Moja licna sjecanja na Zimske Olimpijske Igre Sarajevo 1984.
Ovo sam napisao prosle godine, I malo prilagodio za Sa-x – nadam se da ce biti zanimljivo, narocito onima koji nisu bili rodjeni ili su bili mali da bi mogli zapamtiti.
-----------------------------------------
Ako se ne varam, oglas kojim se traze volonteri za Olimpijadu je bio pocetkom 1983-ce, vjerovatno na fakultetu. Prijavilo se nas dosta, ja se prijavim za vozace B kategorije, mislim, imam vozacku pa mi je to (neka) prednost i sansa, mada nisam imao skoro nikakvog duzeg vozackog iskustva.
Kada je bilo testiranje, zaboravio sam, samo se sjecam da je bilo snijega i da smo polazili na test voznju negdje od Zemaljskog Muzeja. U autu (golf, nikad ranije vozio) milicioner-instruktor do mene i pozadi zensko, psiholog. Ovo je samo mali dokaz kako se pristupalo Igrama.
Voznja je bila kratka, mali krug od Muzeja, pored zgrade Predsjednistva, onda desno prema mostu Vrbanja, opet dva puta desno i to je bilo to, ako me sjecanje ne vara. Uglavnom, rezultate su nam saopstili kasnije, na moje razocarenje nisam prosao kao vozac ali su mi ponudili da budem obezbijedjenje na skijaskim skakaonicama na Igmanu, Malo Polje. Sto sam naravno prihvatio. Bilo nas je oko 15-ak,i muskih i zenskih, imali smo covjeka koji je bio zaduzen za nas, raspodjela poslova i duznosti, koja nisu bila bas nesto specijalno teska.
Dobili smo i uniforme/odijela, ona drecava, narandzasta (mozes ih vidjeti iz aviona
), proizvodjac Yassa (je li ova firma iz Varazdina?). Jakna, pantalone/kombinezon, cizme iste boje i futrovane ciji se ulozak mogao kompletno izvrnuti, plavi dzemper Rasica, dvije bijele rolke dugih rukava, i kapa sa znakom Olimpijade. I poslije sam imao zimske garderobe ali sto se tice zastite od zime i komotnosti, ovo odijelo je ostalo nenadmasno. Jednom je bilo cak i -27'C na Malom Polju ali mi nismo imali nikakvih narocitih problema (jedino po rukama, poneko).
Zadatak ce nam biti da obezbjedjujemo treninge na skakaonicama kada bude potrebno i naravno kada budu takmicenja i na maloj i na velikoj skakaonici. A bice nam obezbijedjen dzeparac za svaki dan sto smo bili od kojeg cu ja (mislim da je bilo ukupno ~200 maraka ili 1400 dinara
) kupiti jednu finu teksas jaknu i pantalone (koju cu nositi pozadugo poslije) na Sajmu u Skenderiji (platio 1100 dinara
) a ostatak para "procerdati"
(Valjda se svako sjeca svojih prvih zaradjenih para )
O lokacijama ZOI 1984:
Stadion Kosevo - preuredjen i dogradjen, sluzio za otvaranje i zatvaranje igara
Zetra (dvorana i stadion) - izgradjeno novo, dvorana je sluzila za hokej i umjetnicko klizanje, ledena kruzna staza oko stadiona za brzo klizanje. Nakon igara, dvorana je sluzila hokejasima Bosne, za teniske meceve itd (imala je dio i za kuglanje) a stadion je zadrzao ledenu kruznu pistu koja se rekreativno koristila za klizanje zimi (sto je bilo postalo popularno), a unutra su napravljeni teniski tereni koji su koristeni ljeti
Trebevic - napravljena nova bob staza. Sluzila za takmicenja u bobu (dvosjed i cetverosjed) i sankanju. Vrlo malo koristena poslije igara i ubrzo zapustena.
Jahorina - poboljsani vec postojeci skijaski tereni, koristeni za takmicenje zena u alpskim disciplinama (slalom, veleslalom i spust).
Bjelasnica - izgradjeni potpuno novi skijaski tereni u Stitnjem i Babinom Dolu, kao i niz hotela. Odrzavalo se takmicenje muskih u alpskom skijanju (na jednom od svjetskih takmicenja u spustu, godinu dana prije igara, austrijanac Miller je imao tezak pad i dobro se ugruho
)
Igman - napravljene dvije nove skakaonice, 70 i 90 metara, na Malom Polju. Na Velikom Polju napravljena staza za trcanje na skijama i biatlon. Malo koristeno nakon igara, nikada se vise ni jedno takmicenje u skijaskim skokovima nije odrzalo, koliko se ja sjecam.
Skenderija - dvorana i plato dogradjeni. U dvorani se igrao hokej (mozda i umjetnicko klizanje) a na platou ispred su se odrzavale ceremonije proglasenja pobjednika.
