Forum Klix.ba

Sarajevo

Pise: Šaćir Filandra

15.04.2008 19:19

O takozvanoj islamizaciji Sarajeva ili o političkim nesposobnostima sarajevskih bošnjačkih političara koji svojom kratkovidošću neprestano čine poteze koji nas sviju nepotrebno opterećuju balastom tzv. islamizacije pisao sam u više navrata i različitim povodima.

Ne pretendirajući na uvažavanje svojih stavova, niti čak stavova glasne i ne tako male intelektualne grupacije o ovom pitanju, moram izraziti rezigniranost činjenicom da se argumentirano drukčije mišljenje o bilo kom pitanju u našem društvu teška srca uvažava, što nažalost nije dugoročno dobro za sve nas, a loše posljedice neprestano osjećamo u svojoj okolini. Ovdje još važi predmoderni stav da nije bitno šta se govori već ko to govori. Posebno se to može odnositi na vjersku domenu, tako rizičnu za savremenu socijalnu artikulaciju, jer se odmah potežu argumenti tipa: znam ja tebe ti si nikakav vjernik, a kakav ti je ćaća bio...; dok smo mi išli u džamiju ti si to i to radio i pričao...; od koga si i ne možeš valjati i slično. Jednom riječju, bilo kome se mogu, a tako se i radi, olahko zatvoriti usta.

Zašto kažemo tzv. islamizaciju, a ne jednostavno islamizaciju, zašto i čime to relativiziram pojam islamizacije Sarajeva? Zato što je to, u najmanju ruku, učitan pojam. U ovom gradu još mnogo toga nije konceptualno riješeno osim, možda, naplate komunalija. Ne možete izbjeći da platite struju, vodu, plin, smeće... Vlast ima mehanizme da vas u ovom području disciplinira putem monopola nad setom komunalnih usluga. Sve ostalo je stvar inercije i sklopa okolnosti kojima se naknadno daje kontingencija. Istina, takvih kontingencija kad je ju pitanju rečena islamizacija ima. Danas kad je aktuelno građenje džamije na Ciglanama, nekada elitnom komunističkom funkcionerskom naselju, prisjećam se početaka te religijske objektivizacije prostora u gradu. Ona po sebi nije nešto što je loše.

Međutim, postojali su, a i danas postoje ljudi za koje je važno vanjsko, prostorno religiozno markiranje ili činjenje prostora našim. Bez obzira na to koliko takve namjene imale malo zajedničkog s vjerskom doktrinom i njenom usmjerenošću na spoznaju Boga, s načelima vjere zasnivane na odnosu Boga i čovjeka, te čovjeka i čovjeka, takvo bavljenje prostorom u bosanskohercegovačkom društvu se dogodilo, a kod sarajevskih muslimana se javlja, prvenstveno, kao loš odgovor na vanjske podsticaje. Ono se time i pravda, mada se toga ne mora biti ni svjesno, niti se to uvijek hoće i može priznati. Po principu ako mogu oni zašto ne bismo i mi proizvodi se emotivno i bez velikog znanja o svrsi, značenju i posljedicama čitav niz poteza od strane u osnovi dobronamjernih ali i nekompetentnih ljudi. U pravilu su zelene površine postale predmet takvih mjerkanja, a vjerskim pravima prišlo se bukvalistički pozitivno, baš kao što se ranije u komunizmu prilazilo negativno. Ko se još ne sjeća, u najtežim ratnim godinama Sarajeva, pokušaja izgradnje islamskog centra Ćemaluša na zelenoj površini između Mejtaša i današnje Ulice Mehmeda Spahe, ispred naselja Sunce?! Tada je, s ukalkuliranim stranim parama (pare su uvijek bitne), u naš vokabular i ušao pojam islamskog centra, a za planirani u Ćemaluši trebalo je, ako se dobro sjećam, više miliona dolara.

