#1 Policija nasa..... nakaradna
Posted: 12/08/2004 17:43
Fikret i Himzo
Zvonku Maricu i Refiku Vejsilovicu, reporteru i kamermanu Federalne televizije, pretproslog je utorka direktor Poreske uprave u Kalesiji, nakon medjusobnog nadgurkivanja, oteo tonsku opremu i zakljucao se u svojoj kancelariji. Posto nije bilo mrtvih i ranjenih, najtirazniji dnevni list u zemlji, poznat po tome sto svoje stranice puni nekrofilnim tekstovima, nije obavijestio svoje citaoce o pomenutom incidentu. Razlog tome, moze biti, lezi i u cinjenici sto je Fikret Suljkanovic, kako se zove otimac novinarskog alata, istaknuti aktivista Stranke demokratske akcije, koja je u toj kasabi na vlasti. A to mu, valjda po nekakvom automatizmu, donosi titulu lokalnog mocnika. Da je bio pametan, Suljkanovic bi sacekao da vidi zasto su ti ljudi kod njega dosli. Umjesto toga, on je, ocito preplasen od TV kamere, prvi napao, obrecnuvsi se na novinarski dvojac: “Nema ovdje nikakvog snimanja.” A imao je i zasto da se uplasi. Suljkanovic je dobro znao da nepozeljni gosti nisu dosli da ga propituju o naplati poreskih prihoda u opstini, vec o nekim mutnim poslovima u koje je doticni, navodno, umijesan. Tako bar glasi verzija ovog dogadjaja koja je objavljena u TV Dnevniku. Uslijedio je komican zaplet u skladu s tradicijom ovih prostora, gdje su zrtve kabadahiluka oduvijek imale vise problema s policijom nego same kabadahije, pa Maric i Vejsilovic mogu biti sretni sto im - kad vec nisu popili batine - nije bar napakovana kakva krivicna prijava. Da je sniman cijeli dogadjaj, taj bi film trajao puna cetiri sata. Televizijski gledaoci su vidjeli tek nekoliko inserata, ali je pametnom i to bilo dovoljno. Kljuc za razumijevanje sustine ove price predstavlja scena kad jedan krupan policajac kuca na vrata direktora Poreske uprave, da vidi sta se to dolaskom novinarskih uljeza desava u nasoj kasabi. “Fikrete, otvori!” “Ko je?”, cuje se glas iz kancelarije. “Himzo”, kaze policajac. Ovdje je ocito rijec o posebnom poimanju identifikacije, odnosno samoidentifikacije. Prema Suljaknovicevom poimanju stvari, Himzo je samo Himzo, kojeg on moze pozvati kad god hoce, a to sto je policajac, Himzina je licna stvar. U Himzinim ocima, Fikret je vazan covjek stranke na vlasti, kojem se ne valja zamjeriti, pa on sam u tom odnosu sebe vise i ne vidi kao policajca koji ce tom Fikretu, bude li trebalo, staviti lisice na ruke. Uostalom, policija je na Balkanu vazda prevashodno brinula o ljudima na vlasti, a tek uzgred o gradjanima. Iako vise ne zivimo u jednopartijskom sistemu, tu se nista nije promijenilo. Policije danas funkcioniraju kao servisi vladajucih nacionalnih stranaka. Umjesto Fikreta i Himze, paradigma pomenutog mentaliteta su isto tako neki Rajko i Mitar, ili Ante i Jozo. Gdje cete sresti njihove uzorke, iskljucivo je stvar geografije, odnosno linija razdvajanja koje su povucene izmedju nadleznosti SDA, SDS-a i HDZ-a, a to su najcesce i linije etnicke podjele. U krajnjem ishodu, imamo tri odvojene etnicke policije, neefikasne, korumpirane i poslusne prema politickim mocnicima. U proteklom ratu kriminalci su nerijetko postajali policajci, a policajci kriminalci. U toj su profesiji nasli azil mnogi opasni tipovi, od lopova i dilera droge, do ratnih zlocinaca. Geneza tog fenomena vodi do glavnih aktera rata. Ti