Nikola Kovač - čovjek koji je u srcu nosio Bosnu

[Nancy Drew]

...

[Vingo]

Jako sam tuzna.
Veliki je ovo gubitak i za nasu zemlju i grad i generacije koje ga nece upoznati...najveci za njegovu porodicu.
Saucesce i pokoj mu dusi!

[callmethebreeeze]

pokoj mu dusi i neka mu je vjecna slava.

[Nancy Drew]

...

[WizzardFromBOZ]

laka mu zemlja.

[basta sljezove boje]

tuzno, sa rahmetli Safetom Isovicem je zajedno bio na 1. godini fakulteta. Porijeklom je bio Trebinjac. Laka mu zemlja

[cyprus]

[Prozor]

Neka mu je lahka zemlja.

Zna li neko gdje ce biti sahranjen?

[Bea_Trix]

Vingo me je i ponukala da otvorim temu.
Mada skeptična zbog neuspjelog podsjećanja na pok Sokrata Kajevića i Ljilju Molnar-Talajić, moramo se sjetiti i pomenuti sve velike ljude koji nas napuštaju ....

Naravno

Posljednji pozdrav profesoru. Bio je izuetan covjek takodjer.

[sarlo]

Koliko se sjecam jednog clanka iz ratnog Oslobodjenja dok je '93, '94 bio ministar Vlade R BiH, bio je jedini ciji je sin bio pripadnik Armije R BiH.

[ibro dirka]

In memoriam: Nikola Kovač 1936. - 2007.



Akademik koji je živio Bosnu


U Sarajevu je u ponedjeljak 24. septembra, u 71. godini umro Nikola Kovač, akademik, pisac, profesor, intelektualac, ambasador...



Jedino za čim su mu potekle suze, bila je njegova velika biblioteka u Trebinju, koju je brižljivo godinama prikupljao
Akademik Nikola Kovač bio je veliki čovjek. Čovjek iz naroda. Kao što i sve drugo dijelimo na "prije" i "poslije" rata, tako je i s ljudima: Nikola Kovač je prije rata bio naš profesor, poštovani intelektualac, tihi i skromni poznanik prvo iz trebinjske gimnazije, pa potom sa sarajevskog Filozofskog fakulteta. U ratu, profesor Kovač je postao jedan od naših važnih glasova razuma, koji se svim svojim bićem, riječima i perom najžustrije borio za svoju zemlju. Bosnu i Hercegovinu.

Bio je ministar kulture Republike Bosne i Hercegovine, da bi krajem 1993. postao prvi ambasador naše zemlje u Francuskoj. I taj je posao radio istinski, punim srcem i intelektom. "Jeste", odgovarao je staloženo diplomatama, koji nisu razumijevali zašto je Alija Izetbegović imenovao njega na mjesto ambasadora, "ja jesam - kako vi kažete - Alijin diplomata i uz to Srbin. Meni je čast biti ambasador Republike Bosne i Hercegovine."

Naš do jučer blagi profesor nimalo se nije libio u svakome času odgovarati na brojna pitanja i objašnjavati Bosnu svima koje je interesirala. Nije prezao ni da se javno i otvoreno suprotstavi tadašnjem francuskom predsjedniku Mitterrandu i bez okolišanja mu ukaže na greške u njegovom stavu prema Bosni i Hercegovini i nepravedno nametnutom embargu.

Ništa materijalno mu nije bilo važno. Jedino za čim su mu potekle suze, koje je brzo brisao da njegovi bližnji ne bi vidjeli tugu, bila je njegova velika biblioteka u Trebinju, koju je brižljivo godinama prikupljao, još kao student i poslije, kao predavač čuvenih francuskih sveučilišta, redovno obogaćivao. Lokalni trebinjski policajac, koji je u ratu bespravno uzurpirao njegovu porodičnu kuću, iznio je sve njegove knjige u avliju, i one bosanske, i one francuske, i sve ih zapalio.

