#1 Polako ali sigurno.....
Posted: 02/09/2004 22:53
Drugo poluvrijeme
Ako ste spremni da se vec sada kladite na ishod sudjenja Slobodanu Milosevicu, bilo bi pametno da jos jednom razmislite o tome da casovnik otkucava i u Hagu. Kad se ovog utorka ponovo pojavio u sudnici Haskog tribunala, nekadasnji mocnik djelovao je kao stari pijetao na kisi. Proslo je punih 38 mjeseci otkako je zatvor Seveningen postao njegovo prebivaliste, a drugo poluvrijeme ovog maratonskog sudskog procesa tek je pocelo. Sudija Ricard Mej, koji je Milosevicevu aroganciju obuzdavao nekako dzentlmenski, podnio je ostavku, a uskoro potom i umro. Milosevic je ozbiljno bolestan. Ako bi umro prije izricanja pravomocne presude, to bi bila katastrofa za Sud. Karla del Ponte je vjerovatno zabrinutija za njegovo zdravlje nego on sam. Nastavak sudjenja pokazuje da Milosevic nista ne mijenja u propaloj strategiji svoje odbrane. Ona se svodi na ometanje Suda nametanjem rasprave o dogadjajima koji su sa stanovista optuznice potpuno irelevantni. Smicalica je zamisljena kao kombinovano predavanje iz predmeta istorije i teorije zavjere, najomiljenije naucne discipline medju Srbima. U Milosevicevoj interpretaciji raspada Jugoslavije, jedino on nije kriv ni za sta, jedino je on bio “covek mira”, a Srbi narod koji je mirno sjedio i gledao svoja posla. Kao medjunarodne grobare Jugoslavije oznacio je Zapad i Vatikan, a u domace dusmane svrstao Slovence, Hrvate, Bosnjake i kosovske Albance, odnosno “ustase, islamske fundamentaliste i albanske teroriste”. Svima njima bi, dakle, trebalo suditi, a njega vratiti na Dedinje. Da je kojim slucajem ostao na vlasti, Milosevic bi isti takav govor odrzao na nekom politickom mitingu u Srbiji, na kojem bi se u njegovu cast intonirala himna “Hej, Sloveni”, kao dokaz da Slobo nikad nije prebolio Jugoslaviju i svoju borbu za njeno ocuvanje. Ali, sudnica Haskog tribunala nije ni Gazi-mestan, ni beogradsko Usce. U pauzi od nekoliko mjeseci, u kojoj je Milosevic pripremao svoju odbranu, objavljeno je mnogo novinskih komentara i strucnih misljenja o tome da li je Karla del Ponte uspjela dokazati njegovu krivicu. Vecina objektivnih autoriteta iz pravne struke, medju kojima i poznati beogradski advokat Srdja Popovic, smatra da su dokazi Miloseviceve krivice neporecivi. Prema njihovom misljenju, dokazana je krivica za zlocine protiv covjecnosti i krsenje pravila i obicaja rata. Kad je rijec o krivici za genocid u Bosni i Hercegovini, tu se eksperti ne slazu, ostavljajuci Sudu da o tome donese konacnu odluku. Advokat Popovic tvrdi da je, u najmanju ruku, dokazano saucesnistvo u genocidu i kao primjer navodi Srebrenicu. Milosevic ne samo sto nije nista ucinio da sprijeci masovne likvidacije Bosnjaka, vec je generalu Mladicu, naredbodavcu tog masakra, pruzio utociste i potpunu zastitu u Srbiji. Naravno, Milosevic je svjestan da je vec osudjen. U pitanju je samo visina kazne. A posto nema sta da izgubi, on ce istrajati u pokusaju da sudnicu pretvori u cirkus, koliko mu god to bude dopusteno. Kako ce sve to izgledati, moze se naslutiti na osnovu onog cuvenog dijaloga izmedju njega i Borisava Jovica, covjeka koji mu je jedno vrijeme bio desna ruka i koji je u Hagu svjedocio u predmetu optuznice: “Je li tako, Boro?” “Tako je, sefe.” Ugledavsi Jovica, Milosevic se