Mojmilo - izgradjeno olimpijsko selo, 10-ak zgrada sa kvalitetnim stanovima koji su kasnije bili na cijeni. Izgradjena i sportska dvorana koja je uglavnom sluzila za treninge sportasa ali ne i za takmicenja, koliko se sjecam.
Jos par crtica:
Huan Antonio Samaran - otvorio igre, to su mu bile jedne od prvih (ako ne i prve) koje ce otvoriti u karijeri koja ce trajati 20 i kusur godina
Mitshubishi - japanska kompanija poklonila (radije bila sponzor) organizatorima 20-30 automobila i bila sluzbeni prevoznik za "guzonje"
Ski liftovi i zicare - izgradjeno ih je nebrojeno, cak su ih pravili i oko Sarajeva
Austrija - kako je vrijeme odmicalo, sve je postalo jasnije da ove Zimske Igre mirisu da dobro pa se Austrija prepala da ce dobiti konkurenta koji je jos juznije tj blize moru ( tako je bar bilo predstavljeno u nasoj stampi ) i pojavili su se kriticki/negativni tekstovi. Nasi mediji su uzvratili "paljbu" a sve je rezultiralo da je publika dobro zvizdala svakom austrijskom takmicaru gdje god se koji pojavio.
ABC, americka TV kuca - otkupila prava za prenose takmicenja
Otvaranje Igara – Boze mili, kako su se organizatori bili uzvrtili. Nema snijega pa nema. Cini mi se das u poceli pripremati alternativna rjesenja, kao odlaganje pocetka za nekoliko dana ili izmjestanje takmicenja. Ne znam sta se desavalo u njihovim kancelarijama ali znam da im je gorelo pod nogama.Kako I ne bi – tolike godine pripremanja I tolike pare ulozene, sve da propadne samo zbog jednog “detalja”.
Kad, samo dva dana pred pocetak, napada snijeg sto nije bio u zadnjih 10 godina (inace su zime bivale sa sve manje snijega, bar po mom primjecivanju). To je zaista bilo nesto za ne povjerovati – I dan danas se prisjetim toga I zakona majke Fortune.
Svecana ceremonija otvaranja na stadionu Kosevo je bila vjezbana danima. Izvanredni kostimi, koreografija, scenografija, muzika, bez pretjerivanja, bolje nije moglo, cini mi se I sa danasnje perspektive.
Sjecam se, jednom sam cekao na red za telefonsku govornicu malo iznad Bascarsije, kod poste (vracao sam se u svoju hladnu studentsku sobu sa nasih “priprema za Igman”, bio u onom cuvenom naranzinom odijelu – usput narandzasta boja ja zvanicna boja olimpijskih igara) kad dodje jedna djevojka I stade u red, I ona hoce da telefonira. Ona je u bijelom snijeznom odijelu, ucestvovace u otvaranju Igara, trenutno vjezbaju. Nasminkana sa mjerom, kosa sredjena, izgleda sjajno
. Komplimenti sa moje strane padose, usta se sama otvaraju I govore, bez moje kontrole
. Kaze da su ih sve sredili (I sminku I kosu) organizatori, zbog Otvaranja. Uradili su perfektan posao, mislim u sebi
. Moram li reci da sam joj ustupio mjesto u redu (red je bio od ukupno nas dvoje)
.
Priblizio se I dan otvaranja igara, nas 4-5 iz grupe za Malo Polje odlucimo da idemo na otvaranje. Kako cemo uci, karte nemamo ali imamo dobru volju, narandzasta odijela, akreditacije I smisljenu pricu – dosli na ispomoc za odrzavanje reda. Ajme meni, hocel proci ova
?
Na Kosevu vec dosta naroda, “malo veca guzva” nego kad igra Sarajevo I Zeljo
. Umijesamo se I mi Narandzasti u narod I polako se tiskamo prema ulazu za koji smo ocijenili da je “najslabiji”
. Ide sporo a nasa napetost se povecava kako dolazimo na ulaz. Redar gleda karte onim ispred nas a nas pogleda I pita “A vi?” Mi se masismo za akreditacije (objesene na lancu (onaj od vodokotlica
) oko vrata) ko po komandi I jedan kaze (mozda sam bio I ja) mi dosli da pomognemo oko reda (a I bili smo spremni da to uradimo). On zbunjen (vjerovatno nema instrukcija za ovakve “slucajeve”), narod iza nas gura naprijed – nije imao izbora, kaze prolazite.
Nasli smo mjesto negdje pri dnu, lijevo, blizu gdje ce prolaziti takmicari drzava. Na suprotnoj strani je olimpijska baklja koju ce kasnije zapaliti omalena Sanda Dubravcic. Kod nas dobro raspolozenje, prosli kontrolu na ulazu, sad pici segu.
Defile reprezentacija je bio dozivljaj. Od mnogobrojnih (US, SSSR, GDR, Austrija,…) do onih sacinjenih od jednog predstavnika. Od bogato odjevenih do onih koji su cini mi se skrpili za uniformu. Tadasnji “nasi” su bili fino odjeveni, svijetlosivi, dugi mantil, kape, rukavice, po izgledu su zaista bili reprezentativni.
