Forum Klix.ba

Za mene odlican clanak, ima li jos misljenja, slicnih ili drugacijih?

http://www.startbih.info/Default.asp?broj=243&ID=278

SPAŠAVANJE Dodika jarana
Ludilo je dosljedno i sveobuhvatno. A građani ove zemlje samo su kolateralna šteta nepostojanja obaveze psihijatrijskog pregleda u izbornom zakonu

Samir Šestan

Kratkoća pamćenja građana ove zemlje, njihovog glasačkog dijela posebno, omogućava bezbolne transformacije aktera na našoj političkoj sceni, čak i kad je njihov stepen naprosto nevjerovatan a ostvarena promjena predstavlja dijametralnu suprotnost od bukvalno nedavne političke opcije i programa koji su zastupali. Od socijal-demokratije do nacional-socijalizma, od boraca za Bosnu i Hercegovinu, do njenih grobara, od tolerantnih, konstruktivnih, pragmatičnih i realističnih političara do zadrtih kopija svojih političkih neprijatelja (koji su u međuvremenu, naravno, postali nešto sasvim drugo)... Ludilo je dosljedno i sveobuhvatno. A građani ove zemlje samo su kolateralna šteta nepostojanja obaveze psihijatrijskog pregleda, za političare, u izbornom zakonu.

Kako je Silajdžić od Dodika stvorio Supermena
Nema ni godinu dana otkako nas je lider Stranke za BiH, uz svesrdnu podršku histeričnog dijela naše medijske scene (uključujući, na žalost autora ovog teksta, i neke ugledne „nezavisne medije“) kockajući se na sve ili ništa, u partiji za koju ćemo tek saznati da li je bila stvarna ili fingirana, koštao najprije reforme policije, a onda i svake mogućnosti iole normalnog i moralnog razrješenja bosanskog političkog i institucionalnog gordijevog čvora.

Blefirajući do kraja, u partiji u kojoj su mu međunarodni sufleri uporno signalizirali da uzme ono što mu međunarodnim pritiskom sluđeni Dodik daje – a to je bilo sve osim samog imena policije – Silajdžić je od Dodika praktično iznudio vlastiti poraz.

Iole normalan i pametan političar bi iskoristio priliku i priklještenost svog protivnika kapitalizirao nizom suštinskih promjena (i u vezi reforme policije i u vezi ustavnih rješenja) no Silajdžić je (uz podršku pomenutih sarajevskih medija) išao do kraja, traživši sve(!) i dovevši protivnika (spremnog da se preda pod prihvatljivim uslovima) u situaciju da bira između vlastitog poniženja ili dalje borbe. Borbe koja je rezultirala ne samo Silajdžićevim porazom i Dodikovom pobjedom u toj fazi borbe za reformu policije, nego nečim što je za Bosnu i Hercegovinu i njenu budućnost mnogo strašnije (a što priglupi bošnjački političari još, izgleda, ne percipiraju) – Dodikovim shvatanjem da je ta partija, i sve koje se protiv njega vode, temeljena na čistom blefu i da čak i oni koji imaju adute u rukama, te adute (gotovo sigurno) neće upotrijebiti. Nakon čega je on, zahvaljujući dakle Silajdžiću, postao nepobjediv (i stvarni gazda Bosne i Hercegovine i naših sudbina). A bilo kakva promjena nabolje – nemoguća.

Insistirajući na čistoj formi (imenu) nauštrb suštine (na identičan način na koji je u Dejtonu umjesto da se bavi organizacijom države i ugradnjom mehanizama zaštite kolektivnih i individualnih prava i sigurnosti građana, zajedno sa svojim tadašnjim gazdom, bavio sjeckanjem makazama po mapi zemlje friško natopljene krvlju) Silajdžić je po ko zna koji put upropastio šansu ove zemlje da se pomakne naprijed, pokazujući da se u njegovom slučaju radi ili o notornom idiotu ili o savršeno kamufliranom izdajniku.

Autor ovog teksta nema odgovor na gore postavljenu dilemu (ali i nema dileme da je odgovor moguć samo u navedenoj opciji) ali je nesporno da pobornici teorija zavjere, u liku i djelu egocentričnog Fuhrera stranke koja u svom nazivu, bezobrazno, licemjerno i neutemeljeno, svojata Bosnu i Hercegovinu, mogu naći jedan od krunskih dokaza ispravnosti svoga vjerovanja.

Kad idioti kockaju
Naprosto je nevjerovatna ta količina užasa koju je iza sebe, u samo dvije posljednje godine (da ono ranije ne analiziramo) ostavio taj stanovnik Istanbula na privremenom radu u BiH (iz koje je, By The Way, iselio kompletnu porodicu).

Započevši sa obaranjem ustavnih promjena (o čijem nivou, kako Dodik bezobrazno ali neupitno istinito kaže, sada možemo samo sanjati) i narušavanjem teško izgrađene atmosfere unutrašnjeg međusobnog povjerenja (što je zapravo, bilo mnogo značajnije od samog nivoa tada dogovorenih ustavnih promjena), Silajdžić je nastavio suludim raspirivanjem nacionalističkih strasti u predizbornom periodu, stvorivši, praktično, od Dodika zvijer koju poznajemo danas. A onda je, ponovo fuzirajući dva lika Fjodora Mihailoviča Dostojevskog – Kockara i Idiota – izjebao narod u zdrav mozak, projektujući (ponovo uz podršku istih medija, koji su ga čak prozvali „liderom novog bosanskog patriotskog fronta“) nerealna očekivanja od Presude Haškog suda pravde, čime je izazvao stravičan udarac ionako od rana još neoporavljenom (prije svega bošnjačkom) nacionalnom biću, i, ne obazirući se ponovo na međunarodna upozorenja, upustio u maksimalističke zahtjeve za ukidanjem Republike Srpske i njene policije i izdvajanjem Srebrenice iz pravnog okvira RS, koji su završili kao i pomenuto kockanje sa reformom policije – katastrofom!

Umjesto da iskoristi situaciju za uvođenje suštinskih promjena u organizaciji i životu tog entiteta, koji bi ga učinili multietničkim i ugodnijim za život svima, a naročito manjinskim skupinama i povratnicima (a to je bilo moguće), Vođa je, korištenjem genocida u dnevnopolitičke svrhe, zloupotrebljavajući čak i žrtve najveće kolektivne tragedije rata u BiH, populističkim insistiranjem na formi i rješenjima bez ikakve realne izvodivosti, a iskuljučivo zarad vlastite promocije, stvari ponovo, kao i nizom dotadašnjih postupaka – cementirao u postojećem stanju.

