#1 Položaj žene u jednom društvu usko je povezan sa njenom naob
Posted: 06/09/2007 21:34
Intervju sa direktoricom Osnovne škole “Hamdija Kreševljaković” gospođom Aminom Deljković.
Amina Deljković prima Zlatnu plaketu općine Stari Grad
Nova školska godina je na pomolu. Ponovo će školska zvona pozvati svoje učenike. Tim povodom našli smo za shodno da o odgoju i obrazovanju, kako onom u školi tako i onom u porodici, porazgovaramo sa direktoricom Osnovne škole “Hamdija Kreševljaković” gospođom Aminom Deljković. Razgovor s njome, kao osobom koja je dugi niz godina u školstvu, započeli smo, upravo, pitanjem o današnjem školstvu i problemima s kojima se naše školstvo suočava? Direktorica Amina Deljković kaže:
- U toku je reforma školstva u B i H na svim nivoima obrazovanja. Svaka reforma je proces koji traje dugo i sudionici takvog procesa nailaze na veliki broj problema. Često čujemo da bi bilo dovoljno prepisati kvalitetan sistem školstva iz neke europske države koji je provjeren i daje iznimno dobre rezultate. Ja se ne mogu u potpunosti složiti s takvim mišljenjem, jer svaka državna zajednica ima niz specifičnosti koje bitno određuju način odgoja i obrazovanja mladih. Vidite, u razvijenim zemljama tehnika i tehnologija, koje su proizvod vrlo kvalitetnog obrazovanja, dosegle su maksimum. Pretpostaviti je onda da bi čovjek u tim zemljama trebao lakše i ugodnije da živi, te da ima mnogo više vremena za sebe i svoju obitelj. No svi znamo da to nije tako. Prezaposlenost roditelja, stalni stres zbog straha od gubitka zaposlenja, veliki broj mladih koji se vrlo rano odvajaju od obitelji i uživaju u različitim vrstama poroka, opća otuđenost čovjeka od čovjeka i još mnogo drugih loših stvari svjedoče o tome da tehnologija napreduje, a čovjek nazaduje. Ja ne bih voljela da se moja djeca odgajaju, obrazuju i žive u takvom društvu. Stoga mislim da bismo trebali tražiti model obrazovanja koji bi zadržao sve ono što je do sada bilo dobro, a mijenjati ono što je zastarjelo, a uz to stalno podvlačiti mladima da tehnologija treba da nam poboljša kvalitet života, a nikako da joj robujemo. To je sigurno teško, ali nije nemoguće. Posebnu pažnju treba obratiti na odgoj kojim će mlad čovjek spoznati objektivno važeće vrijednosti. Relativizirati univerzalne vrijednosti, što je danas vrlo česta pojava, dovodi do mišljenja da sve ima svoju cijenu, može se dakle kupiti i ništa nije sveto, dakle sve je dopušteno. Takvo razmišljanje je zabrinjavajuće i dovodi do ozbiljnih socijalnih poremećaja u jednom društvu.
Koliko je ustvari naše školstvo odraz našeg društva?
- Što se tiče našeg školstva ono je odraz našeg bh.društva, potpuno je fragmentirano. Naprimjer, iako je Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju jednoglasno usvojila Parlamentarna skupština BiH i stupio je na snagu 1. jula 2003.godine, usklađivanje zakona na nižim nivoima nije još završeno, a rok je bio šest mjeseci. Dakle, dok se svi zakoni i podzakonski akti na svim nivoima ne usklade sa Okvirnim zakonom ne možemo uopće govoriti o jedinstvenom sistemu obrazovanja. Naravno da je sve to vezano za destruktivne snage koje su u ratu, a sad i u miru dale sebi u zadatak da razvale stoljetnu tradiciju međusobnog poštovanja i uvažavanja različitih vjera i nacija na ovim prostorima. Isključivi su i ne žele da vide da su ljepota i izazov u različitosti. Uostalom, da je Allah dž.š. htio svi bismo bili iste vjere. Pa ko to onda može da mrzi, i kome može da smeta Božije stvorenje?
Predmet vjeronauka je uveden u sistem obrazovanja. Šta je urađeno na tom polju?
- Urađeno je dosta toga. Napravljeni su kvalitetni Nastavni planovi i programi, nastavni kadar je stručan, a uz to ima i permanentnu edukaciju na stručnim aktivima i seminarima. Trudim se da često pratim seminare svih aktiva pa tako sam u dva navrata prisustvovala seminaru vjeroučitelja Sarajevskog kantona, prvi put u Gradačcu, a drugi put na Vlašiću. Oba puta sam bila vrlo zadovoljna organizacijom seminara, eminentnim predavačima i vrlo zanimljivim temama koje su izlagali. Posebno me raduje što je to aktiv mladih ljudi koji su jako obrazovani, vrlo visokih moralnih kvaliteta, što je dobra pretpostavka za kvalitetno vjersko obrazovanje naše djece. Vidite, u svakoj školi vjeroučitelj služi kao ugled u ponašanju, načinu pristupa poslu, načinu komunikacije sa učenicima, kolegama i roditeljima. Kod nas je takva klima da sve što kod drugog i ne primijetimo vjeroučitelju jako zamjerimo pa me raduje što sam većinu njih upoznala i mislim da se mogu vrlo uspješno nositi sa tako teškim bremenom.
