Forum Klix.ba

..dovodjenje gledaoca u zabludu uz pomoc izvrtanja istine.
U zadnjih par godina, pokazalo se da dokumentarni film moze biti itekako jako sredstvo za uticaj na sire mase.
Dokumentarni filmovi nisu bili tako cesti u kinima niti su bili u velikoj mjeri dostupni, nazalost. Cini mi se da se u skladu sa svjetkim dogadjanjim i to promjenilo, te da su dokumentarni filmovi nasli svoj put do gledaoca.
Ipak, pronalaskom tog kanala cini mi se doslo je I do ogromne manipulacije gledaoca kao SUBJEKTIVNOG posmatraca, i forsiranja alteracije misljenja istog.
Savrsen primjer za to je po mom misljenju, Michael Moore.
Pogledala sam sve filmove koje je ovaj reditelj napravio od ?Roger and me? do ?Sicko?. Svo vrijeme smatrala sam ga idealistom, koji se na pravi nacin pokusava izboriti za prikaz istine ili bar priblizavanje istine javnosti koja je nazalost u vecini slucajeva neinformisana.

Postovala sam njegov rad jer je, navodno, uspio ubaciti trunku razuma u glave mnogih, te sto je ?uticao? n ato da se neke stvari promjene ( ?Bowling for Columbine?).
Medjutim, nakon retrospektivnog rezimiranja njegovog rada, nakog odredjenog vremena, zapitah se koliko je u sttvari on dokumentarista,te koliko zaista se vodi istinom da bi izazvao reakciju svojim filmovima.
Prije par mjeseci sam sasvim slucajno na jednom sajtu nasla film ?Manufacturing dissent? od kanadske rediteljke Debbie Melnyk.
torrent za cijeli film:
http://torrents.thepiratebay.org/379332 ... PB.torrent

trailer:
http://www.youtube.com/watch?v=r3IUU7a4wB0

Zanimljiv film zene koja je bila odusevljena radom Moore-a i koja je vodjena tom idejom napravila film o njemu. Medjutim, u dvije godine koliko je trajalo istrazivanje njegovog rada i samo snimanje filma?na povrsinu su isplivale sasvim drugacije cinjenice..
Interesantno je kako je Melnyk uspjela na skolski nacin, napraviti dokuemntarni film baziran na cinjenicama, bez iscenirane montaze, bez isceniranih sekvenci..i vrlo studiozno u stvari pokazati koliko Moore manipulise cinjenicama, snimljenim materijalom i sto je najgore istinom.

Ovo gore spominjem, jer me zanima sta vi mislite koliko je dopustivo da autor u svom radu (koji nije fikcija) manipulise istinom i na taj nacin formira svjest gledaoca,koji je podlozan. Moore, koji to na izvrstan nacin radi,je to u prilici jer niko nikad nece sumnjati u istinu u njegovim dokumentarcima, jer barata vrlo osjetljivim temama, I na vrlo osjetljivim mjestima kroji istinu po svojim mjerilima..

Znaci, da li smatrate da filmski autor, u ovom slucaju reditlej dokumentranog filma ima pravo prekrajati istinu u svom djelu I na taj nacin dovoditi u zabludu gledaoca?

