#1 Je li politicki nepristojno podsjecati na nastanak RS?
Posted: 06/11/2007 14:13
Odlicni Ivan Lovrenovic, kao i uvijek. Izgleda da je u pravu kad pita za ovu politicku pristojnost jer u zadnje vrijeme rijetko koga da cujem da govori o nastanku RS-a sto je jedna od bitnih razlika pri poredjenju Kosova i ovog dijela BiH.
Politika: Povodom Dodikove "demokratske pobune", Deklaracije Narodne skupštine, ukazanja V. V. Putina u RS-u, prijetnje Željka Komšića
Srpska država u Bosni
Gdje u Bosni i Hercegovini stanuje država? Grubo rečeno: najmanje u onomu što inače zovemo "državom", to jest na nivou Bosne i Hercegovine; nešto malo više, ali ne mnogo, u Federaciji BiH, apsolutno najviše - u Republici Srpskoj
Valja primijetiti: sve diskusije na posljednjoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, kao i Deklaracija što je na kraju usvojena, po rječniku i intonaciji bitno se razlikuju od svega što je do sada karakteriziralo rad i stil ovoga parlamenta. Sve je bilo umiveno i ispeglano, nije se ni u jednome trenutku mogao čuti onaj dobro poznati sočni ton i folklorni način, čak je odnekud i tvrda štokavska dikcija kod mnogih postala gipkija i mekša, gotovo umiljata. Dodikovo izlaganje bilo je remek-djelo elaboriranosti, pa je i on sam osjetio da taj stručnjački dorađen tekst ne smije trivijalizirati svojim uobičajenim uličnim upadicama i digresijama. Briga za poštivanje Daytona, za povratak na Dayton, za stabilnost i opstanak Bosne i Hercegovine (naravno: dejtonske) u svim govorima bila je glavni motiv i najčešća zakletva. I Deklaracija je tako intonirana. U njoj se i pritužbe na visokoga predstavnika i na OHR motiviraju tom brigom: "prekoračio svoj mandat", "RS će se obratiti generalnom sekretaru UN-a s upozorenjem da je povrijeđen Dejtonski sporazum", "kršenje Ustava BiH", "ozbiljno narušavanje ravnoteže među konstitutivnim narodima", "ugrožavanje ustavnog poretka i demokratskog uređenja BiH", "neuvažavanje ustavnopravnog sistema u BiH", "parlament je Deklaracijom od Savjeta za implementaciju mira zatražio dodatne garancije za ravnopravnost entiteta i naroda u BiH, što, kako je ocijenjeno, ne može biti narušavano jednostranim odlukama visokog predstavnika", i sve u toj i takvoj napadno konstruktivno-lojalističkoj maniri...
Svoju antilajčakovsku Deklaraciju Narodna skupština Republike Srpske usvojila je sa sedamdeset i sedam glasova za i šest protiv. Svih sedamdeset i sedam, kako su prilježno izvijestili novinari, srpski su glasovi. Taj podatak ujedno govori i sve glavno što treba znati o nacionalnoj strukturi Parlamenta Republike Srpske - on je praktično jednonacionalan. Da bi se prebrojali narodni poslanici nesrpske nacionalnosti, ne trebaju prsti ni s punih dviju šaka. Treba li podsjećati na način na koji je do toga apsolutnog stupnja nacionalne dominacije na prostoru Republike Srpske došlo u slavnome razdoblju 1992 - '95, ili je već postalo politički nepristojno? (Uostalom, taj način je sam Ratko Mladić unaprijed, još 16. maja 1992, upozoravajući Karadžićeve skupštinare na Palama na međunarodne konvencije, nazvao precizno i mjerodavno: genocid.) Stvar bi možda stajala nešto bolje, da Wolfgang Petritsch, uz aktivnu ili pasivnu asistenciju