Forum Klix.ba

(sastavljanje naslova mi je oduvijek bila najmrzha stvar pri pisanju )

helem, ja bih da podijelim jednu opservaciju od jucher, koja me jako dirnula i natjerala na razmishljanje, pa bih onda da podijelim i ta razmishljanja.

krenula ja na trening jucher, i poshto nije bilo toliko hladno, rekoh prohodacu i sad kako se blizhim centru grada ispred mene ide jedan par.
kad kazhem da "ide", onda se neprecizno izrazhavam: ona je u invalidskim kolicima, a on pored nje. valjda su kolica neka elektrichna, i oni se dok hodaju drzhe za ruke, i smiju se, i svako malo stanu pa se cmoknu... jako lijep prizor, kao i kod svih sretnih parova.
i kako su oni tako jednom stali i malo se duzhe o sebi zabavili ja ih pretichem i primijetim da ona ustvari nema noga.

i tako, pochnem razmishljati o svemu... naprimjer, gdje sam se ja to u tom trenutku zaputila, i koliko je to uopshte vazhno.
vecina nas smo, svako na svoj nachin, podanici kulta tijela, priznavali mi to ili ne. pa se jako brinemo o tome da nam isto ostane u dobroj formi, u dobrom, zdravom stanju (pazhljivi posmatrachi ce uochiti da je rijech wellness odavno zamijenila rijech fitness u leisure industriji), troshimo novac, vrijeme i zhivce da bi maksimalno optimirali izgled, oblik i efikasnost svog tijela...
mozhda u tome i nema nishta loshe, ali ima u tome shto kao drushtvo koje nastoji da bude "zdravo" marginaliziramo one koji ne ispunjavaju te norme. i opet mi po ko zna koji put pade na pamet da je analogija "zdravog organizma" kada se upotrebljava u odnosu na drushtvo isto kao i ona "u zdravom tijelu zdrav duh" ustvari element svih totalitaristichkih diskursa, od mussolinija i hitlera pa do staljina i dalje.

ovo za marginalizaciju vazhi za vecinu drushtava, koliko god zakonodavac u nekim zemljama nastojao da poboljsha pristup javnosti hendikepiranim osobama.
i to postane jasno mozhda tek kod ovakvih stvari: kada vidimo prizor kao onaj koji sam opisala - jer iz same chinjenice da je taj prizor neuobichajen se da zakljuchiti koliko su ovakvi parovi "nevidljivi" - sigurna sam da ih ima, ali ih nazhalost ne vidimo. a ne vidimo ih jer je javno manifestiranje ljubavi izmedju "zdrave" i "nezdrave" osobe josh uvijek tabu tema, mozhda chak i vishe nego izmedju homoseksualnih parova, isto kao shto je i seksualitet osoba sa posebnim potrebama tabu tema..

svjezh primjer (koji me je u kombinaciji sa onom opservacijom od jucher i nagnao da otvorim ovu temu): meni pricha rodica neki dan da se udala kcerka tog i tog... a ja znam da taj chovjek ima dvije kcerke, jednu u invalidskim kolicima (A), i jednu koja se krece nogama (B). i pitam ja "koja od njih dvije se udala?"
i dolazi zaprepashceni i shokirani odgovor "vidi nje, kako to uopshte mozhesh pitati, pa nece valjda A????"

ima tu josh dosta stvari koje bi bile interesantne za promishljanje, pa i razgovor, ako hocete koliko je osobama sa posebnim potrebama uopshte lako naci partnera; koliko je "zdravim" osobama teshko upustiti se u vezu sa nekim sa tjelesnim ogranichenjima, chesto iz razumljivih razloga kao shto je strah od odgovornosti i iskreno priznanje vlastite nespremnosti na takvo shto u drushtvu koje josh uvijek ima problema sa prihvacanjem takve veze, itd. itd.

eto, to bi, izmedju ostalog, bila neka moja razmishljanja ovih dana... bilo bi toga josh za dva foruma al necu sad

@lady, jako jako lijepa tema....procitala sam tvoj post vise nego jednom mislim da to dovoljno govori....

Nisam imuna na predrasude kao ni vecina ljudi....medjutim na ovu temu, mogu reci da sam jako jako zahvalna roditeljima jer su mi dali veliki poklon veoma rano u zivotu...nisu ni oni "imuni", ali su mi jako rano objasnili "teoriju" i posadili korijene koji su kasnije oblikovali moje razmisljanje "da je drugacije i neobicno jako cesto ne samo lijepo nego i izuzetno dragocijeno"....