Ovdje moram istaći gospođu Minu Pleh prosvjetnog savjetnika za islamsku vjeronauku u PPZ-u Kantona Sarajevo koja , po mom mišljenju, bitno utječe na konstantan napredak nastavnika vjeronauke u svakom smislu.
S obzirom na to da je kod nas predmet vjeronauke slobodan izbor veoma je važno ovo o čemu sam gore govorila, te se u tom smislu treba maksimalno zalagati za kvalitet i Nastavnog plana i programa ovog predmeta, a i za stalnu edukaciju nastavnog kadra.
Sve je više mladih koji se pridržavaju vjerskih propisa
li je vjera bitno našla put do mladih?
- U prvoj fazi svog života dijete se ili odgaja ili ne odgaja u vjerskom duhu, u zavisnosti od obitelji u kojoj raste. To bitno utječe na kasnije opredjeljenje mladih. Kod nas se, generalno gledajući, mnogo više posvećuje pažnje tradiciji nego vjerskim principima. No svako pravilo ima i izuzetaka. Svjedoci smo da mnogi mladi ljudi sad svoje roditelje uvode u vjeru. Nedavno je jedna dvadesetogodišnjakinja ubijedila roditelje da se svakako trebaju šeri‘atski vjenčati nakon dvadeset pet godina braka. Oni su to na njenu veliku radost i učinili. Takođe, ima mnogo primjera da su roditelji uz svoju djecu počeli klanjati i postiti. Sad je mnogo više mladih ljudi koji klanjaju namaz, poste i onoliko koliko mogu drže se vjerskih propisa. To je u ovom okruženju, gdje su mladom insanu nadohvat ruke različite vrste poroka( blud, alkohol, droga kocka…) zbilja ohrabrujuće. Ipak, na jednom polju smo zakazali. Još se nismo izborili za vjeronauku na nivou srednjeg obrazovanja, a to je granični period za naše mlade kad su u rizičnim godinama, a uz to još i mijenjaju školsku sredinu, šire krug poznanika, duže odsustvuju iz obitelji, u njima se javlja želja da sve probaju …Sve studije rađene i kod nas i u inostranstvu ovaj period navode kao najrizičniji pa smatram da bi se na ovom polju moralo mnogo više uraditi.
Koliko porodica, a koliko društvo brine o djeci?
- Osnovna funkcija obitelji je briga o potomstvu, a po mom mišljenju stub obiteljskog odgoja je majka. To nikako ne smije ugroziti ulogu oca kao neprikosnovenog autoriteta u porodici, no ipak čini mi se da je odgovornost majke veća samim tim što je u mogućnosti da više vremena provodi sa djecom, te tako neposredno utječe na odgoj, formiranje navika pa čak i karakternih osobina svog djeteta.
Često čujemo da sa djecom treba stalno razgovarati i ja se slažem, no mnogo je važnije svojim primjerom pokazati djetetu šta i kako treba ili ne treba raditi. Dijete vrlo malo sluša šta govorite, ali zato pomno prati šta radite i u tome vas oponaša. To govorim iz iskustva jer se godinama bavim odgojem djece kod kuće i u školi. U vezi sa ovim dozvolite mi da vam ispričam jednu situaciju u kojoj sam se našla prije mnogo godina kad je moj najstariji sin Vedad bio petogodišnji dječak. S njim sam provodila mnogo vremena, i želeći da mu usadim mišljenje da su iskrenost, poštenje i dobronamjernost najvrjednije ljudske osobine, pričala sam mu priče u kojima ljudi s takvim osobinama imaju puno problema, ali na kraju uvijek pobijede, a zasluže i poštovanje i uvažavanje drugih ljudi. Jednog jutra, dok sam se pripremala za nastavu u drugoj smjeni, kroz prozor sam ugledala komšinicu kako dolazi. Kako je i prethodno jutro bila na kahvi i zadržala me više od dva sata, ne razmišljajući sam rekla naglas « Eto je opet!».
Kad je pozvonila ja sam sa osmijehom otvorila vrata i rekla «Bujrum». Slučajno sam pogledala u lice svog sina i primijetila sam da s nevjericom zuri u mene. Zacrvenjela sam se od stida. Eto, tako sam ja bacila sate i sate provedene sa svojim sinom i tek kad sam mu priznala da sam pogriješila i da se to događa, tek tad smo se vratili na početak.
Sve ovo sam ispričala da bi mladi roditelji znali da je u odgoju njihove djece presudno ono što oni rade, a ne ono što govore. Takođe je važno poredati prioritete u obitelji. Otac je « glava» obitelji i njegov autoritet nikad ne smije doći u pitanje( govorim o potpunim porodicama ). Mislim da roditelji koji odgajaju djecu na način da su najvažnija, te podređuju svoje potrebe i želje potrebama i željama svoje djece jako griješe, jer na kraju njihovo dijete izraste u egocentričnu, samoživu osobu koja poseban status, na koji je navikla u obitelji, želi imati i na poslu i u društvu i u braku, a to nije moguće.
Ne mogu, a da ne spomenem mnoge obitelji koje nisu potpune, a i one koje uslijed invaliditeta oca ili teškog psihičkog rastrojstva , uzrokovanog ratom, imaju mnogo složenih problema koji se odražavaju na brigu, tačnije nebrigu o djeci. U tim obiteljima je poremećena njena ravnoteža, narušeni su unutarnji odnosi i socijalne veze. Naravno da ima izuzetaka, ali u većini takvih obitelji prisutni su problemi socijalne, egzistencijalne i emocionalne prirode, te su to djeca kojoj treba ukazati svu moguću pomoć i pažnju. Tu bi društvena briga morala biti mnogo veća od ove koju ta djeca sad imaju. Za sada se te obitelji snalaze kako znaju i umiju. Uglavnom majka preuzima brigu oko egzistencije, međutim nerijetko to breme padne na najstarije dijete u obitelji. U našoj školi ima takvih slučajeva. Mi pomažemo koliko smo u mogućnosti no ovo pitanje treba sistemski riješiti.