Moore je polozhio istinu na zrtveni oltar prijevoznim sredstvima (mass mediji) koji ga vode do oooooogromne pubilke. Motivi su mu na pochetku bili idealistichki, josh uvijek mozda i jesu takvi, ali je na pochetku skonto da istina kod shiroke publike nece izazvati one amplitude reakcija s kojima je on rachunao. Istina je, poglavito pri tako kompleksnim tema na koje se Moore rado odvazhi, jednostavno prekomplicirana i ima tu osobinu da na kraju uvijek ostavi najvishe mjesta reakcijama "da sve to stoji, ali s druge strane...". U temama kojima se on bavi ta njena kompleksnost joj ne dopusta da polarizira isuvishe. Moore-u to rasplinjavanje kroz ostavljanje trachka sumnje u crno-bijelu prirodu stvari ne odgovara, nije dovoljno jednostavno da bi ga projechan gledatelj osjetio svojim i kad ga vidi na ulici pozv'o na pivu. Moore-ove dokumentarce sam presto pratit od "Fahrenheita" ja mislim, "Downsize this" mi je bio josh njegov najbolji dokumentarac, jer nije bilo tih nekih teatralnosti toliko, njegovog ega da ne kazhem. Ove godine na SFF-u sam gledao "Bilin my Love" u kojem je redatelj jako vjerno prikazao ono sto si uzeo za zadatak. Ovdje bih naglasak stavio na "prikazao", jer je to po mom misljenju upravo zadatak dokumetarca da ti dio svijeta predochi sto vjernije, a tvoje je da to sa makazama i ljepilom uklopish u predodzbu svijeta kakvu, nadati je se, vec imash u glavi i koja na kraju krajeva odluchuje o istini koja za tebe vrijedi. Mooreovi dokumentarci imaju vec kao hobi-makete od kartona koje treba slozhiti , ofirno nalomljene linije kuda rezati, a na pakovanju nasmijanog simpatichnog debeljucu u kachketu kako rezhe. Meni se svidjaju oni snimani malim camcorderima kod kojih protagonisti zaborave da ih se snima, kao kod recimo ovog "Checkpoint" u kojem se vojnici toliko opuste sa snimateljem i redateljem da u jednom trenutku jedan od njih izjavi parafraziram "Ti snimash za National Geographic, to nisu ljudi to su zhivotinje."

http://www.offoffoff.com/film/2004/checkpoint.php

Bilin My Love
A film by Shai Carmeli Pollak

The predominant image arising from the conflict between Palestinians and Israelis is one of violence and tragedy. Bilin My Love offers a ray of hope. The documentary by Shai Carmeli Pollak, an Israeli Jew and former soldier, tells the story of a small Arab village. Under the pretext of Israeli security, the village of Bilin is about to lose more than half of its lands to the Israel- Palestine separation fence and to the neighbouring Jewish settlement. In an attempt to stop the bulldozers from uprooting their olive trees and destroying their land, the villagers confront the Israeli army in creative non-violent weekly demonstrations and direct actions. As more and more Israelis and members of the international community join the demonstrations, Bilin becomes a symbol of the joint Israeli-Palestinian desire for peace

legionarka wrote:
Znaci, da li smatrate da filmski autor, u ovom slucaju reditlej dokumentranog filma ima pravo prekrajati istinu u svom djelu I na taj nacin dovoditi u zabludu gledaoca?

na ovo bi se moglo makijavelistichki reci, ako je cilj animiranje javnosti za dobru i pravednu stvar onda i nije toliko loshe, zveknuti publici jednodimenzionalnu pljusku, ne bi li se trgnula, ali ko odluchuje sta je pravedna stvar za koju bi zrtva objektivnosti bila opravdana. Recimo kod teme globalnog zagrijavanja, da li je ispravno ne spomenuti one nauchne studije koje govore da je chovjekova uloga u istom minorna, a forsirati one koje predochavaju kataklizmichne izglede, ako se nesto ne pochne deshavati. Stvar kod dokumentaraca je da lakshe gledamo one koji nas se ne tichu, lakshe u smislu ,zabavlja nas hladna akrobatika izvrtanja i razmjeshtanja uzroka, povoda i posljedica u glavi dok oni koji nas direktno dotaknu njih ili potpuno prihvatimo ili potpuno odbijemo ( a sto sam vecheras raspolozhen za introspekciju i refleksiju )

ma moore je prica za sebe. vjesto barata emocijama i nekim cinjenicama kako mu cejf. Sjecate se samo frke nakon columbine nakon sto je iz intervjua sa jednim od autora South Parka isjekao samo ono sto mu je odgovaralo. Nikad mu nisu na South Parku to oprostili

legionarka wrote:..dovodjenje gledaoca u zabludu uz pomoc izvrtanja istine.