Djeca imaju obicaj da se rugaju, i znaju biti jako okrutna....u mnogim stvarima konformizam se podrzava, i onda sve ono sto odudara od norme se ismijava uglavnom iz straha koji potice iz nerazumijevanja...E sad vecina roditelja koji sebe smatraju dobrim roditeljima ce reci djeci "nemoj pokazivati prstom na tu tetu, nije fino"....i dijete ce nauciti formu, naucice bonton da nije fino da pokazuje prstom ili da naglas komentarise....ali ce predrasuda ostati tu....

Od negativnih predrasuda, tj onog gledanja s visine, kao i totalnog nerazumjevanja koncepta osoba s posebnim potrebama, meni su jos gore "pozitivne predrasude"....Ljudi koji su prepuni "razumjevanja, suosjecanja" koje se iskazuje opet u nekom pogledu s visine, pogledu koji drugoj osobi vrlo glasno govori "zaloooooooooost, eto sta te jadnog/jadnu spopalo u zivotu, pa cu ja da budem fin i blag prema tebi da ti olaksam".....

Vrlo vrlo slicni stavovi su prema svemu sto je drugacije ili sto se smatra drugacijim....Ne samo onim sto se ocituje fizickim razlikama (one su najlakse jer su najociglednije)....Isto je sa osobama se posebnim emotivnim potrebama (autisticna djeca, down-ov sindrom itd itd), zaostacima u razvoju (jezim se cak i od ove terminologije, i mada obicno jako pazljivo biram rijeci, nekad je u pitanju jednostavno nepostojanje drugih termina)....

a da ne govorimo o stigmama i predrasudama koje prate osobe sa dijagnozama mentalnih oboljenja, ili cak samo postojanje takve dijagnoze u porodici ("nemoj za njega zar ne znas da mu je brat sizofrenicar, djeci ces svojoj 'prenijeti'" - kao da je kuga)....bauk je i sam odlazak/posjeta nekom zdravstvenom radniku koji se bavi mentalnim zdravljem....jer pobogu NORMALNI ljudi nemaju potrebe za tim (cak ni sa 70 godina, i ako su rat prezivjeli, treba da se ponose ako nisu nikad psihologa/psihijatra konsultovali).....

A sto se ljubavi i romanticnog i seksualnog zivota tice, to cu u narednom postu, malo sam se previse zahuktala....dirnula me ova tema

nekako mi ova pjesma lezi ovde RUKE.... svi mozemo krenuti od svojih, od sebe samih, zapitati se o svojim predrasudama, svojim postupcima, svojim percepcijama.....svijet se mjenja "malim rukama"

JEWEL - "Hands"

If I could tell the world just one thing
It would be that we're all OK
And not to worry 'cause worry is wasteful
And useless in times like these

I won't be made useless
I won't be idle with despair
I will gather myself around my faith
For light does the darkness most fear

My hands are small, I know
But they're not yours, they are my own
But they're not yours, they are my own
And I am never broken

Poverty stole your golden shoes
It didn't steal your laughter
And heartache came to visit me
But I knew it wasn't ever after

We'll fight, not out of spite
For someone must stand up for what's right
'Cause where there's a man who has no voice
There ours shall go singing

My hands are small I know
But they're not yours, they are my own
But they're not yours, they are my own
I am never broken

In the end only kindness matters
In the end only kindness matters
I will get down on my knees, and I will pray

My hands are small I know
But they're not yours, they are my own
But they're not yours, they are my own
And I am never broken

My hands are small I know
But they're not yours, they are my own
But they're not yours, they are my own
And I am never broken

We are never broken
We are God's eyes

P.S. i nemojte mi pripisivati nikakve religiozne motive, samo mislim da je jako lijepa pjesma koja odgovara temi

To je lijep primjer borbe za ljubav o kojoj ja otvorih temu. ( koliko se borite za ljubav svog zivota? )

Mislim da su ovakvi primjeri rijetki jer ljudi imaju iskrivljenu sliku o tome sta je u stvari ljubav.

Za neke je ljubav vjencanica i 150 gostiju na svadbi, dobro auto i drzati se za ruku.

A za neke je ljubav upravo ono o cemu mi svi tezimo a niko ne zeli da se prvi ulozi. A bez ulaganja nema ljubavi, ne one prave istinske. Te koja motivise tu zenu i tog covjeka da budu zajedno uprkos onome kako ce

ljudi generalno okarakterisati tu njihovu ljubav, ili cak stavise omalovazavti nju radi toga sto je invalid.

