#1 SEJO SEXON
Posted: 22/02/2008 14:29
SEJO SEXON:
Svakome tko na spomen imena Davora Sučića odmah zna o kome se radi, bez oklijevanja odajem priznanje kako je pravi glazbeni znanac. S druge strane, vjerujem da će sive stanice čak i onih, koje ni najmanje ne zanima rock, suvislim prepoznavanjem reagirati na spomen legendarnog Seje Sexona. Riječ je, dakako, u oba imena, o genijalnom frontmenu kultnog sarajevskog rock benda Zabranjeno Pušenje, čija je svirka, bez imalo pretjerivanja, obilježila već nekoliko naraštaja ovog područja.
Budući da je tu riječ o ličnosti koja sve više prerasta u domenu općekulturne baštine, teško je, vjerujem, naći nešto što o njemu prosječan obožavatelj ne zna. No, kako i dan danas (ili, pogotovo dan danas) ima onih kojima rock pojmovnik zapinje, jer su iz vlastite nebrige slušali samo hitove po narodnim radiostanicama, ili su jednostavno tek početnici u delikatnoj vještini poznavanja zapadno-balkanskog rocka, ne škodi nikada ponoviti informaciju-dvije (prema onoj narodnoj – od glave viškak ne boli). Prema tome, za sve one koji su nakon godina lutanja (bespućem besmisla) tek sada nabasali na Zabranjeno Pušenje, ali i za sve vjerne fanove, legendarni autor Sejo (glavom, bradom i sunčanim naočalama) još jednom govori o New Primitiwesima, prvim godinama benda, Top Listi Nadrealista, ratu i miru, ali i otkriva kakva je veza između bajadera, kulena i njegova benda, te zašto sina tjera u vode narodne muzike...
1. Zabranjeno Pušenje je bend za koji, sa sigurnošću možemo tvrditi, svatko zna. Svatko ga, također, doživljava i definira na svoj način. Što vi, kao legendarni frontman, kažete – što je Zabranjeno Pušenje?
Zabranjeno Pušenje je, u stvari, jedan pokret, k'o Hari-Krišna nešto. Pošto ima takav bend i u Srbiji, pa ovaj naš u Sarajevu, a širit ćemo se, nadam se, i do Los Angelesa, tamo su još bolje koke! Šalim se, jel... Ma, to je jedan bend koji pokušava svirati svoju muziku i ne razmišljati puno što je „in“, a što „out“. Pravimo muziku koja nas veseli i koja veseli ljude oko nas. Tako isto i na koncertima – nastojimo zabaviti sebe, a onda se to automatski prenese i na ljude okolo. Uglavnom, mi smo jedan koncertni bend, koji se bazira na jednom fussionu publike i svirke, pa i CD uvijek pravimo tako da ga kompletno možemo odsvirat. Naše pjesme tek s rajom dobiju jedan završni oblik, k'o ćevap kad se napari...
2. U skoro 30 godina na sceni grupa je zadržala konstantan kultni status, no i konstantno se mijenjala. Što je pokretalo promijene, jesu li bile svojevrsno odrastanje, i kako ih je javnost prihvaćala? Podnosite li kad vas cijepkaju na faze i uspoređuju pjesme danas i nekada?
Mi za nultu godinu uzimamo '84., kada nam je izišao prvi LP. Do tada smo bili garažni bend i svirali po Sarajevskim klubovima, u kojima čim malo skočiš, odmah udariš glavom u plafon. I to se može smatrati nekakvom karijerom, ali prava formacija benda i neki ozbiljniji angažman počeli su tek '84. kad smo izdali „Das ist Walter“ te postali poznati i izvan svoje Mjesne zajednice. A glede promijena – normalno, svi mi pokušavamo napraviti nešto novo. Nekad je to dobro, nekad loše. No, i kada je loše, bolje je nego biti uvijek isti, ne mijenjat se, davit uvijek ljude istim nastupom, istim repertoarom, istim pristupom... Često se upuštamo u neki rizik, neki eksperiment, pa jasno da neke stvari ispadnu bolje, a neke lošije. Al' ove koje su ispale dobro i ne bi bile toliko dobre da nema ovog lošijeg. Najvažnije je u svemu tome ne šibati nekog starog konja, jer teško je dvadeset i pet godina svirati na isti način. Kojiputa nam na novim stvarima zamjere baš nova publika. Oni bi htjeli da te pjesme zvuče kao što su zvučale osamdeset i pete. Međutim, nama je baš izazov promijeniti malo aranžman, promijeniti pjesmu, uvest ju u dvadeset i prvi vijek.
3. Možete li se osvrnuti na sam početak benda i neukima objasniti štogod oko New Primitiwesa? Što ste točno imali na umu stvoriti kada ste se okupili u podrumu i zasvirali?
Na umu nam je bilo vjerojatno ono isto što i onima koji su pravili cedevitu, bajaderu ili jugo45. Primitiwesi su htjeli napraviti naš proizvod - nešto što je odavdje i što ima naš „šmek“. Htjeli smo napraviti kulen!
4. Malo je poznato da je Pušenju prethodio i svojevrsni psihodelik bend? Kako su zvučali ti vaši pokušaji?
U doba prije Zabranjenog, kad smo imali 16-17 godina, naša svirka i nije mogla biti estetski čista, a svirali smo svašta. Svirali smo što god smo slušali, a slušali smo stvari od bluesa do punka, sympho-rocka i svega onoga što se tada u muzici radilo. Tako su i te naše demo-snimke bile stilski nečiste, jer smo se tražili, kao i svi mladi ljudi. Svirali smo stvari na kojima smo se zapravo učili, a tu je bilo pjesama od dvije i po sekunde pa do dvadeset i pet minuta.
5. Što vas je, po vašem mišljenju, zapravo vinulo u zvijezde? Humor, socijalna tematika, kombinacija i jednog, i drugog, usmjerenost malim ljudima prvenstveno...?
Mislim da smo uspjeli baš jer nas je bolio kurac za uspjeh! To bi bio neki najkraći i najtočniji odgovor. Sve smo to radili iz svoje zabave, za vlastitu raju, a nikad nismo razmišljali o nekom velikom uspjehu i nečemu posebnom.
6. Jesu li glavni protagonisti (Pišonja i Žuga, Ibro Dirka, Fikreta, Selena, Šeki, Murga, Karabaja...) pjesama u potpunosti izmišljeni, rađeni po uzoru na nekoga, ili direktno preneseni iz života u pjesme?
