evo intervju iz zadnjeg broja dana
..odlican intervju
Intervju:
Damir Avdić Graha, diplomac hardcore škole
Intifada je odavno počela
Osnivač i vođa kultnog tuzlanskog benda Rupa u zidu već dvadeset godina opstaje na sceni skoro bez ikakve medijske podrške. Bosanski psiho ili diplomac hardcore škole, kako ga često nazivaju, za mjesec dana objavljuje svoj drugi solo album pod nazivom Mrtvi su mrtvi. Damir Avdić Graha za Dane govori o Titu, Che Guevari, ljevici, punku i objašnjava zašto revolucije više nisu moguće
Samir Aganović
Damir Avdić Graha: "Kad te iza table Tuzla dočekaju kotlovi termoelektrane, i ne ostaje ti ništa drugo nego da nekome jebeš mater"
Damir Avdić ili Diplomatz je jedinstvena pojava na domaćoj, ali, slobodno možemo reći, i na široj muzičkoj sceni. Praktično bez ikakve medijske podrške već 20 godina se bavi muzikom, a najpoznatiji je iz perioda dok je bio na čelu legendarne Rupe u zidu. Njegov prvi album Od trnja i žaoka je netom po izlasku stekao kultni status, a teško će se naći gnjevni mladi (i ne tako mladi) čovjek koji ne zna objasniti zašto Abdullahu nema ko da sere - jer Abdullah leži u KPZ-u, "ne zna razlomke, al' zna da dijeli lobanje na dva"! Njegov muzički izraz je također jedinstven jer Damir svoj brutalni recital izvodi sam, u pratnji prebučne gitare. Na taj način zapravo akcentira svoje direktne i politički angažirane tekstove, tjerajući slušatelje ili sretnike koji posjete neki od koncerata da se dobro zamisle nad oporim i često ciničnim stihovima. Album Mrtvi su mrtvi zvanično će biti objavljen 23. marta za nezavisnu slovensko-hrvatsku izdavačku kuću Moonlee Records, a dvije pjesme - Po asfaltu i betonu i Mrtvi su mrtvi - puštene su u opticaj i mogu se besplatno skinuti sa interneta.
DANI: Najavljujući svoj prvi solo album, rekao si da je to "album za odrasle", misleći pritom na one koji su svjesni da je Che Guevara danas samo brand kao i svaki drugi. Od trnja i žaoka postigao je uspjeh kakav rijetko imaju albumi tog profila. U naslovnoj pjesmi s novog albuma sugeriraš da je sad kasno za sjećanje i žal za mrtvima. Šta možemo očekivati od novog albuma?
AVDIĆ: To što naslovna pjesma i kaže. Ljudi se utrkuju da izraze poštovanje prema mrtvima, a koliko ih stvarno poštuju vidi se u tome kako se odnose prema živima. Oni koji znaju šta radim mogu očekivati nastavak dosadašnje priče, ali još tvrđe i direktnije.
DANI: Znači li to da i dalje gledamo kanal El Diabla? Čeka li nas Intifada u novom mileniju, kako si do sada tvrdio?
AVDIĆ: Mi jesmo na kanalu El Diabla. Ovo vrijeme je pogubljeno totalno, ljudi još više. Izgleda kao da imaš milion mogućnosti, a ne mičeš se s mjesta. Sve ti je dostupno, jedan klik i tu si, poslije stotog klika, dan je gotov. Živi se iluzija, ne život. Poštuju se imena, ne ljudi. Vjeruješ u ono što si čuo, ne u ono što si vidio. A Intifada je davno počela, pršti na sve strane. Problem je što je milion strana i sve nalikuju jedna drugoj, samo su im boje različite. I više ne biraš ti stranu, strana tebe bira.
DANI: U jednoj pjesmi, spominjući Malog Jožu, kažeš "ko mu jebe mater". U toj istoj pjesmi kažeš da je tvoje svjetlo oduvijek bio samo Fadil Jahić Španac. O Fadilu Jahiću se danas mogu naći samo dva teksta u Arhivu Federacije BiH, a po Malom Joži se nazivaju kafane. Šta hoćeš reći?
AVDIĆ: Mali Joža je površina, a Fadil je suština do koje treba dobro zagrebati. A kafana je sve do čega je gomila u stanju zagrebati. I majice s likom raznih Joža.
DANI: Šta, kao Che Guevara? Jesi li zato rekao da ideali nisu fotogenični?
AVDIĆ: Prvo moramo razdvojiti Tita i Che Guevaru. Tito danas nije revolucija, već tuga. Žal za vremenom kada se živjelo dobro i sigurno. Ne slijede se njegovi ideali, već vlastita nostalgija i nemoć. A Che Guevara je trideset godina dobro naplativ kapitalistički proizvod. Ernesto Guevara i Che Guevara nemaju ništa zajedničko. Ernesto je zapušteni, izmanipulirani looser, a Che Guevara je mašinerija koja pokazuje svu nadmoć kapitalizma. Eksploatacija za kojom se žudi.