Nakon završenog mandata u diplomaciji, profesor Kovač se vratio u Sarajevo i nastavio svoj energični angažman. Iza sebe je opet ostavio jednu veliku biblioteku, ovaj put nakrcanu i brojnim knjigama koje je pisao i na bosanskom i na francuskom jeziku - Slikarstvo u Bosni i Hercegovini 1945. - 1990; Politički roman - fikcija totalitarizma; Bosna, cijena mira, mnogim publikacijama i nedovršenim rukopisima te vrijednim prijevodima djela istaknutih francuskih pisaca.

Teško je bilo čak i povjerovati da pored tolikih knjiga njegova supruga i on uspijevaju živjeti u njihovom skromnom jednosobnom stančiću, navrh jednog sarajevskog nebodera, u kome je i mali balkon uspio postati važna radna sobica.

Očevu imovinu iz Trebinja zaviještao je unucima Barbari i Filipu, ne krijući svoju želju da budu vezani za njegovu rodnu Hercegovinu.

Nas, koji smo ga poznavali i voljeli je neizmjerno zadužio. Dok smo živi, pamtit ćemo da je duboko u noć, nekoliko sati prije smrti, akademik Kovač za svojim radnim stolom neumorno privodio kraju prijevod na bosanski jezik knjige Srebrenica, najavljeni genocid, francuske spisateljice Sylvie Matton. Želio je da bude prevedena na naš jezik, kao i brojne druge, vjerujući da samo čitanjem učimo kako se gradi budućnost, poštujući i izučavajući prošlost.





Iz Francuske



Florence Hartmann, spisateljica, bivša glasnogovornica tribunala u
Haagu
Ostat će u našim srcima
- Nikola Kovač je bio plemeniti intelektualac. Njegova učenost, ljubav prema svojoj zemlji i prema drugima čuvali su ga od nacionalističkih sirena. Bio je čovjek svjetla. U bolu zbog rušenja svojih ideala, nikada nije napustio svoja uvjerenja, svoju nezavisnost i nadu koja živi u istinskim braniteljima svoje zemlje. Naše prijateljstvo je počelo 1994, kada je kao ambasador Bosne mnogo bolje nego mnogi od nas usred Francuske predstavljao naše vrijednosti i naše principe, one iste kojima mi učimo svijet zaboravljajući da ih primjenjujemo u svojoj zemlji. Kada je predavao akreditive 1993, predsjednik Mitterrand mu je rekao: "Vi ste, dakle, musliman." Takvu Francusku i tu kulturu kojoj je bio toliko privržen, došao je podsjetiti na duh tolerancije i imperativ odbacivanja ideje etničke podjele, etno-religijske homogenizacije. Građanin prije svega, Nikola je uvijek isticao svoje porijeklo bosanskog Srbina i pravoslavnu tradiciju, jer je bio ponosan na činjenicu da nije dopustio da bude uvučen u ubilačku politiku srpskih nacionalističkih lidera.

Često smo se viđali u knjižari Ljiljan na pariskom otoku Saint-Louis, tom svodu od mosta, na kom su se sastajali preživjeli Francuzi, Bosanci, Srbi, Hrvati, Crnogorci, Slovenci, Makedonci, velika imena kulturološkog i intelektualnog francuskog i ex-jugoslavenskog života, ranjeni izdajom svojih demokratija. Nikola je bio tu, kao most u Mostaru, veza među našim evropskim kulturama koje je spajao kao prevodilac, esejist, ambasador. Kao i taj dragi most, uništen pa rekonstruiran, Nikola je ostao veličanstven kao i uvijek. Svjestan da njegova zemlja, shrvana agresijom i ostavljana na cjedilu, neće više nikada biti ista.

Bernard-Henri Lévy, filozof
Veliki Bosanac
- Nikola Kovač je bio moj prijatelj. Bio je prije svega jedan veliki Bosanac. I jedan veliki ambasador. Sjećam se herojskih godina kada je inkarnirao diplomatiju, koja se borila za pravdu i bila jedan od stubova otpora stanovnika Sarajeva agresiji. Bio je jedna od onih inkarnacija kosmopolitskog duha, koji je bio i koji ostaje ponos Sarajeva. Ja sam zaista tužan. On je moj prijatelj zauvijek.