Ima tu svega. Ima stvarnih osoba, a ima i izmišljenih priča. Nijedno umjetničko djelo nije vjerna kopija stvarnih događaja i ljudi. Čim prepričaš neku priču, ona više nije stvarna, nego je proizvod nekog tvog viđenja, tvojih stavova i razmišljanja. Sam onda napraviš neku selekciju. To ti je kao Narodno Oslobodilačka Borba – kad čitaš knjigu o NOBu od prije dvadeset godina, tu je sve u redu, sve se slaže i uklapa. Naravno da to ne znači kako je tako i bilo. Kao kod one „Historiju pišu pobjednici“. Znači, uvijek netko piše, a čim to netko piše, odmah može biti manje ili više autentično, ali nikad nije stvarnost.
7. A „Pupoljak“? Mnogi tu pjesmu smatraju jednom od najtužnijih rock uradaka ovih prostora? Jeste ju vi napisali, i što je kod nje posebno?
Pupoljak je napisao Elvis (J. Kurtović), ja sam je samo otpjevao. Vjeruj mi, to nije lako otpjevati. Nije pjesma tehnički teška, nego je priča toliko tragična i deprimirajuća da ti se grlo stegne, tako da ju i ne sviramo, ona je više za slušat kući.
8. Uvijek vas se usko povezuje s Nadrealistima. Što reći o tom antologijskom humorističnom pokretu, i što je uopće davalo posebnost tom humoru?
Vrlo malo stvari se tu radilo po scenariju. Sve je rađeno „ad hoc“, bukvalno dan prije snimanja, tako da su teme uvijek bile aktualne i svježe, prava reakcija na neke recentne događaje. Kad ti napišeš scenario, pa dok se skupi ekipa, uganja budžet, dok se to snimi – taj scenario niti je aktualan, nit smiješan, a niti korespondira s vremenom. Zato je improvizacija odlična. Također, to je bio nekakav „off-projekat“. Netko ode na pecanje, netko ode puštati zmajeve, a mi smo išli u Nadrealiste malo se zajebavati i opustiti. Sve je rađeno neformalno, bez ikakvih ugovora, bez ozbiljnih priprema, a sve je to Nadrealiste konačno odvojilo od ostatka serija. Primjerice, u onoj seriji „Nad Lipom 35“, što sada ide na televiziji, točno se vidi kako su glumci naučili tekst i kako ga se drže. U Nadrealistima se nitko nije držao teksta, već ako ti je nešto u tom trenutku palo na pamet, bez obzira što pet kamera radi i što su majstori postavljali dva i po sata rasvjetu, skeč se okrene u totalno drugom pravcu. Izborili smo se za veliku slobodu jer smo imali veliku gledanost, a bili smo ludi k'o puška. Koliko god je televizija tada bila tvrda institucija, svejedno su zbog gledanosti morali prihvatiti sve naše budalaštine.
9. Što je bilo sa skandalima i progonom od strane autoriteta? I niste bend kojeg prate afere, ali je zato legendarna ona sa samog početka, afera „Maršal“...
To vrijeme vi mlađi teško i možete razumjeti. Bila je tvrđa igra nego danas, i zbog takvih stvari, kakve smo mi radili, u to se doba moglo stvarno gadno stradati. Međutim, ja danas kažem da mi je baš i žao što nikad nismo ozbiljno stradali i završili u Zenici. Danas bi bio predsjednik neke države, ili ministar, jer ovi su današnji svi bili tamo negdje. Bar bi dobrih veza bilo za kakav privatluk, ako ništa drugo!
10. Kako sada, s odmakom, gledate na raspad Pušenja uoči rata, i sve događaje koji su prethodili i slijedili? Što danas možete reći za Neleta?
Mogu reći samo da mi je žao što su svi ti ljudi otišli iz Sarajeva. Mislim da bi puno pomogli tom gradu, toj zemlji i ostalim ljudima. Opet, ne možeš nikome zamjeriti što se preplašio za svoj život i sklonio porodicu iz takve situacije. Ja sam osobno spram tog grada uvijek osjećao nekakav dug i stvarno mi nikada nije palo na pamet da odem. Ali, kažem, svatko je tu situaciju doživio na svoj način. Iz Sarajeva je otišlo preko 180 000 ljudi, zašto bi Nele bio izuzetak.
11. Je li bilo teško pokrpati sve i složiti novi bend? Čini li vam se da mlađe generacije uglavnom poznaju ovo „novo“ Pušenje, a starije „staro“ i da je tu nastao svojevrsan jaz? Stječete li vi dojam da se tu radi o više bendova, ili jednom te istom?
Zanimljivo da i nije bilo teško okupiti novo Pušenje. Čak nismo mislili od toga praviti neku karijeru, nismo mislili da ćemo dočekati četiri poslijeratna albuma. Napravili smo to iz svog ćeifa, kao što smo uvijek i radili. Imali smo nekih pjesama, ali ekipa je bila prilično skrpana od raznih ljudi. Samo je basista Bleka svirao prije u Pušenju, pa nismo iskreno očekivali tako dobru reakciju. Bojali smo se da bude kao s podgrijanim grahom - uvijek je teže probavljiv! No, na kraju nismo imali nikakvih problema, što me osobno iznenadilo. Znao sam koliko smo bez stare ekipe i Neleta, kao velikog autora komedije i rocka, oslabili. Ipak, tim je zaigrao dobro i uspjeli smo ljudima dokazati da taj repertoar možemo časno prezentirati. To već deset godina traje, a na kraju smo dostigli i kreativni, i koncertni standard koji smo prije imali. Mnogi danas i ne znaju za ljude koji su prije svirali, klinci misle kako su ovo ljudi koji su oduvijek tu. Sasvim normalno, gledali su te nove spotove, slušali po radiju, tako da im je ovaj „novi“ bend bliži.
12. Autor ste glazbe za film „Nafaka“. Jeste se to bacili malo i u te vode, ili je to bila samo jednokratna suradnja? Kako vam se to svidjelo?
Prošle godine me nešto krenulo! Inače se i ne krećem baš po tim šminkerskim krugovima i ne vučem režisere za rukav. Uglavnom živim u kvart, i ne zalazim u fensi-šmensi mjesta gdje se takvi poslovi dobivaju, ali sam nekim čudom ipak dobio poziv da radim za taj film. Poslije toga sam u Tuzli radio i za predstavu, „Grad od snova“, za jednu stvarno veliku produkciju. Lijepo je u to malo ući, malo priviriti, ali ipak je rock'n'roll nešto što ja doživljavam kao svoj teren.
