#1 Vuk Drašković: Izetbegović me uvjeravao da je Srbin!
Posted: 27/09/2007 23:15
"Izetbegović nas dočekuje ljubazno i sa osmehom koji, vidi se, nije namešten... O njemu znam onoliko koliko i on o meni. On je, za Srbe, simbol islamskog fundamentalizma, a ja, za muslimane, barjaktar četništva" Beogradske večernje novosti objavljuju u obliku novinskog feljtona dijelove kontroverzne knjige "Meta"; srbijanskog književnika i političara Vuka Draškovića.
Drašković, među ostalim, piše i o svom susretu s tadašnjim bošnjačkim liderom Alijom Izetbegovićem, koji se dogodio nekoliko mjeseci prije početka rata u BiH, u prvoj polovini siječnja 1992. godine.
Također kontroverzni Drašković, kojeg pamtimo po različitim ulogama od književnog gurua modernog četništva, preko jednog od vođa oporbe Miloševiću, do uloge ministra vanjskih poslova, na veoma zanimljiv način iznosi svoja prisjećanja na susret s Izetbegovićem:
«...Izetbegović nas dočekuje ljubazno i sa osmehom koji, vidi se, nije namešten. Sa njim je i njegova kćerka, koja mu je šef Kabineta. O njemu znam onoliko koliko i on o meni. On je, za Srbe, simbol islamskog fundamentalizma, a ja, za muslimane, barjaktar četništva i velikosrpske hegemonije. Obojica smo bili u zatvoru, on davno, a ja nedavno, ja kratko, a on dugo. Obojica smo odrasli u državici čiji je on predsednik. I on i ja, bar na rečima, volimo istog i jedinog Boga, koji je, po njemu, u Kuranu, a po meni u Bibliji. I obojica govorimo istim jezikom...
- Je li vam žao Jugoslavije? - skrenuh razgovor sa običnog ćaskanja koje je potrajalo.
- Duša me boli - odgovori.
- I mene.
- Nadam se, ipak, da ona može oživjeti. Sa puno napora, sa puno mudrosti i na novim osnovama.
- Kako to zamišljate?
- Razmišljam o novom udruživanju - otpi on, meraklijski, gutljaj kafe i produži da objašnjava...
- I ućutkajte, molim vas, onog ministra Čengića i njemu slične! - ne izdržah da to ne spomenem.
- Na šta mislite?
- Znam svoje korene
- Kaže, sinoć, na sarajevskoj televiziji da je njemu Turska majka... Mogu, verujte, da razumem da on tako oseća, i zašto oseća, ali i on mora da zna da Srbima, nikako, Turska ne može biti majka, a Čengić u Bosni živi sa Srbima.
- Da, u pravu ste - reče tiho.
Ćutim. Samo ćutim. On, vidim, čeka da nešto kažem, a ja ne mogu da se setim nijedne prikladne reči. Da mu kažem da sam iznenađen? Ili, da me je obradovao? Ili...
- Nisam - spase me on - htio da se pišem kao "neopredijeljen". Znam svoje korjene i po njima sam se pisao sve dok nije priznata muslimanska nacija. Sada se pišem kao Bošnjak, jer je "musliman" vjerska, a ne nacionalna, odrednica...
- Mogu li vas nešto posebno zamoliti? - rekoh pri samom kraju razgovora koji je potrajao duže od dva sata.
- Naravno.
- Otiđite u Moskvu, kod ruskog predsednika, i otuda, u ime slovenskih korena svih u Bosni i Hercegovini, zajedno pozovite i Srbe i Bošnjake i Hrvate na pamet i mirni dogovor. Za Srbe vam garantujem da će taj poziv primiti punim srcem.
- Razmisliću... ozbiljno ću razmisliti o tome - odgovori nakon kraćeg premišljanja. - A ja vas molim da sve ovo što ste pričali sa mnom prenesete, večeras, i Radovanu Karadžiću...
Odlazeći, ni slutio nisam da će nam to biti i prvo i poslednje viđenje. I da će, te iste godine, taj isti čovek nepromenjenih i nepromenljivih korena iz svog robijaškog kartona, vršiti smotre mudžahedina koji će, iz daleke tuđine, dolaziti u Herceg-Bosnu, da odsecaju glave nevernika i dušmana, uglavnom Srba, arlaučući na jeziku nerazumljivom onima koje su ti tuđinci branili. Majka Arabija, majka Iran, majka Turska, uredovaće po zemlji sa čijim ljudima te majke nisu bile u nikakvom srodstvu...»
Tako to piše Vuk Drašković, a posebno zanimljiv je dio u kojem mu je Alija Izetbegović, navodno, dokazivao svoje srpstvo:
- Mogu se neki u Bosni osećati i kao Eskimi, ali ne mogu tražiti i polarne uslove za ta svoja polarna osećanja - poslužih se dalekom aluzijom, da ga, slučajno, ne povredim. Izetbegovic se, međutim, trgnu u stolici i naglo ustade. Ode, bez reci, na drugi kraj prostranog kabineta i, čini mi se, iz fioke svog radnog stola, izvuče nekakav papir i vrati se.
- Nisam ja, Vuče, od onih koji kriju ko su i od koga su - pruža mi požuteli papir, ali ga ne ispušta iz ruke. - Ovo je moj robijaški poslijeratni karton iz zatvora u Foči, gdje sam robijao kao mladomusliman. Ispunio sam ga svojerucno, bez icijeg nagovora i po svojoj slobodnoj volji. Izvolite, pročitajte.