U jednoj državi kakva je Turska žene koje su pokrivene po islamskim propisima ne mogu pohađati fakultete i time se dalje obrazovati. Šta to za vas znači?
- Mogu vam reći da sam bila vrlo neprijatno iznenađena tim saznanjem. Tu se krši jedno od osnovnih ljudskih prava zagarantiranih u Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava - pravo na obrazovanje. U članu 2. pored ostalog stoji» Nijedna osoba neće biti lišena prava na obrazovanje.» U Turskoj je dakle žena potpuno obespravljena, jer kako uopće govoriti o njenim pravima ako joj osporite njeno osnovno pravo- pravo da se obrazuje i to samo zbog toga što nije odjevena onako kako to neko drugi želi. To je žalosno. To u konačnici šteti turskom društvu uopće, jer se veliki broj ženske populacije ne obrazuje, a sutra će rađati i odgajati generacije.
Ja se zalažem za slobodu izbora koji neće nikoga ugrožavati. Protivnik sam bilo kakvog nametanja i isključivosti. Takođe, ne dijelim Bošnjakinje na pokrivene i nepokrivene niti mislim da su ove prve bolje od drugih. Ja naprosto volim upoznati Bošnjakinju koja je samosvjesna, uspješna u poslu, u obitelji i još uz to korisna za zajednicu.
Obrazovanje je ključ napretka
Borba žena za dostizanje jednakosti nije problem samo žena nego i šire društvene zajednice. Kako vidite položaj žena, posebno Bošnjakinja, u BiH?
- Položaj žene u jednom društvu usko je povezan sa njenom naobrazbom. Ukoliko je žena neobrazovana s njom se mnogo lakše manipulira. Takođe i napredak svakog društva je, po mom mišljenju, direktno povezan sa obrazovanjem njegove ženske populacije. Zašto? Pa zato što je ona ta koja prva educira, odgaja i usađuje mišljenje svojoj djeci o neophodnosti njihovog cjeloživotnog obrazovanja, pa tako gradi poticajnu sredinu u svojoj obitelji u ovom smislu. Dijete raslo u takvoj obitelji , uz obrazovanu majku, kasnije se mnogo lakše obrazuje i samoobrazuje te tako doprinosi i razvoju društva uopće. Znamo svi da situacija u BiH nije čak ni zadovoljavajuća. Često se u bošnjačkim porodicama , posebno u ruralnim sredinama, ženska djeca školuju samo osam razreda. To se događa i sada, u dvadeset prvom stoljeću i to je zabrinjavajuće.
Međutim, ima i svijetlih primjera vrlo uspješnih Bošnjakinja koje rade na odgovornim poslovima. Mnoge od njih su priznati naučni radnici, mnoge su birane u zakonodavnu i izvršnu vlast, među njima ima i priznatih ljekara, profesora Univerziteta, rukovodilaca raznih institucija i uspješnih firmi…
One su stekle ovakav status prvenstveno obrazovanjem, a zatim trudom i zalaganjem u svom poslu. Stalno se vraćam na obrazovanje no to je zaista ključ napretka čovjeka kao jedinke, obitelji kao osnovne ćelije društva i društva u cjelini. Sve dok naše društvo ne shvati i ne prihvati da obrazovanje nije potrošnja nego najisplativija investicija mi ćemo kaskati za drugima.
U vremenu u kojem živimo trka za egzistencijom se nameće kao prioritet. Vi ste uposleni. Kako usklađujete svoje vrijeme i obaveze na poslu i kući?
- Svako od nas sam reda prioritete i u skladu s tim odabire način života. U mom životu moj muž i moja djeca zauzimaju najvažnije mjesto. Majka sam četvero djece različitog uzrasta. Najstariji sin Vedad je student, mlađi Benjamin je gimnazijalac, kćerka Merjem je završni razred osnovne škole, a najmlađi je osmogodišnji Abdurrahim. Za svakog od njih, svakog dana, treba naći vremena za razgovor, savjet ili ih jednostavno treba samo saslušati dok iznesu ono što im se događalo tokom dana u školi i van nje. Za to treba dosta vremena. Naravno da često najmlađem sinu treba pomoć oko domaćih zadataka što je u obitelji, s obzirom da sam učiteljica po profesiji, moja obaveza. Inače obaveze u obitelji dijelimo i važno je da svako od nas uradi svoj dio posla. Sve ovo ne bi ni blizu ovako dobro funkcioniralo da mi moj suprug ne pruža svu pomoć i podršku. On je jedna razumna, topla i saburli osoba koja je u svakom momentu tu, uz mene. Zbog toga sam mu beskrajno zahvalna.
Inače na poslu provodim dosta vremena. Pošto sam po prirodi otvorena osoba, umijem slušati, a volim i da razgovaram sa ljudima, često znam dugo razgovarati sa svojim radnim kolegama bilo da imaju problema koje zajednički trebamo riješiti, bilo da su ušli u kancelariju tek da bismo popili zajedno kahvu. U svakom slučaju, vrijeme provedeno na ovakav način ne smatram izgubljenim iako zbog ovoga često nedovršen posao nosim kući i radim do kasno u noć.