13. Smatrate li sebe i bend zvijezdama? Činjenica jest da imate kultni status, a opet uvijek nastupate skromno i bez velikog glamura, što proizvodi posebno poštovanje u publici. Što za vas znači biti „zvijezda“?
U nekom uobičajenom tumačenju toga pojma, rekao bih da kod nas zvijezda i nema. Moj brat, recimo, živi u Americi i tamo ima automehaničarsku radnju gdje popravlja Porschee. On ima veći brod nego bilo koja hrvatska (ili bosanska) zvijezda, veći auto i veću kuću. Ja pored njega izgledam vrlo skromno sa stančićem od 42 kvadrata. Teško je danas uopće reći što je to zvijezda. Za mene je zvijezda netko koga ja nosim u duši. Mislim da na ovim prostorima, gdje i nema nekih velikih para, tjelohranitelja, bankovnih računa i sl., jedino po čemu stvarno možeš reći je li netko zvijezda jest to koliko ga ljudi nosi u duši, i koliko je ljudi čak spremno svoj život usmjeriti po nekim smjernicama koje on daje. Za mene su jedne od najvećih ovdašnjih zvijezda i dalje Džoni Štulić i Darko Rundek. To su ljudi koje sam kao klinac gledao i čije misli sam duboko usadio i u svoj rad, a i u svoj neki stav o životu. S druge strane, nikad mi zvijezda nije bio Bregović, makar ga poštujem kao profesionalca. Jednostavno, njegov način stvaranja i odnos prema muzici nisu bili nešto što bih ja citirao kasnije u životu, premda je on, po parama i vilama, puno jači od ove dvojice.
14. Kako uopće jedan mladi Sarajlija postaje rock zvijezda? Je li bilo teže početi tada, u tom sistemu i tim uvjetima, nego danas? Sjećate li se svog odrastanja i života prije pravog doticaja s rockom
Jugoslavija je bila jedan prostor u kojem je bilo teško uspjeti. Bila je to puno veća zemlja s puno više bendova, pa je konkurencija bila ogromna. Kako nam se uspjeh pored Leba i Soli, Bijelog Dugmeta ili Azre činio apstraktnom imenicom, nekakav Mission Impossible šesnaesti nastavak, nismo se računali profesionalno glazbom baviti pa smo svi nešto pored učili i studirali. O našim ambicijama na početku dovoljno govori i to da smo prvi LP snimili na samo 8 kanala, a na kraju se i takav prodao u 150 000 komada! To je, usput, dobra poruka za mlade ljude – boj ne bije svijetlo oružje. Uglavnom, tada nam se život okrenuo, tada smo zaživili taj rock. Nismo još imali ni menadžera, nismo ni znali da bi to trebali, a svirali smo posvuda. Kada danas prolazim ovim mjestima - Slakovci, Rokovci, Velimirovci, Gašinci – nema gdje nas nisu zvali i gdje nismo išli. Mene bi ujutro nazvali kući, a ja bih se probudio i dogovorio tri koncerta, onako uz kavu. Teško je bilo jer je teže bilo doći do instrumenata, ili do studija. U Sarajevu su postojala svega dva-tri studija u kojima se uopće moglo išta raditi. Ali, to se sve nadoknadilo entuzijazmom – ljudi su pravili gitare, improviziralo se, kreiralo, pa se, uz veliku želju, sve moglo napraviti.
15. Kako je išla srednja škola, a zatim i faks? Kako to da ste skoro postali dr. Sučić?
Što se srednje tiče, išao sam u II. sarajevsku gimnaziju, koja je po svome nazivu bila matematička gimnazija, ali je na kraju ispala „art-škola“. Ta navodno-matematička gimnazija dala je više „projekata“ nego ona Prva, koja je bila kulturološko-društveni smjer. Iz naše gimnazije izišla je Crvena Jabuka, Plavi Orkestar, svi Nadrealisti, Tifa bend, Culture Shock, a i Zdravko Čolić, nekada davno. Bila je to sredina koja je dala puno zanimljivih ljudi, a da uopće nismo pripremani za to. Program nam je bio baziran na potpuno suprotnom. A kako se, već sam spomenuo, normalan čovjek ne bi nadao ulasku u „prvu jugoslavensku ligu“ bendova, svi smo ganjali neke škole i dalje. Došli smo i do pretkraj, mnogi su čak završili. Ja sam, konkretno, odustao zbog rata, ne zbog rock'n'rolla, a bio sam već opasno blizu kraja medicine. To sam ja više zbog stare gurao. Znao sam da se neću baviti tim poslom, vidio sam se negdje drugdje, ali htio sam zbog staraca jer njih to raduje. Znaš da kad sjednu komšinice na kavu, izvlače se i pokazuju diplome.
16. Vratlili ste se na faks, ponovno ste student? Kako to, i kako ovaj put baš na povijest?
Da, sada sam apsolvent, pišem diplomski. Nisam ja baš klasični roker, koji zapjeva po kafanama, pa ga ujutro iznose i uvaljuju u taksi dok povraća kroz prozor. Volim se od muzike i tog svijeta odmoriti u totalno drugim stvarima, jer sve dosadi. Tu je puno ljudi, puno novinara, puno raje. Puno se cuga, zajebava, frla, a u tome treba imat mjere ako nećeš da te đavo odnese. Ja sam se zato uvijek s knjigom pomalo družio. Malo bih se sklonio sa strane pa nešto čitao, proučavao. Tako sam se i povješću bavio, samoinicijativno, a i toliko sam gluposti po novinama i TV-emisijama vidio, pa sam htio informirat se iz prve ruke. Htio sam čuti o tome od ljudi koji se time stvarno bave, koji studiraju i istražuju. Baš jedan dan dok sam šetao pored fakulteta vidio sam da je prijemni, pa rekoh - otići ću i prijavit se. Mislio sam da neću proći, jer se ništa nisam pripremao, kad na kraju – položio. Onda sam to shvatio kao prst božji, pa kad sam ga već položio, odlučio sam nastaviti dalje da vidim kako ću to gurati. Bojao sam se da neće baš ići s tom puno mlađom rajom, jer ti je ekipa na fakultetu bitna, a ja sam bio dosta stariji. Međutim, super su me prihvatili i na kraju sam čak i među boljima završio!