I ja čitam. Piše, zelenim mastilom. Ime: Alija. Prezime: Izetbegović.
Veroispovest: musliman. Nacionalnost: Srbin.
Drašković, među ostalim, piše i o svom susretu s tadašnjim bošnjačkim liderom Alijom Izetbegovićem, koji se dogodio nekoliko mjeseci prije početka rata u BiH, u prvoj polovini siječnja 1992. godine.
Također kontroverzni Drašković, kojeg pamtimo po različitim ulogama od književnog gurua modernog četništva, preko jednog od vođa oporbe Miloševiću, do uloge ministra vanjskih poslova, na veoma zanimljiv način iznosi svoja prisjećanja na susret s Izetbegovićem:
«...Izetbegović nas dočekuje ljubazno i sa osmehom koji, vidi se, nije namešten. Sa njim je i njegova kćerka, koja mu je šef Kabineta. O njemu znam onoliko koliko i on o meni. On je, za Srbe, simbol islamskog fundamentalizma, a ja, za muslimane, barjaktar četništva i velikosrpske hegemonije. Obojica smo bili u zatvoru, on davno, a ja nedavno, ja kratko, a on dugo. Obojica smo odrasli u državici čiji je on predsednik. I on i ja, bar na rečima, volimo istog i jedinog Boga, koji je, po njemu, u Kuranu, a po meni u Bibliji. I obojica govorimo istim jezikom...
- Je li vam žao Jugoslavije? - skrenuh razgovor sa običnog ćaskanja koje je potrajalo.
- Duša me boli - odgovori.
- I mene.
- Nadam se, ipak, da ona može oživjeti. Sa puno napora, sa puno mudrosti i na novim osnovama.
- Kako to zamišljate?
- Razmišljam o novom udruživanju - otpi on, meraklijski, gutljaj kafe i produži da objašnjava...
- I ućutkajte, molim vas, onog ministra Čengića i njemu slične! - ne izdržah da to ne spomenem.
- Na šta mislite?
- Znam svoje korene
- Kaže, sinoć, na sarajevskoj televiziji da je njemu Turska majka... Mogu, verujte, da razumem da on tako oseća, i zašto oseća, ali i on mora da zna da Srbima, nikako, Turska ne može biti majka, a Čengić u Bosni živi sa Srbima.
- Da, u pravu ste - reče tiho.
Ćutim. Samo ćutim. On, vidim, čeka da nešto kažem, a ja ne mogu da se setim nijedne prikladne reči. Da mu kažem da sam iznenađen? Ili, da me je obradovao? Ili...
- Nisam - spase me on - htio da se pišem kao "neopredijeljen". Znam svoje korjene i po njima sam se pisao sve dok nije priznata muslimanska nacija. Sada se pišem kao Bošnjak, jer je "musliman" vjerska, a ne nacionalna, odrednica...
- Mogu li vas nešto posebno zamoliti? - rekoh pri samom kraju razgovora koji je potrajao duže od dva sata.
- Naravno.
- Otiđite u Moskvu, kod ruskog predsednika, i otuda, u ime slovenskih korena svih u Bosni i Hercegovini, zajedno pozovite i Srbe i Bošnjake i Hrvate na pamet i mirni dogovor. Za Srbe vam garantujem da će taj poziv primiti punim srcem.
- Razmisliću... ozbiljno ću razmisliti o tome - odgovori nakon kraćeg premišljanja. - A ja vas molim da sve ovo što ste pričali sa mnom prenesete, večeras, i Radovanu Karadžiću...
Odlazeći, ni slutio nisam da će nam to biti i prvo i poslednje viđenje. I da će, te iste godine, taj isti čovek nepromenjenih i nepromenljivih korena iz svog robijaškog kartona, vršiti smotre mudžahedina koji će, iz daleke tuđine, dolaziti u Herceg-Bosnu, da odsecaju glave nevernika i dušmana, uglavnom Srba, arlaučući na jeziku nerazumljivom onima koje su ti tuđinci branili. Majka Arabija, majka Iran, majka Turska, uredovaće po zemlji sa čijim ljudima te majke nisu bile u nikakvom srodstvu...»
Tako to piše Vuk Drašković, a posebno zanimljiv je dio u kojem mu je Alija Izetbegović, navodno, dokazivao svoje srpstvo:
- Mogu se neki u Bosni osećati i kao Eskimi, ali ne mogu tražiti i polarne uslove za ta svoja polarna osećanja - poslužih se dalekom aluzijom, da ga, slučajno, ne povredim. Izetbegovic se, međutim, trgnu u stolici i naglo ustade. Ode, bez reci, na drugi kraj prostranog kabineta i, čini mi se, iz fioke svog radnog stola, izvuče nekakav papir i vrati se.
- Nisam ja, Vuče, od onih koji kriju ko su i od koga su - pruža mi požuteli papir, ali ga ne ispušta iz ruke. - Ovo je moj robijaški poslijeratni karton iz zatvora u Foči, gdje sam robijao kao mladomusliman. Ispunio sam ga svojerucno, bez icijeg nagovora i po svojoj slobodnoj volji. Izvolite, pročitajte.
I ja čitam. Piše, zelenim mastilom. Ime: Alija. Prezime: Izetbegović.
Veroispovest: musliman. Nacionalnost: Srbin.