Jedna zanimljivost za reprezentaciju SSSR-a. Dosao red na njih, izasli i defiluju, publika pljesce, mase a oni nista "mrtvi hladni" sto bi se reklo, samo prve 3 djevojke na celu kolone masu. Pitao sam se sta im je
, da nisu nesto ljuti, informbiro je bio davno
, valjda se zaboravilo
. Par dana kasnije je stiglo objasnjenje za njihovo ponasanje. Noc prije (ili 2-3, ko ce znati) umro predsjednik SSSR-a, je li bio Andropov ili Cernjenko ne znam, oni su saznali za to a vanjski svijet je cekao jos par dana do objavljivanja vijesti.
Na podijumu/govornici su se smjenjivali govornici, sjecam se das u bili Mikulic, Samaran (koji je kasnije na zatvaranju okacio Mikulicu medalju oko vrata), Uzelac se bio ponosito razmahao zastavom.
Tadasnji predsjednik 8-clanog predsjednistva SFRJ (bio je iz Hrvatske, zaboravio sam ime) se nije proslavio, zamucao je kada je trebao da zvanicno otvori Igre – a imao je da kaze ukupno 6 rijeci.
Mucanju nije bio kraj – najuspjesniji “domaci” skijas tadasnjice, Bojan Krizaj, je imao duznost da polozi zakletvu u ime sportista ali mu se usred govora grlo “osusilo”, tajac je trajao oko 5-6 minuta. Svi su cekali, jer zakletva se mora poloziti. Napokon, Bojana je prosao grc I smogao je snage da se prisjeti I kaze ostatak zakletve.
Igre su mogle poceti. (“A hljeb?”
– dodao bih ja, ovaj danasnji)
Nakon zavrsetka Otvaranja, na izlazu iz stadiona naidjemo pored parkiranih crnih mercedesa, ugledamo Munira Mesihovica. Neko mu prica (lobira bi bio moderan izraz) za nekoga kako je nepravda ucinjena itd – on kaze, pa dacemo mu “to I to”. Mi prodjosmo dalje ali je ostade ovaj detalj zapamcen jer Munir je tada bio u vrhu BiH Vlade. Malo dalje naidjosmo na jednog interesantnog , na majici mu pise John a na glavi plava afro perika sa svim duginim bojama
. Jos tada je bilo nagovjestaja da se u Americi desavaju cudne stvari.
Poslije su mi prijatelji I poznanici govorili da su me vidjeli na TV
, cak sam I ja gledao snimak otvaranja I vidio sam se, jednu malu narandzastu tacku
sto se smije, mase I pljeska skupa sa jos nekoliko Narandzastih okolo kao I jos nekoliko desetina hiljada dusa tog zimskog dana, februara, neobicno davne 1984-te.
Skakaonice na Malom Polju
Obezbjedjivanje treninga I takmicenja u skijaskim skokovima (70-metarska I 90-metarska pojedinacno te ekipno, mislim na 90-metarskoj skaonici) zaista nije bilo tesko. Bilo nas je dosta (~15-ak) tako da se izostanak nekoga od nas skoro I nije primjecivao (sto cemo koristiti kasnije
). Imali smo obezbijedjen prevoz od Zemljskog Muzeja, iz ulice Franje Rackog, odakle su polazili I ostali autobusi (Jahorina, itd). Autobus je isao pored Butmira pa putem prema Trnovu/Foci pa onda skretanje desno, novim putem uz Igman (ovaj put ce vrlo brzo pokazati pukotine I odrone poslije olimpijade pa ce ga krpiti dosta puta).
Kad se popne uz planinu, uskoro put lijevo odvaja za Bjelasnicu a pravo ide za Veliko Polje a odmah zatim Malo Polje. Sa nasim akreditacijama smo koristili bilo koji autobus, tako da su pojedinci (ukljucujuci I mene) obisli skoro sva borilista koja su im bila interesantna, tokom “neradnih” dana ili nakon/prije duznosti na Malom polju.
Malo Polje je malo zavuceno, mala udolina sa jednom strmom stranom gdje su postavili dvije skakonice. Zbog zavucenosti I hlada nije ni cudo sto je znalo biti dosta hladno (mislim da cuveno Mraziste nije daleko odavde) ali je nas vrijeme ipak dobro sluzilo. Uglavnom je bilo suncano a snijeg (“zubato sunce”), sve puca od bjeline, 2-3 dana je bilo oblacno bez padanja a 2-3 dana je pomalo padao snijeg. Vrijeme nije moglo biti bolje. Izmisljeno, sto bi se reklo.
Treninzi skakaca
Mi bi se ponekad koristili zicarom koju su koristili takmicari da odu do vrha skakaonica ali bi mi isli dalje, do kraja, jos nekih 200 m. Dosta smo se zezali na racun takmicara, jer je zaista hrabrost otisnuti se sa vrha pa jos skociti 100-ak metara. Skoro smo svi bili na vrhu odakle takmicari startuju – strahoba pogledati
(strmo ko niz nos), kamoli natakaliti skije I pustiti se nizbrdo.