I upravo to – cementiranje postojećeg stanja, je jedini stvarni rezultat djelovanja Stranke za BiH i njenog vlasnika.

Ustavne promjene – ništa!

Policijska reforma – ništa!

Kapitalizacija presude Haškog suda pravde – ništa!

Ukidanje Republike Srpske – ništa!

Ukidanje Policije Republike Srpske – ništa!

Izdvajanje Srebrenice iz pravnog okvira RS – ništa!

Rezultati rada stranačkih kadrova u Federalnoj vladi i Vijeću ministara – nikakvi!

Jedini stvarni rezultat Harisa Silajdžića i Stranke za BiH (pored poremećenih unutrašnjih odnosa i zastoja u reformskim procesima i institucionalnom i ekonomskom oporavku zemlje) je stvaranje Milorada Dodika i njegova zaštita u odsudnom momentu kada je međunarodna zajednica bila na korak do odluke o smjenjivanju ove dvojice političkih terorista, a kada su do juče tobože zavađeni lideri poletjeli jedan drugom u zagrljaj, od čijeg se orgazmičkog epiloga Silajdžić izgleda još nije oporavio. Jer mu i stranka i on sam, otada, djeluju kao neka vrsta federalne (ili bošnjačke?) ispostave SNSD-a.

Vrhunac licemjerja (i dokaz da u politici, pogotovo takvih stranaka, ništa moralno ne možete očekivati) su napadi koji iz stranke koja nas dvije godine drži taocem suludih egocentričnih postupaka svog lidera (koji je za svoj i izborni uspjeh Stranke žrtvovao državu i njenih četiri i po miliona stanovnika), na svog koalicionog partnera SDA, da svojim stavom o reformi policije „troši vrijeme koga Bosna i Hercegovina nema i rizikuje evropsku budućnost BiH“.

Kolateralna šteta
Da bi ludilo na našoj političkoj sceni bilo potpuno i sluđivanje naroda ušlo u novu fazu, SDA prije svega njen predsjednik Sulejman Tihić, su u posljednjih par mjeseci doživjeli transformaciju potpuno istog intenziteta kao i Stranka za BiH, ali suprotnog predznaka. Pa su se tako ove dvije stranke našle svaka na početnim pozicijama one druge – Stranka za BiH je turbo-kooperativna, a SDA je do destrukcije i apsurda tvrdoglava i nepomirljiva.

Čitava situacija je tako nadrealna i idiotska da se mediji zapravo u njoj ne snalaze najbolje, što za posljedicu ima čisto informativno praćenje razvoja situacije, bez obilja komentara i analiza koji su do sada pratili događanja oko reforme policije.

Radi se o tome da je navedena promjena dovela do konflikta unutar posmatrača i analitičara naših političkih događanja. Oni koji su za maksimalističke opcije, nisu se još oporavili od salto-mortalea Silajdžića i družine, niti Sulejmana Tihića shvataju ozbiljno u novoj ulozi (ulozi dojučerašnjeg Silajdžića), a oni koji su za opciju realističnog „uzmi šta možeš ili moraš“ pristupa i kojima je Tihić dojuče bio etalon realističnog, tolerantnog, kompromisima sklonog političara, naprosto osjećaju gađenje da stanu iza rješenja koje sada nudi Stranka za BiH i njen vlasnik (1/1), koji su odgovorni što umjesto o nesavršenoj reformi sada pričamo o nepostojećoj. Tj. o reformi koja postoji samo kao ime ispražnjeno od bilo kakvog sadržaja.

A reforma policije je, ne zaboravimo, samo trenutno najtransparentniji pokazatelj promjene koja se desila na političkoj sceni, od trenutka kada je Silajdžić, egoistično i protivno interesima (svog) naroda i (naše) države, spašavajući svoju guzicu, spasio i Dodikovu. Koja mu je otad tako prirasla srcu (mali je korak od ljubavi do mržnje i obrnuto, kažu) da je bespogovorno slijedi i ispunjava sve želje njenog vlasnika.

I ima u tome neke poetske pravde, da Silajdžić i njegove marionete osjete kako izgleda kad se neko ponaša kao oni u zadnjih dvije godine. Samo što smo opet mi, građani, kolateralna šteta i što pisca ovog teksta uopšte ne zabavlja što se na našoj političkoj sceni na idiotizam uzvraća idiotizmom i što se SDA sprema da za sljedeće izbore pobijedi mehanizmom kojim je to pošlo za rukom Stranci za BiH – zadrtošću i žrtvovanjem sudbine građana i zemlje u cjelini za vlastitu izbornu pobjedu.

Jer je trenutna argumentacija SDA za odbijanje zakona o tzv. reformi policije, čija je suština da to nije reforma i da se ništa ne mijenja, pa ga zato odbijaju, apsurdna. Jer, još bi logično bilo da kad ti Evropska unija kaže da uradiš ili prihvatiš nešto što će ti pogoršati život, ti odbiješ. Ali je potpuno van pameti da odbiješ nešto što od tebe traži neko od koga zavisiš (i koga na koljenima moliš da te ne ostavi i da te primi) a da te to nešto ništa ne košta – ne čini ti život ni boljim ni lošijim. To je naprasto bezobrazno. A i glupo u ovoj situaciji. No izgleda da je SDA posmatrajući Stranku za BiH shvatila da se i glupost isplati. I nije da to nije tačno. Ali... šta sad?

Ono što će biti definitivno interesantno je kako će na čitavu stvar reagovati birači. Hoće li SDA (istraje li s ovim imbecilnim projektom kopiranja destruktivne faze Stranke za BiH) zaista postići željeni rezultat? Ili će zbog kratkoće pamćenja spomenute na početku, majstor prevara i iluzija i njegova skupina humanoida na daljinsko upravljanje, uz pomoć Reisa koji bi da vjerski obrazuje naše spermatozoide i jajne ćelije i jarana mu Dodika (koji će sigurno priskočiti kakvom rasističkom i antiislamskom doskočicom kad bude trebalo podgrijati atmosferu), uspjeti ponovo da prevare masu idiota s pravom glasa, a koji se neopravdano zovu građanima Bosne i Hercegovine.