17. Smatrate li se jugo-nostalgičarem? Smeta li vas kada vam spočitavaju nostalgiju u pjesmama? Žalite li danas za prošlim vremenima?
Naše su pjesme dosta vezane za prošlost. Često govorimo o našim djetinjstvima, odrastanju, starom komšiluku... A kako se ta moja prošlost, u većem dijelu, nalazila u Jugoslaviji - ta nostalgija u tekstovima i ne može biti neka druga nostalgija, nego jugo-nostalgija. Režim nas baš i nije volio, s režimom smo imali i problema, tako da nisam nostalgičan za njim, već za tim događajima iz moje prošlosti. Zajednička država više nije mogla funkcionirati, ali žalim i što nismo sačuvali malo bolje, zdravije odnose. Koristili bi nam dosta.
18. Osjećate li se staro, zrelo ili mlado, bez obzira na godine? Što to uopće znači za glazbenika?
Čovjek sam u nekim srednjim godinama, a nešto i ne razmišljam puno o tome je li to vrijeme starosti, zrelosti ili čega. Pokušavam igrati i dalje, biti u stanju da mogu odraditi koncert, napraviti pjesmu, i dok ima ljudi koji to slušaju ja se neću smatrati starim. Starost je duhovno stanje više nego fizičko.
19. Je li možda rock previše ostario? Izumire li ili je i dan danas na vrhuncu utjecajnosti?
Rock je muzika koja se, po starosti i statusu, približava već i Jazzu. Prevazišao je već mnoge vrste muzike i time dokazao svoju žilavost, ali i vrijednost. Danas ima raznih drugih vrsta izvođača, ali bendovi koji kupe preko 100 000 ljudi na koncertima su i dalje rock bendovi. Teško ćeš danas naći atraktivniju stvar od, npr., Red Hot Chili Peppersa ili Rolling Stonesa, tako da daleko od toga da je rock neka prošla i zaboravljena priča. I bendovi koji se danas bave drugom muzikom inkorporiraju rock u svoje stvari ako žele neku širu publiku. Pogledaj, na primjer, Linkin Park, Beastie Boyse, Edu Maajku – rock muzika živi i u drugim muzikama. To je ono, što kažu, „Bez starca, nema udarca“.
20. Koliko vremena ostaje za vaš privatni život, uz svirku, turneje i ostale obveze? Na čega ono prvenstveno otpada?
Meni ostane vremena, jer se ne dam baš razvlačiti. Nisam nikad trčao nešto za lovom, za medijskim kampanjama, niti sam ikad volio da mediji pišu tome jesam li iznio gaće i bunde iz stana. Kad to sve staviš sa strane, imaš vremena i za prijatelje, i za fudbal, i za druge stvari. Uspio sam to organizirati sebi, i nisam nikad htio lomiti se i trčati za uspjehom. Ima i drugih stvari koje čovjek ne treba izgubiti. Teško je, nakraju, i stvarati, ako izgubiš kontakt s ljudima. Baš zato se i dalje krećem stalno po krugovima neke „normalne“ raje, pa odatle i crpim inspiraciju.
21. Bi ste li nekome, npr. svome sinu, savjetovali da krene vašim stopama, da se bavi rock'n'rollom?
Moj će sin biti pjevač narodne muzike! Već sam mu kupio frulu, slijedeći korak je harmonika, zabranio sam mu i kupovati jeftinu garderobu – odmah nek ide gdje su pare.
22. Koji je još, osim toga, koristan savijet što se može dati mlađim generacijama?
Kažu, rad je 90%, a talenat 10%. Ja bih tu formulu preformulirao i u nju uvrstio muda. Muda su 50% svake priče, to nemojte zaboraviti!
NAJveći ideal?... Da Bosna ode na svjetsko prvenstvo
NAJbolji glazb. autor?... Puno je dobrih... možda Joe Strummer
NAJknjiga?... Majstor i Margarita
NAJzanimacija?... plivanje
NAJsport?... fudbal
NAJnovine?... Feral Tribune
NAJprijevozno sredstvo?... Nissan Patrol, ali moram napisati par narodnjaka da ga kupim
NAJpolitičar?... Željko Komšić
NAJdraže hrvatsko mjesto?... Trpanj na Pelješcu
NAJpoštapalica?... „ono“
NAJ pivo?... Paulaner
NAJviše me živcira?... Suđenje na košarkaškim prvenstvima
NAJkorisnija stvar na svijetu?... mobitel
O Bobu Dylanu... fini gospodin
O EU..... budućnost
O čevapima... alkemija
O religiji... previše su ju prepakovali
O BigBrotheru... tuga
O narodnjacima... ima dobrih, ali više loših
O Karli Del Ponte... žena s mudima, doslovno
O pitama i bureku... sve su pite pitice, samo je burek pitac
O Bori Čorbi... tužno
O Vlatki Pokos... bilo bi vrijeme da zaradi svoj dinar
O braku... počinje ličit na prometnu dozvolu, na dokument o posjedovanju
O Goranu Baretu... legenda
O riflama... materijal s druge planete, neuništivo, odlično
O botoxu i estetskoj kirurgiji... ne mislim da se vrijeme može zaustaviti
O šminci... kad moju jaranicu stari izbaci iz kuće, stane pod prozor i viče „Samo mi šminku baci!“
O Rolling Stonesima... profesori
Zele Lipovača / Goran Bregović.... uh... radije Džoni
Marte / starke ... starke, Žera nosi pa moram malo reklamirat
Dvorana / klub / stadion ... može sve kad je dobra raja
Fender / Gibson.... ja sam više Gibson tip
MP Thompson / MM Kovač.... a joj... ipak Mišo Kovač
Nadrealisti / Audicija ... Nadrealisti
Mućke / Leteći cirkus Montyja Pythona ... još fali Crna Guja, i to je sveto trojstvo
Čevapi / burek ... ovisi oš' guzit ili ideš na utakmicu
Gramofon / MP3 player... gramofon
Metroseksualci / feministkinje... ipak feministkinje, to im je prirodno
Loza / Šljiva... loza
Milicija / Policija... nijedno mi nije simpatično
Metal / Punk... ja sam poteko iz punka, ali poštujem i metal vrlo.
