Prije svega dr.gog, hvala na temi. Moje opažanje će biti prilično opširno ali vjerujem da ćeš od svih ljudi barem ti ovo pročitati tako znam da ne pišem uzalud
Takođe izvini ako malo odlutam s teme, ipak mislim da sve što imam da kažem je povezano na neki način.
Ljubav.
Da ne pričamo o Maslow-u i njegovom pozicioniranju ljubavi kao osnovne potrebe odmah iza vode, hrane i krova nad glavom, reći ću nešto svojim riječima, ali ću se svakako opet povezati sa Maslow-om negdje u toku teksta.
Ovdje očigledno ne govorimo isključivo o ljubavi između dvije osobe (inače bi bila na drugom podforumu
) nego generalno o povezanosti koja bi trebala da postoji između ljudi koji dijele zajednički, širi ili uži prostor ili neke druge karakteristike.
Nama ovdje, u Sarajevu (i BiH i šire) u 2008. sasvim sigurno nedostaje te ljubavi. Da je ima dovoljno, ne bi se dešavale razne stvari koje se dešavaju, uključujući šutnju i okretanje glave od problema.
Ponekad se zapitam "kako se ovo desilo ? Gdje smo pogriješili ?" Naravno da je najlakše okriviti neku grupu (vladu, stranku, neku treću političku, nevladinu, vjersku ili bilo kakvu organizaciju) ali oni ako su krivi za nešto, mogu biti krivi samo za te "društvene" stvari, kao što su kriminal, ili diskriminaciju i slične stvari, ali ne mogu biti krivi za ono što nam je u glavama, ne mogu biti krivi za to što je iz nas "isisana" solidarnost prema drugim ljudskim bićima. Kako se onda to desilo ? Imam neke misli o tome, ali nisam 100% siguran da imam odgovore i još uvijek se borim i pokušavam da formulišem neke stvari sam sebi.
Neke stvari sam uspio da povežem ali me odgovori ne zadovoljavaju. Naprimjer, razmišljao sam o nedostatku te "ljubavi" kao društvenom problemu i to sam povezao sa društvenim uređenjem. Sasvim sam siguran da je originalni kapitalizam sa dvije klase nekad u 20. vijeku nestao, i da ga je zamijenio drugi sistem, koji ću u nedostatku pravog imena zvati "Kapitalizam 2". "Kapitalizam 2" ne poznaje klase u izvornom obliku, već cijeli niz slojeva, pa se ova pojava naziva "društvena stratifikacija". Cijela društvena skala je pretvorena u ljestvicu slojeva koji, za razliku od prethodnih klasnih sistema, omogućuvaju pojedincu da se kreće u smjerovima "gore" i "dole". Dakle život (preživljavanje ?) je postao trka prema gore za bolju poziciju na ljestvici. Osoba na jednoj poziciji može ili da usvoji "filozofiju lakta" i da se bori za svoju bolju poziciju na ljestvici, ne dozvoljavajući sebi ni momenat predaha i nepažnje jer će je drugi prestići, ili će se morati zadovoljiti onim što ima i ne gajiti nikakve ambicije da se pomjeri sa mjesta gdje jeste. Da bi bilo gore, čak ni ova pozicija im nije zagarantovana jer postoji pritisak "odozdo" i svako će, čak i ako ne radi na tome da ide "gore" morati da ulaže sve više i više truda samo da ne bude potisnut "dole".
Ovo se ne dešava svugdje u istoj mjeri - sasvim je sigurno da se više dešava u gradskim nego u seoskim sredinama, i da ni u gradu nije pravilo - postoje sektori (ne gradski, nego društveni) gdje te skale nisu bitne i gdje se može lijepo živjeti i u mirnom životu i posvetiti ljubavi prema bližnjima.
E sada nakon ovog dužeg objašnjenja mog viđenja društva, dolazimo do ljubavi između ljudi. Tu ću se ponovo pozvati na Maslowa. Naime, s obzirom na prirodu života u "Kapitalizmu 2", čovjek osjeća stalnu ugroženost svojih potreba koje imaju viši prioritet od ljubavi i prijateljstva. Dakle ako brižni otac mora da brine da li će imati redovnu platu za sljedeći mjesec da bi mogao da nahrani svoje dvoje djece, ako se mora brinuti o tome da redovno plaća ratu stambenog kredita banci da sa svojom ženom i djecom ne bi bio deložiran na ulicu, ako je pod stalnim stresom da će njegov novi kolega u firmi biti kompetentniji od njega i da će on postati nepotreban, pa tu opasnost pokušava neutralizirati dužim ostajanjem na poslu i radom do iscrpljenosti, takav čovjek će vrlo brzo početi da zaboravlja na lijepe stvari u životu, i početi da manje obraća pažnju na ljude oko sebe i njihove probleme, i da se samo fokusira na svoje.
