#1 Put do mitomanije popločan je zabludama...
Posted: 14/11/2007 19:07
Priča 1: reinterpretacija ”kulturnog đogađaja” ili piramida na Kovačima
Piše: SAMIR ŠESTAN
Četvrta godišnjica od smrti "prvog predsjednika Bosne i Hercegovine"
obilježena je otvaranjem muzeja u njegovu čast i izdavanjem foto-
monografije "Alija Izetbegović". Opštoj atmosferi malograđanske (i
maloumne) patetike i klasičnog idiotizma svoj su prilog dali i neki od
ponajboljih medija i novinara što ih imamo, fokusirajući oštricu svoje kritike,
ovim povodom, na potpuno besmisleno pitanje izostavljanja fotografija
gomile ljudi relevantnih u razdoblju koje obrađuje monografija te iz
izložbene postavke tzv. muzeja.
Svojevrsni staljinistički manir krojenja prošlosti makazama, kojim se iz
blizine Oca i Sina Svetog uklanjaju svi nacionalno i politički nepodobni može
biti zanimljiv kao ilustracija stanja svijesti u kojoj se nalaze nasljednici
Velikog Vođe (te, kao svojevrsno upozorenje, šta nas sa takvima čeka u
jednoj od mogućih verzija budućnosti) ili kao dokaz da je Vođa živ i nakon
smrti i da nastavlja sa svojim karikaturalnim ispadima – od Djeda Mraza,
preko zavirivanja u tuđe gaće (slanja lidera opozicije lokalnom berbi na
obrezivanje) i bavljenja svodništvom (proglašavanja novinara
prostitutkama) pa do, evo, aktuelnih, posthumnih, mađioničarskih trikova
"sad ga vidiš – sad ga ne vidiš" tipa.
No, ono što je zaista bitno u toj priči nije izostavljanje zaslužnih i "zaslužnih"
sa spiska (i iz Vođinog foto-okruženja), nije ta posthumna borba za mjesto
do Prvoga, i sve te gluposti, sporna je sama suština, šuma, koju
hendikepirani gledaoci ne vide od drveća, sporna je sama ideja da se Vođi
diže muzej koji za cilj ima njegovo veličanje. Glorifikaciju jedne od
najodgovornijih ličnosti za užas koji nam se i dan-danas dešava.
Sam koncept, ideja s kojom se pristupilo stvaranju muzeja je bogohulna. I u
bukvalnom (religioznom) smislu (koji autora ovog teksta ne interesuje, ali
bi navodne vjernike koji iza svega stoje, trebalo) i u prenesenom značenju,
koje podrazumijeva nevjerovatnu manipulaciju, akutnu amneziju i talenat
za glupost, koji su potrebni da bi se Alija Izetbegović proglasio "simbolom
naše plemenite borbe za multietničku Bosnu i Hercegovinu", a muzej koji u
sebi ne sadrži nikakve podatke o Vođinoj naklonosti prema mudžahedinima
i domaćim kriminalcima i zločincima, o protjerivanju nebošnjaka iz Armije
Republike Bosne i Hercegovine i njenoj islamizaciji i transformaciji iz
legitimne oružane sile jedne države u stranačku i vjersku miliciju po uzoru
na bliskoistočne, o trgovini ljudima i teritorijama, o ponudi Srebreničanima
zamjene za Vogošću, o pritiscima na nezavisne medije, o milijardama
dolara pomoći poslatih Bosni i Hercegovini a koji su završili na privatnim
računima, o sklonosti "minder politici", tj. rušenju institucija i zaobilaženju
demokratskih procedura, o odgovornosti za korupciju i kriminal u najužem
okruženju, političkim gafovima i promašajima, kaoaliranju sa zločincima,
odbijanju Holbrukove ponude da se ukine SDS, priznanju Republike Srpske,
odgovornosti za sve neprocesuirane ratne zločine počinjene na teritoriji i od
jedinica koje je kontrolirao, izgradnji kulta ličnosti... taj i takav muzej,
dakle, koji ne govori o najznačajnijim činjenicima i posljedicama vladavine
te ličnosti i vremena koje je obilježio, proglasiti – muzejem istine(???).