tog dana vratio u vrijeme svoje neogranicene moci, ne shvatajuci da je Joviceva knjiga dnevnickih zapisa “Poslednji dani SFRJ” jedan od najznacajnijih dokaza njegove krivice. Miloseviceva licna sudbina nije vise nikome vazna. On je i u vlastitoj zemlji osumnjicen da je bio organizator i Kum tamosnje kriminalne mafije, da je ubijao politicke protivnike i prijatelje, i drpio neke pare, zaradivsi za svoju siromasnu familiju vise od milijardu dolara. Sve u svemu, ucinio je toliko zla da oni koje je unesrecio ne bi bili zadovoljni cak i kad bi ga neki sud poslao na vjesala. Medjutim, konacna presuda Haskog tribunala u procesu protiv Slobodana Milosevica postala je stvar sukobljenih interesa dviju susjednih drzava. Od obrazlozenja te kazne po svoj prilici ce zavisiti i ishod tuzbe koju je Bosna i Hercegovina podnijela protiv bivse SR Jugoslavije, cije su pravne nasljednice Srbija i Crna Gora. Predmet tuzbe su agresija i genocid. Otuda i licemjerno ponasanje sluzbenog Beograda, koji toboze osudjuje Milosevicev rezim, a istovremeno snabdijeva haskog robijasa tajnim dokumentima iz arhiva vojske i drzavnih agentura. Kostunica i drustvo znaju da od toga nece biti bogzna kakve koristi, ali se drze olimpijskog, bolje reci svog patriotskog gesla: Vazno je ucestvovati! Ne kazem da gaje neke simpatije prema Milosevicu, ali je ocito da i sebe smatraju dijelom njegovog politickog naslijedja. U protivnom, valjda bi vec jednom rascistili racune sa rezimom i nekaznjenim akterima genocida, etnickog inzenjeringa, korupcije i pljacke, i tako srpskom narodu vratili nadu u izbavljenje iz njegovog istorijskog samoporaza.
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
Ako ste spremni da se vec sada kladite na ishod sudjenja Slobodanu Milosevicu, bilo bi pametno da jos jednom razmislite o tome da casovnik otkucava i u Hagu. Kad se ovog utorka ponovo pojavio u sudnici Haskog tribunala, nekadasnji mocnik djelovao je kao stari pijetao na kisi. Proslo je punih 38 mjeseci otkako je zatvor Seveningen postao njegovo prebivaliste, a drugo poluvrijeme ovog maratonskog sudskog procesa tek je pocelo. Sudija Ricard Mej, koji je Milosevicevu aroganciju obuzdavao nekako dzentlmenski, podnio je ostavku, a uskoro potom i umro. Milosevic je ozbiljno bolestan. Ako bi umro prije izricanja pravomocne presude, to bi bila katastrofa za Sud. Karla del Ponte je vjerovatno zabrinutija za njegovo zdravlje nego on sam. Nastavak sudjenja pokazuje da Milosevic nista ne mijenja u propaloj strategiji svoje odbrane. Ona se svodi na ometanje Suda nametanjem rasprave o dogadjajima koji su sa stanovista optuznice potpuno irelevantni. Smicalica je zamisljena kao kombinovano predavanje iz predmeta istorije i teorije zavjere, najomiljenije naucne discipline medju Srbima. U Milosevicevoj interpretaciji raspada Jugoslavije, jedino on nije kriv ni za sta, jedino je on bio “covek mira”, a Srbi narod koji je mirno sjedio i gledao svoja posla. Kao medjunarodne grobare Jugoslavije oznacio je Zapad i Vatikan, a u domace dusmane svrstao Slovence, Hrvate, Bosnjake i kosovske Albance, odnosno “ustase, islamske fundamentaliste i albanske teroriste”. Svima njima bi, dakle, trebalo suditi, a njega vratiti na Dedinje. Da je kojim slucajem ostao na vlasti, Milosevic bi isti takav govor odrzao na nekom politickom