#1 GENERACIJA KOJU JE POJEO RAT
Posted: 12/08/2004 08:35
GENERACIJA KOJU JE POJEO RAT
Sarajevo je, kao uostalom i ostatak drzave, prestalo umirati onog dana kada su puske utihle. No, prijestolnica i domovina su se prestale i radjati. O katastrofalno niskom natalitetu rijetki su govorili jos prije sedam-osam godina. Reakcije nije bilo. Doslo je, medjutim, vrijeme da djeca rodjena ratnih godina krenu u skolu i sokantne cifre su odjeknule kao samar. Ove ce skolske godine u prve razrede osnovnih sarajevskih skola krenuti 50 odsto manje djece nego lani! Pojednostavljeno, cak 11 skola u glavnom gradu moze formirati tek po jedno odjeljenje. Nadlezne se institucije, medjutim, ne bave odumiranjem nacije, vec pronalskom posla za prekobrojne nastavnike. Sredovjecne pripadnike nacije bez podmlatka
Pise: Jasna Hasovic
Broj rodjenih u Sarajevu
Bilo je to vrijeme kada je smrt trijumfovala nad zivotom, kada je umiranje bilo redovna, a radjanje potpuno neprimjerena stvar. Bile su cetiri godine s ekstremno malim natalitetom, dvostruko vecim brojem mrtvorodjenih, udvostrucenim brojem abortusa... Godine s malim brojem onih rodjenih u inat. I evo su se pojavili, kao neka vrsta indirektne posljedice rata: u upola ih je manje pa ce ove skolske godine i polovina skolskih klupa rezerviranih za prvacice ostati prazna.
Brojke dramaticno svjedoce – u prvi razred osnovne skole u junu ove godine upisalo se u prosjeku 50 odsto manje djece nego prethodne. Postao je vidljiv ogroman pad nataliteta ciji je trend poceo vec prve ratne godine. Ove se u skolu upisuju djeca rodjena 1993, kada je, recimo, rodjeno svega 1.332 malih Sarajlija i zabiljezena najniza stopa radjanja cak i u poredjenju s ostalim ratnim godinama. O kakvom je padu nataliteta rijec vidi se tek nakon usporedbe da je predratnih godina, prosjecno, u prvi razred upisivano 7.200 djece. Prema podacima od juna ove godine, u prvi razred se na podrucju Kantona Sarajevo upisalo svega 2.838 djece, a osmi zavrsilo 6.250 (djeca rodjena daleke i divne 1984 – 1985). U Ministarstvu obrazovanja Kantona Sarajevo jos uvijek ocekuju da bi se do pocetka ove skolske godine moglo pojaviti jos nekoliko djece, povratnika iz inostranstva, ali je mala vjerojatnoca da bi njihov broj mogao znacajnije popuniti od ove godine poluprazne osnovne skole.
Najveci “manjak” prvacica je u opcini Centar gdje ih se u osnovne skole upisalo cak 53 odsto manje u odnosu na proslu godinu, dok je najmanji pad, zbog znacajnijeg priliva izbjeglica, tvrde strucnjaci, registriran u rubnim sarajevskim opcinama – Hadzicima i Trnovu. Prema podacima koje smo dobili, u opcini Centar je za prvi razred osnovne skole ove godine prispjelo svega 330 djece. Na podrucju Centra ima 11 osnovnih skola i svaka bi, kad bi se djeca uredno podijelila, ove skolske godine mogli formirati tek po jedan prvi razred!
Niko nece ostati bez posla
Socioloske implikacije ovog postratnog fenomena uocavat ce se i rasti paralelno s ovom ratnom generacijom, ali je mala vjerojatnoca da ce se neko time ozbiljno htjeti pozabaviti. No, vec sad uocljiv problem, prije svih ostalih, jeste visak nastavnika i vjerojatnoca da bi, zbog fakta da ce ovaj dramaticni djeciji deficit potrajati najmanje cetri do pet godina, mnogi mogli ostati bez posla.
“U vezi sa zabiljezenim padom broja upisane djece pojavio se niz problema, ali mislim da cemo ovaj sada najaktuelniji, visak nastavnika, rijesiti na zadovoljstvo i ucenika i nastavnika i roditelja. Skolama smo, suocivsi se s ovim podacima, dali uputstvo da vec od ove skolske godine djecu od 5,5 do 6,5 godina primaju u pripremni razred. Koliko znam, ovakvo rjesenje ponudjeno je samo u Sarajevskom kantonu”, kaze u razgovoru za Dane zamjenik ministra obrazovanja Kantona Sarajevo Ismet Salihbegovic,koji tvrdi da ce osnivanje pripremnih razreda apsolutno rijesiti problem angazmana nastavnog kadra.
“Da smo na tragu dobrog rjesenja svjedoci informacija da se za upis u pripremno odjeljenje u Osnovnoj skoli ‘Osman Nuri Hadzic’, naprimjer, javilo dva puta vise djece nego u prvi razred. Manjak ucenika za nas je tzv. slatki problem i mi cemo ga rijesiti. Otpustanja nastavnika nece biti”, tvrdi Salihbegovic i napominje da je jos od ranije poceo osjecati problem manjeg broja djaka, uzrokovan godinama niskog nataliteta, ali nije bio toliko ozbiljan i do sada je rjesavan organiziranjem produzenog boravka u skolama.
Engleski za petogodisnjake
Uvodjenje pripremnog razreda barem bi po trajanju nase osnovne skole izjednacilo s evropskim. Osim toga, ovo je i prilika da vec i petogodisnjaci pocnu s ucenjem stranog jezika i ambicija je da se s tim krene jos u pripremnim razredima. Ovaj prakticno “nulti” razred malisani ce, kako saznajemo, pohadjati pet dana nedjeljno i dnevno ce imati po tri casa na kojima ce se baviti crtanjem, pisanjem i ostvariti prve kontakte sa stranim jezikom. Ono za sta manjak djece nece biti iskoristen je smanjenje broja ucenika u razredu, a prenapuceni razredi su i prije rata bila najspornija tacka osnovnog skolstva jer se u odjeljenjima znalo tiskati i do 40 ucenika. Ovo dramaticno smanjenje broja polaznika nece biti iskoristeno za pravljenje manjih razreda u kojima je nastavni proces, o cemu svjedoce evropska iskustva, daleko efikasniji.
“Tacno je da smo do sada imali probleme s prevelikim brojem ucenika u odjeljenjima, ali jos uvijek se zakonska ogranicenja u tom smislu nece mijenjati. Prema sadasnjim propisima, u jedan razred upisuje se u prosjeku 30 djece, a tolerira se broj od 24 do 32. Naravno da bi idealno bilo kada bismo imali razrede s 15 do 20 ucenika, ali to previse kosta. Opredijelili smo se da manjak djece, i shodno tome visak nastavnika, iskoristimo za poboljsanje kvaliteta nastave u smislu uvodjenja drugog stranog jezika i odvojenih casova informatike, naprimjer”, objasnjava Salihbegovic.
Direktor sarajevske Osnovne skole “Isak Samokovlija”, Nedzdet Nanic, ne misli isto. “Smanjenje broja djece u razredu je samo prividno skupo. Osim toga, to bi moglo vaziti samo cetiri-pet godina jer se na osnovu danasnjih podataka o broju novorodjenih vidi da njihov broj polako raste”,tvrdi Nanic, koji je, kako nam je ispricao, odavno na strucnim sastancima upozoravao da ce se citava Federacija suociti s ovim problemom: “Odavno sam predlagao da se donese propis koji bi vazio narednih cetiri-pet godina, u kom bi se mogli formirati razredi s 12 do 14 ucenika jer je to odlican nacin za postizanje poboljsanja kvaliteta nastave i onemogucavanje da 25 odsto ucitelja, koji se ove godine pojavljuju kao tehnoloski visak, ostane bez posla.”