Govorili smo za takmicare, kada se omisljaju I skupljaju hrabrost da krenu, ako se dugo koncentrisu, treneri odpozada dovedu razljucenog kera
prema skakacu
. Jal imaju pripremljenu pogolemu iglu da malo “poguraju” skakaca da se odluci
.
Bili smo I ispod mjesta gdje se skakaci odvajaju od skakaonice I skacu dolje, tacno iznad nasih glava, kao u jednu veliku jamu. Odmah zamaknu I ne vidis ih vise, cak ni gdje skoce, sve doke se ne pojave na skijama, zavrsavajuci svoj skok. Ako se neki ne pojavi nakon 10-ak sekundi, zna se, pao je. Upecatljivo je bilo posmatrati njihov let (bas tako, jer to vise nije skok) kada se odvoje od cvrstog tla. Tijelo I skije skroz pognuti, jedno uz drugo skoro, ruke uz tijelo a najzanimljivije je bilo posmatrati kako dlanovim/sakama, koje su priljubljene uz zadnji dio tijela, “upravljaju”, tj rasporedjuju tezinu, zavisno kako su se odrazili (da ne bi pali).
Svaka im cast, za to treba hrabrost.
Tokom treninga nismao imali puno kontakta sa skakacima, mada smo par puta vidjeli “nase”, Ulagu (Primoza) I Tepesa (Mirana), strane takmicare nismo bas znali ko je ko. Skoro su svi skakaci po pravilu mali I niski, lagani valjda duze lete kroz zrak..
Nebrojeno je posjetilaca I zvanicnika dolazilo za vrijeme treninga da posjete/vide skakonice. Dvije posjete su mi ostale u sjecanju.
Jedan kolaga sa fakulteta, koji je uspio da dobije posao kao vozac, je dosao jednog dana. Imao zaduzen mithsubishi I zadatak da voza strane zvanicnike, kako ga kad rasporede. Sa njim je bio neko Iz nekog olimpijskog komiteta, stranac, pitao je svasta nesta a ja sa jadan trudio da sto bolje odgovorim, dok je kolega prevodio/tucmucao na engleski. Bilo mi je I zao I krivo sto ja ne dobih tako fin posao kao kolega ali sta je tu je.
Druga upecatljiva posjeta je bila posjeta Ingemara Stenmarka, tada najboljeg skijasa na svijetu
. Bio je za klasu bolji od ostalih. Nemalo prije Olimpijade su ga proglasili da je profesionalac pa je time izgubio pravo nastupa na Olimpijadi (samo amateri mogu da se takmice). Jedva smo ga prepoznali, dosta neupadljiv, nicim ne bi rekao da je to on – najbolji na svijetu. Kolegica koja ga je prepoznala, ode da zatrazi autogram ali se Ingemar niti ne okrenu
. Za njega ja bilo zanimljivo da je vozio Elanove skije I ostao im je vjeran do kraja aktivnog skijanja I pored basnoslovnih ponuda ostalih kompanija. Razlog – kad je bio mali, dobio je na poklon Elanove skije kada je Elan imao neku vrstu markentiske kampanje u Svedskoj – podijelio je djeci sirom Svedske besplatno svoje skije (da li 100 ili 500 komada, nisam siguran). To im malecki, “neugledni” djecak na kraju reda izgleda nikada nije zaboravio.
Takmicenja
U to vrijeme najbolji skakaci su bili Finac Mati Nikeken I Nijemac Jens Wajsflog sto su I potvrdili na takmicenju (na treninzima nisu bili nimalo upecatljivi). Na 70-metarskoj pobijedio je Wajsflog a Nikenen je bio drugi, dok je na 90-metarskoj poredak bio obrnut – prvi Nikenen a drugi Wajsflog.
U takmicenju reprezentacija mi je u sjecanju ostalo trece mjesto CSSR koji nisu imali izrazito dobrog skakaca (osim mozda Pavela Ploca) ali kao tim su bili ujednaceni I pripremljeni.
“Nas” Primoz Ulaga nije uspio izdrzati breme 21-milionskog ocekivanja, cak je na 70-metarskoj bio zadnji zbog izuzetno loseg prvog skoka. Nije bio zapazen ni na sljedecem takmicenju dok je Miran Tepes skocio u okviru svojih mogucnosti ali daleko od medalja.
Sto se tice posjete, na prvom takmicenju (70-metarska) je bilo mozda oko 40-50 hiljada posjetilaca dok je na drugom (90-metarska) bilo mozda 80 hiljada, mada se po nasem obicaju to zaokruzivalo na 100 hiljada.