su tipovi bili njihov izbor. Nesto mi drugo nije jasno. Zasto su toliki policajaci pristali da se odreknu ne smo postovanja profesije, vec i vlastitog ljudskog samopostovanja? Dobro, onih dvadeset sarajevskih specijalaca je, voljom medjunarodnih cinovnika, nastradalo zato sto u bliskom kontaktu s kriminalcima nisu bili dovoljno njezni. Jesu li francuska, njemacka ili americka policija u takvim situacijama njezne? Koliko znam, nisu nimalo. No svejedno, pomenuti slucaj ne moze biti opravdanje za snishodljivost policajaca prema razbojnicima koji na njih potezu noz ili pistolj. O vodjama podzemlja da i ne govorimo. Kad ih sretnu, neki policajci samo sto ne salutiraju. Drugi se s njima srdacno rukuju, a oni treci okrecu glavu prema nekom od gradskih izloga. Sto ce takvim ljudima policijska uniforma, kad gradjani koji ih placaju nemaju od njih nikakve koristi. Nije taj posao za njih. Da bi u sukobu sa prekrsiteljima zakona bio na nivou svoje profesije, dobar policajac mora imati dvije odlike: grubost i prisebnost. Davno sam u novinama procitao jednu vijest o legendarnom Dzou Luisu, svjetskom sampionu u boksu. Nekoliko godina po zavrsetku karijere, veliki Dzo je u nekoj kafani izazvao incident. Kad je stigao policajac, bivsi sampion je poceo da ga vrijedja. “Da nisi u uniformi, isprebijao bih te kao vola”, dobacio mu je. Policajac je skinuo kapu i bluzu sa identifikacionom plocicom, odlozio opasac s pistoljem i nokautirao Luisa. U vijesti nije stajalo sta je bilo s tim policajcem, ali da sam ga kojim slucajem ikada sreo, stisnuo bih mu ruku i castio ga picem. Volio bih da u Sarajevu postoji bar jedan takav.
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
Zvonku Maricu i Refiku Vejsilovicu, reporteru i kamermanu Federalne televizije, pretproslog je utorka direktor Poreske uprave u Kalesiji, nakon medjusobnog nadgurkivanja, oteo tonsku opremu i zakljucao se u svojoj kancelariji. Posto nije bilo mrtvih i ranjenih, najtirazniji dnevni list u zemlji, poznat po tome sto svoje stranice puni nekrofilnim tekstovima, nije obavijestio svoje citaoce o pomenutom incidentu. Razlog tome, moze biti, lezi i u cinjenici sto je Fikret Suljkanovic, kako se zove otimac novinarskog alata, istaknuti aktivista Stranke demokratske akcije, koja je u toj kasabi na vlasti. A to mu, valjda po nekakvom automatizmu, donosi titulu lokalnog mocnika. Da je bio pametan, Suljkanovic bi sacekao da vidi zasto su ti ljudi kod njega dosli. Umjesto toga, on je, ocito preplasen od TV kamere, prvi napao, obrecnuvsi se na novinarski dvojac: “Nema ovdje nikakvog snimanja.” A imao je i zasto da se uplasi. Suljkanovic je dobro znao da nepozeljni gosti nisu dosli da ga propituju o naplati poreskih prihoda u opstini, vec o nekim mutnim poslovima u koje je doticni, navodno, umijesan. Tako bar glasi verzija ovog dogadjaja koja je objavljena u TV Dnevniku. Uslijedio je komican zaplet u skladu s tradicijom ovih prostora, gdje su zrtve kabadahiluka oduvijek imale vise problema s policijom nego same kabadahije, pa Maric i Vejsilovic mogu biti sretni sto im - kad vec nisu popili batine - nije bar napakovana kakva krivicna prijava. Da je sniman cijeli dogadjaj, taj bi film trajao puna cetiri sata. Televizijski gledaoci su vidjeli tek nekoliko inserata, ali je pametnom i to bilo dovoljno. Kljuc