#1 Duhovi Sarajeva
Posted: 19/11/2007 14:57
Nakon dve godine ponovo sam bio malo u Sarajevu. Kad sam stigao došlo mi je da onako, bezveze, prošetam malo džadama grada, jer me lepe uspomene vežu, a nekako sam oduvek voleo grad. Čak sam bio u fazonu, pre nekoliko godina, da odselim tamo, nađem posao i postanem i sam Sarajlija.
Reći će mnogi da sam dosadio sam pričama o Bosni, Sarajevu...ali volim tu zemlju, kako god je neki gledali. Zato, ko ima strpljenja neka se pripremi na jedan duži post koji ću da nastavim sa jednom vešću iz banjalučkih Nezavisnih novin:
Jubilej obilježen partizanskim pjesmama
D. Muminović 17.11.2007 20:28
SARAJEVO - Vožnjom svečanim vozom od Šamca do Sarajeva obilježeno je juče 60 godina izgradnje omladinske pruge Šamac - Sarajevo.
Glavna ceremonija održana je na željezničkoj stanici u Sarajevu, na kojoj je jučer popodne dočekan svečani voz. Obilježavanju ovog jubileja prisustvovali su mnogi građani, učesnici u izgradnji pruge, predstavnici željeznica i političari predvođeni predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem.
Željeznička pruga ukupne dužine 240 kilometara izgrađena je od aprila do sredine oktobra 1947. godine. Izgradnja, u okviru koje je postavljeno ukupno 320 kilometara kolosijeka, prokopano tunela u dužini od 2,2 kilometra, te izgrađeno 17 mostova, i danas se vodi kao svjetski rekord u građenju.
Najveći dio tereta izgradnje ove pruge na svojim plećima iznijelo je više od 211.000 omladinaca iz bivše Jugoslavije i gotovo 6.000 omladinaca iz cijelog svijeta. Tokom izgradnje poginula je omladinka Jelena, po kojoj je željeznička stanica u Nemiloj kod Zenice kasnije dobila ime.
"To su bila vremena. Radilo se samo za krišku hljeba i čašu vode. Ujutru kreneš i cijeli dan u one tačke tovariš zemlju i istresaš na nasip. Ponesem zastavu i počnem pjesmu i krenemo u rad", kazala je jučer Zilha Hasanbegović, udarnica, koja je u vrijeme izgradnje pruge imala 17 godina.
Ona smatra da današnja omladina nije loša, ali je nema ko organizovati.
"Mi nismo išli po kafićima. A drugačije je i vrijeme bilo. Nisu se ljudi izdvajali po nacijama i vjeri ", rekla je Zilha, jedna od 40.000 omladinki koje su učestvovale u izgradnji pruge.
Na peronu željezničke stanice u Sarajevu, na kojem su jučer odjekivale partizanske pjesme, mnogi udarnici su svojim unucima pričali o događajima sa gradnje. Brojni nisu mogli savladati emocije, a prilikom zaustavljanja svečanog voza u Zenici, većina putnika je plakala sjećajući se starih vremena.
"Prije smo uz pjesmu bili spremni mjesecima na teški rad da izgradimo prugu, a danas ni kućni savjet ne može da organizuje djecu da snijeg ispred haustora počiste", rekao je Fadil, jedan od udarnika koji je svečani voz u Sarajevu jučer dočekao sa svojim unukom.
Na peronu u Sarajevu bilo je i udarnika sa slikama Josipa Broza Tita, a predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića oslovljavali su sa "druže Željko".
Komšić je izgradnju pruge Šamac - Sarajevo ocijenio "veličanstvenim djelom od povijesnog značaja za Bosnu i Hercegovinu".
"Svi su tada shvatili težinu situacije u kojoj se nalazila zemlja. Znali su da se samo radom iz zaostalosti može izaći na put razvoja", rekao je Željko Komšić.
Apelovao je na sve u BiH da se okrenu budućnosti, koristeći iskustva generacije koja je izgradila prugu Šamac - Sarajevo.
Pre dve godine, boravio sam u Sarajevu skoro mesec dana. Istraživao sam kako funkcioniše, živi grad 10 godina posle Dejtona. Istraživao sam i lokalne kafane, čevabžinice, ašdžinice...a istražio sam kako izgleda voziti se BiH prugama. Nakon boravka u Sarajevu odlučio sam da odem u Banja Luku na koji dan, pre povratka u Beograd. Moj radoznali duh me uputio na železničku stanicu. Do Doboja je kompozicija voza bila federacijska. Dakle, kondukteri, lokomotiva, pa čak i struja kojom se voz napajao. U Doboju je bila stanka oko sat vremena, jer je kontrolu nad vozom preuzela Železnica Srpske.