Nakon zavrsetka zadnjeg takmicenja I mi, Narandzasti iz obezbjedjenja smo to proslavili na svoj nacin. Otisli smo na vrh brijega, tik ispod skakaonica I svi skupa se poceli valjutati I kotrljati niz prilicno strmu padinu. Klizali smo dosta na guzicama, pomalo ledjima I tu sam dozivio jedan od paradoksalnijih stvari u zivotu.
Mada je hladno, snijeg utaban a I kora se kao uhvatila, nasa odijela (koja su dobro podnosila klizanje I nisu se nimalo derala) su, zbog trenja sa snijegom razvijala temperature do te mjere (a i brzo smo isli) da ja nisam mogao izdrzati te sam se tokom klizanja okrenuo potrbuske I tako zavrsio “slijetanje”, sa ustima, nosom, ocima i usima punim snijega
. Ni ostali nisu prosli nista bolje, ali to je bio jos jedan razlog vise za smijanje.
Zaista je bilo nevjerovatno I potpuno neocekivano, kao da sam za trenutak sjedio na ugrijanoj peci
– a sve snijeg I led okolo, I oko -25”C. Nisam isao da ponovim opet, fala puno.
Posjete poslije Olimpijade
Na Malo Polje sam isao nekoliko puta u godinama poslije Olimpijade, I zimi a I ljeti. Na zalost, objekti su bili ubrzo zapusteni, nije bilo vise takmicenja u skokovima a zgrade se jesu koristile kao hoteli, odmaralista (sindikatska), za visinske pripreme za sportiste.
Moja zadnja posjeta, u zimu 2003-ce, mi je posluzila da vidim kako to sada izgleda I da se prisjetim svih ovih finih uspomena.
Ostali sportovi
Vecinu nas su zanimala I ostala takmicenja I sportovi pa smo iskoristili svaku mogucnost da odemo I posjetimo ih. Za prevoz I ulaz nije bilo problema – “pouceni” iskustvom sa ulaska na Otvaranje vidjeli smo da nasa drecava odijela I objesena akreditacija oko vrata “I celicna vrata otvara”.
Bob
Ovo je bio jedan od sportova za koji sam se malo vise interesovao jer sam imao prilike da ga malo “iskusim” I prije Olimpijade. Naime, jedan od kolega sa fakulteta je bio potencijalni reprezentativac (O. Sokolovic za one koji zele znati) I trenirao je sa ostalima na Trebevicu. Posto smo se znali (vise iz vidjenja) sa sportskih termina u Skenderiji (nedelja ujutro, pomocan sala do Male sale, 7.30-9.30, nase studentsko drustvo Stelex je sve to zaradjivalo I placalo) ja se dogovorim sa jos jednim drugom (koji mu je bio puno blizi) da odemo jednom na trening kod njih (bila je ili subota ili nedelja). Bilo je snijega ali bez obzira na to led na stazi se morao vjestacki odrzavati. Otprilike samo donji dio staze je bio na raspolaganju za treninge, manje od polovine ukupne staze.
Dosli mi a oni,momci, treniraju, dvosjed, cetverosjed, start. Nije bas da su imali puno vremena za nas ali dali su nam priliku da probamo kako izgleda voznja u bobu. Dali su nam kacige I naravno par savjeta sta raditi – jedan je bio da u slucaju prevrtanja
naslonimo glavu na rame I cvrsto je drzimo a razlog je da bi povecali otpornost vrata od moguceg preloma.
Sto se tice boba tj malo vecih kuleta
, tu je glavni pilot, to je onaj prvi u bobu. On ima dvije rucke koje povlaci I upravlja dvjema paralelnim sinama na pocetku na kojima stoji bob. Ostali su prakticno samo teret. Imaju mehanicke kocnice (za koje je odgovoran zadnji) ali se tokom voznje nikako ne koci (sto sam ja mislio) nego kocnice sluze samo na kraju, da se zaustavi kada se prodje cilj. Tako je bar onda bilo.
Ja sam imao priliku da imam dvije voznje, jednu u cetverosjedu I jednu u dvosjedu, moram li reci samo kao teret
. Oni koji su samo teret imaju zadatak da samo uskoce brzo na vrijeme, postave noge na papucice, uhvate se za rucke na strani, sagnu se I upru tj drze se dobro. Nista drugo.
Nije da sam strasiv ali opet srce je kucalo pred polazak. Voznja jeste bila dozivljaj a pilot je taj koji “radi” I od njega zavisi kako ce voznja ispasti.
Pocelo je polako ali je vrlo brzo ubrzalo I nastavilo da obrzava, uz poprilican tutanj u usima (iako smo imali kacige). Scucuren I zgrcen iza pilota nisam se dovoljno dobro drzao pa me je na krivinama nekoliko puta bacilo na stranice od boba, malo sam se ugruho.
U jednom trenutku sam malo podigao glavu I pogledao na stranu. Slika vise nije bila slika da mozes jasno razaznati obrise vec je vise licilo na mlaz zbog brzine kojom smo isli.