Svakome tko na spomen imena Davora Sučića odmah zna o kome se radi, bez oklijevanja odajem priznanje kako je pravi glazbeni znanac. S druge strane, vjerujem da će sive stanice čak i onih, koje ni najmanje ne zanima rock, suvislim prepoznavanjem reagirati na spomen legendarnog Seje Sexona. Riječ je, dakako, u oba imena, o genijalnom frontmenu kultnog sarajevskog rock benda Zabranjeno Pušenje, čija je svirka, bez imalo pretjerivanja, obilježila već nekoliko naraštaja ovog područja.
Budući da je tu riječ o ličnosti koja sve više prerasta u domenu općekulturne baštine, teško je, vjerujem, naći nešto što o njemu prosječan obožavatelj ne zna. No, kako i dan danas (ili, pogotovo dan danas) ima onih kojima rock pojmovnik zapinje, jer su iz vlastite nebrige slušali samo hitove po narodnim radiostanicama, ili su jednostavno tek početnici u delikatnoj vještini poznavanja zapadno-balkanskog rocka, ne škodi nikada ponoviti informaciju-dvije (prema onoj narodnoj – od glave viškak ne boli). Prema tome, za sve one koji su nakon godina lutanja (bespućem besmisla) tek sada nabasali na Zabranjeno Pušenje, ali i za sve vjerne fanove, legendarni autor Sejo (glavom, bradom i sunčanim naočalama) još jednom govori o New Primitiwesima, prvim godinama benda, Top Listi Nadrealista, ratu i miru, ali i otkriva kakva je veza između bajadera, kulena i njegova benda, te zašto sina tjera u vode narodne muzike...
1. Zabranjeno Pušenje je bend za koji, sa sigurnošću možemo tvrditi, svatko zna. Svatko ga, također, doživljava i definira na svoj način. Što vi, kao legendarni frontman, kažete – što je Zabranjeno Pušenje?
Zabranjeno Pušenje je, u stvari, jedan pokret, k'o Hari-Krišna nešto. Pošto ima takav bend i u Srbiji, pa ovaj naš u Sarajevu, a širit ćemo se, nadam se, i do Los Angelesa, tamo su još bolje koke! Šalim se, jel... Ma, to je jedan bend koji pokušava svirati svoju muziku i ne razmišljati puno što je „in“, a što „out“. Pravimo muziku koja nas veseli i koja veseli ljude oko nas. Tako isto i na koncertima – nastojimo zabaviti sebe, a onda se to automatski prenese i na ljude okolo. Uglavnom, mi smo jedan koncertni bend, koji se bazira na jednom fussionu publike i svirke, pa i CD uvijek pravimo tako da ga kompletno možemo odsvirat. Naše pjesme tek s rajom dobiju jedan završni oblik, k'o ćevap kad se napari...
2. U skoro 30 godina na sceni grupa je zadržala konstantan kultni status, no i konstantno se mijenjala. Što je pokretalo promijene, jesu li bile svojevrsno odrastanje, i kako ih je javnost prihvaćala? Podnosite li kad vas cijepkaju na faze i uspoređuju pjesme danas i nekada?
Mi za nultu godinu uzimamo '84., kada nam je izišao prvi LP. Do tada smo bili garažni bend i svirali po Sarajevskim klubovima, u kojima čim malo skočiš, odmah udariš glavom u plafon. I to se može smatrati nekakvom karijerom, ali prava formacija benda i neki ozbiljniji angažman počeli su tek '84. kad smo izdali „Das ist Walter“ te postali poznati i izvan svoje Mjesne zajednice. A glede promijena – normalno, svi mi pokušavamo napraviti nešto novo. Nekad je to dobro, nekad loše. No, i kada je loše, bolje je nego biti uvijek isti, ne mijenjat se, davit uvijek ljude istim nastupom, istim repertoarom, istim pristupom... Često se upuštamo u neki rizik, neki eksperiment, pa jasno da neke stvari ispadnu bolje, a neke lošije. Al' ove koje su ispale dobro i ne bi bile toliko dobre da nema ovog lošijeg. Najvažnije je u svemu tome ne šibati nekog starog konja, jer teško je dvadeset i pet godina svirati na isti način. Kojiputa nam na novim stvarima zamjere baš nova publika. Oni bi htjeli da te pjesme zvuče kao što su zvučale osamdeset i pete. Međutim, nama je baš izazov promijeniti malo aranžman, promijeniti pjesmu, uvest ju u dvadeset i prvi vijek.
3. Možete li se osvrnuti na sam početak benda i neukima objasniti štogod oko New Primitiwesa? Što ste točno imali na umu stvoriti kada ste se okupili u podrumu i zasvirali?
Na umu nam je bilo vjerojatno ono isto što i onima koji su pravili cedevitu, bajaderu ili jugo45. Primitiwesi su htjeli napraviti naš proizvod - nešto što je odavdje i što ima naš „šmek“. Htjeli smo napraviti kulen!
4. Malo je poznato da je Pušenju prethodio i svojevrsni psihodelik bend? Kako su zvučali ti vaši pokušaji?
U doba prije Zabranjenog, kad smo imali 16-17 godina, naša svirka i nije mogla biti estetski čista, a svirali smo svašta. Svirali smo što god smo slušali, a slušali smo stvari od bluesa do punka, sympho-rocka i svega onoga što se tada u muzici radilo. Tako su i te naše demo-snimke bile stilski nečiste, jer smo se tražili, kao i svi mladi ljudi. Svirali smo stvari na kojima smo se zapravo učili, a tu je bilo pjesama od dvije i po sekunde pa do dvadeset i pet minuta.
5. Što vas je, po vašem mišljenju, zapravo vinulo u zvijezde? Humor, socijalna tematika, kombinacija i jednog, i drugog, usmjerenost malim ljudima prvenstveno...?
Mislim da smo uspjeli baš jer nas je bolio kurac za uspjeh! To bi bio neki najkraći i najtočniji odgovor. Sve smo to radili iz svoje zabave, za vlastitu raju, a nikad nismo razmišljali o nekom velikom uspjehu i nečemu posebnom.
6. Jesu li glavni protagonisti (Pišonja i Žuga, Ibro Dirka, Fikreta, Selena, Šeki, Murga, Karabaja...) pjesama u potpunosti izmišljeni, rađeni po uzoru na nekoga, ili direktno preneseni iz života u pjesme?