Dilema koja prati dokumentarni film od samog zacetka zanra. Ovdje je rijec o dva pitanja, da ne kazem o macu sa dvije ostrice. Prvo, da li je moguc konsenzus o objektivnosti, najprije medju filmadzijama zatim medju publikom; i kakvi standardi izrastaju u nastavku? Kad je rijec o politickom dokumentarcu, takva vrsta konsenzusa nikad nije postojala i film je u vise navrata zloupotrebljavan kao propagandno sredstvo. Drugo, da li je moguce prikazati istinu putem filma na autentican (citaj:objektivan) nacin? Sovjetska skola nikad nije krila cinjenicu da su prinicipi “montaze” (baza filmskog jezika) podobni nacinu politicke manipulacije, tacnije agit-propa.

Nevezano za ovo, kako analizirati problem u Morovom radu?
Kad je publika u pitanju, vecina njegovih fenova ne ovisi o jednom izvoru informacija glede politicke stvarnosti, sto objasnjava i njihovu skepsu spram mnogim Moorovim tezam i zakljuccima. Ovo se ne moze reci za vecinu njegovih neprijatelja sto je podlegla Murdochovoj propagandnoj masineriji izmedju lumpen-zurnalizma (citaj: Fox News) i glasa britanskog high-class konzervatizma (citaj: the London Times). Kada je u pitanju istina, zar zurnalizam ne bi trebao snositi vecu odgvornost od filma u prikazivanju iste? Oni koji ne vide razliku izmedju Voelkischer Beobachter i dokumentaraca Leni Riefenstahl ne trebaju dalje citati.

Kad je u pitanju jedan od njegovih dokumentaraca, Fahrenheit 9/11 je po mnogim stvarima katastrofalan. Ali to nije toliko bitno, kao sto je pokazao box office i dvije zlatne palme u Kanu (prvi skandal nakon Kusturicinog “Undergrounda”). Kada je film dosao u kina ja sam se zatekao u jednoj od prijestolnica konzervativnog amer. mid-westa. Red pred kinom je bio toliki da sam morao kupiti ulaznicu za dvije predstave unaprijed. Pred pozadinom rata u Iraku, i ostalih govana sto su se nagomilala nakon 9/11, Morov dokumentarac je sluzio kao instrument za politicku mobilizaciju, ili tacnije instrument politickog bunta. Bez efekta, kako se pokazalo. Mozda ja zvucim staromodno, ali bilo mi je drago dozivjeti da jedan reditelj u nase vrijeme moze probuditi taj duh solidarnosti iako samo privremeno.

Da se vratim na tvoje pitanje : koliko je dopustivo da autor u svom radu (koji nije fikcija) manipulise istinom i na taj nacin formira svjest gledaoca,koji je podlozan.
Film ne predstavlja, vec tumaci istinu. Ne postoje naivni posmatraci, tome u prilog govore navedeni primjeri. A i ako postoje, takvi rijetko idu u kino. Pojedine filmove vec nakon 5 godina niko nece pamtiti kao sto obicno biva sa agit-prop produkcijama.
Sto se tice Mora: da mu je srce na pravom mjestu u to sam uvjeren. Cijenim njegov politicki angazman cesto vise od njegovih filmova. Na kraju, ne zaboravimo da je u pitanju jedan veoma spretan i iskusan filmadzija.

Imam dojam da je Manufacturing Dissent sjajan dokumentarac i rado cu ga pogledati vec zbog same cinjenice sto ga ti preporucujes.

legionarka wrote: Ovo gore spominjem, jer me zanima sta vi mislite koliko je dopustivo da autor u svom radu (koji nije fikcija) manipulise istinom i na taj nacin formira svjest gledaoca,koji je podlozan.

(...)