za razumijevanje sustine ove price predstavlja scena kad jedan krupan policajac kuca na vrata direktora Poreske uprave, da vidi sta se to dolaskom novinarskih uljeza desava u nasoj kasabi. “Fikrete, otvori!” “Ko je?”, cuje se glas iz kancelarije. “Himzo”, kaze policajac. Ovdje je ocito rijec o posebnom poimanju identifikacije, odnosno samoidentifikacije. Prema Suljaknovicevom poimanju stvari, Himzo je samo Himzo, kojeg on moze pozvati kad god hoce, a to sto je policajac, Himzina je licna stvar. U Himzinim ocima, Fikret je vazan covjek stranke na vlasti, kojem se ne valja zamjeriti, pa on sam u tom odnosu sebe vise i ne vidi kao policajca koji ce tom Fikretu, bude li trebalo, staviti lisice na ruke. Uostalom, policija je na Balkanu vazda prevashodno brinula o ljudima na vlasti, a tek uzgred o gradjanima. Iako vise ne zivimo u jednopartijskom sistemu, tu se nista nije promijenilo. Policije danas funkcioniraju kao servisi vladajucih nacionalnih stranaka. Umjesto Fikreta i Himze, paradigma pomenutog mentaliteta su isto tako neki Rajko i Mitar, ili Ante i Jozo. Gdje cete sresti njihove uzorke, iskljucivo je stvar geografije, odnosno linija razdvajanja koje su povucene izmedju nadleznosti SDA, SDS-a i HDZ-a, a to su najcesce i linije etnicke podjele. U krajnjem ishodu, imamo tri odvojene etnicke policije, neefikasne, korumpirane i poslusne prema politickim mocnicima. U proteklom ratu kriminalci su nerijetko postajali policajci, a policajci kriminalci. U toj su profesiji nasli azil mnogi opasni tipovi, od lopova i dilera droge, do ratnih zlocinaca. Geneza tog fenomena vodi do glavnih aktera rata. Ti su tipovi bili njihov izbor. Nesto mi drugo nije jasno. Zasto su toliki policajaci pristali da se odreknu ne smo postovanja profesije, vec i vlastitog ljudskog samopostovanja? Dobro, onih dvadeset sarajevskih specijalaca je, voljom medjunarodnih cinovnika, nastradalo zato sto u bliskom kontaktu s kriminalcima nisu bili dovoljno njezni. Jesu li francuska, njemacka ili americka policija u takvim situacijama njezne? Koliko znam, nisu nimalo. No svejedno, pomenuti slucaj ne moze biti opravdanje za snishodljivost policajaca prema razbojnicima koji na njih potezu noz ili pistolj. O vodjama podzemlja da i ne govorimo. Kad ih sretnu, neki policajci samo sto ne salutiraju. Drugi se s njima srdacno rukuju, a oni treci okrecu glavu prema nekom od gradskih izloga. Sto ce takvim ljudima policijska uniforma, kad gradjani koji ih placaju nemaju od njih nikakve koristi. Nije taj posao za njih. Da bi u sukobu sa prekrsiteljima zakona bio na nivou svoje profesije, dobar policajac mora imati dvije odlike: grubost i prisebnost. Davno sam u novinama procitao jednu vijest o legendarnom Dzou Luisu, svjetskom sampionu u boksu. Nekoliko godina po zavrsetku karijere, veliki Dzo je u nekoj kafani izazvao incident. Kad je stigao policajac, bivsi sampion je poceo da ga vrijedja. “Da nisi u uniformi, isprebijao bih te kao vola”, dobacio mu je. Policajac je skinuo kapu i bluzu sa identifikacionom plocicom, odlozio opasac s pistoljem i nokautirao Luisa. U vijesti nije stajalo sta je bilo s tim policajcem, ali da sam ga kojim slucajem ikada sreo, stisnuo bih mu ruku i castio ga picem. Volio bih da u Sarajevu postoji bar jedan takav.
Gojko BERIC
Copyright © 1999-2000 OSLOBODJENJE Sarajevo