Ima tu svega. Ima stvarnih osoba, a ima i izmišljenih priča. Nijedno umjetničko djelo nije vjerna kopija stvarnih događaja i ljudi. Čim prepričaš neku priču, ona više nije stvarna, nego je proizvod nekog tvog viđenja, tvojih stavova i razmišljanja. Sam onda napraviš neku selekciju. To ti je kao Narodno Oslobodilačka Borba – kad čitaš knjigu o NOBu od prije dvadeset godina, tu je sve u redu, sve se slaže i uklapa. Naravno da to ne znači kako je tako i bilo. Kao kod one „Historiju pišu pobjednici“. Znači, uvijek netko piše, a čim to netko piše, odmah može biti manje ili više autentično, ali nikad nije stvarnost.
7. A „Pupoljak“? Mnogi tu pjesmu smatraju jednom od najtužnijih rock uradaka ovih prostora? Jeste ju vi napisali, i što je kod nje posebno?
Pupoljak je napisao Elvis (J. Kurtović), ja sam je samo otpjevao. Vjeruj mi, to nije lako otpjevati. Nije pjesma tehnički teška, nego je priča toliko tragična i deprimirajuća da ti se grlo stegne, tako da ju i ne sviramo, ona je više za slušat kući.
8. Uvijek vas se usko povezuje s Nadrealistima. Što reći o tom antologijskom humorističnom pokretu, i što je uopće davalo posebnost tom humoru?
Vrlo malo stvari se tu radilo po scenariju. Sve je rađeno „ad hoc“, bukvalno dan prije snimanja, tako da su teme uvijek bile aktualne i svježe, prava reakcija na neke recentne događaje. Kad ti napišeš scenario, pa dok se skupi ekipa, uganja budžet, dok se to snimi – taj scenario niti je aktualan, nit smiješan, a niti korespondira s vremenom. Zato je improvizacija odlična. Također, to je bio nekakav „off-projekat“. Netko ode na pecanje, netko ode puštati zmajeve, a mi smo išli u Nadrealiste malo se zajebavati i opustiti. Sve je rađeno neformalno, bez ikakvih ugovora, bez ozbiljnih priprema, a sve je to Nadrealiste konačno odvojilo od ostatka serija. Primjerice, u onoj seriji „Nad Lipom 35“, što sada ide na televiziji, točno se vidi kako su glumci naučili tekst i kako ga se drže. U Nadrealistima se nitko nije držao teksta, već ako ti je nešto u tom trenutku palo na pamet, bez obzira što pet kamera radi i što su majstori postavljali dva i po sata rasvjetu, skeč se okrene u totalno drugom pravcu. Izborili smo se za veliku slobodu jer smo imali veliku gledanost, a bili smo ludi k'o puška. Koliko god je televizija tada bila tvrda institucija, svejedno su zbog gledanosti morali prihvatiti sve naše budalaštine.
9. Što je bilo sa skandalima i progonom od strane autoriteta? I niste bend kojeg prate afere, ali je zato legendarna ona sa samog početka, afera „Maršal“...
To vrijeme vi mlađi teško i možete razumjeti. Bila je tvrđa igra nego danas, i zbog takvih stvari, kakve smo mi radili, u to se doba moglo stvarno gadno stradati. Međutim, ja danas kažem da mi je baš i žao što nikad nismo ozbiljno stradali i završili u Zenici. Danas bi bio predsjednik neke države, ili ministar, jer ovi su današnji svi bili tamo negdje. Bar bi dobrih veza bilo za kakav privatluk, ako ništa drugo!
10. Kako sada, s odmakom, gledate na raspad Pušenja uoči rata, i sve događaje koji su prethodili i slijedili? Što danas možete reći za Neleta?
Mogu reći samo da mi je žao što su svi ti ljudi otišli iz Sarajeva. Mislim da bi puno pomogli tom gradu, toj zemlji i ostalim ljudima. Opet, ne možeš nikome zamjeriti što se preplašio za svoj život i sklonio porodicu iz takve situacije. Ja sam osobno spram tog grada uvijek osjećao nekakav dug i stvarno mi nikada nije palo na pamet da odem. Ali, kažem, svatko je tu situaciju doživio na svoj način. Iz Sarajeva je otišlo preko 180 000 ljudi, zašto bi Nele bio izuzetak.
11. Je li bilo teško pokrpati sve i složiti novi bend? Čini li vam se da mlađe generacije uglavnom poznaju ovo „novo“ Pušenje, a starije „staro“ i da je tu nastao svojevrsan jaz? Stječete li vi dojam da se tu radi o više bendova, ili jednom te istom?
Zanimljivo da i nije bilo teško okupiti novo Pušenje. Čak nismo mislili od toga praviti neku karijeru, nismo mislili da ćemo dočekati četiri poslijeratna albuma. Napravili smo to iz svog ćeifa, kao što smo uvijek i radili. Imali smo nekih pjesama, ali ekipa je bila prilično skrpana od raznih ljudi. Samo je basista Bleka svirao prije u Pušenju, pa nismo iskreno očekivali tako dobru reakciju. Bojali smo se da bude kao s podgrijanim grahom - uvijek je teže probavljiv! No, na kraju nismo imali nikakvih problema, što me osobno iznenadilo. Znao sam koliko smo bez stare ekipe i Neleta, kao velikog autora komedije i rocka, oslabili. Ipak, tim je zaigrao dobro i uspjeli smo ljudima dokazati da taj repertoar možemo časno prezentirati. To već deset godina traje, a na kraju smo dostigli i kreativni, i koncertni standard koji smo prije imali. Mnogi danas i ne znaju za ljude koji su prije svirali, klinci misle kako su ovo ljudi koji su oduvijek tu. Sasvim normalno, gledali su te nove spotove, slušali po radiju, tako da im je ovaj „novi“ bend bliži.
12. Autor ste glazbe za film „Nafaka“. Jeste se to bacili malo i u te vode, ili je to bila samo jednokratna suradnja? Kako vam se to svidjelo?
Prošle godine me nešto krenulo! Inače se i ne krećem baš po tim šminkerskim krugovima i ne vučem režisere za rukav. Uglavnom živim u kvart, i ne zalazim u fensi-šmensi mjesta gdje se takvi poslovi dobivaju, ali sam nekim čudom ipak dobio poziv da radim za taj film. Poslije toga sam u Tuzli radio i za predstavu, „Grad od snova“, za jednu stvarno veliku produkciju. Lijepo je u to malo ući, malo priviriti, ali ipak je rock'n'roll nešto što ja doživljavam kao svoj teren.
