#1 Posjeta Memorijalnom Centru Potočari
Posted: 22/03/2008 13:29
Poštovani Forumaši Portala Sa-x ,donosim vam mali prikaz iz moje posjete Memorijalnom centru Potočari.
Već godinu dana razmišljao sam da odem na mjesto koje je bilo pozornica za sumrak savremene evropske civilizacije.
Više puta sam čitao,izučavajući nacistička zlodjela i njihov nevjerovatno izgrađeni sistem uništavanja,da su mnogi rječiti ljudi i piskarala ostajali bez ikakvog teksta po dolasku na mjesto Pogroma.
Moj rahmetli otac,nakon posjete Auschwitzu( Oswjencim ,po poljski rečeno),nekoliko dana nije pričao više nego što je potrebno za ,što bi se reklo,najosnovnije komuniciranje sa mnom i majkom.Najjednostavniji opisi su ponekad najbolji,velim vam uvjereno,jer je vražja zamka patetike,kiča i tonova mržnje uvijek spremna da proguta dostojanstvo i ponos sa kojim se iskazuje pijetet prema žrtvama.
"Zastava"
Na hladnom vjetru ranog proljeća ,iznad ulaza u Memorijalni centar,vijorila se zastava BiH.
Nešto kao nestvarni prizor u kontrastu sa okolinom punom tuge i tišine...kad se pogleda,onako uzvišena na stubu,sa onim jednostavnim geometrijskim obličjem,čovjeku je čudno koliki je njen nesklad i inat naspram sredine iznad koje vijori.Narod u okolici osjeća drugu zastavu za svoju,vlada anestezija sjećanja,nebitno čime uzrokovana.
I oni koji živote položiše,i čiji ostaci nakon godina tjeskobne potrage nađoše spokoj iza ograde Memorijala,zapravo nikad i ne vidješe tu zastavu za života,ali dobiše taj simbol iznad svojega Počivališta kao odslik svojeg ideala zbog kojeg su bili pobijeni.Ideala jedne sretnije i bolje države,gdje će sa komšijama i dalje,u rahatluku skupa živjeti i raditi ...u sada napuštenoj Fabrici,možda tražiti dragocjene rude za svoju zemlju,ili biti ponosni na vodu Guber-kad ih došljak upita.
Ideal ni mi još nismo dostigli,kolko god se trudili ili imali svoje vizije istoga.Ja vidjeh u matematičkoj jednostavnosti naše zastave zapravo jednostavnost naše sudbine i sudbine ove zemlje.
Koliko god naša uvjerenja bila međusobno različita,koliko god zle krvi nosili i osjećali,kolko god tuđih pasoša imali i kako god mi Naciju doživljavali....ovaj žuto-plavi geometrijski simbol na platnu je sve to,i čini nas neodvojivim od našeg zemaljskog porijekla..od zemlje koju volimo,mrzimo,prema kojoj smo ravnodušni ili od koje smo daleko--ali koja nas čudom trpi i voli,daje nam najveće dragocjenosti današnjeg doba besplatno-čistu vodu,kruh i energiju.
Onih desetak hiljada stradalih koji počivaju pod nemirnom sjenkom zastave,su neprolazni ulog za bolji život naše zemlje i stalna opomena za odvraćanje od svakog zla.
"Isklesani natpis"
U finom kamenu isklesan i obrađen,natpis koji govori naziv mjesta iza Ograde.Sjetih se pri tom da Memorijal pripada Državi BiH,a usljed nemoći onih koji su trebali osigurati poseban status i protivljenja usijanih glava,jedan stranac je iz inata učinio Mamorijal eksteritorijalnim,koristeći svoje vanredne ovlasti.
I tu,iza te kamene ploče sa natpisom,prestaje svaka nacistička teorija o Krvi i Tlu,zastupana od onih opskurnih ideologa i očeva nacija,koji su navikli da neživu zemlju smatraju za nekakvog idola kojem treba pretpostavljati ciljeve političke borbe,po cijenu da neku tamo beznačajnu skupinu naroda naprosto likvidiraju( a zarad prosperiteta iste te ,nesretne zemlje).Iza tog natpisa svaki kič,patetika,politika ili javna ličnost trebaju biti manji od makovog zrna,čak i molitva treba da je što tiša..