Dusevni, i emotivni hendikep je puno gora stvar a takvih imas na bacanje.

jako lijepa tema... jako topla priča... i rekao bih nešto ali opet pazim da ne upadnem u zamku patetike sa svojim riječima... pa da skratim priču zato.
Moguće je da smo robovi kulta tijela, prikriveni barem, hjteli to prizanti ili ne. Međutim, zovite me ludim romantičarem ako želite, siguran sam da snaga prave ljubavi može nadjačati predrasude kao što je to u uvodnoj priči. Dovoljno je samo mrva pozitivne drskosti i stava "boli me ćošak šta okolina misli" i da ljubav pobijedi.
Od šbbkbb pitanja " da li biste mogli biti sa osobom koju volite ako je ona npr u invalidskim kolicima", mene više škakilja pitanje " da li biste se mogli zaljubiti u takvu osobu". Postoje primjeri koji pokazuju da je i to moguće, i koji nam nekako vrate vjeru u ljudskost, u ono najbolje u nama.
Eto... ukratko

tesko je napisati nesto a da ne zvuci kao patetika, ili jos gore -- kao moralisanje...

ali evo... ne zanemarujuci fizicki aspekt ljubavi, iskreno vjerujem da je ono sto volimo u drugome nije fizicka ljustura vec ono unutar... duh, smisao za humor, bistrina uma, itegritet i postenje... je ono sto se voli...

zar se svi nismo makar jednom zapitali, sta bi se desilo da nam sutra muz/zena ozbiljno obole, ili ostanu hendikepirani recimo u saobracajnoj nesreci ili u ratu kao sto je kod nas bilo masa slucajeva... ne znam za druge -- ali znam da bih ja uvijek prestala voljeti i ostavila lazova, kukavicu i ljigavca pa ma kako da je zdrav i zgodan... a od postenog covjeka sa integritetom, koji me voli i postuje -- nikad se rastala ne bih niti bih imala razloga da ga vise ne volim... pa ne znam u koliko kolica bio i kako izgledao...

lady midnight wrote:(sastavljanje naslova mi je oduvijek bila najmrzha stvar pri pisanju )

helem, ja bih da podijelim jednu opservaciju od jucher, koja me jako dirnula i natjerala na razmishljanje, pa bih onda da podijelim i ta razmishljanja.

krenula ja na trening jucher, i poshto nije bilo toliko hladno, rekoh prohodacu i sad kako se blizhim centru grada ispred mene ide jedan par.
kad kazhem da "ide", onda se neprecizno izrazhavam: ona je u invalidskim kolicima, a on pored nje. valjda su kolica neka elektrichna, i oni se dok hodaju drzhe za ruke, i smiju se, i svako malo stanu pa se cmoknu... jako lijep prizor, kao i kod svih sretnih parova.
i kako su oni tako jednom stali i malo se duzhe o sebi zabavili ja ih pretichem i primijetim da ona ustvari nema noga.

i tako, pochnem razmishljati o svemu... naprimjer, gdje sam se ja to u tom trenutku zaputila, i koliko je to uopshte vazhno.
vecina nas smo, svako na svoj nachin, podanici kulta tijela, priznavali mi to ili ne. pa se jako brinemo o tome da nam isto ostane u dobroj formi, u dobrom, zdravom stanju (pazhljivi posmatrachi ce uochiti da je rijech wellness odavno zamijenila rijech fitness u leisure industriji), troshimo novac, vrijeme i zhivce da bi maksimalno optimirali izgled, oblik i efikasnost svog tijela...
mozhda u tome i nema nishta loshe, ali ima u tome shto kao drushtvo koje nastoji da bude "zdravo" marginaliziramo one koji ne ispunjavaju te norme. i opet mi po ko zna koji put pade na pamet da je analogija "zdravog organizma" kada se upotrebljava u odnosu na drushtvo isto kao i ona "u zdravom tijelu zdrav duh" ustvari element svih totalitaristichkih diskursa, od mussolinija i hitlera pa do staljina i dalje.