Na kraju voznje naravno I olaksanje I ushicenje – ali valja onda natovariti ova velika kuleta na tamic
(iz cijeg auspuha cadi ko iz dimnjaka
) pa ponovno na pocetak, neko u kabinu, nako na karoseriju sa hladnim podom.
Tokom Olimpijade bio sam samo jednom na bob takmicenju, uopste nije interesantno, nema se pregled ko polazi, koji je redoslijed, koliko jos ima do kraja, bob brzo proleti.
Sjecam se da sam bio iznenadjen kada sam ugledao posadu I bob na kojem je pisalo Taipeh. Otkud oni, za takvi drzavu nikad nisam cuo, znao sam da je ostrvo Tajvan blizu Kine. Ko ce znati sto I kako su dobili ucesce.
Poslije Olimpijade, bob staza se pokusala koristiti u rekreativne svrhe. Napravljen je neki “bob” od cini mi se istog materijala kao I sto se prave strunjace, I to od zute, drecave boje. Moglo je sjesti desetak osoba unutra, po podu, sjedista nije bilo. Islo je vrlo sporo I brzo su to ukinuli.
Jedna zanimljivost – kod mene je bila prisutna zelja da odem na bob stazu poslije Olimpijade kad god se pruzi prilika. Slusamo mi jednom na radiju da je staza otvorena za posjetioce, lijep sucan dan I vrvi od naroda. Ja I cimer skocimo, evo ga, prilika, I pravac na Trebevic. Dosli gore, kad nidje nikoga, tek poneki posjetilac.
To mi je bilo jedno od direktnijh slucajeva da su me mediji izradili “na licu mjesta” – od tada ih drzim pod budnom prismotrom.
Valjda je neki voditelj dobio nalog da “malo pogura” posjetu Trebevicu ili je sam “zamisljao” stvari, da ima o cemu pricati/blebetati.
Veleslalom za zene, Jahorina
Jedan dan kada nisam isao na Igman, odlucio sam da posjetim Jahorinu, taj dan se odrzavalo takmicenje u veleslalomu za zene. Autobusa koliko hoces, nikoga nista ne pitas niti tebe iko ista pita kada ga “zabljesnes”
naradzastom bojom I akreditacijom.
Takmicenje je bilo nezanimljivo, TV prenos zaista pruza vise mogucnosti I bolji pregled. Odlucim da odem liftom do pocetka staze odakle polaze takmicarke I da se polako, pjeske spustim prema cilju, pored ne bas velikog broja gledalaca. Lift je bio samo dvosjed, uhvatio se red. Ja uskocih na stolicu sa nekom skijasicom, strankinja. Tokom voznje pokusah da se sporazumim na “svim jezicima” svijeta
koje sam znao (malo vise od nijednog
) ali bez uspjeha. Cak nisam uspio ni da odgonetnem odakle ona dolazi mada sam posumnjao na Francusku.
Pri silasku sam pokusavao sam da vidim kako idu takmicarke, nadao sam se da cu vidjeti “nasu” Mateju Svet (koja ce tek kasnije dostici vrhunac svoje karijere) ali sve se uglavnom svelo na jedan “silazak niz snijeznu palninu”.
Sad se sjetih, tada je cini mi se “harala” Vreni Snajder iz Svicarske, ne znam je li sta osvojila u Sarajevu.
Umjetnicko klizanje, Zetra
Ovo je jedno od takmicenja koje me nije zanimalo ali sam zalio sto nisam otisao u Zetru I bio prisutan trenutku kada je umjetnicki par iz Velike Britanije, Thorville and Dean, osvojio zlatnu medalju sa cistom desetkom. To je vjerovatno bio najblistaviji trenutak ZOI 84
, bar sto se tice rezultata ostvarenih na takmicenjima.
Poslije je ovaj par osnovao skolu klizanja (koja je cini mi se jos uvijek aktivna), negdje oko 2000-te su dolazili u Sydney I imali svoju predstavu na ledu. Malo mi je falilo da odem I tako nadomjestim ono sto sam propustio u Sarajevu 20-ak godina ranije, ali zbog udaljenosti I obaveza nisam mogao.
A u vezi
brzog klizanja jedna zanimljivost. Tokom obezbjedjivanja na Malom Polju (trening bio), dodjose neka dvojica blizu mene I stadose da posmatraju skakace. Stajali su mozda oko sat vremena, sad da li sam ja inicirao kontakt ili oni, ne sjecam se ali se pokaza da su stranci I dolaze iz SSSR-a. Ali su pricali ruski jezik sa nekim naglaskom, pa bi ponekad pocni pricati izmedju sebe na nekom potpuno stranom jeziku
. Uglavnom, poslije puno tucmucanja, mahanja rukama, grimasa licem, uspio sam da saznam sta mi govore. Oni dolaze iz mjesta koje je isto “poznato” po zimskim sportovima, po imenu Medeo (nikad cuo, ni prije ni poslije) I nalazi se cini mi se u Kazahstanu ili tako nesto. To mjesto (valjda) ima najvecu stazu na svijetu za brzo klizanje. Razmijenio sam pakovanje cigareta sa njima – ja njima kutiju Lorda a oni meni neke koje nisu bile bas nesto. Dosli su bili poslije nekoliko dana opet, te smo opet promuhabetili ko stari jarani.