DANI: Pratiš li medije?
AVDIĆ: Vijesti, usput.
DANI: Kako ti se čini današnja politička situacija u zemlji? Ti u pjesmama govoriš o vladavini Familije i begova. Možeš li to prokomentirati?
AVDIĆ: Familije nas drže donjima i pričaju nam da smo donji zato što nas mrze neki drugi.
DANI: A Islamsku zajednicu?
AVDIĆ: Korporacija. Kao bilo koja religija.
DANI: Šta misliš, zašto ogroman broj građana ne izlazi na izbore? Ima li razlike između pozicije i opozicije, postoji li alternativa?
AVDIĆ: Iste face su u opticaju non-stop i samo okreću jednu istu priču i vidiš da im nije stalo. Ovdje biraš manje lošeg, a to ubija. S druge strane, novim ljudima će malo ko dati šansu. U startu ih diskvalificiraju. Sjeti se, pred izbore su se potpisivale razne peticije, glasajte za promjene i slično, to su organizirali oni iz GROZD-a. I dođoše izbori, promjene vidjesmo, a dan nakon izbora neki tip iz GROZD-a kaže: "Mi smo zadovoljni, izveli smo petsto hiljada novih glasača!?" Pa za koga su glasali, jeb'o te? Znaš li šta je petsto hiljada ljudi? Ta cifra može izvrnuti sve naglavačke, ako znaju šta hoće, ali ovi nisu znali, njih su pozivali... Care, nemoj pozivati nikoga ni na šta. Nemoj micati onoga ko ne želi da se makne sam, napravit će glupost.
DANI: Kako objašnjavaš činjenicu da i pored idealnih društvenih uvjeta za razvoj punka i svakog sličnog oblika umjetničkog ili socijalnog bunta, ipak nemamo razvijenu takvu scenu?
AVDIĆ: Punk se razvio davno i etablirao, ali ovdje nije ostavio traga. Te scene nikad nije bilo, sve se dešavalo sporadično. A nema ni tog sličnog oblika o kojem govoriš, nema ničeg novog što bi zauzelo stav da ga primijetim, osim slike u novinama i gluposti ispod nje. I ja ne vidim te društvene uvjete za razvoj bilo čega. Ne vidim društvo uopće. Vidim samo mogućnost da ugrabiš nešto nabrzinu i vratiš se filđanu. Ali to me ne brine. Radim svoje i ne osvrćem se. Uvijek usput sretnem nekoga. I ne znam zašto svi očekuju da se odjednom nešto desi, i to masovno. Masa je rulja, a rulja ničeg dobrog nije donijela. I kad su dobru stvar radili, na kraju su je sami zajebali.
DANI: Evo, nedavno je premijer Kantona Sarajevo Samir Silajdžić demonstrante koji su artikulirano tražili njegovu ostavku nazvao ruljom.
AVDIĆ: Pa, on je dio rulje o kojoj govorim!
DANI: Šta misliš, zašto nema ni najsirovijeg oblika socijalnog bunta, zašto nema masovnog, organiziranog priključivanja studenata demonstracijama koje se posljednjih sedmica odvijaju u Sarajevu?
AVDIĆ: Kakve studenstke demonstracije, šta ti je? Studente danas ne uče da misle, već da slušaju i slijede. Socijalni bunt nosi radnička klasa, a ona je razbijena i ponižena i projekt njenog unižavanja je temelj novog poretka. Na tom projektu rade nekadašnji sudenti.
DANI: Ima nekoliko socijaldemokratskih partija - jesu li one zaista predstavnice, da je tako nazovemo, radničke klase?
AVDIĆ: Ako kažem nisu - oni će reći: jesmo. Ako pitam šta ste uradili - oni će reći: ne možemo ništa, manjina smo, nadglasaju nas. Ali suština je da ne postoji radnički sindikat proizašao iz radnika. Jedinstven. Artikuliran. Ako štrajkaju prosvjetari, to je ništa. Ali ako uz njih štrajkaju novinari, rudari, gradski prevoz, doktori, trgovci, to je već štrajk. Sindikat je udarna igla, a to drže gazde.
DANI: U Tuzli je ljevica uvijek bila jaka i zato se u Tuzli mogu najjasnije izdvojiti neke skupine muzičara koji radom pokazuju da im nije svejedno i koji su vrlo angažirani. Čak i na dnevnopolitičkom polju. Eto, naprimjer, ti si surađivao s Frenkijem, koji je izazvao neke vrlo konkretne reakcije - uzdrmao je i ministra Barišu Čolaka, zauzeo je jasan politički stav. Dokazuje li to da su promjene moguće i da se vrijedi boriti?
