#1 Bosna incorporated by Nikolina Pišek
Posted: 16/01/2008 15:28
Bosna incorporated
Objavljeno: 16.1.2008 11:24:07
Autor: Nikolina Pišek
Zenica, Derventa, Doboj, nadesno Tuzla i Titovo Jajce... Magla se nadvila nad nas kao mliječnobijeli zloduh, sluzavo ljepljivo blato cijedi se niz moje vjetrobransko staklo, slaže se u slojevima po automobilima na cesti i čini ih nevidljivima. Maskirnosivi, s prljavim, nemoćnim farovima, krivudavom cestom gmižu golfovi jedinice, dvojke, pokoji passat, opel kadet s kraja devedesetih. Sve solidni auti, kako bi rekao moj stari, njemačka kvaliteta, dobro drže cijenu, nema puno elektronike koja bi se mogla pokvariti i krenuti po zlu. Nježno pogledam kontrolni displej i signalnu lampicu koja mi javlja da je uključen pogon na sva četiri kotača i da je na cesti poledica. Neka je samo tu. Elektronika, mislim. Pa makar se i jednom pokvarila.
A situacija u Sarajevu je izvanredna. Doslovno. Naime, pored svih zala, Sarajevo je snašlo i jedno novo. Konfiguracija terena koja je proslavila olimpijski grad, duboko u kotlini pod padinama Trebevića, Jahorine, Bjelašnice i Treskavice, već ga nekoliko dana drži u okruženju iz poznatog horor klasika „Fog“. Gradsko poglavarstvo proglasilo je „vanredne“ okolnosti i prijeti se da će zabraniti prometovanje automobilima da bi preveniralo još veću kontaminaciju. Problem se po njemu kretati i pješice, automobilom nisam ni pokušala. Drhturim kao prutić u ulici Avdage Šahinpašića broj 14, u vlažnom mraku ispred zgrade televizije Hayat i bojažljivo dižem prst u zrak.
Dobrohotni Sarajlije objasnili su mi da će mi za nekoliko sekunda stati taksi. Kao u Londonu ili New Yorku. Moj strah nije rezultat bojazni da auto neće naići, nego da me u ovoj magluštini neće primijetiti. Pogledom tražim vrhove svojih cipela i proklinjem sivi neupadljivi kaput. Dobro je, cipele se još se vide... Tu i tamo, na metar blizine, primijetim kako pored mene prolazi neka blještava aureola svjetlosti. Automobilski farovi. Čak su i zvukovi koji se probijaju kroz toliku količinu magle i smoga nekao drugačiji, tupi i teški, zasićeni i lišeni akustike. Štektanje dizelskog motora i pored mene staje prljavobijeli golf. S olakšanjem se spuštam na škripavo sjedalo i pogledam ime taksista ispisano na iskaznici.
Ismet.
Neobrijano, borama i neprospavanim noćima izranjavano lice mog princa u bijelom golf dizelu smiješilo se prijazno.
„Magla, ha...?“
Spasio me od stvarne opasnosti da, nakon tjedan-dva, kada se podignu posljednji pramičci magle, pronađu moj leš negdje u nekom zabačenom sokaku. Zalutala u magli.
„Što da ti kažem, bona, `vake magle Sarajevo ne viđe već godnama. Eto, moj kolega Zahir, ma ima već pola sahata, luta Čaršijom i nikako da nađe puta...“
Vidjevši krajičkom oka kako su mi se bjeloočnice proširile, Ismet se nasmije, maši se džepa, izvuče cigaretu iz izgužvane „kolumbo“ kutije i ugura je u usta.
„Ne´š ti, vala, problema. Kad je vani, bona, `vaka magla, ajd` da mi i unutra zamaglimo malo. Ajd zapali jednu.“
Iskrcala sam se pred svemirskim brodom, odnosno upravo tako je Radon Plaza izgledao kada mi se ukazao na kraju našeg lutanja sarajevskom mliječnom stazom. U autu je, ako je to ikako bilo moguće, bilo zamagljenije negoli u sarajevskoj kotlini. Maglovitoj zemlji naftnih magnata u golf dvojkama.
Pitate me zašto?