Osnovna skola “Isak Samokovlija”na Marindvoru jedna je od onih koja se ove godine mozda najdrasticnije suocila s ovim “djecijim deficitom”. Naime, s podrucja koje ova skola pokriva, za prvi razred ove godine prispjelo je slovom i brojem 17 djece!? “Tacno je da je broj prvacica ove godine za vise od 50 odsto manji nego prosle, kada smo takodjer zabiljezili pad broja upisanih, ali mi necemo imati problema s organiziranjem nastave. U nasu skolu se upisalo i 75 djece s podrucja Sarajeva koje ne pokriva ova skola. Roditelji su se opredijelili za nas vjerojatno zato sto je skola na dobrom mjestu i na dobrom glasu jer smo vec postali poznati po kvalitetnom programu produzenog boravka. Nije iskljuceno da cemo formirati cetiri prva razreda”, najavljuje direktor Nanic i napominje da njegova skola ove godine uopce nece imati pripremna odjeljenja jer, prema propisu kantonalnog Ministarstva obrazovanja, koje je poslato svim skolama, Ministarstvo ce “finansirati pripremna odjeljenja koja treba formirati jedino ako se u skoli pojavi tehnoloski visak”, a u skoli “Isak Samokovlija” ga, kako kaze njen direktor, nece biti: “Iskoristio sam preporuku Ministarstva od prije tri godine i angazirao nastavnike po potrebi, ne uposljavajuci ih na neodredjeno vrijeme. Posto su angazirani na odredjeno vrijeme, kad za njih nema posla, odlaze iz skole bez posljedica koje nastaju kada bez posla ostane neko ko je bio u punom radnom odnosu.”
I kada je rijec o Sarajevskom kantonu, implikacije “manjka djece u obrazovnom sistemu” rjesavat ce se uglavnom na ovaj nacin i u hodu. Kako je sad i kako ce tek biti na podrucju Federacije BiH, od Federalnog ministarstva obrazovanja, koje bi moralo imati podatke, nismo uspjeli doznati jer, naprosto, ministar Rizvanbegovic nikada nije bio na svom radnom mjestu nego, kako je govorila njegova sekretarica, “vani na sastanku”, “u Bihacu na seminaru”, pa “ opet na sastanku”, a onda “nije stigao pogledati postu” i ko zna sta sve ne. Njegov, pak, opunomoceni zamjenik za ovakva pitanja bio je na odmoru... Federalno ministarstvo obrazovanja, inace, prema dejtonskim rjesenjima, ima tek koordinirajucu ulogu na nivou entiteta, ali, kako vele kantonalna ministarstva, po ovom pitanju nisu dali nikakve preporuke, niti sugerirali moguca rjesenja.
Organiziranje nastave za ovu upolovljenu generaciju tek je jedan nivo problema s kojim ce se drustvo suociti. I dok zivimo u zemlji u kojoj ce bezmalo svako veleumno, naravno spekulativno i iskljucivo verbalno u hipu pristupiti reviziji Daytona i o tome zauzeti jasan i nedvosmislen stav, iako zato nije ni pozvan ni prozvan, slabo da ima izgleda da se neko zamisli nad strateski opasnim fenomenom upolovljavanja populacije, odnosno nacije – jer ni dosad nije. S najvise znanja, autenticnog intelektualnog i prije svega ljudskog angazmana o ovoj katastrofi govorio je uglavnom samo ugledni prof. dr. Srecko Simic, clan Direktorija Klinickog centra Univerziteta u Sarajevu i direktor za oblast ginekologije, perinatologije i pedijatrije, redovni profesor na Katedri za ginekologiju i akuserstvo Medicinskog fakulteta u Sarajevu, covjek koji je rat proveo s trudnicama i ovom djecom rodjenom uprkos svemu. On je vjerojatno jedini koji je u startu ukazivao na razmjere “kriticnog nataliteta”. U svojoj knjizi Radjanje i rat u Sarajevu (izasla 1997. u Sarajevu, u izdanju HKD “Napredak”) prof. Simic ukazao je na ozbiljnost problema i to iz ugla nekog ko je i sam dnevno prezivljavao ovaj tragicni eksperiment radjanja u gradu osudjenom da umre. On kaze da je to bilo iskusenje kakvog cak nije bilo ni za vrijeme opsade Lenjingrada. Upozorio je tad prof. Simic da ce “jedanput, kad prestane rat, u javnost morati izaci, koje su to zrtve i koja su to stradanja nastala za vrijeme opsade Sarajeva i to u procesu reprodukcije stanovnistva” i koje su razmjere “prekomjernog mortaliteta novorodjencadi koja su stradala kao indirektne ratne zrtve, najcesce jos u utrobama majki za vrijeme granatiranja, iako majka nije izravno povrijedjena”.