Tada "ljubav" pada na ljestvici prioriteta. Problem je u tome što je "seks" fiziološka potreba kojoj se ipak mora udovoljiti čak i u nedostatku ljubavi (ovdje govorim o ljubavi prema osobi suprotnog spola). Onda imamo pojave koje idu uz tzv. zapadni način života - veze za jednu noć, ili kraći period, prostitucija i sl., i koje se najčešće nazivaju "nemoral", a ustvari se radi o "brzom" udovoljavanju potreba za seksom bez previše trošenja vremena koje bi sigurno bile neophodne u ozbiljnijim ljubavnim vezama, jer je to vrijeme potrebno za održavanje pozicije na društvenoj skali. Slično važi i za prijateljstvo - sve je manje vremena za njega (jedino što ono nema supstitut u seksu).
Dakle to su bili uzroci problema otuđenosti. Međutim ovakav model ima svojih problema.
Naprimjer, ekstremni slučajevi kao što je rat, imaju zanimljive efekte na ljudsku solidarnost. Iako su tada ugrožene i one osnovne ljudske potrebe, da se tako izrazim "glava je u torbi", upravo u to vrijeme se pokazuju i najljepši primjeri ljudske solidarnosti. Svi koji smo preživjeli rat sjetićemo se primjera kada su komšije dijelile svoje zadnje zalihe, i kada se rizikovao život da se pogne drugome. Nedavno sam baš razmišljao o tome dok sam gledao film "Pijanist", po istinitoj priči poljskog Jevreja Wladyslaw-a Szpilman-a koju sam nekad ranije imao zadovoljstvo da pročitam. U filmu postoji scena kada nekoliko Jevreja, čekajući na željezničkoj stanici voz koji će ih odvesti u Auschwitz, dijele jednu karamelu. Svi koji su preživjeli rat u BiH znaju da su se ovakve stvari (mada ne baš u ovakvom ekstremu) dešavale i ovdje. I tu, na takvim primjerima, čitava Maslowljeva skala se raspada.
Takve stvari ne mogu pouzdano da objasnim. Jedino što mogu da smislim kao objašnjenje je da ratne i slične situacije imaju neka svoja pravila, i da su tada normalni obrasci ponašanja nevažeći. Tada ne postoji društvena ljestvica, barem ne onako izraženo kao u "Kapitalizmu 2" u mirnodopsko vrijeme, i ljudi su bliže svojoj pravoj prirodi, koja je u osnovi altruistička. Ovo je možda dobro objašnjenje, ali još nisam 100% sam sebe uvjerio tako nemojte tražiti od mene da ovo dalje obrazložim.
Vratimo se u Sarajevo 2008 da bih pokušao da objasnim drugi dio posta od dr.goga - onaj koji govori o višku negativnih emocija.
Sada, kada imamo ljude koji su pod stalnim pritiskom, pod imperativom da se "laktaju" samo da bi preživjeli, u njima se gomilaju frustracije i postaju osjetljivi. Evo ja sam prvi koji ima takvih problema, s tim da je još uvijek dobro da ih mogu prepoznati a onda i kontrolisati. Radeći u prilično dinamičoj privrednoj grani, gdje se baš brzo živi i radi, nekad se toliko osjećam kao miš u klopci da ponekad mislim kako ću da bacim ovo sve i da se odselim u neko malo mjesto, ne znam, Teslić, Kreševo, Gračanicu, i da tamo živim nekim mirnim životom bez srkleta i sikiracije. Ponekad sam toliko depresivan da hodajući kroz grad i gledajući izraze lica ljudi, vidim samo isti izraz lica kao i na svom - kao da je ovo grad depresivnih i frustriranih ljudi. Ponekad mi se, kao ateisti a bivšem vjerniku (ipak je ovo podforum Religija, ne samo Filozofija
) učini kao da je Bog u našem svemiru stvarno postojao, ali da više nismo u našem svemiru nego smo izdvojeni u neki drugi svemir, u kome nema Boga nego... ili ništa ili smo dio neke nehumane matrice, simulacijskog eksperimenta koji treba da utvrdi naše granice izdržljivosti i naše obrasce ponašanja u raznim uslovima. Jedna ograda - da se razumijemo, ovdje pod Bogom ne mislim na Abramskog Boga koji dijeli kaznu i nagradu po zasluzi, nego na zadnjeg Boga u kojeg sam vjerovao prije nego što sam postao ateista, deističkog Boga koji nije tu zbog nas niti mi zbog njega, nego je On samo autor nekog prirodnog poretka koji mi se sada čini narušenim, barem na ovoj planeti. I napominjem da ovo nije moje stalno uvjerenje, nego ovaj osjećaj imam samo ponekad, npr. u depresivnim danima kakvi su ovih zadnjih nekoliko sedmica u Sarajevu.