Tad se javnost digla, i danas čuvam dio dokumentacije o tome, te usprotivila islamskom centru kao vjerskoj novotariji i nečem što ne spada pored naših bosanskih džamija. Usprotivili smo se pretvaranju jedne centralne gradske zelene površine u građevinsku. To je bilo druge godine rata i stanje duha građana je bilo drukčije već danas. Poslije su zelene površine u pravilu gubile bitke. Navodno je prije koju godinu sagrađena džamija na Čengić-vili, tik do kolnika, pravdana činjenicom da od aerodroma do centra grada nema potreban broj džamija; na Breci je sagrađena nova džamija na prostoru zelene površine i dječjeg igrališta; sada slijedi parking naselja Ciglane. Budući da SAD grade zgradu za svoju ambasadu na području bivše kasarne, blizu željezničke stanice, nisam siguran da će još dugo izdržati tvrdnja jednog mog znanca o tome da je uvjeren kako njegov stan kod Druge gimnazije neće biti u džamijskom "dvorištvu".

Teško je inače, a posebno u društvu kakvo je postratno bosanskohercegovačko, gdje je vjera centrirana u sistem društvenih i ličnih vrijednosti, biti protiv gradnje vjerskih objekata unutar bilo koje konfesije, te je to razlog zašto su građani i najveći dio javnosti oportuni spram odluka vlasti. Vlast sa druge strane koristi vjeru kao svoju legitimacijsku osnovu. Ništa više ni manje. U bilo kakvom neslaganju s vjerskim instancama običnim se ljudima, u ovom slučaju dominantno Bošnjacima, samo ukaže na poharane džamije u proteklom ratu, na razaranja istih u prošlosti, na moguću gradnju krsta na Zlatištu, na višegodišnju opsadu grada, na hiljade ubijenih građana... na križ iznad Mostara itd. Time se na jednu dobro smišljenu provakciju i nakanjeno ponižavanje krstom na mjestu odakle je grad ubijan i razaran pravdaju neprimjereni potezi. Niz ekscesa, ovakvih i sličnih poteza, koji na nekom kraju sačine niz, daju samo površan i pogrešan dojam da se radi o osmišljenom i razrađenom ideološkom konceptu pretvaranja Sarajeva u muslimanski grad. Sarajevo to već jeste, kao što je Beograd pravoslavni, a Zagreb katolički. Sarajevo jednima na žalost, drugima na sreću, trećima na sramotu, a svima na zapitanost: "Kako je do toga došlo i zašto?"

Svojedobno je Nijaz Duraković imao običaj (uprkos oficijelnom komunističkom mraku) studentima FPN-a objašnjavati kako je najveći kvalitet Sarajeva što se sa svakog prozora u samom srcu grada jednim pogledom mogu obuhvatiti tri bogomolje, predstavnice tri od četiri najveće svjetske religije. Bila je to, naravno, zamka za studente: redovno je neko dobacivao: "zaboravili ste Jevreje" ili "zaboravili ste katedralu" ili "a crkva na Čaršiji"... Slijedilo bi predavanje prvo o hrišćanstvu a potom o Sarajevu, pravoslavnim i katoličkim crkvama, džamijama, sinagogi i na kraju obavezni, i tada već podobro isprani zaključak: Bosna je i srpska i hrvatska i muslimanska i svih drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive. Sarajevo je, je li, bilo slika i prilika te Bosne i Hercegovine, grad koji se i za olimpijadu reklamirao svojom multikulturom iako je, recimo, te olimpijske '84. imao ravno 81 džamiju, što je daleko nadmašivalo broj svih ostalih vjerskih objekata.

Danas Sarajevo ima 96 aktivnih džamija, dvije koje treba rekonstruirati jer su srušene i jednu koja se tek počinje graditi, a u planu su još... Zapravo, nije važno koje su sve u planu i hoće li, kada budu sagrađene, a nema sumnje da će biti, predstavljati bisere islamske arhitekture ili pak biti primjer kiča i neukusa. Nisu čak važne ni floskule o redu i zakonu iza kojih se graditelji - Islamska zajednica BiH i njezin Centar za islamsku arhitekturu - zaklanjaju: važan je konačni rezultat prema kome Sarajevo gazi krupnim koracima postajući muslimanski grad.

Nije, naravno, ovdje riječ o činjenici da je još od rata Sarajevo dramatično promijenilo svoju etničku sliku. Nije uopće ni sporno da su Bošnjaci velika većina u Sarajevu i, valja priznati, nema mjesta nekoj velikoj sumnji da je svaka od novosagrađenih džamija nastala kao rezultat potrebe džematlija da tik do kućnih vrata imaju i svoju džamiju. Čak bi se (istina nategnuto) dalo progledati kroz prste i svim onim postratnim gradskim i kantonalnim vlastima koje su pozivale Srbe, Hrvate i ostale da se vrate u ovaj grad a Boga tj. Allaha molile i procedure otezale do unedogled samo da im taj povratak ogade. Ne, nije više problem ni kada se usred nekog javnog skandala zbog guranja amidžića i daidžića na poslove u organima uprave ustanovi da je bez radnog mjesta ostao neki vlasnik prestižne svjetske diplome, uz to još nebošnjak.

