Forum Klix.ba

Susanne Prahl-Landžo: "Jezik je težak i nikako da ga savladam. Najveći su problemi kada se susretnem s birokratijom - nekada uopće ne znam šta se od mene traži"Došla je 1994. godine kako bi snimila film. I ostala. Susanne Prahl-Landžo kaže da je više života provela u drugim zemljama u kojima je živjela nego u Njemačkoj, gdje je rođena. I ne kaje se. Naročito kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, u kojoj organizira Kid's Festival. O Inat-festivalu, kako ga naziva, o tome da li potcjenjujemo našu djecu, o prijateljima i jezičkim barijerama Susanne govori za Graciju

Svoj život vidi u tri faze, koje se zovu po imenima država u kojima je živjela. Prva je rođenje i djetinjstvo u Njemačkoj, nakon čega, na zaprepaštenje roditelja, odlučuje studirati u Parizu. Druga faza života, dakle, nosi ime Francuska, u kojoj stiče diplomu iz književnosti, umjetnosti i komunikacija na Université de la Sorbonne Nouvelle, te diplomu menadžera produkcije pri INA. Zatim će roditelje još više sablaznuti 1994. godine, kada dolazi u okupirano Sarajevo kako bi radila na filmu Bosna Bernard-Henrija Lévya. I tu će ostati.

Susanne Prahl-Landžo treću fazu svoga života zove Bosna, objašnjavajući kako je njenoj majci trebalo dugo vremena da oprosti Bosni i Hercegovini što ju je progutala. A progutala ju je tako što se tu udala i rodila djecu, mada su je svi ubjeđivali kako bi bilo bolje da se porodi u Njemačkoj. "Meni je to bilo nevjerovatno. Djeca su se ovdje rađala i tokom rata, govorila sam, i nisam shvatala zašto moram ići negdje gdje ne živim da bih rodila. Zašto da idem tamo gdje su možda ljepši zidovi?", priča prva žena koja je u sarajevsko porodilište povela i muža. Zato što ne zna kako bi rodila bez njegove podrške. I zato što su oni tim. I to ne samo kada je rađanje djece u pitanju.

Od 2004. godine porodica Landžo simbol je Kidžs Festivala, dječijeg Woodstocka, kako kaže Susanne. I jedinog dječijeg festivala ove vrste u regionu. Majka dvoje djece, koja za sebe kaže kako je Njemica, ali i Bosanka, stoji na čelu ViaKult Officea, udruženja građana koje organizira festival. Za nju, kao projekt-menadžer radi suprug Samir.

Zašto, u situaciji kada i pedesetogodišnji festivali izumiru zbog nedostatka brige i finansijske podrške, pokrenuti još jedan festival? I to za djecu!

- Inat. U Sarajevu ima Inat-kuća, a Kid's Festival je Inat-festival upravo zato jer je nemoguće, zato jer je neizvodljivo, zato jer nema interesa države. Ali, nije to samo tako ovdje. Radila sam u Francuskoj i bila u situaciji da radim reklame za kozmetičke proizvode u kojima se novci ne broje, nego ulažu. A radila sam i na filmovima gdje nema ni tri marke, kao i u BiH. Već tada sam vidjela da dječija emisija neće dobiti ni pola budžeta koji će dobiti neki program za odrasle. I to me je uvrijedilo. Ovdje je sistem isti: copy-paste. Ali tako je i u Francuskoj, i u Njemačkoj, i svuda. Ja mislim da je to neispravno i da se svi globalno moramo boriti protiv toga. Zato smo napravili Kidžs Festival, ne kao festivalčić, nego u želji da budemo najveći dječiji festival na svijetu. Ne zanima me region. Želim da na festival budu ljubomorni i Amerikanci i Nijemci i Francuzi i svi. U krajnjoj liniji, radim ga zato jer mi je palo na pamet da radim nešto tako.

Susrećete se s djecom iz cijele BiH. Opterećujemo li ih svojom prošloću? Nose li naša djeca naše breme?

- Da, apsolutno, i to je katastrofa. Kad se ovdje govori o pomirenju, povjerenju - za mene to jeste budućnost. Ali pritom ne mislim samo na pomirenje među ljudima i narodima, nego pomirenje s prošlošću i povjerenje u sebe i budućnost, vjera u to da se ovdje može svašta lijepo desiti i nešto lijepo napraviti. Mislim da je država malo svjesna koliko su bogatstvo bh. djeca - koliko su pametni, ljubazni, dobro odgojeni, puni plemenite i dobre energije. Svi se stalno bave prošlošću: kako je bilo prije rata, kako je bilo kada je Tito bio živ…, a djeca s tim nemaju nikakve veze. Oni ne znaju kako je bilo nekada. Oni žive danas. Mislim da je strašno roditi se i živjeti u državi u kojoj ti stalno govore kako je sve bilo lijepo prije, a kako danas ništa ne valja. To je strašan teret. Naravno da postoji međunacionalni problem, ali je on za mene tek drugi po važnosti kada su u pitanju djeca. Prvi je taj vječni pogled unazad. Nikada u danas ili u sutra.

Potcjenjujemo li djecu? Mislite li da zaista shvatamo koliko su ona drugačija od nas u njihovim godinama?

- Ljudi koji se u državnim institucijama bave djecom nemaju pojma koliko su ta djeca moderna. Dok se oni bave svojim srpskim, hrvatskim, bosanskim jezicima, djeca pišu SMS poruke na sasvim novom, univerzalnom jeziku koji miješa engleski, njemački, jezik znakova... Mislim da školski sistem, ministri, općine ne vode računa o tome kako su mladi pametni i kako, bez obzira na to šta im se servira, ipak dolaze do informacija o tome šta je trend: kako se oblače, razmišljaju, šta piju, jedu, gledaju njihovi vršnjaci u svijetu. Njih ne treba filovati kao paprike prošlošću.

Koja su najteža pitanja koja Vama postavljaju Vaša djeca? Imate li odgovor na sve?

- Uvijek imam odgovor na sve. Ako me pitaju koliko je velika Zemlja ili Mjesec, koliko je težak zrak, onda zovem svoga tatu i kažem kako će dedo objasniti. Ali, još uvijek i ne postavljaju moralna pitanja koja ne znam objasniti. Samir i ja puno razgovaramo s djecom: o tome šta im se dešava u školi, s prijateljima, i važno nam je da svaki dan, prije spavanja, ispričamo sve o tome kakav nam je bio dan i legnemo mirni.

Koliko Vas puta dnevno pitaju zašto neko ko je rođen u Njemačkoj, živio u Francuskoj i proputovao skoro cijeli svijet odabere baš Bosnu da u njoj živi. U kojoj, kako stalno slušamo, ništa ne valja?

- Najmanje stotinu puta dnevno. Žao mi je da ljudi svoju zemlju tako doživljavaju. Mene to vrijeđa i u tome sam možda više Bosanka nego Bosanci koji su se rodili tu. Ja ovu zemlju ne doživljavam kao groznu. Mislim da je privilegija živjeti u BiH, ali se to može osjetiti samo ako si živio van BiH.

U čemu se ogledaju te privilegije i kako ih mi ne vidimo?

- Ovdje imaš slobodu. Imaš vrijeme, način života koji mnogo više odgovara čovjeku. Imaš mnogo veće šanse da, ako radiš i ako si uporan, ostvariš ono što želiš. Ali, to se ne može vidjeti ako nikada nisi otišao negdje drugo. Najveća katastrofa je što Bosanci ne mogu putovati. Zato i vide inostranstvo kao obećanu zemlju. I zato što se Zapad doživljava za većinu kroz televiziju i priče ljudi iz dijaspore, koji dolaze na odmore s velikim kolima i punim novčanicima i govore kako je tamo dobro, a ovdje ne valja. Treba malo hodati po zapadnim gradovima i gledati ljudima u oči. Vidjeti da li su sretni. Pitati ih kako žive, kakav im je dnevni raspored. Tada saznaš da ljudi ustaju u pet, da im djecu čuvaju u dva obdaništa jer nijedno ne pokriva cijelo radno vrijeme, da se satima voze metroom, koji najčešće ne radi jer je štrajk, da radni dan traje i po četrnaest sati… A ovdje se živi polako. Dođeš na posao, popiješ kaficu, prelistaš novine... Zapad je pun zakona koji ubijaju individualnu slobodu. Moj tata je nedavno rekao kako će se u Njemačkoj uskoro uvesti zakoni koji će određivati gdje se smije disati, a gdje ne. Moraš imati četiri kante za smeće, a ukoliko ti nije urađena fasada na kući, mogu ti je srušiti...

Zar to nije dobra odlika uređenih država u kojima se poštuju zakoni?

- Jeste, apsolutno poštovanje zakona. Nema razmišljanja o tome da li mi se da ili ne da staviti pojas u automobilu - to je zakon i gotovo. Ali su u evropskim i zapadnim društvima generalno uveli još mnogo zakona koji guše privatnu slobodu. Propisuju šta ćeš raditi, gdje hodati, ostavljati smeće unutar svoje kuće...

Da li je onda nepostojanje zakona koje građane BiH često tjera da idu odavde razlog zbog kojeg stranci tako rado ostaju kod nas?

- Družim se i s ljudima koji su i na Zapadu izuzetno privilegirani, mislim na ambasadore i slično. Neću ih imenovati, ali dok su bili u Bosni, bili su pravi Bosanci - ništa im nije valjalo. Čim su otišli u inostranstvo - tuga. Iako su neki od njih otišli na bolje poslove, napredovali u odnosu na ono što su radili ovdje, shvatili su koliko su se zaljubili u BiH, koliko im ljudi nedostaju više nego zemlja. Imam mnogo prijatelja koji se vraćaju da bi ovdje kupili vikendice i stanove i dolazili tu gdje im je dobro.

Šta ste čuli o nama i dugim boravkom ovdje se uvjerili kako je to tačno?

- Došla sam ovdje u ratu i upoznala stranca koji je već dugo živio u regionu. On mi je ispričao priču o čovjeku koji je izgubio sve - porodicu, kuću, posao, novac... I na koga se Bog smilovao i rekao kako će mu ispuniti šta god želi. On je poželio da komšiji crkne krava. Tada to nisam shvatila. I nisam u to vjerovala. Danas znam kako je to najveći problem Bosne: zavist i ljubomora. To je i razlog zašto je teško ostvariti ono što zamisliš. Ukoliko nisi uspješan, onda te pitaju zašto bi te podržali. Ukoliko si uspješan, onda je još gore. Onda te gotovo mrze.

Na šta se nikada niste navikli?

- To je smiješno više nego nešto na šta se teško navići, ali nikako ne mogu shvatiti generalni nedostatak osjećaja za vrijeme, za planiranje. Nemam nekih velikih planova, ali gledam unaprijed i planiram. Ovdje to ne postoji. Ovdje je sve - rano je, vidjet ćemo, ako Bog da... Ako nazovem nekoga da se vidimo sutra, znam da će reći: dobro, čut ćemo se. Znači, možda da, a možda i ne. To kod Nijemaca ne postoji. Ako bih sada nazvala bilo kojeg Nijemca u gradu i zakazala sastanak za, recimo, mjesec dana u tri sata na određenom mjestu - nećemo se nikako čuti, to će biti tako. Osim ako imam neki problem i moram otkazati. Na neki način je taj nedostatak i dobar, jer ostavlja prostor za spontanost. U pet minuta se organiziraju i večera i izlazak i zabava. To je neka lakoća življenja. Ali je, s druge strane, teško, pogotovo u poslu, jer nikada ništa ne možeš planirati.

Kada Vam najviše nedostaje Vaš jezik i koliko je teško živjeti na tuđem jeziku?

- Svaki sekund. To je najveći problem koji imam u Bosni. Jezik je težak i nikako da ga savladam. Došla sam do nekog nivoa i znam da mogu živjeti ovdje još sto godina, ali neću govoriti bolje. Najveći su problemi kada se susretnem s birokratijom - nekada uopće ne znam šta se od mene traži. To su neki svakodnevni problemi koji su za strance užasni.

Da li je teško imati prijatelje na stranom jeziku? Možete li se istinski povjeriti i pričati o nijansama u emocijama?

- Ne. Ako hoćeš nešto da kažeš, a ne znaš, onda ideš okolo. A ako ti fale reference, onda koristiš umjetnost. Kroz umjetnost uvijek možeš govoriti šta ti je u srcu. Svi mi nađemo svoj put i način da se povjerimo. Osim toga, ovdje svi govore engleski i samo se prešaltamo.

Kako je biti šef vlastitom mužu?

- Mi radimo zajedno. Ja sam direktor zato jer sam taj posao već radila, jer je Kid's Festival sličan onome u čemu već imam iskustvo. Sebe vidim kao nekoga ko se bavi budžetom i okvirom. Implementaciju vodi Samir. Nemamo problem gendera, ali se, kao i svi ljudi koji rade neki posao zajedno, pogotovo kreativan posao u kojem se stalno sve mijenja, mnogo kreativno svađamo. Različiti smo tipovi. Ja, recimo, zamislim ogromnu baštu cvijeća od balona, a Samir odmah pita ko će ih napuhati, gdje ćemo ih staviti, kako ćemo spriječiti djecu da ih odnesu...

Je li biti žena u Bosni teže nego u drugim zemljama u kojima ste živjeli?

- Biti žena generalno je teže nego biti muškarac. Čim žena dobije djecu, uvijek će sjediti na dvije stolice. Muškarac činjenicu da je otac nosi mnogo lakše. Ali, mislim da ne mogu govoriti o tome kako je biti žena u BiH, jer ja živim u Sarajevu, koje je po tom pitanju kao bilo koji grad na Zapadu. Ovdje su muževi ljubazni i paze žene i vole da su one dobro obučene. Ne znam kako je van Sarajeva, ali muževi u Sarajevu slušaju. Vidjela sam mnogo porodica u kojima su muževi van kuće macho, ali šta će se praviti, gdje će se na odmor, kako će se kuća farbati i na šta će se potrošiti novac, u devedeset posto slučajeva odlučuju žene. Ovdje su žene, osim toga, najčešće vrlo obrazovane. Mnogo ih je završilo fakultete i školovane su. Bila sam na izložbi koja prikazuje BiH prije stotinu godina i vidjela i djevojčice s torbama na leđima kao i dječake. Ne znam da li je i u Njemačkoj bilo tako, ali znam da je tada bilo mnogo mjesta na koja žene nisu mogle doći.