vođa Alijanse poput Lagumdžije i Silajdžića, nije svojim beamterskim modifikacijama svojedobnu odluku Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti naroda prilagodio tako da, ne daj Bože, ne naruši bitniju jednonacionalnu idilu političkoga života i odlučivanja u Republici Srpskoj. Tako je RS formalno stekao multietničku fasadu, a učvrstio i dodatno legalizirao nacionalnu dominaciju kao neupitan politički modus i životni stil. I, eto poante, pretvorio se u uzornu građansku državu (naciju-državu), u kojoj bez ikakvih smetnji funkcionira demokratsko načelo jedan čovjek - jedan glas. K tomu, unutarnje uređenje Republike Srpske je klasično centralističko i unitarno, što omogućuje lagano upravljanje, brzu i tečnu realizaciju odluka... Pa kada danas političari iz Republike Srpske dižu svoj pravednički glas protiv "neustavnih i nedemokratskih nametanja" odluka iz OHR-a a u ime zaštite dostojanstva i prava "građana Republike Srpske", onda se taj njihov iskaz doista može shvatiti kao gotovo idealna izjednačenost pojmova: građansko = nacionalno, građanin = Srbin. Ni u čemu se ova izjednačenost ne očituje tako dobro kao u potpunoj stopljenosti tzv. civilnoga sektora i državnih organa: vidjeli smo ovih dana kako se u ulozi glavnih agitatora i posrednika Dodikove državne politike prema masovnoj javnosti pojavljuju nevladine organizacije, studentska udruženja itd. Lako je svisoka konstatirati da je to karikatura civilnoga društva. Konstatacija je točna, no umjesto toga mnogo bi uputnije bilo pojavu razumjeti iz njezinoga konkretnog socijalnog i političkog konteksta. Ne bi bilo teško pokazati da je ona naš opći obrazac, samo što u ostala dva nacionalna miljea nedostaje okvir (svoja nacionalna država!) za ovakvo njegovo organizirano, masovno i jednodušno manifestiranje. Kad bi postojao način da se zaviri u snove drugim etnopolitičkim liderima, sigurno je da bismo tamo otkrili ovakvu Republiku Srpsku kao uzor i vruću želju.
Gdje u Bosni i Hercegovini stanuje država? Grubo rečeno: najmanje u onomu što inače zovemo "državom", to jest na nivou Bosne i Hercegovine; nešto malo više, ali ne mnogo, u Federaciji BiH, apsolutno najviše - u Republici Srpskoj. (Distrikt Brčko ostavljam ovdje postrani, on je ionako posebna priča.) To je odavno uočen paradoks: umjesto da se prema površnim prognozama (u kojima su prednjačili političari tipa Harisa Silajdžića, s hipotekom pregovarača u Daytonu) etnička rigidnost i državnost Republike Srpske "istopi" i "iscuri" djelovanjem ekonomije i tržišnih mehanizama ("logike života", kako se govorilo, prazno i nadmeno, kao da bi se imalo podrazumijevati da je ta famozna "logika života" na "našoj" a ne na "njihovoj" strani), događalo se točno obrnuto: Republika Srpska postajala je sve više državom. Kakogod se odnosili prema toj činjenici, ne razumjeti je kao jedan od glavnih pokretača i krupnih uzroka akcije na koju su se odlučili Dodik i društvo, a kakve po ozbiljnosti i mogućim posljedicama nije bilo nikada poslije rata - bilo bi loše i pogrešno. U federalnoj, a osobito sarajevskoj javnosti to je, nažalost, uobičajena manira kada se radi o "srpskim pitanjima". Zato se ona u pravilu i ne razumijevaju; o njima se sudi.