Ili će na ovoj suludoj igri profitirati neko drugi? Pa ćemo, konačno, dobiti to „Vrijeme za promjene“? I pored toga što se gangsterskom dnevnom biltenu, u sataniziranju lidera opozicije i širenju sulude destruktivne priče „svi su isti“ (koja je ostala jedini argument za odbranu pohlepne, nesposobne, kriminalne bande štetočina na vlasti), sve agresivnije pridružuje i najugledniji sarajevski „nezavisni“ magazin, dajući svoj doprinos izluđivanju, ionako jedva još minimalno prisebne, bosanskohercegovačke javnosti.

Ovo sve stoji.

To je bas ono jebe lud zbunjenog.
Cak ni pametniji ljudi koji prate politiku ne mogu se snaci u ovoj sumi prevara.

Pitanje je sta sad.
Biti ili ne biti pitanje je sad.
Samo da se opet ne napravi greska.

Semir Sestan ili je glup ili je poput FPN-a, odnosno prof. Nerzuka Curka u funkciji zamagljivanja i zaglupljivanja BiH javnosti.

Da su aprilski amndmani iz 2006 prosli, koji legaliziju RS na nacin da parlament bIH prizna ostvarene zlocinacke ciljeve Milosevica i Karadzica, danas bi Dodik imao sve papire da sasvim legalno raspise referndum za otcjepljenje i nikakav ustav niti MZ ga nebi mogli u tome sprijeciti. Apsolutno jedini razlog sto Dodik danas ne moze raspisati referndum je zbog toga sto ilegalni dejtonski ustav nije ratifikovan u parlamentu bIH. Naime pariski sporazum, koji je finalna verzija dejtonskog sporazuma, sa svojim aneksom 4, nikada nije prosao redovnu parlamentarnu proceduru usvajanja. Zbog toga prvu stvar koju Dodik sada pritisce je ratifikacije ilegalnog dejtonskog ustava u parlamentu BIH. Kada to dobije, a dobit ce zahvaljujuci laznim Bosnjackim lideriam i strankama Silajdzic (sBIH), Tihic (SDA) i Lagumdzija (SDP), Bosna ce uskoro prestati da postoji kao drzava.

Jedini razlog sto je Silajdzic odbio prakticnu disloyciju BIH u aptrilu 2006 je bio sto je ON sam htjeo da UNOVCI prodaju BiH. On nije mogao zbog svoje sujete i pohlepe gledati da tu mast, slast i lovu pokupe Tihic i lagundzija.

Sve te price da bi se Dodik odrekao Nacertanija, velike Srbije, svoje privatne policije i svog ogromnog opljackanog bogatstva, da su aprilski amdmani prosli je cista iluzija.

Dusko, mnogo si bre zaglupeo s tim neznamkakonazvati citanjem Dejtonskog sporazuma, nidje veze

JOSEF K wrote:Dusko, mnogo si bre zaglupeo s tim neznamkakonazvati citanjem Dejtonskog sporazuma, nidje veze

Bacuska Josef K. Staljine

U cemu je problem? Zar ne znas citati? Ako dejtonski parlament prizna RS, onda ona ima pravo na nezavisnost, bez obzira sto je nastala na genocidu i agresiji. To bi bila "volja" zrtve isposlovana agentima Srbije u vlasti dejtonske BIH.

Kratko i jasno.

Treba li ponoviti?

Ce_Gevara wrote:
Bacuska Josef K. Staljine

U cemu je problem? Zar ne znas citati? Ako dejtonski parlament prizna RS, onda ona ima pravo na nezavisnost, bez obzira sto je nastala na genocidu i agresiji. To bi bila "volja" zrtve isposlovana agentima Srbije u vlasti dejtonske BIH.

Kratko i jasno.

Treba li ponoviti?

Kratko jest, jasno nije

Pojasni, bez ponavljanja !

I upravo to – cementiranje postojećeg stanja, je jedini stvarni rezultat djelovanja Stranke za BiH i njenog vlasnika.

Ustavne promjene – ništa!

Policijska reforma – ništa!

Kapitalizacija presude Haškog suda pravde – ništa!

Ukidanje Republike Srpske – ništa!

Ukidanje Policije Republike Srpske – ništa!

Izdvajanje Srebrenice iz pravnog okvira RS – ništa!

Rezultati rada stranačkih kadrova u Federalnoj vladi i Vijeću ministara – nikakvi!

Jedini stvarni rezultat Harisa Silajdžića i Stranke za BiH (pored poremećenih unutrašnjih odnosa i zastoja u reformskim procesima i institucionalnom i ekonomskom oporavku zemlje) je stvaranje Milorada Dodika i njegova zaštita u odsudnom momentu kada je međunarodna zajednica bila na korak do odluke o smjenjivanju ove dvojice političkih terorista, a kada su do juče tobože zavađeni lideri poletjeli jedan drugom u zagrljaj, od čijeg se orgazmičkog epiloga Silajdžić izgleda još nije oporavio. Jer mu i stranka i on sam, otada, djeluju kao neka vrsta federalne (ili bošnjačke?) ispostave SNSD-a.


Sve tačno !!!!

uvjek dobar gost wrote:I upravo to – cementiranje postojećeg stanja, je jedini stvarni rezultat djelovanja Stranke za BiH i njenog vlasnika.

Ustavne promjene – ništa!

Policijska reforma – ništa!

Kapitalizacija presude Haškog suda pravde – ništa!

Ukidanje Republike Srpske – ništa!

Ukidanje Policije Republike Srpske – ništa!

Izdvajanje Srebrenice iz pravnog okvira RS – ništa!

Rezultati rada stranačkih kadrova u Federalnoj vladi i Vijeću ministara – nikakvi!

Jedini stvarni rezultat Harisa Silajdžića i Stranke za BiH (pored poremećenih unutrašnjih odnosa i zastoja u reformskim procesima i institucionalnom i ekonomskom oporavku zemlje) je stvaranje Milorada Dodika i njegova zaštita u odsudnom momentu kada je međunarodna zajednica bila na korak do odluke o smjenjivanju ove dvojice političkih terorista, a kada su do juče tobože zavađeni lideri poletjeli jedan drugom u zagrljaj, od čijeg se orgazmičkog epiloga Silajdžić izgleda još nije oporavio. Jer mu i stranka i on sam, otada, djeluju kao neka vrsta federalne (ili bošnjačke?) ispostave SNSD-a.


Sve tačno !!!!