I šta se onda dešava kada imam takav osjećaj ? Onda me iznervira neka političarka na TV-u koja, istina nije u pravu, ali toliko me napravi eksplozivnim da mi dođe da odem do zgrade kantonalnih institucija i gađam je jajima iako nikada nisam zagovarao nasilno rješenje. Ili se toliko iznerviram na drugačije mišljenje u nekim stvarima - npr. ova rasprava o vjeronauci u vrtićima - iako i dalje smatram da sam u pravu, pomisao na to šta će se desiti ako moje mišljenje ne bude zadnje - da će nekad u budućnosti moje dijete biti odvojeno od drugih na početku tog i tog časa - me toliko iznervira da zapjenim, ali baš se pravo iznerviram. E sada, to se i ne vidi u mojim postovima jer je to stvar kontrole - naučio sam da prepoznajem bijes u sebi i da ga kontrolišem, da prepoznam kada me je nadvladao bijes i da ga savladam iste sekunde.
Dakle ova kontrola bijesa i drugih loših emocija mora da počne od njihovog prepoznavanja. Za to je potrebno malo introspekcije, i da osoba ponekad prepozna da nije u pravu. Nažalost, ljudi su često jako egoistični i ne žele priznati grešku čak i kada je postanu svjesni. Ponovo, radi se o problemu koji sam uočio kod sebe. Nekada bih nastavio da kontriram čak i kada me pobijede argumentima u nekoj raspravi. Sada pokušavam da uočim takve situacije, tako da ulazim u rasprave samo kada baš mislim da sam u pravu, i ako prepoznam da sam ipak pogriješio, da priznam tu grešku. Tvrdoglavost je izlječiva bolest. Kada se u umu čvrsto ugnijezdi teza "moguće je da pogrešno mislim/govorim/djelujem", e onda pod preispitivanje dolazi svaka svjesna akcija i tada je moguće prepoznati bijes i zlobnost u svom začetku, i eliminirati ih prije nego što nanesu zlo drugima.
Na kraju bih da se osvrnem na rješavanje uzroka. Tu je onaj moj najveći strah - šta ako normalnog rješenja nema? Dakle, da se izjasnim - sva ova kritika kapitalizma ne znači da sam komunista (ako je to neko do sada pomislio) - naprotiv, imam velikih problema sa ideologijama kada se ispoljavaju u ekstremnom obliku. Nisam mišljenja da možemo tek tako da se podignemo i promijenimo ne samo garnituru ljudi i sistem koji nas guši, i bojim se da bismo samo ponovo došli do nekih starih problema od kojih smo u međuvremenu pobjegli. Iako smo "prije" živjeli bezbrižnije i time i imali priliku da budemo bolji ljudi, taj sistem je nažalost ipak netolerantan prema mišljenju drugačijem od zvanične ideologije (naravno u različitom stepenu u zavisnosti od varijanti - naravno da nije bilo isto u SSSR i SFRJ), a da ne pominjem da je ekonomski neodrživ - ako ga opet uspostavimo, opet će se raspasti.
Duboko u sebi vjerujem da se čovjek može izliječiti, i da ozdravljenje čovjeka mora poći od ozdravljenja društva. To pretpostavlja promjene, samo je problem u tome što ne znam koje promjene. Ne znam rješenje, ali vjerujem da postoji i da ćemo ga nekad pronaći. Činjenica da je, uprkos svojoj nehumanosti, "Kapitalizam 2" i dalje najbolji i najstabilniji oblik u koji je ljudssko društvo evoluiralo, ne oslobađa nas od toga da tražimo neko novo rješenje koje možda sada ne vidimo ali možda će naša djeca živjeti u takvom sistemu, i čuditi se nama kako ga nismo mogli ranije uočiti.
Time bih završio. Stavio bih još par linkova koji detaljnije objašnjavaju neke stvari koje sam dotakao:
Maslowljeva hijerarhija potreba:
http://www.businessballs.com/maslow.htm
Simulacijska teorija:
http://www.simulation-argument.com/simulation.html
Ja se u međuvremenu izvinjavam svima - već sam ranije u nekim postovima nagovijestio da sam preopširan ali ovaj put sam prevazišao sebe, izgubivši pri tome jedan dobar komad subote. Sada me izvinite, moram da se posvetim nekim stvarima koje na mojoj hijerarhiji potreba imaju važnije mjesto od ovog foruma - večera