Na žalost, ovaj "muzej" nije stvoren da bi "javnost saznala kakav je On
stvarno bio", kako reče jedan od utemeljitelja (a što bi, da tako jeste,
definitivno opravdalo njegovo otvaranje), nego je stvoren radi daljnjeg
održavanja i širenja kulta ličnosti, kojem, da bi tragedija bila veća,
doprinose ne samo vođini sljedbenici, nego svi oni koji, i dan danas,
komformistički, pristaju na šizofrenu priču o Političaru i Čovjeku i druge
propagandne nebuloze, umjesto da prihvate svoj dio odgovornosti da se
masi ispranog mozga pljune neprijatna istina u lice i pomogne joj se da
konačno progleda, makar to sa sobom nosilo opasnost da se postane
žrtvom grčevitog odbijanja vjerovanja vlastitim očima, nakon desetljeća
slijeđenja vođinog sljepačkog štapa.
A održanju tog kulta doprinose i novinari koji prave skandal oko činjenice da
fotografija pojedinih ljudi, značajnih za noviju istoriju BiH, nema u
monografiji i u izložbenoj postavci muzeja posvećenog Aliji Izetbegoviću, u
smislu da su oni zaslužili da se nađu na tom mjestu, uz Vođu (ne shvatajući
da je to ugao gledanja kojim se ne dovodi u pitanje osnovni problem –
veličanje Vođe i koji, da bi stvar bila tragičnija, tom veličanju, svjesno ili ne,
nebitno je, služi i podstiče ga) umjesto da čitavu stvar prokomentarišu kao
sretnu okolnost po svakog izostavljenog, vrijednu čašćenja i autora
izložbene postavke i monografije i svih koji se nađu u kafani u tom
trenutku. A da idiotskom proglase samu ideju pravljenja muzeja-mauzoleja
jednom katastrofalnom političaru (oko čega se gotovo svi slažu) i - ništa
boljem čovjeku! (Mada je u međuvremenu zaboravljeno da je tezu o Lošem
Političaru i Dobrom Čovjeku smislio domaći intelektualni kukavički i
komformistički duh, u svrhu ispunjenja vjekovne želje ovih prostora – da se
jebeš a da ti ne uđe. Tj. za potrebe upućivanja kritike očigledno
katastrofalnoj politici, ali s uvlakačkim otklonom koji će te poštediti
mogućih posljedica. Pa je zbog mehanizma "dovoljno puta ponovljena laž..."
ta šizofrena teorija u međuvremenu postala nekritički prihvaćena istina, a
da niko nije odgovorio na pitanje: kako je moguće biti dobar čovjek, a da
ne odstupite kad postane evidentno da ste loš političar i da se taj vaš
nedostatak naplaćuje u ljudskim životima i sudbini naroda i države?).
Organizatore, da dodamo još jednu crticu na savjest medijima i tzv.
intelektualnoj javnosti, niko nije našao za shodno da upozori da se ono što
oni zovu razjedinjenošću naroda u normalnom svijetu zove demokratijom i
poželjan je oblik organizacije društva, a da njihovo prizivanje jedinstva
naroda, kroz formu slijeđenja Vođe i vjerovanja njegovoj viziji i "mudrosti",
pripada totalitarnom, fašisoidnom konceptu, koji i jeste uzrok sveg zla koje
se desilo ovom prostoru.
O odvratnom, mazohističkom, samoponižavajućem ponavljanju gluposti "da
nije bilo Alije Izetbegovića, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine" (kojoj oni koji
je šire akcentiraju stranog autora, ne shvatajući da je to jedna od
budalaština koju strane diplomate imaju uvijek spremne za susrete sa
primitivnim zajednicama koje su se spremne hvaliti onim čega se normalan
svijet stidi) da ne govorimo. Spomenimo samo još cinizam da je jedan od
prvih 7 primjeraka monografije dobio general koji, zahvaljujući “mudroj”
politici Velikog Vođe i svojoj slijepoj odanosti istom, danas odgovara za
ratne zločine. A da je Haris Silajdžić, bezobrazan, apsurdan i bez
elementarnog kontakta sa stvarnošću kakav jeste, na otvaranju muzeja
izjavio da "oni koji su branili BiH danas mogu ići uzdignute glave" (što je
uporedivo samo samo sa onom svojevremenom Bičakčićevom budalaštinom
da su vojne devizne knjižice, pripadnika Armije RBiH najvrednije platežno
sredstvo u zemlji).
I za kraj (ovog dijela teksta) mala nedoumica: shvatam osjećaje i potrebu
za patetikom u ovakvim situacijama, ali – zar se mora biti baš idiot. U
stvari, razmislite i sami: "Ova muzejska postavka može pomoći procesu
pomirenja na ovim prostorima".