Pored obiteljskih i poslovnih obaveza društveno- politički sam aktivna. Tako lakše mogu ukazati na probleme s kojima se u obrazovanju susrećemo, te dati svoj doprinos u unaprjeđenju odgoja i obrazovanja onoliko koliko mogu.
Ja inače vrlo rijetko gledam televizor, jer za to nemam vremena. No imam krug bliskih prijateljica s kojima se intenzivno družim desetak godina. Naš način života, naša razmišljanja, želje i potrebe vrlo su slične te se odlično slažemo. To vrijeme provedeno s njima zbilja je opuštajuće.
Vjernik zrači pozitivnom energijom
Šta mislite da li religija, kako čak neki medicinari tvrde, produžuje život tako što smanjuje stres?
- Ne mislim da religija može utjecati na kvantitet, ali je sigurno da utječe na kvalitet života. Samim tim što vjera čovjeka uči da voli sve ljude i da svima želi dobro ona mu daje jedan smiraj. Vjernik zna da ono što nije bilo, iako je to želio, jednostavno nije suđeno. On zbog toga može biti trenutno tužan, ali nikako duboko razočaran, te tako posljedice stresa ne mogu bitno utjecati na njegovo zdravlje.
Vjernik se ujutro budi sretan i zahvalan što je dobio još jedan dan u kojem može uraditi neko dobro za zajednicu i pojedinca, on zrači pozitivnom energijom i naravno da je njegov život kvalitetniji i da je on zdraviji i sretniji od drugih. Ja poznajem ovakve ljude, želim biti kao oni, reagirati na sličan način, no ipak mi to nikada ne uspijeva.
Odgajani ste u porodici koja se pridržavala islamskog načina života. Koliko je Kur an bio prisutan u vašem odrastanju?
- Brat i ja smo rasli uz majku koja se nikad nije odvajala od Kur‘ ana. I ja sam vrlo mala, mnogo prije polaska u školu naučila napamet desetak kraćih sura iz Kur‘ ana. Kasnije sam savladala sufaru i u vrijeme dok sam išla u osnovnu školu svakodnevno sam sa rahmetli majkom vježbala učenje Kur‘ana. Kad sam krenula u gimnaziju vanredno sam upisala Gazi Husrev- begovu medresu. Tad sam već tečno učila Kur‘ an. Namaz i učenje stranice Kur‘ ana u našoj kući bila je obaveza koja se ni na koji način nije mogla izbjeći. To je bio prioritet svih prioriteta. Sjećam se jednog zimskog jutra kad sam se kasno probudila a imala sam pretčas u školi. Pohađala sam Prvu gimnaziju i od moje kuće do škole moglo se stići za dvadeset minuta trčanja. Počela sam se žurno oblačiti, a moja rahmetli mati samo reče »Sabah». Na moj odgovor da ću zakasniti i dobiti neopravdan čas mati uzvrati da je neopravdan čas kod razrednika smiješan u odnosu na neopravdano propušten namaz kod Allaha dž.š. Naravno da sam klanjala sabah i dobila neopravdan čas kod razrednika no to moju majku uopće nije uznemirilo. To mi je dok sam bila mlada ponekad smetalo no sad sam joj duboko zahvalna.
S druge strane živjeli ste u tipičnoj sarajevskoj mahali. Koliko je ona utjecala na vas?
- Rodila sam se i odrasla u staroj sarajevskoj mahali, iznad Alifakovca, na lijevoj obali Miljacke. Rasti u jednoj mahali u kakvoj sam ja rasla ima mnogo prednosti. Tu su živjela majčina braća i sestre sa porodicama. Takođe s obzirom da je tu rođena, majka je poznavala svaku kuću i sa svima je održavala prijateljske odnose. Tako sam rasla u jednom sigurnom okruženju družeći se i igrajući sa djecom iz mahale. Vrlo rano sam naučila da svaki zijan koji napravimo vrlo brzo, još prije nego se i vratimo kući, naši roditelji već znaju. Kazne su bile rigorozne no briga svih o svakome tad je u mahali bila sasvim dobronamjerna i općeprihvaćena. Tu sam naučila da je nedopustivo odbiti poslušnost starijem komšiji, ili ga na bilo koji način uznemiriti. Takođe sam naučila da se stare osobe često trebaju obilaziti, da im se treba unijeti ako se nešto posebno ukusno i lijepo skuha, naročito od slatka, te im obavezno biti na raspolaganju za odlazak u kupovinu, iznošenje smeća i sl. Nakon udaje nastavila sam živjeti u Sumbul mahali na desnoj obali Miljacke. Tu i sad živim sa svojom obitelji. U mahali je još uvijek prisutno jedno zajedništvo. Iako se struktura stanovništva djelimično izmijenila nakon ratnih dešavanja, mahala je sačuvala svoju autentičnost u odnosu na urbani dio grada. Komšije se i danas međusobno obilaze i pomažu. I do danas se sačuvao običaj da se komšiji obavezno uđe i podijeli s njim radost zbog rođenja djeteta, udaje, ženidbe, završetka školovanja i sl. Takođe se sačuvao običaj da se u slučaju smrti uđe i podijeli žalost uz obavezno unošenje hrane jer se u kućama u kojima je žalost prvih sedam dana ne kuha. U komšiluk se ide i na sijelo, bez nekog posebnog razloga, jednostavno da se družite. Naravno da se u mahali ne može dogoditi da stara nana nema drva, gladuje ili da joj nema neko otići u kupovinu. Poznajem mnoge ljude koji žive u stambenim zgradama i ne druže se ni sa kim iz zgrade, čak nikad ne posjećuju ni komšije sa istog sprata. Nisam sigurna da bih se lahko mogla naviknuti na takav način života. U našoj kući gotovo svakog dana dolaze musafiri bilo da je to naša rodbina i prijatelji bilo da su prijatelji naše djece. Mi se tim posjetama radujemo i u njima uživamo.
