#1 Porodica/Obitelj kao osnovni temelj
Posted: 12/02/2008 17:36
Užasno je ovo što nam se dogadja ovih dana. A i godina, kad sve sabereš.
I svi krive policiju, tužilaštvo, sudstvo općenito...
A ja ne mogu prestati da mislim o slijedećem:
Ako brat ili ja ne bismo pozdravili komšiju, a isti to prokomentariše sa našom gospođom mamom pri susretu u haustoru, isto smo popodne bivani za uho i crvenih guza poslani na vrata istom tom komšiji, da se izvinemo.
Mislim da mi je bilo 6 ili 7 godina kada mi je tata objasnio da teta Meliha sa drugog sprata ima bolesne noge i, ako je kojom zgodom sretnem u granapu, MORAM uzeti njene kese i odnijeti ih do njenog stana. A ti sad stisni, pa to nemoj napraviti...
Isto smo tako znali da se čokolada na tanjiru za za goste ne smije dirati (da gdja. mama ne bi zvala na "razgovor" u hodnik", u sred sijela) i moramo ustati kada deda udje u dnevni boravak, da ga pozdravimo. Znali smo da, ako želimo ostati (u 16.-oj) vani iza 22 sata, moramo biti u vidnom polju koje se pruža sa balkona rodnog nam stana.
Moj genetski kod od 9 godina zna da kad je kod bake, zbog njenog slabog srca, treba sam odnijeti tanjire od stola do kuhinje, otići u granap "nogom u guzicu" ako joj nešto zafali za ručak i utišati televizor kada baka kaže da se mora odmoriti.
Htjedoh reći ovo:
Izlazimo na ulice i dižemo transparente. Da li smo svoju vlastitu djecu prije toga posadili na stolice preko puta nas i rekli koliko truda treba da postaneš Čovjek?
Djecu nam više ne čuvaju teta Nede, nego play station i counter strike. Naša djeca ne znaju šta znači "E, u subotu ćemo raspalit' roštilj na vrelu.".
Naša djeca nemaju pojma zašto moraju pozdraviti čika Milana, kad ga sretnu u haustoru. Jer ga ni roditelji ne pozdravljaju.
Ko je kriv za rezuckanje trbuha po tramvajima, umjesto školskih kolaža?
Djeca?
Ili mi, koji smo samostalno donijeli odluku da ih pravimo i donosimo na svijet, ne pitajući ih za mišljenje, a pri tom zaboravljajući da je kuća i ono što iz nje poneseš osnovni temelj za prolazak kroz život?
I svi krive policiju, tužilaštvo, sudstvo općenito...
A ja ne mogu prestati da mislim o slijedećem:
Ako brat ili ja ne bismo pozdravili komšiju, a isti to prokomentariše sa našom gospođom mamom pri susretu u haustoru, isto smo popodne bivani za uho i crvenih guza poslani na vrata istom tom komšiji, da se izvinemo.
Mislim da mi je bilo 6 ili 7 godina kada mi je tata objasnio da teta Meliha sa drugog sprata ima bolesne noge i, ako je kojom zgodom sretnem u granapu, MORAM uzeti njene kese i odnijeti ih do njenog stana. A ti sad stisni, pa to nemoj napraviti...
Isto smo tako znali da se čokolada na tanjiru za za goste ne smije dirati (da gdja. mama ne bi zvala na "razgovor" u hodnik", u sred sijela) i moramo ustati kada deda udje u dnevni boravak, da ga pozdravimo. Znali smo da, ako želimo ostati (u 16.-oj) vani iza 22 sata, moramo biti u vidnom polju koje se pruža sa balkona rodnog nam stana.
Moj genetski kod od 9 godina zna da kad je kod bake, zbog njenog slabog srca, treba sam odnijeti tanjire od stola do kuhinje, otići u granap "nogom u guzicu" ako joj nešto zafali za ručak i utišati televizor kada baka kaže da se mora odmoriti.
Htjedoh reći ovo:
Izlazimo na ulice i dižemo transparente. Da li smo svoju vlastitu djecu prije toga posadili na stolice preko puta nas i rekli koliko truda treba da postaneš Čovjek?
Djecu nam više ne čuvaju teta Nede, nego play station i counter strike. Naša djeca ne znaju šta znači "E, u subotu ćemo raspalit' roštilj na vrelu.".
Naša djeca nemaju pojma zašto moraju pozdraviti čika Milana, kad ga sretnu u haustoru. Jer ga ni roditelji ne pozdravljaju.
Ko je kriv za rezuckanje trbuha po tramvajima, umjesto školskih kolaža?
Djeca?
Ili mi, koji smo samostalno donijeli odluku da ih pravimo i donosimo na svijet, ne pitajući ih za mišljenje, a pri tom zaboravljajući da je kuća i ono što iz nje poneseš osnovni temelj za prolazak kroz život?