13. Smatrate li sebe i bend zvijezdama? Činjenica jest da imate kultni status, a opet uvijek nastupate skromno i bez velikog glamura, što proizvodi posebno poštovanje u publici. Što za vas znači biti „zvijezda“?
U nekom uobičajenom tumačenju toga pojma, rekao bih da kod nas zvijezda i nema. Moj brat, recimo, živi u Americi i tamo ima automehaničarsku radnju gdje popravlja Porschee. On ima veći brod nego bilo koja hrvatska (ili bosanska) zvijezda, veći auto i veću kuću. Ja pored njega izgledam vrlo skromno sa stančićem od 42 kvadrata. Teško je danas uopće reći što je to zvijezda. Za mene je zvijezda netko koga ja nosim u duši. Mislim da na ovim prostorima, gdje i nema nekih velikih para, tjelohranitelja, bankovnih računa i sl., jedino po čemu stvarno možeš reći je li netko zvijezda jest to koliko ga ljudi nosi u duši, i koliko je ljudi čak spremno svoj život usmjeriti po nekim smjernicama koje on daje. Za mene su jedne od najvećih ovdašnjih zvijezda i dalje Džoni Štulić i Darko Rundek. To su ljudi koje sam kao klinac gledao i čije misli sam duboko usadio i u svoj rad, a i u svoj neki stav o životu. S druge strane, nikad mi zvijezda nije bio Bregović, makar ga poštujem kao profesionalca. Jednostavno, njegov način stvaranja i odnos prema muzici nisu bili nešto što bih ja citirao kasnije u životu, premda je on, po parama i vilama, puno jači od ove dvojice.
14. Kako uopće jedan mladi Sarajlija postaje rock zvijezda? Je li bilo teže početi tada, u tom sistemu i tim uvjetima, nego danas? Sjećate li se svog odrastanja i života prije pravog doticaja s rockom
Jugoslavija je bila jedan prostor u kojem je bilo teško uspjeti. Bila je to puno veća zemlja s puno više bendova, pa je konkurencija bila ogromna. Kako nam se uspjeh pored Leba i Soli, Bijelog Dugmeta ili Azre činio apstraktnom imenicom, nekakav Mission Impossible šesnaesti nastavak, nismo se računali profesionalno glazbom baviti pa smo svi nešto pored učili i studirali. O našim ambicijama na početku dovoljno govori i to da smo prvi LP snimili na samo 8 kanala, a na kraju se i takav prodao u 150 000 komada! To je, usput, dobra poruka za mlade ljude – boj ne bije svijetlo oružje. Uglavnom, tada nam se život okrenuo, tada smo zaživili taj rock. Nismo još imali ni menadžera, nismo ni znali da bi to trebali, a svirali smo posvuda. Kada danas prolazim ovim mjestima - Slakovci, Rokovci, Velimirovci, Gašinci – nema gdje nas nisu zvali i gdje nismo išli. Mene bi ujutro nazvali kući, a ja bih se probudio i dogovorio tri koncerta, onako uz kavu. Teško je bilo jer je teže bilo doći do instrumenata, ili do studija. U Sarajevu su postojala svega dva-tri studija u kojima se uopće moglo išta raditi. Ali, to se sve nadoknadilo entuzijazmom – ljudi su pravili gitare, improviziralo se, kreiralo, pa se, uz veliku želju, sve moglo napraviti.
15. Kako je išla srednja škola, a zatim i faks? Kako to da ste skoro postali dr. Sučić?
Što se srednje tiče, išao sam u II. sarajevsku gimnaziju, koja je po svome nazivu bila matematička gimnazija, ali je na kraju ispala „art-škola“. Ta navodno-matematička gimnazija dala je više „projekata“ nego ona Prva, koja je bila kulturološko-društveni smjer. Iz naše gimnazije izišla je Crvena Jabuka, Plavi Orkestar, svi Nadrealisti, Tifa bend, Culture Shock, a i Zdravko Čolić, nekada davno. Bila je to sredina koja je dala puno zanimljivih ljudi, a da uopće nismo pripremani za to. Program nam je bio baziran na potpuno suprotnom. A kako se, već sam spomenuo, normalan čovjek ne bi nadao ulasku u „prvu jugoslavensku ligu“ bendova, svi smo ganjali neke škole i dalje. Došli smo i do pretkraj, mnogi su čak završili. Ja sam, konkretno, odustao zbog rata, ne zbog rock'n'rolla, a bio sam već opasno blizu kraja medicine. To sam ja više zbog stare gurao. Znao sam da se neću baviti tim poslom, vidio sam se negdje drugdje, ali htio sam zbog staraca jer njih to raduje. Znaš da kad sjednu komšinice na kavu, izvlače se i pokazuju diplome.
16. Vratlili ste se na faks, ponovno ste student? Kako to, i kako ovaj put baš na povijest?
Da, sada sam apsolvent, pišem diplomski. Nisam ja baš klasični roker, koji zapjeva po kafanama, pa ga ujutro iznose i uvaljuju u taksi dok povraća kroz prozor. Volim se od muzike i tog svijeta odmoriti u totalno drugim stvarima, jer sve dosadi. Tu je puno ljudi, puno novinara, puno raje. Puno se cuga, zajebava, frla, a u tome treba imat mjere ako nećeš da te đavo odnese. Ja sam se zato uvijek s knjigom pomalo družio. Malo bih se sklonio sa strane pa nešto čitao, proučavao. Tako sam se i povješću bavio, samoinicijativno, a i toliko sam gluposti po novinama i TV-emisijama vidio, pa sam htio informirat se iz prve ruke. Htio sam čuti o tome od ljudi koji se time stvarno bave, koji studiraju i istražuju. Baš jedan dan dok sam šetao pored fakulteta vidio sam da je prijemni, pa rekoh - otići ću i prijavit se. Mislio sam da neću proći, jer se ništa nisam pripremao, kad na kraju – položio. Onda sam to shvatio kao prst božji, pa kad sam ga već položio, odlučio sam nastaviti dalje da vidim kako ću to gurati. Bojao sam se da neće baš ići s tom puno mlađom rajom, jer ti je ekipa na fakultetu bitna, a ja sam bio dosta stariji. Međutim, super su me prihvatili i na kraju sam čak i među boljima završio!
17. Smatrate li se jugo-nostalgičarem? Smeta li vas kada vam spočitavaju nostalgiju u pjesmama? Žalite li danas za prošlim vremenima?