No, jedno je statistika, drugo grafikon pojedinacnih, licnih tragedija, a trece, ali ne manje bitno, odsustvo drustvene svijesti koja bi djelala tako da preduprijedi posast progresivnog nestajanja nacije. U ratu se, razumljivo, po pitanju mortaliteta i nataliteta gotovo nista nije moglo uciniti. Poslije rata je moglo, ali nije. Najveci broj zena i danas, pet godina nakon rata, kad odluci da radja, radja, uglavnom, socijalne slucajeve i niko se oko toga ne bihuzuri previse, jednako kao sto se ne deranzira ni zbog toga sto mladi listom odose iz Bosne, niti bogme zato sto nam je, shodno tome, izvjesna buducnost u kojoj ce se umjesto novih skola graditi tek novi odjeli gerijatrije. Ako se ne desi cudo, a cuda se rijetko desavaju, slabo da ce se vratiti vrijeme kada se, prema rijecima jedne ugledne sarajevske ginekologinje, u Sarajevu dnevno radjao citav jedan razred... Veliki razred...
Broj rodjenih u Sarajevu, prema podacima Klinickog centra Sarajevo:
1991. 8.676
1992. 6.132
1993. 1.332
1994. 2.001
1995. 2.508
1996. 4.020
1997. 4.973
1998. 4.075
1999. 3.940
2000.
prvih sest mjeseci 1.811
Sarajevo je, kao uostalom i ostatak drzave, prestalo umirati onog dana kada su puske utihle. No, prijestolnica i domovina su se prestale i radjati. O katastrofalno niskom natalitetu rijetki su govorili jos prije sedam-osam godina. Reakcije nije bilo. Doslo je, medjutim, vrijeme da djeca rodjena ratnih godina krenu u skolu i sokantne cifre su odjeknule kao samar. Ove ce skolske godine u prve razrede osnovnih sarajevskih skola krenuti 50 odsto manje djece nego lani! Pojednostavljeno, cak 11 skola u glavnom gradu moze formirati tek po jedno odjeljenje. Nadlezne se institucije, medjutim, ne bave odumiranjem nacije, vec pronalskom posla za prekobrojne nastavnike. Sredovjecne pripadnike nacije bez podmlatka
Pise: Jasna Hasovic
Broj rodjenih u Sarajevu
Bilo je to vrijeme kada je smrt trijumfovala nad zivotom, kada je umiranje bilo redovna, a radjanje potpuno neprimjerena stvar. Bile su cetiri godine s ekstremno malim natalitetom, dvostruko vecim brojem mrtvorodjenih, udvostrucenim brojem abortusa... Godine s malim brojem onih rodjenih u inat. I evo su se pojavili, kao neka vrsta indirektne posljedice rata: u upola ih je manje pa ce ove skolske godine i polovina skolskih klupa rezerviranih za prvacice ostati prazna.