Sjećate se spomenute rute na početku teksta? Jedno je sigurno. Bez goriva ne možete ostati čak i da to silno želite. „Hifo“, „Ganjgo petrol“, „Dževo oils“, „Mersad & Sons“, i moj favorit „Čago petrol“. Sa zaštitnim znakom lule. Bez zezancije. Zelena lula na kričavožutoj pozadini nadvila se nad sumornim dobojskim sivilom i prpošno pućka dim u lice Europskoj uniji i zabrani pušenja na javnim mjestima. Ali, to je jedna sasvim druga tema... Benzinske crpke lokalnih naftnih magnata nižu se jedna iza druge, na petsto metara, kilometar udaljenosti. Šarene i vesele prkose općoj neimaštini i letargiji. Jer, što ćeš drugo ako imaš nešto para za investiranje? Otvoriti kakvu ašćinicu, kafanu ili burekdžinicu. A, kada to već radiš, mogao bi i sagraditi koji tank, pa gore nadstrešnicu, dodati malo boje i evo ti vlastita komadića bosanskoga naftnog imperija. Nema smisla da susjed ima pumpu, a ti ne. I tako, selo do sela i nižu se mala naftna carstva, tu i tamo poneki konglomerat kada se dva imperija udajom, ženidbom ili tko-zna-čime spoje u jedan, a ja i dalje vidim sve zvjezde od boli i na silu stišćem prepuni mjehur. Kunem se, sljedeći put ugradit ću si kateter. Jer, na čučavac neću ići. Ne mogu vjerovati da od Sarajeva pa do Bosanskog Broda nema niti jednoga normalnog vecea...? Pa zar previše tražim?
I tada, kao svjetlo na kraju tunela ugledam poznatu nijansu plave i poznati logotip. INA. Zemljaci. Crpka iz zemlje u kojoj čučavci ne postoje, pripadaju jednom prošlom, davno zaboravljenom vremenu, pluskvamperfekt... Gone with the wind.
Drhtavom rukom otključavam zarđala škripava vrata s rešetkom i osjećam kako me oblijeva val sumnje. Klimavi umivaonik, izbijene nekada bijele pločice, mjesto predviđeno za automat za sušenje ruku, prljavo ogledalo, razrovani sifon, pregrada i ... Neeeee! Opet!
Kako pobogu?!
...a onda sam shvatila da je đavao odnio šalu.
Kvragu i čučavci.
Objavljeno: 16.1.2008 11:24:07
Autor: Nikolina Pišek
Zenica, Derventa, Doboj, nadesno Tuzla i Titovo Jajce... Magla se nadvila nad nas kao mliječnobijeli zloduh, sluzavo ljepljivo blato cijedi se niz moje vjetrobransko staklo, slaže se u slojevima po automobilima na cesti i čini ih nevidljivima. Maskirnosivi, s prljavim, nemoćnim farovima, krivudavom cestom gmižu golfovi jedinice, dvojke, pokoji passat, opel kadet s kraja devedesetih. Sve solidni auti, kako bi rekao moj stari, njemačka kvaliteta, dobro drže cijenu, nema puno elektronike koja bi se mogla pokvariti i krenuti po zlu. Nježno pogledam kontrolni displej i signalnu lampicu koja mi javlja da je uključen pogon na sva četiri kotača i da je na cesti poledica. Neka je samo tu. Elektronika, mislim. Pa makar se i jednom pokvarila.
A situacija u Sarajevu je izvanredna. Doslovno. Naime, pored svih zala, Sarajevo je snašlo i jedno novo. Konfiguracija terena koja je proslavila olimpijski grad, duboko u kotlini pod padinama Trebevića, Jahorine, Bjelašnice i Treskavice, već ga nekoliko dana drži u okruženju iz poznatog horor klasika „Fog“. Gradsko poglavarstvo proglasilo je „vanredne“ okolnosti i prijeti se da će zabraniti prometovanje automobilima da bi preveniralo još veću kontaminaciju. Problem se po njemu kretati i pješice, automobilom nisam ni pokušala. Drhturim kao prutić u ulici Avdage Šahinpašića broj 14, u vlažnom mraku ispred zgrade televizije Hayat i bojažljivo dižem prst u zrak.