Sylvie Matton, spisateljica
Neumorni istražitelj ljudi
- Nisam stigla reći dragom Nikoli koliko sam bila privilegirana njegovom pomoći na mojoj knjizi o Srebrenici na bosanskom jeziku. Nisam mu dovoljno izrazila svoju zahvalnost jer mi je poklonio vrijeme, o koliko dragocjeno. Imao je toliko svojih projekata, knjiga koje je htio napisati, planova koje nije realizirao, toliko toga?

Nisam mu rekla koliko se divim njemu i njegovoj skromnosti, njegovoj oštroumnosti. Živio je bosanski genocid pod bombama i pucnjima snajpera u Sarajevu, zatim u zlatilu pariskih diplomatskih kuloara. Poznavao je sve okrutnosti, sve ljudske izdaje. Bio je u isto vrijeme i inkarnacija otpora barbarstvu i učenjak okovan kulturom, francuskom literaturom. Obožavalac Montesquieua, za vrijeme svojih kratkih boravaka u Parizu, nastavljao bi neumorno svoja istraživanja u pariskim bibliotekama.

Pričao mi je, iako s puno obzira, o svom bolu. Bosanski genocid je bio drama njegovog postojanja, njegova muka i sramota. I s očajem je gledao svoju zemlju kako pati u institucionalnom okovu nametnutom Dejtonskim sporazumom. Nastavljenom logikom izdaja i ljudskih podlosti.

Iskreno saosjećam s bolom onih koje je volio.

Sophie Kepes, profesorica knjiŽevnosti na univerzitetu Sorbonne
Nedostajat će nam
- Prvi put sam gospodina Kovača vidjela u jesen 1993, dan nakon preuzimanja njegovog ambasadorskog mandata u Francuskoj. Bilo je to u pariskoj kancelariji pokreta intelektualaca Sarajevo - kulturna prijestolnica Evrope, širokog međunarodnog pokreta pisaca, umjetnika koji nisu mogli izdržati da pasivno posmatraju etničku podjelu Bosne i Hercegovine, koja se vršila nožem i topovima pred očima svijeta, i koji su koristili kulturu, njima jedinu dostupnu polugu za mobilizaciju javnog mnijenja i vršenje pritiska na diplomatiju.

Savršeno se sjećam prvog utiska koji je ambasador Kovač ostavio na mene: umoran čovjek, opterećen, a kako i ne bi bio nakon 17 mjeseci pod bombama i snajperskim hicima u Sarajevu, koje je tada bilo jedan veliki koncentracioni logor pod otvorenim nebom. Bio je naročito čovjek visokog integriteta, velike učtivosti, koji je puno i pažljivo slušao i govorio vrlo odmjereno i uvijek biranim riječima. Profesor francuske literature na Sarajevskom univerzitetu, prevodilac Michela Foucaulta, često se pozivao na misli Alberta Camusa, izražavajući osjećanja prema svojoj zemlji: "Ne mogu prihvatiti Bosnu podijeljenu na više etnički čistih država, moj revolt prema toj ideologiji me tjera da idem dalje, govorio je. Ne možemo prihvatiti odricanje od univerzalnih vrijednosti a da ne izdamo sami sebe; ja mislim, kao što je i Camus isticao, da se vrijednosti ne stvaraju same od sebe i da treba znati sačuvati one koje imamo, ako hoćemo da kreiramo nove..."

Pročitala sam sva njegova djela u francuskom izdanju, često i prije njihovog objavljivanja. Ali je trebalo dočekati kraj rata da bih imala priliku da otkrijem jednog drugog Nikolu Kovača, zaokupljenog u njegovom prirodnom okruženju koji su bili univerzitet i francuska literatura. I da otkrijem da je gospodin ambasador prije svega jedno biće puno humanosti, duha, ljudske topline i nesebičnosti. Svima onima koji ga se sjećaju u Francuskoj, a njih je zaista mnogo, Nikola Kovač će puno nedostajati.