Znaci, da li smatrate da filmski autor, u ovom slucaju reditlej dokumentranog filma ima pravo prekrajati istinu u svom djelu I na taj nacin dovoditi u zabludu gledaoca?

ne znam kao prvo ko bi mu to mogao dati ili uskratiti to "pravo"
ako se radi o nekom moralnom pravu, onda naravno da to nije na mjestu po tom nekom ljudskom sudu.
medjutim, uvodjenje ontoloshke istina kao moralnog imperativa u dokumentarcu je jako problematichna stvar.

mislim shtavishe da se pojam "istina" u ovim sluchajevima ne mozhe ni uzimati kao neki parametar u ocjenjivanju filma. jer suprotno misljenju da se dokumentarac bavi "istinom" za razliku od fiktivnog filma, to nikada nije bio sluchaj.
dokumentarni zhanr, radilo se o filmu, reportazhi ili nekom drugom obliku audiovizuelne non-fikcije, uvijek je u sebi sadrzhavao elemente fikcije, pochevshi od samog elementa montazhe. montazha je kasnije postala dominantno stilistichko sredstvo fiktivnih filmova, ali ne zaboravimo da su ipak sergei eisenstein i dziga vertov bili ti koji su ukazivali na korishtenje montazhe u svrhu stimulacije kognitivnih procesa kojima se uspostavlja iluzija vremenskog i prostornog kontinuiteta kod gledaoca.

ima josh tih elemenata koji su uobichajeni i kod fikcije, recimo element naracije, dakle pripovjedanja, koji cemo naci kako u dokumentarcu, tako i u fiktivnom filmu. a sam chin pripovjedanja, to strukturiranje i dovodjenje u kronoloshki (ili neki drugi) red dogadjaja, uspostavljanje kauzaliteta medju njima i samim tim stvaranje smisla - opet utiche na to da se stvarnost ili "istina" u onoj formi u kojoj bi je mozhda percipirali u vlastitom zhivotu, ne mozhe na taj nachin pojaviti u filmu.

da ne govorim o procesu selekcije i o tome da je do autora filma koje ce se informacije uopshte pojaviti u dokumentarcu, a koje ne.
da ne zaboravimo i prisustvo ostale tehnologije: stvarnost ili "istina" se ne mogu strpati u jedan ogranicheni frame; samim nachinom na koji se neshto snima i oblikuje kroz kameru mi uvijek dobijamo samo isjechak stvarnosti, nikad potpunu sliku. o soundu i mogucnostima manipulisanja emocijama kroz muziku bi se isto tako mogli napisati romani

isto tako valja se podsjetiti na josh jednu stvar: sama prisutnost autora kao osobe sa vlastitim stavovima i vlastitom motivacijom da se pozabavi nekom temom uvijek ce taj dokumentarac chiniti subjektivnom stvari.
repeater je vec naveo, da su bash ruski formalisti poput ove gore dvojice navedenih, koji se u neku ruku i smatraju "ochevima" dokumentarca, sasvim jasno dali do znanja da je za njih dokumentarac jedno sredstvo u borbi za ostvarivanje tekovina revolucije - dakle politichki instrument. ko je gledao eisensteinov oktobar, a ima imalo pojma o istoriji ruske revolucije, znace o chemu pricham.

da zakljuchim: dokumentarni film, kao i svi ostali putem odredjenih strategija koje mu stoje na raspolaganju uvijek selektira i strukturira stvarnost (iliti istinu), te samim tim i ne mozhe pretendirati na to da predochava istinu.

shta se mozhe uraditi je postici balans izmedju pruzhenih perspektiva i stavova; gledaocima ukazati upravo na relativnost pojma istine, naprimjer kroz reflekciju uloge kamere i uloge autora (a to je onaj izraelac u bilin my love koji se i ovdje spomenuo uchinio na fantastichan nachin samim tim shto je tematizirao vlastitu ulogu u dogadjajima koje je snimao).

na stranu to shto moore mozhda ima plemenite motive, njegovi dokumentarci jesu propaganda jedne politichke opcije ( bez obzira na to shto je meni ta njegova opcija blizha od one protivnichke )
a ni u njegove plemenite motive nisam bash potpuno ubijedjena: pogotovo u fahrenheit mi je upalo u ochi koliko moore koketira sa americhkim rasizmom naspram arapa (u filmu predstavljenih kroz korumpirane monarhe i porodicu bin ladena), znachi koliko igra na istu kartu patriotizma i koliko se krece u okvirima istih paradigmi kao i njegovi politichki protivnici.