Jest vala

CondoR wrote:

Ce_Gevara wrote:
Bacuska Josef K. Staljine

U cemu je problem? Zar ne znas citati? Ako dejtonski parlament prizna RS, onda ona ima pravo na nezavisnost, bez obzira sto je nastala na genocidu i agresiji. To bi bila "volja" zrtve isposlovana agentima Srbije u vlasti dejtonske BIH.

Kratko i jasno.

Treba li ponoviti?

Kratko jest, jasno nije

Pojasni, bez ponavljanja !

Evo pojasnjenja:



DEFINICIJE BORBE ZA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU

(Sarajevo, 10. septembar, 2006.)

BOSNA I HERCEGOVINA IZMEĐU ¨DEJTONA¨ I BRISELA


Po ustavnom pravu. Tada važeći Ustav Republike BiH članovima 154 i 155 zabranjuje pregovaranje o Ustavu Republike izvan Parlamenta Republike, pogotovo u ratnom stanju.

Za diskusiju o ovoj temi potrebno je prethodno preispitivanje teorije, termina i stavova koji su svoju kulminaciju dosegli u onome što se u političkom govoru skraćeno naziva ¨Dejton¨; teorije i stavova stvorenih radi pravdanja tog projekta na svaki mogući način pa čak i izmišljanjem novih moralnih, političkih i pravnih normi.

Prva takva izmišljotina je da je ¨Dejton¨ neki izvana nametnuti eksperiment dobronamjernih ali neupućenih stranaca. ¨Dejton¨ nije eksperiment, nego je kumulirani rezultat dogovornog umjesto pravnog odlučivanja o jednom pravnom problemu - nezakonitom ratu, odnosno agresiji. On je završni čin onoga što je veoma upućeni i nedobronamjerni lord David Owen nazvao ¨zbir dostignutih dogovora o podjeli Bosne¨. Kao takav, početak je procesa nestanka Republike BiH na jedini mogući prihvatljiv i bezbolan način za internacionalni pravni sistem: način kojim sama žrtva agresije, rata i genocida -- građani Republike BiH kao subjekt prava -- u toku desetak godina sami dobrovoljno prihvate ciljeve i rezultate rata i genocida, te ih ozakone (legaliziraju). Naravno, to se nije moglo ostvariti u pravnom domenu, koji razlikuje krivca i žrtvu, nego u domenu dogovora -- u kojem se automatski krivac i žrtva pravno izjednačavaju, odnosno u kojem žrtva samim pristajanjem na dogovor amnestira krivca.

¨Dejton¨ bi kao dogovor bio i prihvatljiv da je samo mirovni plan; ali je potpuno neprihvatljiv i ništavan sa aspekta Internacionalnog prava, Internacionalnog ugovornog prava i ustavnog prava Republike BiH – zato što sadrži ustav. To što u sebi sadrži ustav, čini ga potpuno ilegalnim po sva tri pravna osnova:

Po internacionalnom pravu. Preambula Povelje UN isključuje mogućnost interveniranja u ustavna pitanja zemalja članica. Povelja kaže da ništa ne može opravdati miješanje izvana u unutarnji ustavni sistem države članice UN. Zabrana se odnosi i na samu Organizaciju Ujedinjenih Nacija, a kamo li na famozne velike sile i kontakt grupe iz retorike branitelja Dejtonske suspenzije RBiH u korist RS.

Po ugovornom pravu. Bečka konvencija, kao referentna za internacionalne ugovore, isključuje mogućnost da atributi suverenosti budu predmet međudržavnih ugovora (član 46); ugovore donesene pod pritiskom smatra ništavnim (član 51 i 52), pa i one dobrovoljne ako su rezultat nelegitimne volje pregovarača ako su pregovarali o onome za što po vlastitom ustavu nemaju mandat (član 49).

Po ustavnom pravu. Tada važeći Ustav Republike BiH članovima 154 i 155 zabranjuje pregovaranje o Ustavu Republike izvan Parlamenta Republike, pogotovo u ratnom stanju.

Čak i predlagači i donosioci neustavnih zakona tokom ratne 1994., u vrijeme kada navodno omogućavaju Washingtonski sporazum u martu mjesecu, nisu imali niti snage niti hrabrosti da uklone ova dva člana kao viša pravna načela po kojima su i ti njihovi Washingtonski takozvani ustavni zakoni zapravo neustavni. Kao opravdanje za ove zakone koji omogućavaju Washingtonski sporazum, korištena je potreba zaustavljanja rata HVO i Armije RBiH. Pored toga što Washingtonski sporazum formira Federaciju Bošnjaka i Hrvata na dijelu teritorije BiH u trenutku potpunog vojnog sloma HVO, on ima još jednu nimalo lagodnu namjeru i posljedicu. Njime se najveći problem legalnog formiranja Republike Srpske na teritoriji Republike BiH (zbog atributa genocida i agresije), rješava ¨legalnim¨ odcjepljenjem iz RBiH samih žrtava – Bošnjaka i Hrvata u tzv. Federaciju, a ujedno ostavlja RS za naknadni dogovor umjesto za pravno rješenje. Tako je pravna ¨gotovina¨ pretvorena u političku ¨veresiju¨ putem odustajanja od pravnog u korist dogovornog pristupa.

Postepeno kumuliranje podjele RBiH, u Dejtonu je samo dovršeno identičnom obmanom da je ¨Dejton dobar jer je zaustavio rat¨ -- u trenutku kada je ¨Dejton¨ doista zaustavio jedinu legalnu vojsku, Armiju RBiH, dok je u Bosanskoj Krajini oslobađala po jedan grad dnevno. Izuzetno bolni po branioce i žrtve predratnih dogovora o podjeli BiH su i prateći argumenti za ¨Dejton¨ kao ¨najbolje od svih loših rješenja¨, ¨polu-punoj čaši¨ i slični. Naime, legalni predstavnici (nosioci vlasti i pregovarači) Republike BiH, legalni su samo dok je važeći ustav, Ustav Republike BiH, za njih niti najbolje niti najgore -- nego isključivo i jedino rješenje za državu BiH. Samo otvaranje za diskusiju ustava kao imperativne norme, predstavlja ilegalni čin ukidanja istog; jer imperativne norme pravno prestaju postojati čim se diskutiraju. Ovu tragičnu istinu iz prošlosti potrebno je sada iskoristiti u odnosu prema ¨Dejtonskom ustavu¨ -- posebno jer za razliku od Ustava RBiH, dejtonski tzv. ustav nema pravni osnov za diskontinuitet Republike BiH i ne može biti pravni osnov za potrebu navodne suglasnost RS u bilo kojoj shemi u BiH.

Na svu sreću, iz razloga suprotstavljanja ¨Dejtona¨ trima pravnim sistemima proizlazi zašto u Dejtonu RBiH nije ukinuta nego samo suspendirana – a zatim ostavljena građanima RBiH da je u ¨Dejtonskom procesu¨ sami ukinu, i to prihvaćanjem ¨Dejtona¨ odn. njegovog dovođenja do kraja. Pod ¨dovođenjem Dejtona do kraja¨ javno se ciljalo na navodnu reintegraciju BiH pomoću zajedničkih umjesto jedinstvenih institucija (famoznih ¨krovnih zakona¨) i povratka izbjeglica na osnovu ljudskih prava, a da se pri tome ne dovodi u pitanje legitimitet postojanja RS. Ovaj ¨humanitarni pristup¨ zasnivao se na ideji da žrtve protjerivanja iz RS istu priznaju prihvaćajući humanitarna prava umjesto mnogo pravno snažnijih prava državljana RBiH.

¨Dejtonom¨ je RS dobila priliku da je priznaju same njene žrtve -- u veoma složenom procesu izmjene kompletnog ustavno-pravnog sistema jedne članice UN putem dogovora. Dejtonski navodni parlamenti i po nastanku i po strukturi su rezultat mirovnog ugovora a ne institucije države u skladu sa teorijom države i prava. Međutim, prema mandatu datom u ¨Dejtonu¨, dovršen bi bio proces u kojem RS ima pravo veta nad BiH a BiH nema pravo veta nad RS; i to pristankom samih građana na zamjenu jedinstvenih institucija RBiH zajedničkim institucijama tzv. BiH, pristankom na agencije, uprave i direkcije umjesto državnih ministarstava. Tvorci Dejtona bi proglasili stvarni kraj RBiH odnosno nastanak RS i Federacije, jer bi subjekti prava, građani BiH, dobrovoljno prihvatili ono što su pregovarači u Dejtonu skicirali. Obične bi svjedoke građani BiH proglasili garantima, a vlastitu volju da na tu podvalu pristanu -- proglasili bi ¨voljom svijeta¨; dok u isto vrijeme od javnosti BiH do kraja skrivaju stvarni ¨svijet¨ tj. pravni domen u kojem RBiH postoji dok sve njene jedinstvene institucije sami građani RBiH ne ukinu odn. zamjene tzv. zajedničkim i krovnim.

Ustav Republike BiH jedino je rješenje na kojega je država BiH imala i ima pravo koje joj niko ne može oduzeti; a posebno ne genocidom. ZAVNOBiH, koji se dogodio prije AVNOJ-a, pravni je osnov državnog kontinuiteta i suvereniteta Republike BiH; a istovremeno i objašnjenje zašto se država BiH ne može federalizirati ili dijeliti na način kako se podijelila ili raspala SFR Jugoslavija. Naime, pravni osnov Republike Srpske je ugovor nezakonit po osnovu sva tri prava ovdje navedena; a i dodatno po osnovu činjenice da RS pravno i ¨ne stanuje¨ u BiH sve dok traje sudski proces na Internacionalnom sudu pravde u Hagu (poznatom i kao Svjetski sud). Tužba Republike BiH – ne na Tribunalu koji se bavi pojedincima, nego na vrhovnoj instituciji UN koji se bavi državama, Svjetskom sudu – prethodi ¨Dejtonu¨. I ne samo to, nego i ¨Dejton¨ kao pravni osnov RS i sama RS su predmet suđenja kao rezultat agresije i genocida prema amandmanima ovoj Tužbi iz 1998. godine.

Gledano u opisanom kontekstu, traženje novih rješenja za BiH mimo onih na koje ima izvorno pravo, je odustajanje od izvornog prava. Pogotovo je fatalan stav da se novi ustav mora praviti u i zasnivati na dejtonskim institucijama, odn. pregovarati u institucijama dejtonskog sistema i ¨dograđivati na Dejton¨ nekim ¨dogovorom domaćih snaga bez miješanja iz vana¨ i slično tomu. Time se priznaje i daje čak i ono što niti u Dejtonu nije priznato i dato Republici Srpskoj i agresoru: prestanak pravnog kontinuiteta Republike BiH od 25. novembra 1943. u korist pravnog kontinuiteta RS od datuma pariškog potpisa na Dejtonski ugovor.

Poseban problem je što bi pristanak na ¨Dejton¨ odn. ¨Dejtonski ustav¨, značio presedan i ozakonjenje toga da se u BiH i budući ustavi mogu praviti ratom i genocidom. Sama ta činjenica je dovoljna da ¨Dejton¨ ne može biti branjen kao mirovni sporazum. Ona je dovoljna i za argument da se negiranje ¨Dejtona¨ ne može interpretirati kao ¨pozivanje na rat¨ -- jer je sam ¨Dejton¨ odn. ozakonjenje ¨Dejtona¨ u suštini ozakonjenje i rata i genocida.

DEJTONSKA DILEMA: PRAVNI KONTINUITET RBIH ILI PRAVNI KONTINUITET RS

Pravo u smislu pravne zaštite na internacionalnom nivou djeluje (¨postoji¨) samo ako se traži -- i to na proceduralno ispravan način u institucijama prava; ono ne djeluje (¨ne postoji¨) ako se pravni pristup, institucije i argumenti prava -- zamjene dogovornim. Institucije prava su poznate institucije UN; sa Svjetskim sudom kao najjačom institucijom prava, potpuno neovisnom upravo na insistiranje takozvanih velikih sila. Taj pravno-institucionalni domen određen je dokumentima kao što je Povelja UN i Povelji pridružene konvencije koje ukupno čine sistem koji postoji i funkcionira. Taj sistem ne funkcionira odnosno počnu da funkcioniraju famozne velike sile, lobiji pa i primjena sile i zavjere, samo u određenim okolnostima kada subjekt prava -- suverena država članica UN -- dobrovoljno i u legalnoj proceduri od strane legitimnih predstavnika odustane od primjene prava u korist primjene dogovora; tj. umjesto insistiranja na suđenju krivcu prihvati da se pravno sa krivcem izjednači. U tom trenutku institucije Internacionalnog prava i sve upućene vlade prepoznaju da ta zemlja odustaje od Poglavlja 7 Povelje UN, u kojem je, na primjer, agresija na članicu UN, Republiku BiH, povlačila pravnu obavezu zaštite Ustava i teritorije -- u korist Poglavlja 6, po kojem se problemi ne definiraju i ne tretiraju pravno nego se rješavaju dogovorom tj. izjednačavanjem krivca i žrtve.