Za ugostiteljsku ponudu – nadam se da neki sjecaju “episode” sa Kirk Douglas-om u jednoj ascinici. Ja cu samo pomenuti kakav smo shock dozivjeli kada smo vidjeli jednom Kirk-a u gledalistu (doso da gleda cini mi se umjetnicko klizanje) kako zalaze pileci batak.
Rukama!
Zagriza, cini mi se I kosti omice I hrska!
Sav se umastio!
On – cuveni glumac u ta doba, prava zvijezda!
Jede??? (pa I glumci su ljudi sa guzicom!)
Rukama??? (pa nece valjda nogama!)
I to masnu piletinu??? (glad ne poznaje granice!)
Boze mili, svasta – na sta je spao!!! (A sta bi to ko trebao da jede/radi/bude?)
Spust za muskarce, Bjelasnica
Vjerovatno sam na ovo takmicenje dosao nakon obaveza na Igmanu, jer znam da sam zakasnio, dosao sam negdje u pola takmicenja. I idem ja tako oko onog polukruznog cilja izmedju publike, trazim mjesto odakle cu gledati takmicenje kad trku zavrsi jedan takmicar, zaustavi se odmah do mene. Odmah skide skije I poce proslavljati – jedva ga prepoznadoh, to je bio Amerikanac Johnson
, jedan od favorita. Postigao najbolje vrijeme I probio se na prvo mjesto – I tako je I ostalo, osvojio je zlatnu medalju. Pomalehan I misicav, tek sam kasnije osjetio pravo postovanje I divljenje prema njemu I svim ostalim takmicarima u spustu kada sam ja jednom otisao da skijam na tu stazu (I to samo sa pola staze
). Necu pricati kako sam se “uspio”
spustiti “nizbrdo”.
Veleslalom za muskarce, Bjelasnica
Ovom takmicenju nisam prisustvovao ali je manje-vise svima poznato da je Jure Franko osvojio srebrnu medalju I razgalio srca navijaca, bilo je bukadar naroda na platou ispred Skenderije prilikom dodjele medalja (ja nisam bio). Ostade I kovanica “Volimo Jureka vise od Bureka”, bar u sjecanjima nekih.
Slalom za muskarce, Bjelasnica
Ovo takmicenje sam posmatrao “u dva dijela”. Prvi dio je bio u stanu, gdje sam prvu trku posmatrao na TV (bilo rano pa mi bilo mrsko mrznuti se sabahile
) a onda sam se spremio I u pauzi izmedju dvije trke otisao na Bjelasnicu. Bila je povelika guzva, nade su se bile podgrijale nakon osvajanja srebra u veleslalomu jer je slalom imao vise sansi za medalje (Krizaj, Bojan I Strel, Boris) a I zadnje je takmicenje u skijanju.
Na zalost nista od medalja, razocarenje. U sjecanju mi je ostao jedan od zadnjih nastupa, cini mi se takmicar iz Egipta. Iako je imao skoro dva puta duze vrijeme od pobjednika ali ga to nije sprijecilo da svu stazu “odveze srcem” I uspije da dodje do cilja.
Inace, pobjednik je bio Steve Mahre a drugoplasirani je bio njegov brat blizanac Phil – oba iz US. To je bilo iznenadjenje (bar za mene) jer je alpsko skijanje vise evropska disciplina, gdje su dominirali Austrijanci, Nijemci, Svedjani, Svicarci, Italijani,…
Zanimljivost – jedan kolega sa Igmana (prezime Vrazalica) je bio upoznao oca od brace Mahre I dopisivali su se izvjesno vrijeme poslije Olimpijade.
Hokej
Utakmice u hokeju su obicno bivale navecer tako je bilo vremena da se posmatraju nakon povratka sa Igmana.
Prva utakmica koji sam gledao je bila “Nasi” protiv Italije, kvalifikaciona u Skenderiji. Prolaz naravno osiguran sa odijelom I akreditacijom a sama utakmica je bila nezaboravna. “Nasi” nako, nista narocito, reprezentacija sastavljena od timova iz Prve lige koju su sacinjavali timovi iz Slovenije I cini mi se jedan iz Zagreba I jedan iz Beograda. Italija dobra, dobro se pripremili – bar tako mislimo.
Povedose Italijani, realtivno brzo. Italijaski navijaci, grupica koja je bila ispred nas, ustadose, okrenuse se I pocese mahati prema nama, pokazujuci jedan (sto znaci jedan go vec je tu).
Kad se “Nasi” sredise, stiskose redove I napad proradi. Izjednacise pa onde uslijedi jedan, pa jos jedan, pa jos jedan – na kraju je bilo ili 5:1 ili 4:1, ne sjecam se.