Jah! A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.
Piše: SAMIR ŠESTAN
Četvrta godišnjica od smrti "prvog predsjednika Bosne i Hercegovine"
obilježena je otvaranjem muzeja u njegovu čast i izdavanjem foto-
monografije "Alija Izetbegović". Opštoj atmosferi malograđanske (i
maloumne) patetike i klasičnog idiotizma svoj su prilog dali i neki od
ponajboljih medija i novinara što ih imamo, fokusirajući oštricu svoje kritike,
ovim povodom, na potpuno besmisleno pitanje izostavljanja fotografija
gomile ljudi relevantnih u razdoblju koje obrađuje monografija te iz
izložbene postavke tzv. muzeja.
Svojevrsni staljinistički manir krojenja prošlosti makazama, kojim se iz
blizine Oca i Sina Svetog uklanjaju svi nacionalno i politički nepodobni može
biti zanimljiv kao ilustracija stanja svijesti u kojoj se nalaze nasljednici
Velikog Vođe (te, kao svojevrsno upozorenje, šta nas sa takvima čeka u
jednoj od mogućih verzija budućnosti) ili kao dokaz da je Vođa živ i nakon
smrti i da nastavlja sa svojim karikaturalnim ispadima – od Djeda Mraza,
preko zavirivanja u tuđe gaće (slanja lidera opozicije lokalnom berbi na
obrezivanje) i bavljenja svodništvom (proglašavanja novinara
prostitutkama) pa do, evo, aktuelnih, posthumnih, mađioničarskih trikova
"sad ga vidiš – sad ga ne vidiš" tipa.
No, ono što je zaista bitno u toj priči nije izostavljanje zaslužnih i "zaslužnih"
sa spiska (i iz Vođinog foto-okruženja), nije ta posthumna borba za mjesto
do Prvoga, i sve te gluposti, sporna je sama suština, šuma, koju
hendikepirani gledaoci ne vide od drveća, sporna je sama ideja da se Vođi
diže muzej koji za cilj ima njegovo veličanje. Glorifikaciju jedne od
najodgovornijih ličnosti za užas koji nam se i dan-danas dešava.
Sam koncept, ideja s kojom se pristupilo stvaranju muzeja je bogohulna. I u
bukvalnom (religioznom) smislu (koji autora ovog teksta ne interesuje, ali
bi navodne vjernike koji iza svega stoje, trebalo) i u prenesenom značenju,
koje podrazumijeva nevjerovatnu manipulaciju, akutnu amneziju i talenat
za glupost, koji su potrebni da bi se Alija Izetbegović proglasio "simbolom
naše plemenite borbe za multietničku Bosnu i Hercegovinu", a muzej koji u
sebi ne sadrži nikakve podatke o Vođinoj naklonosti prema mudžahedinima
i domaćim kriminalcima i zločincima, o protjerivanju nebošnjaka iz Armije
Republike Bosne i Hercegovine i njenoj islamizaciji i transformaciji iz
legitimne oružane sile jedne države u stranačku i vjersku miliciju po uzoru
na bliskoistočne, o trgovini ljudima i teritorijama, o ponudi Srebreničanima
zamjene za Vogošću, o pritiscima na nezavisne medije, o milijardama
dolara pomoći poslatih Bosni i Hercegovini a koji su završili na privatnim
računima, o sklonosti "minder politici", tj. rušenju institucija i zaobilaženju
demokratskih procedura, o odgovornosti za korupciju i kriminal u najužem
okruženju, političkim gafovima i promašajima, kaoaliranju sa zločincima,
odbijanju Holbrukove ponude da se ukine SDS, priznanju Republike Srpske,
odgovornosti za sve neprocesuirane ratne zločine počinjene na teritoriji i od
jedinica koje je kontrolirao, izgradnji kulta ličnosti... taj i takav muzej,
dakle, koji ne govori o najznačajnijim činjenicima i posljedicama vladavine
te ličnosti i vremena koje je obilježio, proglasiti – muzejem istine(???).