Republika BiH je na internacionalnom nivou priznata 1992. godine ne zato što neko ¨voli Bosnu¨. Priznata je snagom prava; a dokaz da ta snaga postoji je u činjenici da su je priznali i tradicionalni saveznici projekta velike Srbije: Francuska, Britanija, Rusija, Grčka. RBiH su priznale zemlje cijele EU i UN. To je zato jer postoji pravni prostor koji sve ove zemlje i organizacije nikada ne dovode u pitanje zbog vlastitih interesa i vlastite zaštite -- koji je njima važniji od naklonosti ili nenaklonosti prema nekoj drugoj zemlji. U tom pravnom (nikako političkom ili lobističkom) prostoru, priznavanje raspada SFR Jugoslavije je bio pravni imperativ jer se radilo o legalnoj disoluciji a ne ilegalnoj separaciji republika slobodno udruženih i zato slobodno razdruženih. Dovođenje Dejtona do kraja, ali i neobračunavanje sa Dejtonom do kraja, dovelo bi do toga da Dejton prekine zadnji legalni pravni AVNOJ-evski kontinuitet RBiH i uspostavi Dejtonski ugovor i datum kao pravni osnov BiH! Tada bi Republika Srpska bila priznata kao jedan od osnivača te nove BiH, koja se zatim legalno može raspasti po Dodikovom receptu po kojem se legalno raspala i SFR Jugoslavija.

REFERENDUM U RS I PRAVO NARODA NA SAMOOPREDJELJENJE

Države su nadnarodne kategorije i definiraju se Poveljom Ujedinjenih Nacija -- gdje su nacije skupine naroda a ne narodi zajednice nacija. Naime Ujedinjene Nacije imaju do dvjesto članica a (nepostojeći) ¨ujedinjeni narodi¨ bi članica imali najmanje tri hiljade. Ova razlika nije samo terminološka, nego je to pitanje izbora između autokefalno-pravoslavnog stava o narodu kao naciji ili univerzalnog stava u Povelji UN o naciji kao državljanstvu -- naciji ne kao narodu nego kao zajednici svih naroda u državi. Paralelno sa time, Ujedinjene Nacije (a ne ¨ujedinjeni narodi¨) su formalno pravno okruženje države BiH koja je, kao i druge članice UN, nadnarodna kategorija – te stoga isključuje mogućnost da jedan, dva ili tri naroda ukinu državu ili osnuju državu u državi.

Najviši izraz državotvornosti kojeg priznaje ustavno pravo su ustavni narodi tj. narodi koji se navode u ustavu. Konstitutivnost naroda je iznad toga; uvedena je u BiH sa namjerom da se omogući podjela BiH na principima na kojima jeste zakonski utemeljeno na primjer teritorijaliziranje duhovnosti u autokefalnom pravoslavlju (a nezakonito po autoritetima katoličke crkve) i IZ BiH (nažalost), ali nije niti u duhu niti u slovu Povelje UN. Konstitutivnost na cijeloj teritoriji BiH uvedena poslije rata, je pokušaj da se postigne to da građani BiH ovaj princip ipak prihvate u globalu i nastave vlastito sudjelovanje u procesu entitetske podjele BiH -- jer je ostao netaknut dejtonski princip da je opći interes kao vrhovni državni interes ostao na nivou ¨srpskog¨ entiteta, čime se on potvrđuje i dokazuje kao država unutar koje i samo u interesu koje se ljudska prava mogu ostvarivati. Dokaz za prihvaćanje pravoslavnog principa narodne (etničke) države umjesto univerzalnog principa UN države kao nadnarodne (nad-etničke) kategorije, je u neprekidnom insistiranju na pristanku RS na ustavnim promjenama -- premda se pravo RS na sudjelovanje i uslovljavanje ustavnih rješenja može jednostavno osporavati činjenicom da su i RS i Dejton na sudu (kao rezultat agresije i genocida) i da se od strane kojoj se sudi ne traži suglasnost za pravni sistem po kojemu joj se sudi.

Država je definirana ustavom, granicama i teritorijima na kojoj se taj ustav primjenjuje na način jedinstva podjele vlasti na zakonodavnu, sudsku i izvršnu. Svaka namjera da se zajednica takvih cjelina -- koje imaju vlastiti ustav i jedinstvo podjele ove tri vlasti -- proglasi državom, je bježanje od istine o dejtonskoj BiH. Često se ova činjenica negira stavom da je u Dejtonu BiH sačuvala vanjski suverenitet a žrtvovala unutarnji -- što je floskula jer je suverenitet po definiciji nedjeljiv; odnosno, ako se podjeli na spoljni i unutarnji, žrtvovan je čitav suverenitet jer mu je oduzet jedan od tri glavna atributa: nedjeljivost.

Dejtonske institucije u koje se delegira volja entiteta nisu institucije države. Agencije, uprave i direkcije koje preuzimaju nadležnosti ministarstava, institucija monetarne i fiskalne politike sa nivoa države a zadržavaju ih na nivou entiteta, nisu institucije države nego institucije unije država -- kakve mogu imati i imaju, na primjer, Francuska, Njemačka i druge države koje se mogu udruživat ali zbog toga i razdruživat kroz institucije EU. Proglašavati ¨napretkom¨ izgradnju institucija koje legaliziraju diskontinuitet BiH kroz udruživanje entiteta i stvaranje pravnog osnova za razdruživanje, je doista političko djelovanje u korist osnovnog cilja agresije zbog kojeg je i genocid počinjen: diskontinuitet jedinstvene državnosti BiH u korist novog kontinuiteta zajedničke BiH koja bi svoj početak slavila kao dan prestanka rata ili dan Dejtona kao dan kada se de jure desila ustavna kapitulacija BiH.

Institucije države se definiraju osnivačem i budžetom, a ne načinom na koji se plaća njihovo ¨grijanje¨ (kao u slučaju muzeja i drugih institucija kulture). U institucijama kao što je UIO, jedinstveni računi su po karakteru samo prelazni računi prema kvotama za pojedine entitete. Sredstva na prelaznim računima ne čine aktivu ni preduzeća ni države, i još su jedna potvrda nepostojanja suvereniteta (u konkretnom slučaju fiskalnog). Ovaj primjer je spomenut kao tipičan zbog naglašenog korištenja u retorici o ¨napretku u reintegraciji BiH¨ po dejtonskoj formuli. Međutim, ovo se odnosi na sve institucije; pogotovo one koje su sada u diskusiji povodom inicijativa EU o napuštanju ¨Dejtona¨ i formiranja BiH po principima teorije države i prava.

