luciferino wrote:sigicalo wrote:Kod nas se to zove hiperaktivnost...o poremecaju imas tonu stranica na internetu...a iz licnog iskustva mogu samo reci kao ucitelj, ne kao roditelj...
Na internetu postoji tonu stranica, ali mene više interesuje kontraverznost poremećaja. Baš me zato i interesuju iskustva iz prve ruke. Koliko je poremećaj realan (postoje ljudi koji ga smatraju čistom izmišljotinom i to profesionalci)? Možeš mi reći i kao učitelj. Još bolje. Da li misliš da je Ritalin zaista potreban (lijekovi generalno) ili postoje metode kojima se takvo dijete može uklopiti i usmjeriti?
ja sam radila sa nekoliko mladih ljudi kod kojih je bio dijagnosticiran ADHD, dakle nisu bili djeca nego tinejdzheri od 18-19 godina. nisam struchnjak, tako da je ovo samo moje prilichno grubo laichko vidjenje stvari. ali uvijek sam imala utisak da su ustvari lijekovi protiv ADHDa, koji su izgleda ekstremno jaki, vishe uticali na sve poremecaje koji se navode kao simptomi, nego bolest sama po sebi. to sam zakljuchivala na osnovu toga shto se ti mladi ljudi nisu nishta bolje mogli koncentrirati dok su bili pod uticajem lijekova, niti bi bili "primireniji", naprotiv. puno im je bolje bilo u fazama u kojima nisu uzimali lijekove, barem koliko sam ja mogla zakljuchiti u svakodnevnoj komunikaciji, a i rezultati rada su im bili daleko bolji.
mislim da se ta dijagnoza oko ADHD donosi previshe brzo, i u dosta sluchajeva nepromishljeno. recimo, dosta problema koje sam ja primjecivala kod ovih ljudi je bilo chisto socijalne prirode - nagli prelazak iz jedne u drugu sredinu, odvajanje od prijatelja i porodice, nesposobnost da se uspostave socijalni kontakti zbog vlastite povuchenosti ili stidljivosti, kao i dosta kasnopubertetske nesigurnosti u vlastitu lichnost... njihova nesposobnost da se koncentrishu na uchenje se interpretirala kao bioloshki poremecaj, a ne kao stvar pogreshne ili poremecene socijalizacije. i u pravilu, puno bolje bi im krenulo kada bi se integrirali u svoju okolinu, nasli momka/djevojku ili inache nashli svoje drushtvo, nashli neshto interesantno chime su se bavili.
u sluchaju jednog od njih, jedan semestar koji je proveo u prirodi u sklopu studija, negdje u shumi gdje nisu imali telefona, interneta, facebooka, chata i ostalih dzhidzha-midzha, a bili prisiljeni da se puno krecu i snalaze za zhivot, je rezultirao u potpunoj metamorfozi, momak nije vishe bio za prepoznati. u pozitivnom smislu.
jednog drugog, isto tako mladog chovjeka od nekih 18 godina, su kljukaii tim raznoraznim lijekovima vec nekoliko godina, i momak je maltene totalni ovisnik. nema shanse da on zamisli svoj zhivot bez svojih pilula, a tek mu je 18...
opet kazhem -- samo moje laichko vidjenje stvari, ali mislim da se kod dosta mladih ljudi nesposobnost koncentriranja, hiperaktivitet, brzo skretanje pazhnje sa jedne stvari na drugu, prebrzo trazhi u bolestima, a ne u navikama i nachinu odrastanja. danashnja djeca i omladina nenormalno puno vremena provode pred rachunarom, i nachin na koji oni primaju i preradjuju informacije je uveliko uvjetovan tehnologijom. po principu multi-taskinga, na monitoru se vishe razlichitih informacija pruzhaju istovremeno, u vishe prozora, pa se istovremeno i preradjuju u mozgu, bez mogucnosti da se udube u materiju i posvete zaista jednoj stvari. chak ni MTV nije vishe shto je nekad bio

gdje smo prije mogli vidjeti samo spot, danas ima deset razlichitih vrsta infromacija u jednom kadru , koje se sve brzhe smjenjuju... ko ce to sve pokupiti

rezultat je povrshnost, slabo pamcenje, brzo odvlachenje pazhnje... ali s vremenom, ovo postane dominantni princip razumijevanja i spoznaje okoline, tako da mnogi tinejdzheri i mladi ljudi vishe nisu u stanju recimo ni prochitati neku duzhu knjigu kako treba - nedostaju im linkovi i taste kojima bi munjevitom brzinom "preshaltali" na neshto drugo. sposobnost koncentracije im je totalno poremecena, a oni postanu jako nervozni kada moraju sat i pol provesti samo sjedeci na jednom mjestu chitajuci knjigu ili isprintani tekst koji zahtjeva visoku koncentraciju. ovo sam lichno posmatrala.
isto tako se komunikacija sve vishe odvija posredstvom kompjuterske tehnologije kao glavnog medijatora, a sve manje lichno. kad prichash s nekim na chatu, prichash istovremeno sa nekoliko osoba o totalno razlichitim stvarima, shto bash i nije prirodan nachin razgovora

a ovo je kod mladih ljudi koji svoje slobdno vrijeme provode pred rachunarom postalo ustaljeno.
mislim da ovo sve, ako postane redovna navika, jako utiche na ophodjenje sa okolinom i na ponashanje, koje se onda dijagnosticira kao neki poremecaj. ali isto tako mislim da se ovo mozhe puno efektivnije promijeniti dugorochnim mijenjanjem navika, a ne lijekovima.
nisam je neki ogromni protivnik lijekova, mislim da su nekada zaista potrebni, ali ovo shto se radi oko ADHD meni vishe lichi na pokushaj ultraekspresnog otklanjanja simptoma koji na kraju krajeva ide na shtetu onoga ko je pogodjen. a kao shto vec rekoh, ja nisam primijetila da ti simptomi za vrijeme upotrebe lijekova nestaju.
i da dodam samo to da pojma nisam imala shta je ADHD prije nego sam otishla u ameriku, gdje me pricha o tome dochekala na svakom coshku, tako da sam se zaista pitala shta im je koji klinac, kako je moguce da su njihova djeca i tinejdzheri masovno obolili od toga, a da je u drugim krajevima svijeta taj poremecaj josh uvijek skoro pa apsolutna nepoznanica, barem za shiru javnost