Moore ne iskrivljuje cinjenice toliko da mozes dovoditi u pitanje njegov i integritet njegovog djela mada ima mnogo detalja koje je mozda "naglasio" u odnosu na dio price koji bi relativizirao osnovnu poruku.

Kada se radi o americkoj "sceni" ako si extremno dosljedan ne mozes doci do izrazaja. U nastojanju da prikaze situacije on ponekad izbjegne da postavi bas sve cinjenice na stol ali mi se cini razumljivim - ni njegovi oponenti ne samo da ne ukazuju na sve aspekte nego otvoreno lazu i to nekaznjeno.

Moglo se primijetiti kako stvari bivaju relativizirane od medija cak i one stvari koje su vrlo ocite. Al Goreove film i cinjenice koje prikazuje su na Fox/Bush televiziji postavljene nasuprot tezama da globalne klimatske promjene se u stvari i ne odvijaju i da ne znace ono sto znace. Umjesto dileme "sta da se radi" oni umjetnim putem stvaraju dilemu "ima li globalnog zagrijavanja ili nema".

Moore zna dobro na sta se namjerio i zna da poruka mora biti snazna a vrsta izraza agresivna i u isto vrijeme zanimljiva.

Da je Moore poceo vaditi "dobre strane" zdravstvene zastite u US i probleme koje drzave sa boljom i jeftinijom/besplatnom zastitom imaju - njegov film i njegova poruka ne bi imali toliko snage. Glupa publika bi druge aspekte primila kao protutezu, relativizaciju i izgovor za vladajucu kastu. Zdravstveno osiguranje u Americi je nacionalna sramota i protivno je ideji o slobodi i blagostanju. Canada, Francuska, Britanija, Njemacka imaju osiguranje za njihove gradjane pa im nista ne fali... ni jedan problem kojeg te drzave imaju u vezi sa placanjem osiguranja na moze biti izgovor ali desnicari u US ih zloupotrebljavaju jer su mase hipnotisane i sretne "da ih jos nije nista zabolilo"... Izgleda da je potrebno da 50 posto stanovnistva bude bolesno pa da ukljuce mozak a i tada bi vecina moslila da je besplatno osiguranje stvar socijalizma. Ta rijec je sada sto je bio komunizam 50-ih...

Isto tako Al Gore dobija kritike da globalno zagrijavanje ide njemu na ruku jer ima neki novac u kompaniji koja proizvodi nesto bazirano na cistim izvorima energije. Na taj nacin "evildoers" izvrcu cinjenice pa globalno zagrijavanje zovu "globalnim zagrijavanjem".

koji dokumentarni film koji govori u aktuelnim temama može biti oslobođen ličnih stavova ?

ne kažem da je to dobro, kažem da su i režiseri ljudi, i naravno da imaju mišljenje koje može uticati na njihova djela.

Vjerujem da će pametan gledalac ipak zadržati rezervu prema svemu što vidi i čuje dok ne provjeri više izvora, sasluša drugu stranu i sl.

Kada se iznose velike tvrdnje, potrebno je imati i velike dokaze. A ne da povjerujemo u sve što nam se servira jer se eto podudara sa onim što mi osjećamo, tipa "G.W.Bush je gad pa ovo sigurno mora biti istina", ili recimo onaj polu-igrani i polu-dokumentarni film "Road to Guantanamo", gdje se autor nije potrudio ni da konsultuje drugu stranu čak ni reda radi, tako da moramo vjerovati na riječ trojici talibanskih dobrovoljaca da je bilo baš onako kako oni kažu...

Prema tome, veća doza skepticizma je dobra polazna osnova za gledanje modernih dokumentaraca