Iz takve perspektive vest o obeležavanju 60 godina pruge Šamac- Sarajevo mi izgleda još nadrealnije. Mislim da je Sarajevo jedini grad koji obeležava slične poduhvate, jer ih se većina srami. Ko je sagradio Novi Beograd nego isti ti udarnici? Niko im nikada neće reći – hvala.
Sarajlije su jedini koji redovno daju osmrtnice Titu, koji prosto nagrnu na njego spomenik koji još uvek stoji ispred nekadašnje kasarne Maršal Tito, a čiji jedan deo danas zauzima EUFOR. Simbolično, zar ne?
Nostalgičarsko Sarajevo ipak nije svakodnevna pojava. Ono živi u nekoj zavetrini, iza monstruozne politike koju vode tamošnji političari.
Mnogi me pitaju, odnosno parafraziraju pesmu Dine Merlina – Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo? E, kad sam već upotrebio ijekavicu, onda ću to da činim do kraja ovog posta. Dakle, od sad’ pa na dalje i ubuduće...
Uvijek im odgovorim da Sarajevo jest’ gdje je nekad bilo, samo pitanje je – Dal’ je Sarajevo kakvo je nekad bilo? Odgovor je negativan, ali to isto može da se kaže i za Beograd, Novi Sad...Ipak, imam teoriju i zaista verujem u nju da je duh grada neuništiv. O duhu Sarajeva, odnosno o duhovima govori i film “Duhovi Sarajeva” koji, na žalost, nisam imao prilike da sačekam. Evo i kratkog sinopsisa sa njihovog sajta http://www.duhovisarajeva.co.ba:
Pik i Tref kojeg sanjaju da obnove žičaru na Bistriku koja je u ratu srušena i kao da će obnavljanjem žičare oživjeti i svoje djetinjstvo i mnoga druga djetinjstva. Žičaru čuva Admiral a u njoj svoju vječnu igru igraju Duhovi Sarajeva.
U živote Pika i Trefa ulazi Anđeo u ženskom obliku, to je studentica iz Splita Olja. Ali da Anđeli imaju i skrivene namjere vidjećemo to kroz sudbinu Pika i Trefa.
Film o ljubavi, prijateljstvu, o lijepom Sarajevu... film koji nam je nedostajao...
Prije nego nastavim i prije nego odete na sajt, pogodite ko glumi Anđela iz Splita:)))
Duhovi moga Sarajeva su Nadrealisti, Z. Pušenje, ali o njima be vrijedi pisati, jer se njihova sudbina ne razlikuje od sudbine mnogih Sarajlija, a i svih nas. Slično je i sa Željom, a evo nekako njegovu tužnu sudbinu dijeli i Ivica Osim koji je nedavno doživio moždani udar i koji je u poprilično lošem stanju. Sjećam se Željine utakmice na Grbavici sa Videotonom i polufinala Kupa UEFA. Osim je na nedavnoj utakmici reprezentacije Japana napustio klupu i otšao u svlačionicu, jer nije mogao da gleda tekmu. A kad su ga pitali zašto je to uradio rekao je sledeće:
- Ne želim da umrem na klupi i u Japanu. Ako ću već da umrem oću da umrem u svom Sarajevu.
Ukoliko se uskoro ne oporavi, bojim se da je i to vrijeme došlo. Još jedan duh grada se vraća.
Htio sam ovdje da ubacim i ćevape, koji su kod Želje i dalje najbolji na svijetu, htio sam da opišem i grad, koji i dalje nosi dubole ožiljke četverogodišnje agonije, ali to prepuštam fotografijama.
Ipak, prije nego i to probam da postavim, moram da opišem jedan događaj koji opet govori da duh grada i dalje živi. Iako nikad nisam nešto slušao niti voleo Tošeta Makedonca, cijenim njegovu dobrodušnost. Nakon koncerta u Skenderiji, sav novac je dao za renoviranje sarajevskog Doma mladih, mjesta koje su proslavili Indexi, Pušenje...a koje je za vrijeme rata bilo gotovo razrušeno. Nakon smrti, Sarajlije su se okupile ispred Doma i organizovali sakupljanje peticije sa željom da se Dom nazove Tošetovim imenom. Bojim se da će i ta inicijativa, iako potpisana sa nekoliko desetina hiljada ljudi, propasti zbog posranih političkih igara i interesa.
Kad sam stigao, bilo je hladno. Slijedeći dan sačekalo me sunce koje me grlilo, smješkalo se i pozivalo me u svaki ćošak grada. Slijedeći dan bio je potpuno suprotan – kišurina, potop, a uveče i snijeg.
Ujutru ga je već bilo pola metra. Dok sam ulazio u autobus i napuštao grad, a bilo je 6 sati izjutra, osvrtao sam se oko sebe i provirivao kroz prozor jer mi se učinilo da mi duhovi mašu, onako pravo tužni što sam kratko bio, sa pitanjem na ustima – kada ću ponovo doći. A možda sam to samo bio ja u odrazu stakla?