Dobrohotni Sarajlije objasnili su mi da će mi za nekoliko sekunda stati taksi. Kao u Londonu ili New Yorku. Moj strah nije rezultat bojazni da auto neće naići, nego da me u ovoj magluštini neće primijetiti. Pogledom tražim vrhove svojih cipela i proklinjem sivi neupadljivi kaput. Dobro je, cipele se još se vide... Tu i tamo, na metar blizine, primijetim kako pored mene prolazi neka blještava aureola svjetlosti. Automobilski farovi. Čak su i zvukovi koji se probijaju kroz toliku količinu magle i smoga nekao drugačiji, tupi i teški, zasićeni i lišeni akustike. Štektanje dizelskog motora i pored mene staje prljavobijeli golf. S olakšanjem se spuštam na škripavo sjedalo i pogledam ime taksista ispisano na iskaznici.
Ismet.
Neobrijano, borama i neprospavanim noćima izranjavano lice mog princa u bijelom golf dizelu smiješilo se prijazno.
„Magla, ha...?“
Spasio me od stvarne opasnosti da, nakon tjedan-dva, kada se podignu posljednji pramičci magle, pronađu moj leš negdje u nekom zabačenom sokaku. Zalutala u magli.
„Što da ti kažem, bona, `vake magle Sarajevo ne viđe već godnama. Eto, moj kolega Zahir, ma ima već pola sahata, luta Čaršijom i nikako da nađe puta...“
Vidjevši krajičkom oka kako su mi se bjeloočnice proširile, Ismet se nasmije, maši se džepa, izvuče cigaretu iz izgužvane „kolumbo“ kutije i ugura je u usta.
„Ne´š ti, vala, problema. Kad je vani, bona, `vaka magla, ajd` da mi i unutra zamaglimo malo. Ajd zapali jednu.“
Iskrcala sam se pred svemirskim brodom, odnosno upravo tako je Radon Plaza izgledao kada mi se ukazao na kraju našeg lutanja sarajevskom mliječnom stazom. U autu je, ako je to ikako bilo moguće, bilo zamagljenije negoli u sarajevskoj kotlini. Maglovitoj zemlji naftnih magnata u golf dvojkama.
Pitate me zašto?
Sjećate se spomenute rute na početku teksta? Jedno je sigurno. Bez goriva ne možete ostati čak i da to silno želite. „Hifo“, „Ganjgo petrol“, „Dževo oils“, „Mersad & Sons“, i moj favorit „Čago petrol“. Sa zaštitnim znakom lule. Bez zezancije. Zelena lula na kričavožutoj pozadini nadvila se nad sumornim dobojskim sivilom i prpošno pućka dim u lice Europskoj uniji i zabrani pušenja na javnim mjestima. Ali, to je jedna sasvim druga tema... Benzinske crpke lokalnih naftnih magnata nižu se jedna iza druge, na petsto metara, kilometar udaljenosti. Šarene i vesele prkose općoj neimaštini i letargiji. Jer, što ćeš drugo ako imaš nešto para za investiranje? Otvoriti kakvu ašćinicu, kafanu ili burekdžinicu. A, kada to već radiš, mogao bi i sagraditi koji tank, pa gore nadstrešnicu, dodati malo boje i evo ti vlastita komadića bosanskoga naftnog imperija. Nema smisla da susjed ima pumpu, a ti ne. I tako, selo do sela i nižu se mala naftna carstva, tu i tamo poneki konglomerat kada se dva imperija udajom, ženidbom ili tko-zna-čime spoje u jedan, a ja i dalje vidim sve zvjezde od boli i na silu stišćem prepuni mjehur. Kunem se, sljedeći put ugradit ću si kateter. Jer, na čučavac neću ići. Ne mogu vjerovati da od Sarajeva pa do Bosanskog Broda nema niti jednoga normalnog vecea...? Pa zar previše tražim?
I tada, kao svjetlo na kraju tunela ugledam poznatu nijansu plave i poznati logotip. INA. Zemljaci. Crpka iz zemlje u kojoj čučavci ne postoje, pripadaju jednom prošlom, davno zaboravljenom vremenu, pluskvamperfekt... Gone with the wind.
Drhtavom rukom otključavam zarđala škripava vrata s rešetkom i osjećam kako me oblijeva val sumnje. Klimavi umivaonik, izbijene nekada bijele pločice, mjesto predviđeno za automat za sušenje ruku, prljavo ogledalo, razrovani sifon, pregrada i ... Neeeee! Opet!
Kako pobogu?!
...a onda sam shvatila da je đavao odnio šalu.
Kvragu i čučavci.
Ma ko je ta. moracu bas proguglati
A tekst je plitak u pm... uzas! Bolje da je kakav pornic snimila... 