Dolazi nam mubarek mjesec ramazan. Kako dočekujete mjesec ramazan?
- Ramazan mi je uvijek bio posebno drag mjesec. Radovala sam se njegovu dolasku još dok sam bila sasvim mala. U kući je bila posebno svečana atmosfera a s obzirom da sam postila imala sam različite vrste privilegija. Majka se trudila da mi ispuni svaku želju. Za vrijeme ramazana mogla sam ostati vani koliko god sam htjela. O svemu ovom nije bilo ni govora običnim danima, te sam kao dijete ramazan povezala sa svakim dobrom, ispunjenjem svih svojih želja i veoma sam mu se radovala. Tad sam ga istinski zavoljela i to je ostalo do danas.
Sad ramazan doživljavam kao priliku da duhovno ojačam, da uz post i pojačan ibadet pomognem svom tijelu i duši da iz sebe izbace različite vrste « otrova» koji su se nakupili tokom godine.
Sad je i u našoj kući, pred ramazan, svečano. Ovo će biti drugi ramazan kako i najmlađi član obitelji posti svaki dan. Posebno su lijepi sehuri i iftari. S obzirom na to da smo brojna obitelj u kući je uvijek živo i veselo. Godišnji odmor koristim uz ramazan pa se potpuno mogu posvetiti obitelji i sebi. U našoj kući već su počele pripreme…
Razgovarao: SELMAN SELHANOVIĆ
http://www.preporod.com/index.php?optio ... &Itemid=63
Amina Deljković prima Zlatnu plaketu općine Stari GradNova školska godina je na pomolu. Ponovo će školska zvona pozvati svoje učenike. Tim povodom našli smo za shodno da o odgoju i obrazovanju, kako onom u školi tako i onom u porodici, porazgovaramo sa direktoricom Osnovne škole “Hamdija Kreševljaković” gospođom Aminom Deljković. Razgovor s njome, kao osobom koja je dugi niz godina u školstvu, započeli smo, upravo, pitanjem o današnjem školstvu i problemima s kojima se naše školstvo suočava? Direktorica Amina Deljković kaže:
- U toku je reforma školstva u B i H na svim nivoima obrazovanja. Svaka reforma je proces koji traje dugo i sudionici takvog procesa nailaze na veliki broj problema. Često čujemo da bi bilo dovoljno prepisati kvalitetan sistem školstva iz neke europske države koji je provjeren i daje iznimno dobre rezultate. Ja se ne mogu u potpunosti složiti s takvim mišljenjem, jer svaka državna zajednica ima niz specifičnosti koje bitno određuju način odgoja i obrazovanja mladih. Vidite, u razvijenim zemljama tehnika i tehnologija, koje su proizvod vrlo kvalitetnog obrazovanja, dosegle su maksimum. Pretpostaviti je onda da bi čovjek u tim zemljama trebao lakše i ugodnije da živi, te da ima mnogo više vremena za sebe i svoju obitelj. No svi znamo da to nije tako. Prezaposlenost roditelja, stalni stres zbog straha od gubitka zaposlenja, veliki broj mladih koji se vrlo rano odvajaju od obitelji i uživaju u različitim vrstama poroka, opća otuđenost čovjeka od čovjeka i još mnogo drugih loših stvari svjedoče o tome da tehnologija napreduje, a čovjek nazaduje. Ja ne bih voljela da se moja djeca odgajaju, obrazuju i žive u takvom društvu. Stoga mislim da bismo trebali tražiti model obrazovanja koji bi zadržao sve ono što je do sada bilo dobro, a mijenjati ono što je zastarjelo, a uz to stalno podvlačiti mladima da tehnologija treba da nam poboljša kvalitet života, a nikako da joj robujemo. To je sigurno teško, ali nije nemoguće. Posebnu pažnju treba obratiti na odgoj kojim će mlad čovjek spoznati objektivno važeće vrijednosti. Relativizirati univerzalne vrijednosti, što je danas vrlo česta pojava, dovodi do mišljenja da sve ima svoju cijenu, može se dakle kupiti i ništa nije sveto, dakle sve je dopušteno. Takvo razmišljanje je zabrinjavajuće i dovodi do ozbiljnih socijalnih poremećaja u jednom društvu.
Koliko je ustvari naše školstvo odraz našeg društva?