Brojke dramaticno svjedoce – u prvi razred osnovne skole u junu ove godine upisalo se u prosjeku 50 odsto manje djece nego prethodne. Postao je vidljiv ogroman pad nataliteta ciji je trend poceo vec prve ratne godine. Ove se u skolu upisuju djeca rodjena 1993, kada je, recimo, rodjeno svega 1.332 malih Sarajlija i zabiljezena najniza stopa radjanja cak i u poredjenju s ostalim ratnim godinama. O kakvom je padu nataliteta rijec vidi se tek nakon usporedbe da je predratnih godina, prosjecno, u prvi razred upisivano 7.200 djece. Prema podacima od juna ove godine, u prvi razred se na podrucju Kantona Sarajevo upisalo svega 2.838 djece, a osmi zavrsilo 6.250 (djeca rodjena daleke i divne 1984 – 1985). U Ministarstvu obrazovanja Kantona Sarajevo jos uvijek ocekuju da bi se do pocetka ove skolske godine moglo pojaviti jos nekoliko djece, povratnika iz inostranstva, ali je mala vjerojatnoca da bi njihov broj mogao znacajnije popuniti od ove godine poluprazne osnovne skole.
Najveci “manjak” prvacica je u opcini Centar gdje ih se u osnovne skole upisalo cak 53 odsto manje u odnosu na proslu godinu, dok je najmanji pad, zbog znacajnijeg priliva izbjeglica, tvrde strucnjaci, registriran u rubnim sarajevskim opcinama – Hadzicima i Trnovu. Prema podacima koje smo dobili, u opcini Centar je za prvi razred osnovne skole ove godine prispjelo svega 330 djece. Na podrucju Centra ima 11 osnovnih skola i svaka bi, kad bi se djeca uredno podijelila, ove skolske godine mogli formirati tek po jedan prvi razred!
Niko nece ostati bez posla
Socioloske implikacije ovog postratnog fenomena uocavat ce se i rasti paralelno s ovom ratnom generacijom, ali je mala vjerojatnoca da ce se neko time ozbiljno htjeti pozabaviti. No, vec sad uocljiv problem, prije svih ostalih, jeste visak nastavnika i vjerojatnoca da bi, zbog fakta da ce ovaj dramaticni djeciji deficit potrajati najmanje cetri do pet godina, mnogi mogli ostati bez posla.
“U vezi sa zabiljezenim padom broja upisane djece pojavio se niz problema, ali mislim da cemo ovaj sada najaktuelniji, visak nastavnika, rijesiti na zadovoljstvo i ucenika i nastavnika i roditelja. Skolama smo, suocivsi se s ovim podacima, dali uputstvo da vec od ove skolske godine djecu od 5,5 do 6,5 godina primaju u pripremni razred. Koliko znam, ovakvo rjesenje ponudjeno je samo u Sarajevskom kantonu”, kaze u razgovoru za Dane zamjenik ministra obrazovanja Kantona Sarajevo Ismet Salihbegovic,koji tvrdi da ce osnivanje pripremnih razreda apsolutno rijesiti problem angazmana nastavnog kadra.
“Da smo na tragu dobrog rjesenja svjedoci informacija da se za upis u pripremno odjeljenje u Osnovnoj skoli ‘Osman Nuri Hadzic’, naprimjer, javilo dva puta vise djece nego u prvi razred. Manjak ucenika za nas je tzv. slatki problem i mi cemo ga rijesiti. Otpustanja nastavnika nece biti”, tvrdi Salihbegovic i napominje da je jos od ranije poceo osjecati problem manjeg broja djaka, uzrokovan godinama niskog nataliteta, ali nije bio toliko ozbiljan i do sada je rjesavan organiziranjem produzenog boravka u skolama.
Engleski za petogodisnjake
Uvodjenje pripremnog razreda barem bi po trajanju nase osnovne skole izjednacilo s evropskim. Osim toga, ovo je i prilika da vec i petogodisnjaci pocnu s ucenjem stranog jezika i ambicija je da se s tim krene jos u pripremnim razredima. Ovaj prakticno “nulti” razred malisani ce, kako saznajemo, pohadjati pet dana nedjeljno i dnevno ce imati po tri casa na kojima ce se baviti crtanjem, pisanjem i ostvariti prve kontakte sa stranim jezikom. Ono za sta manjak djece nece biti iskoristen je smanjenje broja ucenika u razredu, a prenapuceni razredi su i prije rata bila najspornija tacka osnovnog skolstva jer se u odjeljenjima znalo tiskati i do 40 ucenika. Ovo dramaticno smanjenje broja polaznika nece biti iskoristeno za pravljenje manjih razreda u kojima je nastavni proces, o cemu svjedoce evropska iskustva, daleko efikasniji.