"Imena u kamenu"
Bijahu nekad ovi ljudi,čija imena pročitah djelomice,sugrađani naši i imadoše živote,ljubavi,patnje,momente sreće i žalosti..imadoše kuće i voljene žene koje im izrodiše djecu..imadoše prijatelje za koje se boriše .
Neki od njih su bezbrižno igrali lopte sa drugom djecom,djevojčice su češljale lutke,i učile od svojih nana praviti male podmetače od bijeloga konca,i praviti kruh.Bilo je tamo i dobrih učenika i onih koji su školske sate izvrdavali tražeći oko svoga malog grada zanimljive tinejdžerske pustolovine.
Kakav je neko od njih bio tačno,šta je dobro a šta zlo učinio ,to zna samo Stvoritelj koji srca poznaje,a ja spoznah da bi zemlja bila bogatija da su ti očevi,muževi,sestre i braća,supruge i prijatelji,nekim čudom doživjeli milost od onih ,koji svjesno krenuše da im unište njihove male jednostavne živote,običnih i vrijednih građana naše obične i male zemlje Bosne.
A sad je tamo duhovna pustoš koju čovjek osjeti,maltene je nožem rezat može u zraku,kada prolazi kroz bezoblična i zapuštena naselja u okolini.
"Molitve i brojevi"
"Čuvari Zaštićenih i njihova slika onih koje štite"
"Nacistička umjetnost zaštite-poruke ohrabrenja iz konc-logora Aušvic na zidu hale u Potočarima"
"želje soldata generala M"
"Od Holandskih vojnika koji nisu zatvorili um i oči-poklon memorijalu"
.....otiđoh iz Potočara i odšutah ostatak dana.
p.s.izvinjavam se na eventualnoj oskudnosti teksta i rezoluciji slika mog skromnog telefona.
dr.gog.
Već godinu dana razmišljao sam da odem na mjesto koje je bilo pozornica za sumrak savremene evropske civilizacije.
Više puta sam čitao,izučavajući nacistička zlodjela i njihov nevjerovatno izgrađeni sistem uništavanja,da su mnogi rječiti ljudi i piskarala ostajali bez ikakvog teksta po dolasku na mjesto Pogroma.
Moj rahmetli otac,nakon posjete Auschwitzu( Oswjencim ,po poljski rečeno),nekoliko dana nije pričao više nego što je potrebno za ,što bi se reklo,najosnovnije komuniciranje sa mnom i majkom.Najjednostavniji opisi su ponekad najbolji,velim vam uvjereno,jer je vražja zamka patetike,kiča i tonova mržnje uvijek spremna da proguta dostojanstvo i ponos sa kojim se iskazuje pijetet prema žrtvama.
"Zastava"
Na hladnom vjetru ranog proljeća ,iznad ulaza u Memorijalni centar,vijorila se zastava BiH.
Nešto kao nestvarni prizor u kontrastu sa okolinom punom tuge i tišine...kad se pogleda,onako uzvišena na stubu,sa onim jednostavnim geometrijskim obličjem,čovjeku je čudno koliki je njen nesklad i inat naspram sredine iznad koje vijori.Narod u okolici osjeća drugu zastavu za svoju,vlada anestezija sjećanja,nebitno čime uzrokovana.
I oni koji živote položiše,i čiji ostaci nakon godina tjeskobne potrage nađoše spokoj iza ograde Memorijala,zapravo nikad i ne vidješe tu zastavu za života,ali dobiše taj simbol iznad svojega Počivališta kao odslik svojeg ideala zbog kojeg su bili pobijeni.Ideala jedne sretnije i bolje države,gdje će sa komšijama i dalje,u rahatluku skupa živjeti i raditi ...u sada napuštenoj Fabrici,možda tražiti dragocjene rude za svoju zemlju,ili biti ponosni na vodu Guber-kad ih došljak upita.
