Docek Nove a ljeto???
I nekih 12-ak sati ranije nego kod normalnog svijeta???
Da, i ovo se desava...ljudima...
--------------------------
Zaliv kod Katarininog Brijega
Hodamo. Po pijesku. Mokrom . Suhom. A valovi – neumorni kao i uvijek, ovaj put veci nego obicno, uzdizu se, obaraju i razlijevaju po plazi, pokusavajuci nas uhvatiti. Mi bjezimo, izazivajuci ih i drazeci – jedino im uspijeva uhvatiti nase bose noge i , oni veci, nogavice nesmotrenih.
Catherine Hill Bay je malo primorsko mjesto, nastalo prije nekih mozda 150 godina zbog potreba rudnika uglja (ugalj na ovom mjestu bukvalno izvire iz zemlje). Pravljeno tek da zadovolji minimalne potrebe rudara i vjerovatno porodica nekih od njih (u ovo nisam siguran jer su kucice vrlo male, mozda su bili vecinom samci rudari) i nabrzinu, sasvim neocekivano (bar za mene) je izbjeglo da izgleda kao ruglo i vecina drugih naselja nastalih takvim putem. Onaj ko ga je planirao, sigurno je imao istancan osjecaj za jednostavnost i sklad i narocito mjeru. Jedna ulica koja ide niz brijeg, skrece desno i odmah zatim sa ispravlja i ide opet pravo, preko sljedeceg brijega u drugi dio naselja. Sa obje strane po jedan red malih kucica, bez suvisnih stvari i detalja iza, ispred i na kucama, skoro obavezno male verandice sa ogradom na ulazu, sve napravljeno od drveta i daski. Na lijevoj strani u sredini je krcma-pub (koji se ponovno otvorio prije mozda 10-ak godina) a preko puta njega (kako prikladno
) policijska stanica (ne znam da li danas ima stalnog osoblja u njoj, vjerovatno ne – licno ja nisam nigdje vidio manje naselje da ima policijsku stanicu – sigurno je bio razlog za to). Ima i mala postica, pokraj nje i telefonska govornica (koja svojim modernim izgledom i prisustvom pomalo narusava izgled citavog mjesta). Odatle pocinje plaza na desnoj strani a nastavljajuci putem preko brijega u drugi dio naselja naici cete i na malu crkvu smjestenu na vrhu. Slicno kao i policijska stanica, nije zapustena skroz, postoji mala drvena ograda okolo ali ne izgleda da se puno koristi.
Da se primjetiti da je citavo mjesto imalo svoje uspone i padove koji su pratili uspon i pad lokalnog rudnika uglja - danas je turizam taj koji cupa ovo mjesta od stagnacije. A mene jos uvijek zanima koja je to bila lijepa Kata sa Brijega po kojoj je ovo mjesto dobilo ime.
Plaza je jedna od nama omiljenih, dodjemo relativno cesto, Samo ovaj put odluka je bila iznenadna, posto smo opet odustali (po ko zna koji put) da idemo za docek Nove godine u Sydney. Mada sa razlogom slovi za jedno od top 10 mjesta gdje mozete docekati Novu, nama nije toliko privlacno biti u guzvi od milion ljudi i pokusati dozivjeti kolektivni trans srece – a i parking je posebno iskustvo.
Na plazi nije bilo puno ljudi, mozda 5-6 sve skupa i jedna kamp kucica parkirana “na divlje” na brijegu sa "milion dolara" pogledom na more. Zavidim im, u planu imamo organizovati nesto slicno.
Na pucini se mogao vidjeti red ogromnih “tankera”, cekaju, na pristojnoj udaljenosti jedni od drugih, red na ulazak i utovar uglja u luci Newcastle, nekih 50-ak km sjeverno.
Setnja plazom je bila uzivanje, skoro je uvijek tako. Duga oko 1.5 km, na drugom kraju se zavrsava sa platoom hridina i stijena isturenim u more. Zbog velikih talasa, koji zapljuskuju i nanose vodu na jednom kraju, svorila se bujica preko platoa, izmedju stijena i po kanalima i tece prema drugom kraju platoa i upet se uliva natrag u more. Neobican prizor koji nismo ranije imali prilike vidjeti ovdje.
Jedne prilike smo bas na ovom mjestu naisli na malu hobotnicu (malo veca od sake), zarobljenu u malom prirodnom bazenu – ko zna kako, donijela je plima ili valovi i sada ceka da se majka Priroda smiluje pa da je opet vrati natrag u more. Inace smrt joj je zagarantovana usljed izolovanosti i nedostatka hrane.
Tada imadoh u ruci neku plasicnu igracku hvataljku za lopticu, poput duge, duboke kasike. Ispruzih je prema hobotnici i bez cekanja, hobotnica je cvrsto prihvati svim svojijem
nogama/rukama/udovima i poce pomalo tegliti, gledajuci me parom svojih okica na vrh glave, bez da zmirka. Ja povucem malo natrag ali ono ne pusta. Pomalo jeziv osjecaj da se natezete sa nekim ko je spreman na natezanje a nije necija druga ruka
. Nekoliko mjeseci poslije mi je receno da je to bio otrovni oktopus od cijeg se ujeda obicno umire – prestravim sa sa zakasnjenjem i od tada se ne natezem sa oktopusima
bilo koje vrste ( a u glavi mi je jos uvijek slika onih okica sto te gledaju a ne trepcu
).
Poslije plaze smo otisli do Swansea, da malo zasladimo zivot manjim kolicinama secera zapakovanog u sladoled. Sto je opet prouzrokovalo iznenadni napad ideja te prihvatismo jednu – otici i posmatrati lokalni vatromet (onaj koji pocinje u 9.00 pm, za djecu, dok onaj glavni pocinje u 00.00).
Nakon nekih 20-ak minuta voznje dosli smo, guzva veca nego obicno, parkinga nidje zglave, most vec nacickan ljudima zeljnih vatrometa a sve zbog monotonog zivota
.
Nasli smo mjesto, blizu gdje smo bili ranijih godina, medjutim vatromet nije pocinjao. Posumnjali smo da je neko zaboravio sibice kod kuce, te nakon 20-ak minuta cekanja odlucimo otici.
Dok smo se vozili kroz guzvu i policajce, poce i taj dugo ocekivani i zakasnjeli vatromet. Parkirao sam pa smo se i mi pridruzili masovnom gledanju eksplodirajucih naprava na niskome nebeskome svodu. Vec upola nam je dojadilo i opet u kola, idemo kuci, pokusavajuci se neprimjetno izvuci ispod ovog kolektivnog saljevanja strave.
Kuci smo bili oko 10.30 pm a u krevetu nedugo zatim.