Skenderija prokljucala.
Za “Nase” je igrao I izvjesni Mustafa Basic (ako se sjecam tacno imena) koji je igrao negdje u Sloveniji, zabio je I jedan go ako se ne varam pa se Skenderijom orilo MU-STA-FAAA, MU-STA-FAA
(kad god bi neko zabio go, bez obzira ko
). A talijanskim navijacima se pocelo pjevati (naravno na njihovom jeziku, da ljudi razumiju) – UNO, DUE, TREE, QUATRO, CINKUE,…
Nakon ove neocekivane pobjede, interes za hokej je porastao za nekih 500% pa je na sljedecu utakmicu protiv Poljske navalila “sila I mraka nevidjena”. Cak ni mene nisu pustili, dzaba odijelo I cage. Ta utakmica je zavrsena naravno sa pobjedom Poljaka, nakantali nas sa 9:1.
A ja razoracan neulaskom u Skenderiju, okrenem ne drugu stranu pa u Zetru gdje su igrali Svedska – CSSR, dobra utakmica. Inace je hokej puno uzbudljiviji kad se gleda uzivo nego na TV, razlika je ko nebo I zemlja, potpuno neocekivano (bar za mene). CSSR su pobijedili I dogurali su bili do finala gdje su izgubili od SSSR-a sa 2:0 (tvrda utakmica). Cini mi se da je tada za SSSR branio cuveni golman Tretjakov. Tokom gledanja utakmice, uhvatih u jednom trenutku I skijase takmicare, bracu Mahre, dosli da gledaju hokej, takmicari I zvanicnici su imali posebno odvojena sjedista za njih. Malo dalje od njih, u lozi, je bio I kralj Norveske
– na moje iznenadjenje jer nisam znao da I Norveska ima kralja
.
Inace u postolimpijskim godinama (85,86,87) hokej je u Sarajevu bio postao jako popularan. Sarajevska Bosna se ukljucila u prvu ligu, sredila I jedno vrijeme jako dobro nosila sa ostalim ekipama. Imali su cak I trojicu Kanadjana u svojim redovima, ne znam tacno koje sezone. Raja navalila na utakmice, I ja ovaj. Samo da pomenem jedan podatak, Bosna zaredala niz pobjeda I u Zetru dolaze najbolji tada, Jesenice iz Slovenije. Publike je bilo vise nego na kosarkaskoj utakmici Bosna – Cibona
(dva evropska kosarkaska tima, Cibona je tada mislim bila prvak Evrope ) koja se igrala u isto vrijeme u Skenderiji.
Rezultati hokejaske utakmice je bio nesto kao 9:0 za Jesenice
a na semaforu javise da je i Bosna izgubila od Cibone nekoliko razlike.
Soferi
Da spomenem, jednom se nadjoh “poslom”
u studentskom domu Nedjarici (ciji su kapacitati bili dati/uzeti za potrebe Igara). Primjetim kako su ga malo “umili” I dotjerali. U predvorju, blizu recepcije I sanka, primijetim grupice sofera, tu su im dali smjestaj, dobili si bili i jakne, one plave. Stolovi za kojima se sjedilo su imali, za svecanu olimpijsku priliku, prebacene stolnjake koji su bili malo kratki tako da nisu mogli da prikiriju izgled ”standarda studentskog smjestaja”.
Ali nije ni bilo vazno, ko sto su neki mislili. Bitno je bilo da se pokusalo. U tome je sustina. kriticko oko Posmatraca ce vidjeti.
Zatvaranje Igara
Nikada nisma volio “svecano zatvaranje” olimpijskih igara. U redu je to, ima smisla ali meni nesto tu fali, tako da nisam ni razmisljao da idem gledati, niti sam posmatrao na TV. Nekako mi je previse tuzno, rastati se I oznaciti kraj necega sto je bilo lijepo I jednom rjecju – nezaboravno.
Sarajevo za te dvije sedmice nije bilo ono mjesto – kao da je najedanput postalo centar svijeta
, centar svjetske paznje (sto se mozda I moze reci). Svuda su se mogle cuti sve vrste svjetskih jezika, svakodnevna snimanja svuda (narocito nocna na Bascarsiji, koja su me bila pocela nervirati, jer u tebe upere ona jaka svjetla, ne vidis gdje stajes).
Jednom neko rece da bi Sarajevo bilo isto kao Srebrenica da nije bilo Olimpijade – pocesto razmisljam o ovome I pokusavam pronaci ima li istine u ovome I koliko.
Tesko je zaista odrediti kada su najblistaviji trenuci, kako za pojedinca tako I za drustvo u kome zivi, narocito u trenucima kada se to desava. Potrebna je vremenska distanca da bi se to ocijenilo.
A sto se mene tice, kada je Bosna u pitanju, tu dileme nema. Zimske Olimpijske Igre 1984 su bile najblistaviji trenutak Bosne I Hercegovine.
Bez premca.