Reći će mnogi da sam dosadio sam pričama o Bosni, Sarajevu...ali volim tu zemlju, kako god je neki gledali. Zato, ko ima strpljenja neka se pripremi na jedan duži post koji ću da nastavim sa jednom vešću iz banjalučkih Nezavisnih novin:
Jubilej obilježen partizanskim pjesmama
D. Muminović 17.11.2007 20:28
SARAJEVO - Vožnjom svečanim vozom od Šamca do Sarajeva obilježeno je juče 60 godina izgradnje omladinske pruge Šamac - Sarajevo.
Glavna ceremonija održana je na željezničkoj stanici u Sarajevu, na kojoj je jučer popodne dočekan svečani voz. Obilježavanju ovog jubileja prisustvovali su mnogi građani, učesnici u izgradnji pruge, predstavnici željeznica i političari predvođeni predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem.
Željeznička pruga ukupne dužine 240 kilometara izgrađena je od aprila do sredine oktobra 1947. godine. Izgradnja, u okviru koje je postavljeno ukupno 320 kilometara kolosijeka, prokopano tunela u dužini od 2,2 kilometra, te izgrađeno 17 mostova, i danas se vodi kao svjetski rekord u građenju.
Najveći dio tereta izgradnje ove pruge na svojim plećima iznijelo je više od 211.000 omladinaca iz bivše Jugoslavije i gotovo 6.000 omladinaca iz cijelog svijeta. Tokom izgradnje poginula je omladinka Jelena, po kojoj je željeznička stanica u Nemiloj kod Zenice kasnije dobila ime.
"To su bila vremena. Radilo se samo za krišku hljeba i čašu vode. Ujutru kreneš i cijeli dan u one tačke tovariš zemlju i istresaš na nasip. Ponesem zastavu i počnem pjesmu i krenemo u rad", kazala je jučer Zilha Hasanbegović, udarnica, koja je u vrijeme izgradnje pruge imala 17 godina.
Ona smatra da današnja omladina nije loša, ali je nema ko organizovati.
"Mi nismo išli po kafićima. A drugačije je i vrijeme bilo. Nisu se ljudi izdvajali po nacijama i vjeri ", rekla je Zilha, jedna od 40.000 omladinki koje su učestvovale u izgradnji pruge.
Na peronu željezničke stanice u Sarajevu, na kojem su jučer odjekivale partizanske pjesme, mnogi udarnici su svojim unucima pričali o događajima sa gradnje. Brojni nisu mogli savladati emocije, a prilikom zaustavljanja svečanog voza u Zenici, većina putnika je plakala sjećajući se starih vremena.
"Prije smo uz pjesmu bili spremni mjesecima na teški rad da izgradimo prugu, a danas ni kućni savjet ne može da organizuje djecu da snijeg ispred haustora počiste", rekao je Fadil, jedan od udarnika koji je svečani voz u Sarajevu jučer dočekao sa svojim unukom.
Na peronu u Sarajevu bilo je i udarnika sa slikama Josipa Broza Tita, a predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića oslovljavali su sa "druže Željko".
Komšić je izgradnju pruge Šamac - Sarajevo ocijenio "veličanstvenim djelom od povijesnog značaja za Bosnu i Hercegovinu".
"Svi su tada shvatili težinu situacije u kojoj se nalazila zemlja. Znali su da se samo radom iz zaostalosti može izaći na put razvoja", rekao je Željko Komšić.
Apelovao je na sve u BiH da se okrenu budućnosti, koristeći iskustva generacije koja je izgradila prugu Šamac - Sarajevo.
Pre dve godine, boravio sam u Sarajevu skoro mesec dana. Istraživao sam kako funkcioniše, živi grad 10 godina posle Dejtona. Istraživao sam i lokalne kafane, čevabžinice, ašdžinice...a istražio sam kako izgleda voziti se BiH prugama. Nakon boravka u Sarajevu odlučio sam da odem u Banja Luku na koji dan, pre povratka u Beograd. Moj radoznali duh me uputio na železničku stanicu. Do Doboja je kompozicija voza bila federacijska. Dakle, kondukteri, lokomotiva, pa čak i struja kojom se voz napajao. U Doboju je bila stanka oko sat vremena, jer je kontrolu nad vozom preuzela Železnica Srpske.
Iz takve perspektive vest o obeležavanju 60 godina pruge Šamac- Sarajevo mi izgleda još nadrealnije. Mislim da je Sarajevo jedini grad koji obeležava slične poduhvate, jer ih se većina srami. Ko je sagradio Novi Beograd nego isti ti udarnici? Niko im nikada neće reći – hvala.