ovo za marginalizaciju vazhi za vecinu drushtava, koliko god zakonodavac u nekim zemljama nastojao da poboljsha pristup javnosti hendikepiranim osobama.
i to postane jasno mozhda tek kod ovakvih stvari: kada vidimo prizor kao onaj koji sam opisala - jer iz same chinjenice da je taj prizor neuobichajen se da zakljuchiti koliko su ovakvi parovi "nevidljivi" - sigurna sam da ih ima, ali ih nazhalost ne vidimo. a ne vidimo ih jer je javno manifestiranje ljubavi izmedju "zdrave" i "nezdrave" osobe josh uvijek tabu tema, mozhda chak i vishe nego izmedju homoseksualnih parova, isto kao shto je i seksualitet osoba sa posebnim potrebama tabu tema..

svjezh primjer (koji me je u kombinaciji sa onom opservacijom od jucher i nagnao da otvorim ovu temu): meni pricha rodica neki dan da se udala kcerka tog i tog... a ja znam da taj chovjek ima dvije kcerke, jednu u invalidskim kolicima (A), i jednu koja se krece nogama (B). i pitam ja "koja od njih dvije se udala?"
i dolazi zaprepashceni i shokirani odgovor "vidi nje, kako to uopshte mozhesh pitati, pa nece valjda A????"

ima tu josh dosta stvari koje bi bile interesantne za promishljanje, pa i razgovor, ako hocete koliko je osobama sa posebnim potrebama uopshte lako naci partnera; koliko je "zdravim" osobama teshko upustiti se u vezu sa nekim sa tjelesnim ogranichenjima, chesto iz razumljivih razloga kao shto je strah od odgovornosti i iskreno priznanje vlastite nespremnosti na takvo shto u drushtvu koje josh uvijek ima problema sa prihvacanjem takve veze, itd. itd.

eto, to bi, izmedju ostalog, bila neka moja razmishljanja ovih dana... bilo bi toga josh za dva foruma al necu sad

(ovakve teme tesko moze zapodijenuti osim neko senzibilan poput @lady )
postojanje ovakvih parova uveliko se vraca na kulturu zivljenja naroda ili sredine u kojoj su...
npr. na Istoku sasvim je normalno i nerijetko da vidite takav prizor, invalid sa zdravom osobom, ili zena znacajno visa od muza, ili da je jedno nezgrapnih tjelesnih mjera u odnosu na drugo, ili jedno izezetno lijepo a drugo, opet, sasvim suprotno... vidite kako se (ponkekad i nenormalne) krajnosti mogu sloziti da harmonicno zive i da se raduju... i, zanimljivo je i indikativno, ti ljudi, kada komunicirate s njima, bez obzira o cemu se radilo, uglavnom vas gledaju u oci...
i zanimljivo je jos nesto, oni uopce nemaju adekvatnu rijec kojom bi preveli onos to je kod nas velika bol - kompleks. u nekoliko godina moga zivota i u konverzaciji sa mnogim i razlcitim ljudima, nikada nisam cuo da je neko rekao: imam ili ima kompleks... a kad pomislim samo komplekse koje su nama nabijali u srednjoj ili na faxu ... zato kazem, kultura zivljenja

nemam predrasuda nikakvih naspram "drugacijih"... cak sta vise, u porodici se jedna rodica zabavlja sa jednim, koji nema jedan dio noge... nama je to sasvim normalna stvar, da on u nekom momentu, skine svoju protezu... kao sto anais rece, sve je to do odgoja...

anais_nin wrote:Od negativnih predrasuda, tj onog gledanja s visine, kao i totalnog nerazumjevanja koncepta osoba s posebnim potrebama, meni su jos gore "pozitivne predrasude"....Ljudi koji su prepuni "razumjevanja, suosjecanja" koje se iskazuje opet u nekom pogledu s visine, pogledu koji drugoj osobi vrlo glasno govori "zaloooooooooost, eto sta te jadnog/jadnu spopalo u zivotu, pa cu ja da budem fin i blag prema tebi da ti olaksam".....

bas tako ..pravo super scena iz serije ed je bila kad onaj ludak iz kuglane kaze onome u kolicima:
-nemoj se zavaravati, nikad neces biti sa takvom jednom curom kao sto je ona (neka)
-jeli, a zasto?
-zato sto si idiot ...

ugl igrom slucaja blizak rodjak mi ima cerebralnu paralizu ... ali kad dodjem kod njega u posjetu uvijek se otvoreno zaebavamo na racun njegove bolesti, on cak vise od mene ..i sam mi je rekao da je veoma zahvalan na takvom tretmanu, sto ga ne sazaljevam, sto nisam sav fin i izvjestacen ...