Mitinzi što se ovih dana održavaju diljem RS-a u podršku Dodiku sasvim evidentno jesu smišljeno organizirani - dobro i veoma kontrolirano organizirani. Po tomu oni jesu neka podvrsta "događanja naroda", no prilijepiti im na prvu loptu miloševićevsku etiketu, onako kako je to, nepozvan i neizazvan, uradio hrvatski predsjednik Mesić, znači ići linijom manjega otpora, lijenosti duha. I po cilju i po tipu ovi Dodikovi mitinzi su prilično različiti. Jedan ih detalj, ipak, povezuje. Ako bi se, naime, konačno moglo sa sigurnošću reći da se onomad na jednom od mitinga "antibirokratske revolucije" prizivalo: "Hoćemo Ruse!", a ne: "Hoćemo gusle!", golemi posteri Vladimira Vladimiroviča Putina na mitinzima diljem Republike Srpske bili bi ta simboličko-ideološka poveznica; na trenutak se moglo pričiniti kao da je Republika Srpska nekakva najzapadnija ruska gubernija, iz koje nam dolaze ovakvi prizori. Tako je taj bizarni vizualni podatak, bolje nego hiljadu riječi, posvjedočio aktualnost staroga bosanskog udesa: dijelimo istu zemlju i jedan jezik, a duhovno-politički gravitacijski centri su nam daleko izvan Bosne. Svima "konstitutivnim", bez razlike. Uredu, rusofilstvo je na ovim stranama uvijek dobro stajalo, imalo je svoje različite faze i političke oblike, i nipošto nije bilo rezervirano samo za Srbe i pravoslavce (a otužna dosjetka sarajevskoga i bošnjačkog barda o većoj slasti ruskoga govna od američke torte desetljećima je pronosila slavu ideološke pravovjernosti svoga autora). Napokon, Rusija je danas dio "slobodnoga svijeta", uvaženi i ravnopravni član najužega kluba demokratskih velesila, a lik Georgea W. Busha je ionako jedan od općenito najneomiljenijih, pa bi nosači Putinovih ikona imali stotinu i jedan dobar i legitiman razlog da objasne svoj izbor. A po uzusima političke ikonografije, ovo ukazivanje V. V. Putina nesumnjivo se mora čitati i u aktualnom regionalnom kontekstu Kosovo - Srbija - Republika Srpska, u kojemu Rusija očevidno ponovo igra sve veću ulogu u političkoj imaginaciji srpskoga svijeta od Trebinja do Negotina i od Sombora do Horgoša.
Putin se ovih dana, koliko je poznato, nije izjašnjavao ni o Bosni ni o Republici Srpskoj, a za nosanje njegovih postera na mitinzima ne može biti odgovoran. Tako je ostao pošteđen od mrkih pogleda i jakih riječi predsjedavajućega Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića. No Vojislav Koštunica, koji je u ionako prenadraženu bosanskohercegovačku javnost u maniri ovejanog nacionalističkog provokatora plasirao onu izjavu o maksimalnoj podršci Dodiku u očuvanju Republike Srpske (koja je, uz Kosovo, "najpreči cilj naše državne i nacionalne politike"), jako je ograjisao. Poručio mu je Komšić da bi mogao "dobiti po nosu i po prstima", a kada je vrloga državnika i "zastupnika svih građana" voditeljica televizijskoga dnevnika u nevjerici priupitala znači li to, možda, i mogućnost fizičkoga obračuna, odgovorio je mrko: "Ništa nije isključeno!" Nesrazmjer između Komšićevog stvarnog kapaciteta i njegove prijetnje bio je urnebesno komičan, djelomično tužan, ali je, srećom, brzo zaboravljen. Ali o kakvom se političkom nesporazumu sa samim sobom radi kod ovoga čovjeka, najbolje je ilustrirao detalj iz istoga razgovora: Komšić se zaklinje da su Srbi "njegovi i da će se uvijek boriti za njihova prava", na što ga đavolasta voditeljica logično pita: "Zašto vas onda oni ne doživljavaju tako?" "Ne znam" - odgovara državnik iskreno i zabrinuto. Naravno da ne zna.
Post scriptum Ovaj zapis morao je biti predan dok još nije bilo završeno zasjedanje Vijeća za implementaciju mira koje je raspravljalo o Lajčakovim odlukama što su izazvale Dodikovu "pobunu". No, kakve god bile njihove odluke, čak i ako situacija bude smirena, a Srbi ne napuste državne institucije i ne proizvedu blokadu, ono što je Dodik pokrenuo posljednjih dana u Republici Srpskoj, bojat se, dalekosežnije je od toga. U posljednjim zbivanjima predodžba o Republici Srpskoj kao državi kod njezinih "građana" je ojačana, a nacionalna identifikacija s tom "državom" dospjela na nivo na kojemu do sada nikad nije bila. A o općem paranoičnom stanju duhova u Bosni i Hercegovini ništa tako slikovito ne govori kao podatak da je Lajčak još samo prije mjesec i po u bošnjačkoj javnosti bio doživljavan kao opasni antibošnjački i antibosanski "agent pravoslavnoga kruga". Sad je crni antisrpski vrag. Što li ga još čeka?