Na žalost, ovaj "muzej" nije stvoren da bi "javnost saznala kakav je On
stvarno bio", kako reče jedan od utemeljitelja (a što bi, da tako jeste,
definitivno opravdalo njegovo otvaranje), nego je stvoren radi daljnjeg
održavanja i širenja kulta ličnosti, kojem, da bi tragedija bila veća,
doprinose ne samo vođini sljedbenici, nego svi oni koji, i dan danas,
komformistički, pristaju na šizofrenu priču o Političaru i Čovjeku i druge
propagandne nebuloze, umjesto da prihvate svoj dio odgovornosti da se
masi ispranog mozga pljune neprijatna istina u lice i pomogne joj se da
konačno progleda, makar to sa sobom nosilo opasnost da se postane
žrtvom grčevitog odbijanja vjerovanja vlastitim očima, nakon desetljeća
slijeđenja vođinog sljepačkog štapa.
A održanju tog kulta doprinose i novinari koji prave skandal oko činjenice da
fotografija pojedinih ljudi, značajnih za noviju istoriju BiH, nema u
monografiji i u izložbenoj postavci muzeja posvećenog Aliji Izetbegoviću, u
smislu da su oni zaslužili da se nađu na tom mjestu, uz Vođu (ne shvatajući
da je to ugao gledanja kojim se ne dovodi u pitanje osnovni problem –
veličanje Vođe i koji, da bi stvar bila tragičnija, tom veličanju, svjesno ili ne,
nebitno je, služi i podstiče ga) umjesto da čitavu stvar prokomentarišu kao
sretnu okolnost po svakog izostavljenog, vrijednu čašćenja i autora
izložbene postavke i monografije i svih koji se nađu u kafani u tom
trenutku. A da idiotskom proglase samu ideju pravljenja muzeja-mauzoleja
jednom katastrofalnom političaru (oko čega se gotovo svi slažu) i - ništa
boljem čovjeku! (Mada je u međuvremenu zaboravljeno da je tezu o Lošem
Političaru i Dobrom Čovjeku smislio domaći intelektualni kukavički i
komformistički duh, u svrhu ispunjenja vjekovne želje ovih prostora – da se
jebeš a da ti ne uđe. Tj. za potrebe upućivanja kritike očigledno
katastrofalnoj politici, ali s uvlakačkim otklonom koji će te poštediti
mogućih posljedica. Pa je zbog mehanizma "dovoljno puta ponovljena laž..."
ta šizofrena teorija u međuvremenu postala nekritički prihvaćena istina, a
da niko nije odgovorio na pitanje: kako je moguće biti dobar čovjek, a da
ne odstupite kad postane evidentno da ste loš političar i da se taj vaš
nedostatak naplaćuje u ljudskim životima i sudbini naroda i države?).
Organizatore, da dodamo još jednu crticu na savjest medijima i tzv.
intelektualnoj javnosti, niko nije našao za shodno da upozori da se ono što
oni zovu razjedinjenošću naroda u normalnom svijetu zove demokratijom i
poželjan je oblik organizacije društva, a da njihovo prizivanje jedinstva
naroda, kroz formu slijeđenja Vođe i vjerovanja njegovoj viziji i "mudrosti",
pripada totalitarnom, fašisoidnom konceptu, koji i jeste uzrok sveg zla koje
se desilo ovom prostoru.
O odvratnom, mazohističkom, samoponižavajućem ponavljanju gluposti "da
nije bilo Alije Izetbegovića, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine" (kojoj oni koji
je šire akcentiraju stranog autora, ne shvatajući da je to jedna od
budalaština koju strane diplomate imaju uvijek spremne za susrete sa
primitivnim zajednicama koje su se spremne hvaliti onim čega se normalan
svijet stidi) da ne govorimo. Spomenimo samo još cinizam da je jedan od
prvih 7 primjeraka monografije dobio general koji, zahvaljujući “mudroj”
politici Velikog Vođe i svojoj slijepoj odanosti istom, danas odgovara za
ratne zločine. A da je Haris Silajdžić, bezobrazan, apsurdan i bez
elementarnog kontakta sa stvarnošću kakav jeste, na otvaranju muzeja
izjavio da "oni koji su branili BiH danas mogu ići uzdignute glave" (što je
uporedivo samo samo sa onom svojevremenom Bičakčićevom budalaštinom
da su vojne devizne knjižice, pripadnika Armije RBiH najvrednije platežno
sredstvo u zemlji).
I za kraj (ovog dijela teksta) mala nedoumica: shvatam osjećaje i potrebu
za patetikom u ovakvim situacijama, ali – zar se mora biti baš idiot. U
stvari, razmislite i sami: "Ova muzejska postavka može pomoći procesu
pomirenja na ovim prostorima".
Jah! A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.