“Tacno je da smo do sada imali probleme s prevelikim brojem ucenika u odjeljenjima, ali jos uvijek se zakonska ogranicenja u tom smislu nece mijenjati. Prema sadasnjim propisima, u jedan razred upisuje se u prosjeku 30 djece, a tolerira se broj od 24 do 32. Naravno da bi idealno bilo kada bismo imali razrede s 15 do 20 ucenika, ali to previse kosta. Opredijelili smo se da manjak djece, i shodno tome visak nastavnika, iskoristimo za poboljsanje kvaliteta nastave u smislu uvodjenja drugog stranog jezika i odvojenih casova informatike, naprimjer”, objasnjava Salihbegovic.
Direktor sarajevske Osnovne skole “Isak Samokovlija”, Nedzdet Nanic, ne misli isto. “Smanjenje broja djece u razredu je samo prividno skupo. Osim toga, to bi moglo vaziti samo cetiri-pet godina jer se na osnovu danasnjih podataka o broju novorodjenih vidi da njihov broj polako raste”,tvrdi Nanic, koji je, kako nam je ispricao, odavno na strucnim sastancima upozoravao da ce se citava Federacija suociti s ovim problemom: “Odavno sam predlagao da se donese propis koji bi vazio narednih cetiri-pet godina, u kom bi se mogli formirati razredi s 12 do 14 ucenika jer je to odlican nacin za postizanje poboljsanja kvaliteta nastave i onemogucavanje da 25 odsto ucitelja, koji se ove godine pojavljuju kao tehnoloski visak, ostane bez posla.”
Osnovna skola “Isak Samokovlija”na Marindvoru jedna je od onih koja se ove godine mozda najdrasticnije suocila s ovim “djecijim deficitom”. Naime, s podrucja koje ova skola pokriva, za prvi razred ove godine prispjelo je slovom i brojem 17 djece!? “Tacno je da je broj prvacica ove godine za vise od 50 odsto manji nego prosle, kada smo takodjer zabiljezili pad broja upisanih, ali mi necemo imati problema s organiziranjem nastave. U nasu skolu se upisalo i 75 djece s podrucja Sarajeva koje ne pokriva ova skola. Roditelji su se opredijelili za nas vjerojatno zato sto je skola na dobrom mjestu i na dobrom glasu jer smo vec postali poznati po kvalitetnom programu produzenog boravka. Nije iskljuceno da cemo formirati cetiri prva razreda”, najavljuje direktor Nanic i napominje da njegova skola ove godine uopce nece imati pripremna odjeljenja jer, prema propisu kantonalnog Ministarstva obrazovanja, koje je poslato svim skolama, Ministarstvo ce “finansirati pripremna odjeljenja koja treba formirati jedino ako se u skoli pojavi tehnoloski visak”, a u skoli “Isak Samokovlija” ga, kako kaze njen direktor, nece biti: “Iskoristio sam preporuku Ministarstva od prije tri godine i angazirao nastavnike po potrebi, ne uposljavajuci ih na neodredjeno vrijeme. Posto su angazirani na odredjeno vrijeme, kad za njih nema posla, odlaze iz skole bez posljedica koje nastaju kada bez posla ostane neko ko je bio u punom radnom odnosu.”
I kada je rijec o Sarajevskom kantonu, implikacije “manjka djece u obrazovnom sistemu” rjesavat ce se uglavnom na ovaj nacin i u hodu. Kako je sad i kako ce tek biti na podrucju Federacije BiH, od Federalnog ministarstva obrazovanja, koje bi moralo imati podatke, nismo uspjeli doznati jer, naprosto, ministar Rizvanbegovic nikada nije bio na svom radnom mjestu nego, kako je govorila njegova sekretarica, “vani na sastanku”, “u Bihacu na seminaru”, pa “ opet na sastanku”, a onda “nije stigao pogledati postu” i ko zna sta sve ne. Njegov, pak, opunomoceni zamjenik za ovakva pitanja bio je na odmoru... Federalno ministarstvo obrazovanja, inace, prema dejtonskim rjesenjima, ima tek koordinirajucu ulogu na nivou entiteta, ali, kako vele kantonalna ministarstva, po ovom pitanju nisu dali nikakve preporuke, niti sugerirali moguca rjesenja.
