mu je « davao » jedan od zarobljenika.
«Bez šaka i jednog oka prebačen je na «liječenje» u Banjalučku bolnicu. Tamo je bilo još zarobljenika sa veoma teškim ranama. Jedne noći čuo je kako jedan od čuvara (Muharem mu zna i ime i prezime) govori: Onom baliji treba «izvaditi» i drugo oko. Nije vjerovao da postoje ljudi koji bi tako nešto uradili. Skoro cijelu noć nije spavao, a kada je, ipak, pred zoru zaspao osjetio je jak udarac željeznom šipkom u predjelu oka. «Za mene je od tada «nestalo svijetlosti», i nastala potpuna tama», tiho kazuje Muharem.
«Vjerovatno radi opomene drugim borcima mene su jednog dana dovezli u Veliku Kladušu, a 26. oktobra dovezen sam u Cazin. Da li sam razmijenjen ili su me dovezli radi opomene drugim ne znam, ali znam da sam dovezen u rodno selo Crnaju. Naravno, da ništa nisam vidio.», kazuje.
Molim ako imate slabije zivce ne citajte ovakvu ogavnu pricu..zarobljeniku vaditi oko
1992. godine Muharem Miskić (52 godine) iz sela Crnaja kod Cazina nerado priča. Sam priznaje da je nikome nikada ne bi poželio, ali isto tako ističe da mu nikakva pomoć nije potrebna jer država za koju se borio daje mu dovoljno sredstava za pristojan život, a uskoro bi trebao da useli i u novu kuću. Pored toga i djeca su porasla, i oni ponešto zarade radeći kod komšija.
«Meni i porodici nije potrebna nikakva pomoć od pojedinaca», tiho kazuje prije nego što će započeti nevjerovatnu priču o tome šta sve neljudi mogu uraditi čovjeku. On skupa sa svojih sedmero djece: Muharema, Ekrema, Mirhad, Mirzeta, Nurfet, Nermina, Haris i suprugom Zahidom živi «svoj život». Istina, ima i troje unučadi jer su dvije kćerke već udate i zasnovale svoju porodicu.
… Bio je sedmi oktobar 1992. godine kada je Muharem od svojih pretpostavljenih dobio zadatak da pređe u Kordunski Ljeskovac i izvidi položaj neprijateljskih vojnika, pripadnika tz. vojske krajinskih Srba, poznatiji kao «martičevci». Čim se našao u jednoj šumici pored tog sela naišao je na zasjedu. Pošto je bio nauražan pokušao je da pruži otpor, ali jedna neprijateljska bomba eksplodirala je u njegovoj neposrednoj blizini i «raznijela» mu šaku desne ruke i teško oštetila desno oko. Zarobljen je i odmah odveden u Korjenicu. Umjesto da mu pruže ljekarsku pomoć on je smješten u policijsku stanicu, a ruka mu je zamotana običnom krpom. Tada je čuo od jednog «martičevca», kako zarobljeniku treba odsjeći i drugu šaku. Mislio je da takvih neljudi nema, ali je pred zoru u njegovu ćeliju ušao jedan naoružan vojnik sa sjekirom u ruci. Naredio mu je da lijevu ruku stavi na pod. Om je to morao uraditi. Zamahom sjekire on mu je odsjekao šaku lijeve ruke.
Bolovi su postajali sve veći, ali je traženje pomoći bilo uzaludno. Tek treći dan dobio je nešto hrane, koju mu je « davao » jedan od zarobljenika.
«Bez šaka i jednog oka prebačen je na «liječenje» u Banjalučku bolnicu. Tamo je bilo još zarobljenika sa veoma teškim ranama. Jedne noći čuo je kako jedan od čuvara (Muharem mu zna i ime i prezime) govori: Onom baliji treba «izvaditi» i drugo oko. Nije vjerovao da postoje ljudi koji bi tako nešto uradili. Skoro cijelu noć nije spavao, a kada je, ipak, pred zoru zaspao osjetio je jak udarac željeznom šipkom u predjelu oka. «Za mene je od tada «nestalo svijetlosti», i nastala potpuna tama», tiho kazuje Muharem.
«Vjerovatno radi opomene drugim borcima mene su jednog dana dovezli u Veliku Kladušu, a 26. oktobra dovezen sam u Cazin. Da li sam razmijenjen ili su me dovezli radi opomene drugim ne znam, ali znam da sam dovezen u rodno selo Crnaju. Naravno, da ništa nisam vidio.», kazuje.