DEJTONSKA I NOVA, EVROPSKA, POLITIKA ¨SVIJETA¨ PREMA BiH

Dejton je ipak propao, ne doista zato što nije ¨doveden do kraja¨, nego zato što je njegov temelj nezakonit i zato što su njegovi ciljevi lažni. Svi oni u BiH, Evropi i SAD koji ga nastavljaju oživljavati amandmanima i dogradnjama, rade veoma težak posao – jer su se zavjerili protiv prava Republike BiH na kontinuitet i opstanak ali i protiv Prava uopće. Za razliku od svih evropskih ZVANIČNIH institucija, branitelji ¨Dejtona¨ i RS moraju slati šifrovane poruke ¨kako je RS Dejtonom garantirana, te zbog toga ne može nestati¨ i tajne koverte liderima BiH stranaka (sa kojima organiziraju i tajne sjedjeljke). Upravo zato što je Dejtonom garantirana, RS može nestati kao i sam Dejton. Inozemni branitelji Dejtona imaju mnogo teži posao u obrani RS i Dejtona, jer moraju skrivati svoje aktivnosti i od vlastitih institucija (posebno pravnih) i od svoje javnosti -- da bi legalizaciju Dejtona prodali kao ¨izmjenu, amendiranje Dejtona¨. I sve to moraju raditi kroz nezvanične institucije, nevladine organizacije. Oni osnivaju ili angažiraju famozne ¨institute za mir¨ i sve to guraju preko potrošivih, sluganskih političara. Dakle, njihov posao je danas mnogo teži nego onih koji jednostavno i javno mogu suprotstaviti ¨Dejton¨ Evropskom ustavu, Internacionalnom pravu, konvencijama i Povelji UN, te jasno kazati istinu putem upotrebe termina koji je u našoj javnosti prošao skoro nezapažen a znači direktno vraćanje BiH iz područja dogovora u područje prava. To je termin NEFUNKCIONIRAJUĆI USTAV za Dejtonski ustav (Aneks 4 Dejtonskog ugovora). Izraz nefunkcionirajući u izvještaju Venecijanske komisije i svim kasnijim izvještajima zvaničnih institucija poziva ustvari na povratak slučaja BiH iz Poglavlja 6 (uslovno dogovornog) u Poglavlje 7 (pravno obvezujućeg).

U takvim uslovima zagovaranje ¨dogovora domaćih snaga¨ i promjene ustava kroz ¨institucije sistema¨, znači držanje BiH u Dejtonskom okovu u kojem RS ima pravo veta bez obzira što je sam Dejtonski okvir upravo razlog za stavljanje Dejtona ad acta od strane zvaničnog svijeta.

Nakon izjašnjavanja svih zvaničnih evropskih institucija, Venecijanske komisije kao referentne institucije, Vijeća Evrope, Parlamenta Europe i Kongresa SAD, u prah je pretvoren pokušaj odbrane Dejtona pod vodstvom nevladinog lobija oko nevladine organizacije Instituta za mir iz Washington D.C.-a i ambasadora Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih država, koji su, priključujući se nevladinom sektoru, pokušali obaviti prljav posao metodom Ričarda Holbruka – bez posljedica za vladin sektor vlastitih zemalja. Američki ambasador Meklhejni je inicijativom za legalizaciju ¨Dejtona¨ kroz prihvatanje amandmana na Dejtonski Aneks 4 (ustav), radio tajno, jer je radio u suprotnosti sa samom Rezolucijom 400 Kongresa svojih vlastitih Sjedinjenih Američkih Država.

Sada kada je BiH ponovo vraćena u pravni prostor (domen), neophodno je u diskusiji kako sa nekakvim dodicima tako i sa predstavnicima EU koji u BiH traže sugovornika za prevazilaženje dejtonske zamke, koristiti argumente suvereniteta i kontinuiteta državnosti BiH koji su u dugim dejtonskim noćima namjerno zaboravljeni.

ATRIBUTI SUVERENITETA: NEDJELJIV, NEPRENOSIV, NEUPITAN

Suverenitet je Nedjeljiv. To znači da nije mogao u ¨Dejtonu¨ biti sačuvan spoljni a žrtvovan ¨samo¨ unutarnji suverenitet stvaranjem RS unutar BiH. Ova obmana izazivala je neprekidnu nemoć da bh. javnost i politika prizna stanje u kojem RS ima pravo veta nad dejtonskom BiH a BiH nema pravo veta nad RS.

Suverenitet je Neprenosiv. To znači da nije legalan ustav koji donosi neko osim legalnog Parlamenta Republike BiH kao vlasnika nosioca suvereniteta – lojalnih građana Republike BiH. Ovaj atribut suvereniteta isključuje tzv. paralelne odnose entiteta sa susjednim državama i čini ništavnim dejtonski potpis predsjednika susjednih država, SR Jugoslavije i Republike Hrvatske; a i ulogu Sjedinjenih država kao svjedoka (koje su domaći potpisnici unaprijedili u garanta pa čak i potpisnika Dejtona, što je drska laž).

Suverenitet je Neupitan. To znači da se izvan institucija suvereniteta i Ustava Republike BiH mogao pregovarati samo prekid vatre, razmjena zarobljenika i slično -- ali nikako i bitan atribut suvereniteta kao što je Ustav Republike. Prema tome, Dejton je po predmetu nezakonit.

Ova tri atributa suvereniteta uz imperativnu normu Internacionalnog prava o pravu na kontinuitet ustavnosti i ustavnih procedura i nepriznavanju rezultata diskontinuiteta (ratom, pučem, nelegitimnim i nelegalnim ugovorima kakav je dejtonski), omogućavaju legitiman poziv na ukidanje suspenzije Republike BiH i primjenu statusa quo ante: zadnjeg legalnog stanja u državi BiH tj. ustava prije agresije pa i prije ustavnih zakona donošenih u toku agresije radi parafiranja rezultata nelegitimnih pregovora. Naime, dokaza o ¨Dejtonu¨ kao procesu diskontinuiteta državnosti članice UN, Republike BiH, ima dovoljno u praksi i u samom tekstu navodnog Dejtonskog ustava (Aneksa 4), da je ispostavljanje takvih zahtjeva od bilo kojeg subjekta prava u BiH legitimno. Ti elementi (zabranjenog) diskontinuiteta državnosti su svugdje tamo gdje se Dejtonski ugovor osim mirovnom bavi i ustavnom problematikom.