mitingu u Srbiji, na kojem bi se u njegovu cast intonirala himna “Hej, Sloveni”, kao dokaz da Slobo nikad nije prebolio Jugoslaviju i svoju borbu za njeno ocuvanje. Ali, sudnica Haskog tribunala nije ni Gazi-mestan, ni beogradsko Usce. U pauzi od nekoliko mjeseci, u kojoj je Milosevic pripremao svoju odbranu, objavljeno je mnogo novinskih komentara i strucnih misljenja o tome da li je Karla del Ponte uspjela dokazati njegovu krivicu. Vecina objektivnih autoriteta iz pravne struke, medju kojima i poznati beogradski advokat Srdja Popovic, smatra da su dokazi Miloseviceve krivice neporecivi. Prema njihovom misljenju, dokazana je krivica za zlocine protiv covjecnosti i krsenje pravila i obicaja rata. Kad je rijec o krivici za genocid u Bosni i Hercegovini, tu se eksperti ne slazu, ostavljajuci Sudu da o tome donese konacnu odluku. Advokat Popovic tvrdi da je, u najmanju ruku, dokazano saucesnistvo u genocidu i kao primjer navodi Srebrenicu. Milosevic ne samo sto nije nista ucinio da sprijeci masovne likvidacije Bosnjaka, vec je generalu Mladicu, naredbodavcu tog masakra, pruzio utociste i potpunu zastitu u Srbiji. Naravno, Milosevic je svjestan da je vec osudjen. U pitanju je samo visina kazne. A posto nema sta da izgubi, on ce istrajati u pokusaju da sudnicu pretvori u cirkus, koliko mu god to bude dopusteno. Kako ce sve to izgledati, moze se naslutiti na osnovu onog cuvenog dijaloga izmedju njega i Borisava Jovica, covjeka koji mu je jedno vrijeme bio desna ruka i koji je u Hagu svjedocio u predmetu optuznice: “Je li tako, Boro?” “Tako je, sefe.” Ugledavsi Jovica, Milosevic se tog dana vratio u vrijeme svoje neogranicene moci, ne shvatajuci da je Joviceva knjiga dnevnickih zapisa “Poslednji dani SFRJ” jedan od najznacajnijih dokaza njegove krivice. Miloseviceva licna sudbina nije vise nikome vazna. On je i u vlastitoj zemlji osumnjicen da je bio organizator i Kum tamosnje kriminalne mafije, da je ubijao politicke protivnike i prijatelje, i drpio neke pare, zaradivsi za svoju siromasnu familiju vise od milijardu dolara. Sve u svemu, ucinio je toliko zla da oni koje je unesrecio ne bi bili zadovoljni cak i kad bi ga neki sud poslao na vjesala. Medjutim, konacna presuda Haskog tribunala u procesu protiv Slobodana Milosevica postala je stvar sukobljenih interesa dviju susjednih drzava. Od obrazlozenja te kazne po svoj prilici ce zavisiti i ishod tuzbe koju je Bosna i Hercegovina podnijela protiv bivse SR Jugoslavije, cije su pravne nasljednice Srbija i Crna Gora. Predmet tuzbe su agresija i genocid. Otuda i licemjerno ponasanje sluzbenog Beograda, koji toboze osudjuje Milosevicev rezim, a istovremeno snabdijeva haskog robijasa tajnim dokumentima iz arhiva vojske i drzavnih agentura. Kostunica i drustvo znaju da od toga nece biti bogzna kakve koristi, ali se drze olimpijskog, bolje reci svog patriotskog gesla: Vazno je ucestvovati! Ne kazem da gaje neke simpatije prema Milosevicu, ali je ocito da i sebe smatraju dijelom njegovog politickog naslijedja. U protivnom, valjda bi vec jednom rascistili racune sa rezimom i nekaznjenim akterima genocida, etnickog inzenjeringa, korupcije i pljacke, i tako srpskom narodu vratili nadu u izbavljenje iz njegovog istorijskog samoporaza.
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
IZGOVORENIHIH LAŽI