Poslijeratna sarajevska bošnjačka vlast se i izgradnjom džamija u gradu iživljava nad nemuslimanima, i to tako što od Sarajeva pravi bošnjačko Trebinje ili bošnjačku Čapljinu. Ni Bošnjaci (a kamoli preostali Srbi i Hrvati) sarajevskog naselja Breka prije nekoliko godina nisu smjeli ni pisnuti kad je među zgradama, na mjestu gdje je decenijama bilo igralište za djecu, počela nicati - džamija. Isto danas važi i za stanovnike drugog sarajevskog naselja Ciglane, gdje su udareni temelji za džamiju na mjestu gdje nikad nije bila, pozicioniranu taman tako da će postojeći lijepi mali tržni centar uskoro biti zatvoren.

Danas je u multietničkom Sarajevu neoprostiv grijeh, antibošnjaštvo, čak islamofobija uopće spomenuti količinu decibela koje isijavaju iz zvučnika u vrijeme ezana. Da, to je ono isto Sarajevo koje s gnušanjem govori o Miloradu Dodiku kada ga nazove Teheranom, ono Sarajevo koje će zdušno skočiti u odbranu svog vjerskog poglavara kada ga taj isti Dodik optuži za miješanje u politiku i ono Sarajevo koje neće pristati da se suoči s već odavno nespornom činjenicom da svojoj djeci dekretom oduzima prostor za igru i zauzvrat im nudi prostoriju za molitvu. Štaviše, šutke će pasti pred drskom logikom izvjesne direktorice Javne ustanove "Djeca Sarajeva" i anonimusom od ministra Safetom Kešom koji se i ne obaziru na stavove roditelja čijoj djeci su odlučili igračke zamijeniti Ilmihalom. I to je po zakonu.

Sve što se danas radi od ovog grada po zakonu je i ma kako nebitno bilo je li to zakon ratni ili poratni nije se zgoreg prisjetiti da te zakone donose ljudi. Većinom glasova. Što će reći da se muslimanija u Sarajevu, sviđalo se to nama ili ne, sprovodi u ime svih nas. S džamijom u srcu. Nimalo nas ne pravda činjenica što ćemo komšiju nebošnjaka ljubazno pozdraviti kada se sretnemo pred obdaništem-mektebom ili što ćemo nadglasati zvuk ezana da bismo upitali za junačko zdravlje.

Bosanac_21 wrote:Moje misljenje je da se dzamije masovno grade jer su bile prva meta tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Njihovim nestancima dusmani su mogli vidjeti napredak svog etnickog ciscenja.
Danas svakom obnovom porusene dzamije vidi se da smo i dalje opstali, bilo ih je i prije po nasoj Bosni, a sad tekar
Krivo mi je samo sto se mnoge bespravno grade, a jos gori je njihov izgled koji nista nema nase bosansko. Svaka ona drvena dzamija mi je draza od ovih novi nakarada, a one poput Aladze, Ferhadije su nesto posebno svojim klasicnim izgledom.

S druge strane poredjenje dzamije i fabrike je nebo i zemlja - za dzamiju se iskupe pare postepeno, ili lova bubne odjednom iz svijeta i stvar je gotova. Hajde ti sad izgradi fabriku, pa probij proizvod na trziste, kakav ce biti profit, koliko platiti radnika.
Kod nas i u ovakvoj danasnjoj situaciji moras platiti radnika dovoljno, a uvoz im ispadne jeftiniji, od Turske do Kine.
One prijeratne gigant tvornice su bile i prosle, na njih narod misli jer su znale cijele gradove hraniti kao tekstilna tvornica "Sana" u Bosanskom Novom, "Incel' u Banja Luci, itd. - toga vise nema ni po evropskim zemljama - ima u jednoj Kini i bit ce stotinama godina Kod nas ce da drma samo "small business" poput Amerike.