Bez obzira na prethodni pristanak na primjenu dogovora umjesto primjene prava, koji je izvršen od strane jednog člana Predsjedništva RBiH, svjetski pravni sistem se zaštitio od nelelegitimne volje čak i predstavnika nosilaca suvereniteta, građana, te se po referentnim konvencijama za takve ugovore, ništavnim smatraju ugovori koji su rezultat nelegitimne volje. Nelegitimna volja počinje onda kada predstavnik sudjeluje u pregovorima koji za predmet imaju nešto što je u tada važećem ustavu zabranjeno -- a to je, kao i u gotovo svim ustavima, pregovaranje o ustavu izvan ustavom predviđene procedure. U tada važećem Ustavu Republike BiH je članovima 155 i 154 takva mogućnost pregovaranja o ustavu Republike bila zabranjena. Internacionalno pravo odn. Povelja UN, radi svoje zaštite i zaštite cijelog sistema legaliteta i legitimiteta UN, već u Preambuli Povelje UN isključuje mogućnost da čak bilo šta u samoj Povelji može opravdati miješanje čak i organizacije UN u ovaj proceduralno ustavni integritet zemlje članice.

ZAKLJUČAK

Prema svemu navedenom o ilegalnosti Dejtonskog ustava (Aneksa 4), i navedeni atributi suvereniteta Republike BiH sačuvani u Dejtonu (silom Internacionalnog prava a ne voljom pregovarača) kao temelj Internacionalnog prava, jasno govore da:

- Usprkos „Dejtonu“ pravno (ustavno) postoji samo Republika BiH, a Republika Srpska postoji samo kao dio mirovnog ugovora i to ilegalnog.

- Nije problem šta o budućem ustavu BiH misli Dodik Milorad i sve stranke u privremenom entitetu BiH, nego šta o budućnosti BiH i njenom ustavu misle stvarni subjekti prava, a to su samo lojalni građani države, tj. građani države BiH koji je žele.

- Umjesto pregovora i fraza o ustav koji će ¨svi¨ prihvatiti, predstavnici na pregovorima se moraju vratiti iz dogovornog u pravni prostor u kojemu postoji kontinuitet Republike BiH a ne postoji niti ¨Dejton¨ niti RS, pogotovo ne kao Dodikov ¨pravni osnov¨.

- Prihvatanje bilo kakvih amandmana na Dejtonski ustav, bi značilo i prihvatanje onoga na šta se amandmani daju, tj. samog Dejtonskog ustava koji je ilegalan.

- Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS), imperativ opstanka države BiH je novi ustav u kontinuitetu sa zadnjim legalnim ustavom tj. Ustavom Republike BiH kakav je bio u trenutku kada je napadnuta. Umjesto na dejtonskim principima, svi ¨amandmani¨trebaju biti na principima Povelje UN, Evropskog ustava i Ustava RBiH od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili entitetski princip podjele vlasti.

- Ako se od bilo kojeg pojedinog ustavnog predlagača ne zatraži primjena odluke Suda u smislu ukidanja RS, to će značiti suprotstavljanje odluci Suda u smislu odustajanja od iste i priznavanje RS, što isključuje presudu o picinjenom genocidu, koju su po odluci Suda pocinile institucije RS.

- Umjesto amandmana na dejtonskim osnovama (konsenzus sa RS), imperativ opstanka države BiH je novi ustav u kontinuitetu sa zadnjim legalnim ustavom tj. Ustavom Republike BiH kakav je bio u trenutku kada je napadnuta. Umjesto na dejtonskim principima, svi ¨amandmani¨trebaju biti na principima Povelje UN, Evropskog ustava i Ustava RBiH od kojih niti jedan ne poznaje etnički ili entitetski princip podjele vlasti.

Opširno nema šta

Čuo sam za takva razmišljanja, već više puta i čitao po forumima.

Samo ću na sljedeće dat komentar :

" Po ugovornom pravu. Bečka konvencija, kao referentna za internacionalne ugovore, isključuje mogućnost da atributi suverenosti budu predmet međudržavnih ugovora (član 46); ugovore donesene pod pritiskom smatra ništavnim (član 51 i 52), pa i one dobrovoljne ako su rezultat nelegitimne volje pregovarača ako su pregovarali o onome za što po vlastitom ustavu nemaju mandat (član 49).

Po ustavnom pravu. Tada važeći Ustav Republike BiH članovima 154 i 155 zabranjuje pregovaranje o Ustavu Republike izvan Parlamenta Republike, pogotovo u ratnom stanju. "

Ustavni sud BiH je apelacioni sud, i pitanje pravnog kontinuiteta svojom konačnom presudom može riješiti. Oni koji iznose ova stajališta bi trebali podnijeti apelaciju Ustavnom sudu, ali nisu i neće, zašto ?

Svaki ugovor se donosi pod određenim pritiskom. Treba razlučiti pojam " pritisak ". U konkretnom slučaju ide se prema prisili, koje nije bilo, kao što nije bila suverenost BiH predmet ugovora. Upravo suprotno, suverenost BiH je bia ugrožena do zaključenja ovog sporazuma. Suverenost je mogućnost efektivne vlasti držanih organa BiH na teritoriji BiH. Koliku efektivnu vlast su imali u tzv. RS ?

Vezano za mandat, Predsjednik Izetbegović je imao mandat, pored postojanja ta dva člana, u čiju vjerodostojnost sumnjam ( zbog zadnjeg dijela norme ). U nadležnosti Predsjedništva za vrijeme ratne opasnosti ili ratnog stanja dok parlament ne može zasjedati je donošenje privremenih uredbi sa snagom ustava i zakona . Upravo to je Izetbegović učinio, da bi kasnije Skupština RBiH, prihvatila tu uredbu. To je standardna procedura u svim zemljama.

Uredbe su manje pravne snage od zakona ali u izuzetnim okolnostima kao što je rat, mogi imati snagu zakona i ustava, ukoliko imaju osnov u ustavu. Takve uredbe su predviđene Ustavom RBiH.

Na kraju nikad se tzv.RS neće dokinuti iz ovih razloga, koje ti navodiš. Treba primjenuti druge metode : jačanje države - dokidanje entiteta, sve ostalo je lažna iluzija.