Naše su pjesme dosta vezane za prošlost. Često govorimo o našim djetinjstvima, odrastanju, starom komšiluku... A kako se ta moja prošlost, u većem dijelu, nalazila u Jugoslaviji - ta nostalgija u tekstovima i ne može biti neka druga nostalgija, nego jugo-nostalgija. Režim nas baš i nije volio, s režimom smo imali i problema, tako da nisam nostalgičan za njim, već za tim događajima iz moje prošlosti. Zajednička država više nije mogla funkcionirati, ali žalim i što nismo sačuvali malo bolje, zdravije odnose. Koristili bi nam dosta.
18. Osjećate li se staro, zrelo ili mlado, bez obzira na godine? Što to uopće znači za glazbenika?
Čovjek sam u nekim srednjim godinama, a nešto i ne razmišljam puno o tome je li to vrijeme starosti, zrelosti ili čega. Pokušavam igrati i dalje, biti u stanju da mogu odraditi koncert, napraviti pjesmu, i dok ima ljudi koji to slušaju ja se neću smatrati starim. Starost je duhovno stanje više nego fizičko.
19. Je li možda rock previše ostario? Izumire li ili je i dan danas na vrhuncu utjecajnosti?
Rock je muzika koja se, po starosti i statusu, približava već i Jazzu. Prevazišao je već mnoge vrste muzike i time dokazao svoju žilavost, ali i vrijednost. Danas ima raznih drugih vrsta izvođača, ali bendovi koji kupe preko 100 000 ljudi na koncertima su i dalje rock bendovi. Teško ćeš danas naći atraktivniju stvar od, npr., Red Hot Chili Peppersa ili Rolling Stonesa, tako da daleko od toga da je rock neka prošla i zaboravljena priča. I bendovi koji se danas bave drugom muzikom inkorporiraju rock u svoje stvari ako žele neku širu publiku. Pogledaj, na primjer, Linkin Park, Beastie Boyse, Edu Maajku – rock muzika živi i u drugim muzikama. To je ono, što kažu, „Bez starca, nema udarca“.
20. Koliko vremena ostaje za vaš privatni život, uz svirku, turneje i ostale obveze? Na čega ono prvenstveno otpada?
Meni ostane vremena, jer se ne dam baš razvlačiti. Nisam nikad trčao nešto za lovom, za medijskim kampanjama, niti sam ikad volio da mediji pišu tome jesam li iznio gaće i bunde iz stana. Kad to sve staviš sa strane, imaš vremena i za prijatelje, i za fudbal, i za druge stvari. Uspio sam to organizirati sebi, i nisam nikad htio lomiti se i trčati za uspjehom. Ima i drugih stvari koje čovjek ne treba izgubiti. Teško je, nakraju, i stvarati, ako izgubiš kontakt s ljudima. Baš zato se i dalje krećem stalno po krugovima neke „normalne“ raje, pa odatle i crpim inspiraciju.
21. Bi ste li nekome, npr. svome sinu, savjetovali da krene vašim stopama, da se bavi rock'n'rollom?
Moj će sin biti pjevač narodne muzike! Već sam mu kupio frulu, slijedeći korak je harmonika, zabranio sam mu i kupovati jeftinu garderobu – odmah nek ide gdje su pare.
22. Koji je još, osim toga, koristan savijet što se može dati mlađim generacijama?
Kažu, rad je 90%, a talenat 10%. Ja bih tu formulu preformulirao i u nju uvrstio muda. Muda su 50% svake priče, to nemojte zaboraviti!
NAJveći ideal?... Da Bosna ode na svjetsko prvenstvo
NAJbolji glazb. autor?... Puno je dobrih... možda Joe Strummer
NAJknjiga?... Majstor i Margarita
NAJzanimacija?... plivanje
NAJsport?... fudbal
NAJnovine?... Feral Tribune
NAJprijevozno sredstvo?... Nissan Patrol, ali moram napisati par narodnjaka da ga kupim
NAJpolitičar?... Željko Komšić
NAJdraže hrvatsko mjesto?... Trpanj na Pelješcu
NAJpoštapalica?... „ono“
NAJ pivo?... Paulaner
NAJviše me živcira?... Suđenje na košarkaškim prvenstvima
NAJkorisnija stvar na svijetu?... mobitel
O Bobu Dylanu... fini gospodin
O EU..... budućnost
O čevapima... alkemija
O religiji... previše su ju prepakovali
O BigBrotheru... tuga
O narodnjacima... ima dobrih, ali više loših
O Karli Del Ponte... žena s mudima, doslovno
O pitama i bureku... sve su pite pitice, samo je burek pitac
O Bori Čorbi... tužno
O Vlatki Pokos... bilo bi vrijeme da zaradi svoj dinar
O braku... počinje ličit na prometnu dozvolu, na dokument o posjedovanju
O Goranu Baretu... legenda
O riflama... materijal s druge planete, neuništivo, odlično
O botoxu i estetskoj kirurgiji... ne mislim da se vrijeme može zaustaviti
O šminci... kad moju jaranicu stari izbaci iz kuće, stane pod prozor i viče „Samo mi šminku baci!“
O Rolling Stonesima... profesori
Zele Lipovača / Goran Bregović.... uh... radije Džoni
Marte / starke ... starke, Žera nosi pa moram malo reklamirat
Dvorana / klub / stadion ... može sve kad je dobra raja
Fender / Gibson.... ja sam više Gibson tip
MP Thompson / MM Kovač.... a joj... ipak Mišo Kovač
Nadrealisti / Audicija ... Nadrealisti
Mućke / Leteći cirkus Montyja Pythona ... još fali Crna Guja, i to je sveto trojstvo
Čevapi / burek ... ovisi oš' guzit ili ideš na utakmicu
Gramofon / MP3 player... gramofon
Metroseksualci / feministkinje... ipak feministkinje, to im je prirodno
Loza / Šljiva... loza
Milicija / Policija... nijedno mi nije simpatično
Metal / Punk... ja sam poteko iz punka, ali poštujem i metal vrlo.
, možda ih kad i puste na tom radiju, ali meni se čini da su kod njega samo dobro plaćene i pripremljene play liste 
cak i kod logotipa stanice frajer krsi autorska prava 
, ja se nadovezao čisto zbog naziva teme, a svakako se radi o Seji , ali ovde kao predsjedniku AMUSA