Sarajlije su jedini koji redovno daju osmrtnice Titu, koji prosto nagrnu na njego spomenik koji još uvek stoji ispred nekadašnje kasarne Maršal Tito, a čiji jedan deo danas zauzima EUFOR. Simbolično, zar ne?
Nostalgičarsko Sarajevo ipak nije svakodnevna pojava. Ono živi u nekoj zavetrini, iza monstruozne politike koju vode tamošnji političari.
Mnogi me pitaju, odnosno parafraziraju pesmu Dine Merlina – Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo? E, kad sam već upotrebio ijekavicu, onda ću to da činim do kraja ovog posta. Dakle, od sad’ pa na dalje i ubuduće...
Uvijek im odgovorim da Sarajevo jest’ gdje je nekad bilo, samo pitanje je – Dal’ je Sarajevo kakvo je nekad bilo? Odgovor je negativan, ali to isto može da se kaže i za Beograd, Novi Sad...Ipak, imam teoriju i zaista verujem u nju da je duh grada neuništiv. O duhu Sarajeva, odnosno o duhovima govori i film “Duhovi Sarajeva” koji, na žalost, nisam imao prilike da sačekam. Evo i kratkog sinopsisa sa njihovog sajta http://www.duhovisarajeva.co.ba:
Pik i Tref kojeg sanjaju da obnove žičaru na Bistriku koja je u ratu srušena i kao da će obnavljanjem žičare oživjeti i svoje djetinjstvo i mnoga druga djetinjstva. Žičaru čuva Admiral a u njoj svoju vječnu igru igraju Duhovi Sarajeva.
U živote Pika i Trefa ulazi Anđeo u ženskom obliku, to je studentica iz Splita Olja. Ali da Anđeli imaju i skrivene namjere vidjećemo to kroz sudbinu Pika i Trefa.
Film o ljubavi, prijateljstvu, o lijepom Sarajevu... film koji nam je nedostajao...
Prije nego nastavim i prije nego odete na sajt, pogodite ko glumi Anđela iz Splita:)))
Duhovi moga Sarajeva su Nadrealisti, Z. Pušenje, ali o njima be vrijedi pisati, jer se njihova sudbina ne razlikuje od sudbine mnogih Sarajlija, a i svih nas. Slično je i sa Željom, a evo nekako njegovu tužnu sudbinu dijeli i Ivica Osim koji je nedavno doživio moždani udar i koji je u poprilično lošem stanju. Sjećam se Željine utakmice na Grbavici sa Videotonom i polufinala Kupa UEFA. Osim je na nedavnoj utakmici reprezentacije Japana napustio klupu i otšao u svlačionicu, jer nije mogao da gleda tekmu. A kad su ga pitali zašto je to uradio rekao je sledeće:
- Ne želim da umrem na klupi i u Japanu. Ako ću već da umrem oću da umrem u svom Sarajevu.
Ukoliko se uskoro ne oporavi, bojim se da je i to vrijeme došlo. Još jedan duh grada se vraća.
Htio sam ovdje da ubacim i ćevape, koji su kod Želje i dalje najbolji na svijetu, htio sam da opišem i grad, koji i dalje nosi dubole ožiljke četverogodišnje agonije, ali to prepuštam fotografijama.
Ipak, prije nego i to probam da postavim, moram da opišem jedan događaj koji opet govori da duh grada i dalje živi. Iako nikad nisam nešto slušao niti voleo Tošeta Makedonca, cijenim njegovu dobrodušnost. Nakon koncerta u Skenderiji, sav novac je dao za renoviranje sarajevskog Doma mladih, mjesta koje su proslavili Indexi, Pušenje...a koje je za vrijeme rata bilo gotovo razrušeno. Nakon smrti, Sarajlije su se okupile ispred Doma i organizovali sakupljanje peticije sa željom da se Dom nazove Tošetovim imenom. Bojim se da će i ta inicijativa, iako potpisana sa nekoliko desetina hiljada ljudi, propasti zbog posranih političkih igara i interesa.
Kad sam stigao, bilo je hladno. Slijedeći dan sačekalo me sunce koje me grlilo, smješkalo se i pozivalo me u svaki ćošak grada. Slijedeći dan bio je potpuno suprotan – kišurina, potop, a uveče i snijeg.
Ujutru ga je već bilo pola metra. Dok sam ulazio u autobus i napuštao grad, a bilo je 6 sati izjutra, osvrtao sam se oko sebe i provirivao kroz prozor jer mi se učinilo da mi duhovi mašu, onako pravo tužni što sam kratko bio, sa pitanjem na ustima – kada ću ponovo doći. A možda sam to samo bio ja u odrazu stakla?
Nekima su "prave" Sarajlije samo ako im je dedin dedo sa Vratnika....i to 15 generacija unazad 
