#1 Šta kada vam u komšiluku živi kriminalac?
Posted: 19/03/2008 09:52
Mediji nas redovno izvještavaju i pune glave o Čeli, Gašiju, Keljmendiju i ostalima.....Policija ih uhićuje,a tužitelji nastoje da ih smjeste iza rešetaka ukoliko prije ne stradaju u obračunu sa nekim drugim konkurentskim klanom. Oni očito predstavljaju problem Bosni I Hercegovini, ali…. da li su to svakodnevni problemi običnog BiH građanstva?
Naš problem, naš permanentni strah su manje poznati, medijski neeksponirani kriminalci, nerijetko ovisnici o teškim drogama, koji žive tu kraj nas, I čija smo svakodnevna žrtva mi, obični, “dodirljivi” građani Sarajeva.
Ovo je naša priča, koju nažalost dijelimo I sa stanovnicima drugih kvartova. Ali I oni poput nas, bespomoćno sjede iza blindiranih vrata, I vire iza rešetaka na svojim prozorima, I čekaju da se dogodi neko čudo. A čuda ni za lijeka!
Zato sa prvim sumrakom bježimo u svoje blindirane jazbine I pokušavamo zaspati dobro nakljukani sedativima, zato ne idemo na godišnje odmore kao normalne familije, nego k’o rudari “na smjenu”, zato djecu držimo “u teglama” I ne puštamo ih van…
U strahu odlazimo u Granap, nikada ne znajući šta ćemo zateći ili ne zateći kada se vratimo. Razvaljen Ili razbijen prozor, obijena vrata…
Mi, stanovnici Mejtaša, Čekaluše, Štetićeve, Vancaševe, Hadži Idrizove, Šantićeve, Gabeline ulice to živimo svaki dan u godini.
Negdje pri vrhu Hadži Idrizove ulice živi Armin Ahmedagić. U onim zgradama sa polukružnim balkonima. Kriminalac i ovisnik, dobro znan policiji, oličenje je najgorih noćnih mora svih stanovnika kvarta. Krađe, provale, reketarenja, te direktna povezanost sa desetinama kriminalnih djela koja je počinio, još uvijek ga drže slobodnog na ulici, gdje predstavlja realnu opasnost za sve što se kreće I ne kreće.
Pitamo se do kada? Možda dok neko ne strada ili dok Armin ne opljačka stan nekog ministra, možda?!
U čijoj nadležnosti će tada biti?
Policija ga privede, a javni tužilac mu ne odredi zatvorsku kaznu. Tako Armin ubrzo nastavi sa dobro uhodanim pljačkama, provalama, te ulijevanjem straha u kosti običnog puka.
Da li je Vlada ta koja nije odredila I donijela adekvatne pravne zakone? Ili smo možda krivi mi što nismo bolje organizovani, te gledamo samo svoje pupke, umjesto da pomažemo jedni drugima. Znam desetine ljudi koji čak nisu ni prijavljivali Arminove pljačke I provale, jer su znali da će on kad- tad biti opet na slobodi, I opet doći u “posjetu”.
Trebalo je da se dogodi svirepo ubistvo nedužnog dječaka u tramvaju, da bismo izašli na ulice. Mi jesmo odgovorni, jer ne djelujemo zajedno u pravcu pozitivnih promjena. BiH političari nisu jedini odgovorni, ali jesu krivi.
Krivi su jer ne razumiju jezik svog naroda, ne shvataju svoju odgovornost u cjelokupnoj situaciji. U nedavnom intervju-u, Bakir Izetbegović je branio gradonačelnicu Semihu Borovac, potkrepljujući to činjenicama da Ured Gradonačelnice nije odgovoran za poslove vezane za Policiju I pravdu, te da za to nema kompetencija.
Pobogu, pa Semiha Borovac je gradonačelnica! Nije li?
Mi, građani Sarajeva smo direktno njena odgovornost. Ona je trebala biti na čelu demonstracija, inicirati promjene, boriti se za nas.
Ne zaboravite, političari, da smo vas mi izabrali. Da radite za nas. Ne za sebe, ne za svoje partije. Ne za svoju djecu I koljeniće. Za nas, jer naš hljeb jedete!
Eto….rekoh! Sva pitanja ostaju I dalje otvorena…. Šta da radimo sa Arminom I sličnima njemu, koji su realan I poprilično nerješiv problem građana ovog grada?
Sve dok smo usamljeni slučajevi, postajaćemo lake žrtve. Moramo ujediniti naše snage I natjerati političare da izglasaju neophodne zakone, našu Policiju da hapsi, a naše Sudove da izreknu pravovaljane kazne takvim kriminalcima, smjestiti ih u Kazneno-popravne ustanove I na taj način ih spriječiti da budu daljnja prijetnja društvu.
Naš problem, naš permanentni strah su manje poznati, medijski neeksponirani kriminalci, nerijetko ovisnici o teškim drogama, koji žive tu kraj nas, I čija smo svakodnevna žrtva mi, obični, “dodirljivi” građani Sarajeva.
Ovo je naša priča, koju nažalost dijelimo I sa stanovnicima drugih kvartova. Ali I oni poput nas, bespomoćno sjede iza blindiranih vrata, I vire iza rešetaka na svojim prozorima, I čekaju da se dogodi neko čudo. A čuda ni za lijeka!
Zato sa prvim sumrakom bježimo u svoje blindirane jazbine I pokušavamo zaspati dobro nakljukani sedativima, zato ne idemo na godišnje odmore kao normalne familije, nego k’o rudari “na smjenu”, zato djecu držimo “u teglama” I ne puštamo ih van…
U strahu odlazimo u Granap, nikada ne znajući šta ćemo zateći ili ne zateći kada se vratimo. Razvaljen Ili razbijen prozor, obijena vrata…
Mi, stanovnici Mejtaša, Čekaluše, Štetićeve, Vancaševe, Hadži Idrizove, Šantićeve, Gabeline ulice to živimo svaki dan u godini.
Negdje pri vrhu Hadži Idrizove ulice živi Armin Ahmedagić. U onim zgradama sa polukružnim balkonima. Kriminalac i ovisnik, dobro znan policiji, oličenje je najgorih noćnih mora svih stanovnika kvarta. Krađe, provale, reketarenja, te direktna povezanost sa desetinama kriminalnih djela koja je počinio, još uvijek ga drže slobodnog na ulici, gdje predstavlja realnu opasnost za sve što se kreće I ne kreće.
Pitamo se do kada? Možda dok neko ne strada ili dok Armin ne opljačka stan nekog ministra, možda?!
U čijoj nadležnosti će tada biti?
Policija ga privede, a javni tužilac mu ne odredi zatvorsku kaznu. Tako Armin ubrzo nastavi sa dobro uhodanim pljačkama, provalama, te ulijevanjem straha u kosti običnog puka.
Da li je Vlada ta koja nije odredila I donijela adekvatne pravne zakone? Ili smo možda krivi mi što nismo bolje organizovani, te gledamo samo svoje pupke, umjesto da pomažemo jedni drugima. Znam desetine ljudi koji čak nisu ni prijavljivali Arminove pljačke I provale, jer su znali da će on kad- tad biti opet na slobodi, I opet doći u “posjetu”.
Trebalo je da se dogodi svirepo ubistvo nedužnog dječaka u tramvaju, da bismo izašli na ulice. Mi jesmo odgovorni, jer ne djelujemo zajedno u pravcu pozitivnih promjena. BiH političari nisu jedini odgovorni, ali jesu krivi.
Krivi su jer ne razumiju jezik svog naroda, ne shvataju svoju odgovornost u cjelokupnoj situaciji. U nedavnom intervju-u, Bakir Izetbegović je branio gradonačelnicu Semihu Borovac, potkrepljujući to činjenicama da Ured Gradonačelnice nije odgovoran za poslove vezane za Policiju I pravdu, te da za to nema kompetencija.
Pobogu, pa Semiha Borovac je gradonačelnica! Nije li?
Mi, građani Sarajeva smo direktno njena odgovornost. Ona je trebala biti na čelu demonstracija, inicirati promjene, boriti se za nas.
Ne zaboravite, političari, da smo vas mi izabrali. Da radite za nas. Ne za sebe, ne za svoje partije. Ne za svoju djecu I koljeniće. Za nas, jer naš hljeb jedete!
Eto….rekoh! Sva pitanja ostaju I dalje otvorena…. Šta da radimo sa Arminom I sličnima njemu, koji su realan I poprilično nerješiv problem građana ovog grada?
Sve dok smo usamljeni slučajevi, postajaćemo lake žrtve. Moramo ujediniti naše snage I natjerati političare da izglasaju neophodne zakone, našu Policiju da hapsi, a naše Sudove da izreknu pravovaljane kazne takvim kriminalcima, smjestiti ih u Kazneno-popravne ustanove I na taj način ih spriječiti da budu daljnja prijetnja društvu.
). Usput da kazem da svi koji zele i imaju vremena (makar jedan sat) ponekad mogu da se jave za stand sa peticijama i za sve ostalo vezano za proteste. Raja se uvezuje i djeluje zajedno 
Ma, rado bi ga ja polomio, ali cu onda postati kao on ili slican njemu. Ja jednostavno zelim da policija i sudstvo odrade svoj dio posla, a ne da se ja makljam po ulici i na kraju zavrsim u "prdekani". Za mene bi sigurno u Zenici bilo mjesta!!! 
, uh... nije prijatno nimalo, naročito naveče kući se vratit. samo vidiš kako se ganjaju po haustoru s nekim ženama koje su im bile u posjeti, a da ne govorim o međusobnim obračunima. trudim se da ih i ne sretnem u prolazu, a kad sretenm pozdravim i bježi 
...ipak mislim ak im se ne radi ništa i ne provocira sa "običnim" ljudima su ok, bar je tako s mojom porodicom 