- Što se tiče našeg školstva ono je odraz našeg bh.društva, potpuno je fragmentirano. Naprimjer, iako je Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju jednoglasno usvojila Parlamentarna skupština BiH i stupio je na snagu 1. jula 2003.godine, usklađivanje zakona na nižim nivoima nije još završeno, a rok je bio šest mjeseci. Dakle, dok se svi zakoni i podzakonski akti na svim nivoima ne usklade sa Okvirnim zakonom ne možemo uopće govoriti o jedinstvenom sistemu obrazovanja. Naravno da je sve to vezano za destruktivne snage koje su u ratu, a sad i u miru dale sebi u zadatak da razvale stoljetnu tradiciju međusobnog poštovanja i uvažavanja različitih vjera i nacija na ovim prostorima. Isključivi su i ne žele da vide da su ljepota i izazov u različitosti. Uostalom, da je Allah dž.š. htio svi bismo bili iste vjere. Pa ko to onda može da mrzi, i kome može da smeta Božije stvorenje?
Predmet vjeronauka je uveden u sistem obrazovanja. Šta je urađeno na tom polju?
- Urađeno je dosta toga. Napravljeni su kvalitetni Nastavni planovi i programi, nastavni kadar je stručan, a uz to ima i permanentnu edukaciju na stručnim aktivima i seminarima. Trudim se da često pratim seminare svih aktiva pa tako sam u dva navrata prisustvovala seminaru vjeroučitelja Sarajevskog kantona, prvi put u Gradačcu, a drugi put na Vlašiću. Oba puta sam bila vrlo zadovoljna organizacijom seminara, eminentnim predavačima i vrlo zanimljivim temama koje su izlagali. Posebno me raduje što je to aktiv mladih ljudi koji su jako obrazovani, vrlo visokih moralnih kvaliteta, što je dobra pretpostavka za kvalitetno vjersko obrazovanje naše djece. Vidite, u svakoj školi vjeroučitelj služi kao ugled u ponašanju, načinu pristupa poslu, načinu komunikacije sa učenicima, kolegama i roditeljima. Kod nas je takva klima da sve što kod drugog i ne primijetimo vjeroučitelju jako zamjerimo pa me raduje što sam većinu njih upoznala i mislim da se mogu vrlo uspješno nositi sa tako teškim bremenom.
Ovdje moram istaći gospođu Minu Pleh prosvjetnog savjetnika za islamsku vjeronauku u PPZ-u Kantona Sarajevo koja , po mom mišljenju, bitno utječe na konstantan napredak nastavnika vjeronauke u svakom smislu.
S obzirom na to da je kod nas predmet vjeronauke slobodan izbor veoma je važno ovo o čemu sam gore govorila, te se u tom smislu treba maksimalno zalagati za kvalitet i Nastavnog plana i programa ovog predmeta, a i za stalnu edukaciju nastavnog kadra.
Sve je više mladih koji se pridržavaju vjerskih propisa
li je vjera bitno našla put do mladih?
- U prvoj fazi svog života dijete se ili odgaja ili ne odgaja u vjerskom duhu, u zavisnosti od obitelji u kojoj raste. To bitno utječe na kasnije opredjeljenje mladih. Kod nas se, generalno gledajući, mnogo više posvećuje pažnje tradiciji nego vjerskim principima. No svako pravilo ima i izuzetaka. Svjedoci smo da mnogi mladi ljudi sad svoje roditelje uvode u vjeru. Nedavno je jedna dvadesetogodišnjakinja ubijedila roditelje da se svakako trebaju šeri‘atski vjenčati nakon dvadeset pet godina braka. Oni su to na njenu veliku radost i učinili. Takođe, ima mnogo primjera da su roditelji uz svoju djecu počeli klanjati i postiti. Sad je mnogo više mladih ljudi koji klanjaju namaz, poste i onoliko koliko mogu drže se vjerskih propisa. To je u ovom okruženju, gdje su mladom insanu nadohvat ruke različite vrste poroka( blud, alkohol, droga kocka…) zbilja ohrabrujuće. Ipak, na jednom polju smo zakazali. Još se nismo izborili za vjeronauku na nivou srednjeg obrazovanja, a to je granični period za naše mlade kad su u rizičnim godinama, a uz to još i mijenjaju školsku sredinu, šire krug poznanika, duže odsustvuju iz obitelji, u njima se javlja želja da sve probaju …Sve studije rađene i kod nas i u inostranstvu ovaj period navode kao najrizičniji pa smatram da bi se na ovom polju moralo mnogo više uraditi.
Koliko porodica, a koliko društvo brine o djeci?
- Osnovna funkcija obitelji je briga o potomstvu, a po mom mišljenju stub obiteljskog odgoja je majka. To nikako ne smije ugroziti ulogu oca kao neprikosnovenog autoriteta u porodici, no ipak čini mi se da je odgovornost majke veća samim tim što je u mogućnosti da više vremena provodi sa djecom, te tako neposredno utječe na odgoj, formiranje navika pa čak i karakternih osobina svog djeteta.
Često čujemo da sa djecom treba stalno razgovarati i ja se slažem, no mnogo je važnije svojim primjerom pokazati djetetu šta i kako treba ili ne treba raditi. Dijete vrlo malo sluša šta govorite, ali zato pomno prati šta radite i u tome vas oponaša. To govorim iz iskustva jer se godinama bavim odgojem djece kod kuće i u školi. U vezi sa ovim dozvolite mi da vam ispričam jednu situaciju u kojoj sam se našla prije mnogo godina kad je moj najstariji sin Vedad bio petogodišnji dječak. S njim sam provodila mnogo vremena, i želeći da mu usadim mišljenje da su iskrenost, poštenje i dobronamjernost najvrjednije ljudske osobine, pričala sam mu priče u kojima ljudi s takvim osobinama imaju puno problema, ali na kraju uvijek pobijede, a zasluže i poštovanje i uvažavanje drugih ljudi. Jednog jutra, dok sam se pripremala za nastavu u drugoj smjeni, kroz prozor sam ugledala komšinicu kako dolazi. Kako je i prethodno jutro bila na kahvi i zadržala me više od dva sata, ne razmišljajući sam rekla naglas « Eto je opet!».