Organiziranje nastave za ovu upolovljenu generaciju tek je jedan nivo problema s kojim ce se drustvo suociti. I dok zivimo u zemlji u kojoj ce bezmalo svako veleumno, naravno spekulativno i iskljucivo verbalno u hipu pristupiti reviziji Daytona i o tome zauzeti jasan i nedvosmislen stav, iako zato nije ni pozvan ni prozvan, slabo da ima izgleda da se neko zamisli nad strateski opasnim fenomenom upolovljavanja populacije, odnosno nacije – jer ni dosad nije. S najvise znanja, autenticnog intelektualnog i prije svega ljudskog angazmana o ovoj katastrofi govorio je uglavnom samo ugledni prof. dr. Srecko Simic, clan Direktorija Klinickog centra Univerziteta u Sarajevu i direktor za oblast ginekologije, perinatologije i pedijatrije, redovni profesor na Katedri za ginekologiju i akuserstvo Medicinskog fakulteta u Sarajevu, covjek koji je rat proveo s trudnicama i ovom djecom rodjenom uprkos svemu. On je vjerojatno jedini koji je u startu ukazivao na razmjere “kriticnog nataliteta”. U svojoj knjizi Radjanje i rat u Sarajevu (izasla 1997. u Sarajevu, u izdanju HKD “Napredak”) prof. Simic ukazao je na ozbiljnost problema i to iz ugla nekog ko je i sam dnevno prezivljavao ovaj tragicni eksperiment radjanja u gradu osudjenom da umre. On kaze da je to bilo iskusenje kakvog cak nije bilo ni za vrijeme opsade Lenjingrada. Upozorio je tad prof. Simic da ce “jedanput, kad prestane rat, u javnost morati izaci, koje su to zrtve i koja su to stradanja nastala za vrijeme opsade Sarajeva i to u procesu reprodukcije stanovnistva” i koje su razmjere “prekomjernog mortaliteta novorodjencadi koja su stradala kao indirektne ratne zrtve, najcesce jos u utrobama majki za vrijeme granatiranja, iako majka nije izravno povrijedjena”.
No, jedno je statistika, drugo grafikon pojedinacnih, licnih tragedija, a trece, ali ne manje bitno, odsustvo drustvene svijesti koja bi djelala tako da preduprijedi posast progresivnog nestajanja nacije. U ratu se, razumljivo, po pitanju mortaliteta i nataliteta gotovo nista nije moglo uciniti. Poslije rata je moglo, ali nije. Najveci broj zena i danas, pet godina nakon rata, kad odluci da radja, radja, uglavnom, socijalne slucajeve i niko se oko toga ne bihuzuri previse, jednako kao sto se ne deranzira ni zbog toga sto mladi listom odose iz Bosne, niti bogme zato sto nam je, shodno tome, izvjesna buducnost u kojoj ce se umjesto novih skola graditi tek novi odjeli gerijatrije. Ako se ne desi cudo, a cuda se rijetko desavaju, slabo da ce se vratiti vrijeme kada se, prema rijecima jedne ugledne sarajevske ginekologinje, u Sarajevu dnevno radjao citav jedan razred... Veliki razred...
Broj rodjenih u Sarajevu, prema podacima Klinickog centra Sarajevo:
1991. 8.676
1992. 6.132
1993. 1.332
1994. 2.001
1995. 2.508
1996. 4.020
1997. 4.973
1998. 4.075
1999. 3.940
2000.
prvih sest mjeseci 1.811
God bless you Mrs. Robinson 
pa se kontala pridruziti! 