AVDIĆ: Nije to od ljevice, već od hlora i ćumura. Kad te iza table Tuzla dočekaju kotlovi termoelektrane, i ne ostaje ti ništa drugo nego da nekome jebeš mater. Naravno da su promjene moguće i da se vrijedi boriti, ali budi spreman na dugu borbu, ništa se neće desiti ni za deset godina, ali svaki puta kad se okreneš, vidjet ćeš da se nešto mijenja i o tome govorim. Od juriša nema ništa. Iza juriša samo skupljaš đubre. Ne treba uzdrmati, ne treba ni rušiti, već raditi da se samo uruši. Što se samo sruši niko neće dizati. Jeb'o to što ćeš srušiti zgradu kad će ostati temelji. Radi svoje i ne brini.
DANI: Bio si lider kultnog benda Rupa u zidu, a sad nastupaš samostalno i kažeš da si tako slobodniji. Ima li šanse da ponovo okupiš bend?
AVDIĆ: Ne. To bih učinio samo sa zadnjom postavom, koja je svirala na Laku noć, pacijenti, a to nije moguće. Ali ću sa Zdenom za izdavačku kuću Slušaj najglasnije najvjerovatnije objaviti sve albume.
DANI: Počeo si se baviti i teatrom, nastupaš u predstavi Branka Šimića po tekstu Dijete našeg vremena Ödona von Horvatha. Predstava je igrana u Tuzli, Beogradu, a spomenuo si turneju po Njemačkoj. O kakvom se projektu radi?
AVDIĆ: Stvar je pokrenuo Branko Šimić sa ekipom ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, ali koji već godinama žive i rade u Njemačkoj. Taj tekst je napisan početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća i bukvalno je opisao Hitlerov dolazak i svo to nacionalno nafuravanje kroz lik momka koji od nezaposlenog, izgubljenog jadnika prolazi kroz sve faze nove nacionalne katarze da bi na kraju progledao na najgori mogući način. Neke scene toliko podsjećaju na ono što se desilo kod nas da mi je muka. Isto k'o da neko prepisuje. Predstava je za Balkan rađena u saradnji sa Goethe institutom. U januaru smo igrali u Münsteru i Düsseldorfu i imali smo jako dobre recenzije. Igrali smo pet predstava. U martu igramo dvije predstave u Berlinu, a u toku godine imat ćemo i neku turneju po regionu. Za sada znam da ćemo igrati na festivalu Ex Ponto u Ljubljani.
DANI: Tvoj roman Na krvi ćuprija objavljen je uporedo s albumom za underground izdavačku kuću, pa te neću pitati za komercijalni uspjeh. Planiraš li nastaviti sa spisateljskim radom?
AVDIĆ: Novi roman je pri kraju. Razmišljao sam da ga opet objavim zajedno sa CD-om, ali nisam imao dovoljno vremena, pa ću malo sačekati. I ovaj roman se prepliće sa CD-om, uzimaju jedan od drugog.
DANI: U knjizi govoriš o ljudima uništenih života. Koliko u svemu tome ima autobiografskog?
AVDIĆ: Nešto pokupiš od sebe, nešto vidiš na drugima. Klasika. Život. Meni to sve opet izgleda optimistično. Možda su uništeni, al' se krpe. I najbolji životi su skrpljeni. Kvaliteta je u šavovima.
DANI: Već dvadeset godina djeluješ potpuno neovisno od takozvane scene. Tvoja publika te ne može vidjeti na televiziji, čut će te na rijetko kojem radiju. Isto bi se moglo reći za SCH i dva-tri slična benda. Šta, zapravo, očekuješ od publike, budući da si profesionalac i da živiš od svog rada?
AVDIĆ: Raja koja dolazi na koncerte je super. Uvijek se iznenadim. Ima i klinaca i starijih od mene. Šta očekujem? Da me saslušaju. A mediji u mom slučaju ne znače ništa. Čak mislim da bi bili kontraproduktivni. Tih nekoliko radiostanica i nekoliko intervjua je više nego dovoljno. Neka se djelo bori samo.
Po asfaltu i betonu
Po asfaltu i betonu naše zemlje silovane
Idu čete profitera, blago naše odnose
Zastave su skrojili, djecu su zadojili
Noževe razdijelili, groblja nam podijelili
Po šumama i gorama naše zemlje rasprodane
Nema više mladice, sve su vođe posjekle
Aerodrome gradili, avione spremili
Sunce naše spakovali, mezare nam utabali
Na radiju i TV-u naše zemlje izjebane
Pjeva đubre, pjeva stoka refrene krvave
Na radiju i TV-u naše zemlje izgažene
Igra đubre, igra stoka, puteve nam zametnuše
( zbog ans s dial up-om)