Ideal ni mi još nismo dostigli,kolko god se trudili ili imali svoje vizije istoga.Ja vidjeh u matematičkoj jednostavnosti naše zastave zapravo jednostavnost naše sudbine i sudbine ove zemlje.
Koliko god naša uvjerenja bila međusobno različita,koliko god zle krvi nosili i osjećali,kolko god tuđih pasoša imali i kako god mi Naciju doživljavali....ovaj žuto-plavi geometrijski simbol na platnu je sve to,i čini nas neodvojivim od našeg zemaljskog porijekla..od zemlje koju volimo,mrzimo,prema kojoj smo ravnodušni ili od koje smo daleko--ali koja nas čudom trpi i voli,daje nam najveće dragocjenosti današnjeg doba besplatno-čistu vodu,kruh i energiju.
Onih desetak hiljada stradalih koji počivaju pod nemirnom sjenkom zastave,su neprolazni ulog za bolji život naše zemlje i stalna opomena za odvraćanje od svakog zla.
"Isklesani natpis"
U finom kamenu isklesan i obrađen,natpis koji govori naziv mjesta iza Ograde.Sjetih se pri tom da Memorijal pripada Državi BiH,a usljed nemoći onih koji su trebali osigurati poseban status i protivljenja usijanih glava,jedan stranac je iz inata učinio Mamorijal eksteritorijalnim,koristeći svoje vanredne ovlasti.
I tu,iza te kamene ploče sa natpisom,prestaje svaka nacistička teorija o Krvi i Tlu,zastupana od onih opskurnih ideologa i očeva nacija,koji su navikli da neživu zemlju smatraju za nekakvog idola kojem treba pretpostavljati ciljeve političke borbe,po cijenu da neku tamo beznačajnu skupinu naroda naprosto likvidiraju( a zarad prosperiteta iste te ,nesretne zemlje).Iza tog natpisa svaki kič,patetika,politika ili javna ličnost trebaju biti manji od makovog zrna,čak i molitva treba da je što tiša..
"Imena u kamenu"
Bijahu nekad ovi ljudi,čija imena pročitah djelomice,sugrađani naši i imadoše živote,ljubavi,patnje,momente sreće i žalosti..imadoše kuće i voljene žene koje im izrodiše djecu..imadoše prijatelje za koje se boriše .
Neki od njih su bezbrižno igrali lopte sa drugom djecom,djevojčice su češljale lutke,i učile od svojih nana praviti male podmetače od bijeloga konca,i praviti kruh.Bilo je tamo i dobrih učenika i onih koji su školske sate izvrdavali tražeći oko svoga malog grada zanimljive tinejdžerske pustolovine.
Kakav je neko od njih bio tačno,šta je dobro a šta zlo učinio ,to zna samo Stvoritelj koji srca poznaje,a ja spoznah da bi zemlja bila bogatija da su ti očevi,muževi,sestre i braća,supruge i prijatelji,nekim čudom doživjeli milost od onih ,koji svjesno krenuše da im unište njihove male jednostavne živote,običnih i vrijednih građana naše obične i male zemlje Bosne.
A sad je tamo duhovna pustoš koju čovjek osjeti,maltene je nožem rezat može u zraku,kada prolazi kroz bezoblična i zapuštena naselja u okolini.
"Molitve i brojevi"
"Čuvari Zaštićenih i njihova slika onih koje štite"
"Nacistička umjetnost zaštite-poruke ohrabrenja iz konc-logora Aušvic na zidu hale u Potočarima"
"želje soldata generala M"
"Od Holandskih vojnika koji nisu zatvorili um i oči-poklon memorijalu"
.....otiđoh iz Potočara i odšutah ostatak dana.
p.s.izvinjavam se na eventualnoj oskudnosti teksta i rezoluciji slika mog skromnog telefona.
dr.gog.