Kad je pozvonila ja sam sa osmijehom otvorila vrata i rekla «Bujrum». Slučajno sam pogledala u lice svog sina i primijetila sam da s nevjericom zuri u mene. Zacrvenjela sam se od stida. Eto, tako sam ja bacila sate i sate provedene sa svojim sinom i tek kad sam mu priznala da sam pogriješila i da se to događa, tek tad smo se vratili na početak.
Sve ovo sam ispričala da bi mladi roditelji znali da je u odgoju njihove djece presudno ono što oni rade, a ne ono što govore. Takođe je važno poredati prioritete u obitelji. Otac je « glava» obitelji i njegov autoritet nikad ne smije doći u pitanje( govorim o potpunim porodicama ). Mislim da roditelji koji odgajaju djecu na način da su najvažnija, te podređuju svoje potrebe i želje potrebama i željama svoje djece jako griješe, jer na kraju njihovo dijete izraste u egocentričnu, samoživu osobu koja poseban status, na koji je navikla u obitelji, želi imati i na poslu i u društvu i u braku, a to nije moguće.
Ne mogu, a da ne spomenem mnoge obitelji koje nisu potpune, a i one koje uslijed invaliditeta oca ili teškog psihičkog rastrojstva , uzrokovanog ratom, imaju mnogo složenih problema koji se odražavaju na brigu, tačnije nebrigu o djeci. U tim obiteljima je poremećena njena ravnoteža, narušeni su unutarnji odnosi i socijalne veze. Naravno da ima izuzetaka, ali u većini takvih obitelji prisutni su problemi socijalne, egzistencijalne i emocionalne prirode, te su to djeca kojoj treba ukazati svu moguću pomoć i pažnju. Tu bi društvena briga morala biti mnogo veća od ove koju ta djeca sad imaju. Za sada se te obitelji snalaze kako znaju i umiju. Uglavnom majka preuzima brigu oko egzistencije, međutim nerijetko to breme padne na najstarije dijete u obitelji. U našoj školi ima takvih slučajeva. Mi pomažemo koliko smo u mogućnosti no ovo pitanje treba sistemski riješiti.
U jednoj državi kakva je Turska žene koje su pokrivene po islamskim propisima ne mogu pohađati fakultete i time se dalje obrazovati. Šta to za vas znači?
- Mogu vam reći da sam bila vrlo neprijatno iznenađena tim saznanjem. Tu se krši jedno od osnovnih ljudskih prava zagarantiranih u Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava - pravo na obrazovanje. U članu 2. pored ostalog stoji» Nijedna osoba neće biti lišena prava na obrazovanje.» U Turskoj je dakle žena potpuno obespravljena, jer kako uopće govoriti o njenim pravima ako joj osporite njeno osnovno pravo- pravo da se obrazuje i to samo zbog toga što nije odjevena onako kako to neko drugi želi. To je žalosno. To u konačnici šteti turskom društvu uopće, jer se veliki broj ženske populacije ne obrazuje, a sutra će rađati i odgajati generacije.
Ja se zalažem za slobodu izbora koji neće nikoga ugrožavati. Protivnik sam bilo kakvog nametanja i isključivosti. Takođe, ne dijelim Bošnjakinje na pokrivene i nepokrivene niti mislim da su ove prve bolje od drugih. Ja naprosto volim upoznati Bošnjakinju koja je samosvjesna, uspješna u poslu, u obitelji i još uz to korisna za zajednicu.
Obrazovanje je ključ napretka
Borba žena za dostizanje jednakosti nije problem samo žena nego i šire društvene zajednice. Kako vidite položaj žena, posebno Bošnjakinja, u BiH?
- Položaj žene u jednom društvu usko je povezan sa njenom naobrazbom. Ukoliko je žena neobrazovana s njom se mnogo lakše manipulira. Takođe i napredak svakog društva je, po mom mišljenju, direktno povezan sa obrazovanjem njegove ženske populacije. Zašto? Pa zato što je ona ta koja prva educira, odgaja i usađuje mišljenje svojoj djeci o neophodnosti njihovog cjeloživotnog obrazovanja, pa tako gradi poticajnu sredinu u svojoj obitelji u ovom smislu. Dijete raslo u takvoj obitelji , uz obrazovanu majku, kasnije se mnogo lakše obrazuje i samoobrazuje te tako doprinosi i razvoju društva uopće. Znamo svi da situacija u BiH nije čak ni zadovoljavajuća. Često se u bošnjačkim porodicama , posebno u ruralnim sredinama, ženska djeca školuju samo osam razreda. To se događa i sada, u dvadeset prvom stoljeću i to je zabrinjavajuće.
Međutim, ima i svijetlih primjera vrlo uspješnih Bošnjakinja koje rade na odgovornim poslovima. Mnoge od njih su priznati naučni radnici, mnoge su birane u zakonodavnu i izvršnu vlast, među njima ima i priznatih ljekara, profesora Univerziteta, rukovodilaca raznih institucija i uspješnih firmi…
One su stekle ovakav status prvenstveno obrazovanjem, a zatim trudom i zalaganjem u svom poslu. Stalno se vraćam na obrazovanje no to je zaista ključ napretka čovjeka kao jedinke, obitelji kao osnovne ćelije društva i društva u cjelini. Sve dok naše društvo ne shvati i ne prihvati da obrazovanje nije potrošnja nego najisplativija investicija mi ćemo kaskati za drugima.
U vremenu u kojem živimo trka za egzistencijom se nameće kao prioritet. Vi ste uposleni. Kako usklađujete svoje vrijeme i obaveze na poslu i kući?
- Svako od nas sam reda prioritete i u skladu s tim odabire način života. U mom životu moj muž i moja djeca zauzimaju najvažnije mjesto. Majka sam četvero djece različitog uzrasta. Najstariji sin Vedad je student, mlađi Benjamin je gimnazijalac, kćerka Merjem je završni razred osnovne škole, a najmlađi je osmogodišnji Abdurrahim. Za svakog od njih, svakog dana, treba naći vremena za razgovor, savjet ili ih jednostavno treba samo saslušati dok iznesu ono što im se događalo tokom dana u školi i van nje. Za to treba dosta vremena. Naravno da često najmlađem sinu treba pomoć oko domaćih zadataka što je u obitelji, s obzirom da sam učiteljica po profesiji, moja obaveza. Inače obaveze u obitelji dijelimo i važno je da svako od nas uradi svoj dio posla. Sve ovo ne bi ni blizu ovako dobro funkcioniralo da mi moj suprug ne pruža svu pomoć i podršku. On je jedna razumna, topla i saburli osoba koja je u svakom momentu tu, uz mene. Zbog toga sam mu beskrajno zahvalna.
Inače na poslu provodim dosta vremena. Pošto sam po prirodi otvorena osoba, umijem slušati, a volim i da razgovaram sa ljudima, često znam dugo razgovarati sa svojim radnim kolegama bilo da imaju problema koje zajednički trebamo riješiti, bilo da su ušli u kancelariju tek da bismo popili zajedno kahvu. U svakom slučaju, vrijeme provedeno na ovakav način ne smatram izgubljenim iako zbog ovoga često nedovršen posao nosim kući i radim do kasno u noć.
Pored obiteljskih i poslovnih obaveza društveno- politički sam aktivna. Tako lakše mogu ukazati na probleme s kojima se u obrazovanju susrećemo, te dati svoj doprinos u unaprjeđenju odgoja i obrazovanja onoliko koliko mogu.
Ja inače vrlo rijetko gledam televizor, jer za to nemam vremena. No imam krug bliskih prijateljica s kojima se intenzivno družim desetak godina. Naš način života, naša razmišljanja, želje i potrebe vrlo su slične te se odlično slažemo. To vrijeme provedeno s njima zbilja je opuštajuće.
Vjernik zrači pozitivnom energijom
Šta mislite da li religija, kako čak neki medicinari tvrde, produžuje život tako što smanjuje stres?
- Ne mislim da religija može utjecati na kvantitet, ali je sigurno da utječe na kvalitet života. Samim tim što vjera čovjeka uči da voli sve ljude i da svima želi dobro ona mu daje jedan smiraj. Vjernik zna da ono što nije bilo, iako je to želio, jednostavno nije suđeno. On zbog toga može biti trenutno tužan, ali nikako duboko razočaran, te tako posljedice stresa ne mogu bitno utjecati na njegovo zdravlje.
Vjernik se ujutro budi sretan i zahvalan što je dobio još jedan dan u kojem može uraditi neko dobro za zajednicu i pojedinca, on zrači pozitivnom energijom i naravno da je njegov život kvalitetniji i da je on zdraviji i sretniji od drugih. Ja poznajem ovakve ljude, želim biti kao oni, reagirati na sličan način, no ipak mi to nikada ne uspijeva.
Odgajani ste u porodici koja se pridržavala islamskog načina života. Koliko je Kur an bio prisutan u vašem odrastanju?
- Brat i ja smo rasli uz majku koja se nikad nije odvajala od Kur‘ ana. I ja sam vrlo mala, mnogo prije polaska u školu naučila napamet desetak kraćih sura iz Kur‘ ana. Kasnije sam savladala sufaru i u vrijeme dok sam išla u osnovnu školu svakodnevno sam sa rahmetli majkom vježbala učenje Kur‘ana. Kad sam krenula u gimnaziju vanredno sam upisala Gazi Husrev- begovu medresu. Tad sam već tečno učila Kur‘ an. Namaz i učenje stranice Kur‘ ana u našoj kući bila je obaveza koja se ni na koji način nije mogla izbjeći. To je bio prioritet svih prioriteta. Sjećam se jednog zimskog jutra kad sam se kasno probudila a imala sam pretčas u školi. Pohađala sam Prvu gimnaziju i od moje kuće do škole moglo se stići za dvadeset minuta trčanja. Počela sam se žurno oblačiti, a moja rahmetli mati samo reče »Sabah». Na moj odgovor da ću zakasniti i dobiti neopravdan čas mati uzvrati da je neopravdan čas kod razrednika smiješan u odnosu na neopravdano propušten namaz kod Allaha dž.š. Naravno da sam klanjala sabah i dobila neopravdan čas kod razrednika no to moju majku uopće nije uznemirilo. To mi je dok sam bila mlada ponekad smetalo no sad sam joj duboko zahvalna.
S druge strane živjeli ste u tipičnoj sarajevskoj mahali. