Ponekad … tako uhvatim svoj ispitivački pogled u ogledalu: vidim, ne samo jednog nego potpuno nepoznatog čovjeka, već, uz to, i krajnje nesimpatičnog, kako zuri u mene.
Pokušavam da u tim crtama lica pronađem nešto svoje, pokušavam da prepoznam neki lični pečat, nešto po čemu bih morao znati da sam to baš ja, a ne neko drugi... ali, uzalud.
Ja se onda osmijehnem ... stranac u ogledalu mi uzvraća osmijeh, ali, jasno vidim, da to nije moj osmijeh, vidim samo da su se njegove usne razvukle, mišići njegovog lica oponašaju moje, a oči su ostale tuđe, ......................
Napisi mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li cu umeti. Reci
jesu moje igracke, cakle mi se u glavi kao oni sareni
staklici kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u ocima
kad zazmurim ali postoje u nama neke neprevodive dubine.
Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam...
Napisi mi pesmu, molila je. I nisam znao da li cu umeti.
Voleo sam je tako lako a tako sam tesko to znao da pokazem a
onda odjednom raspored mladeza na njenim ledjima kao tajna
mapa pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam i
tako, eto ti pesma, ludo jedna...
Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
"...imamo u duši i sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali....svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi."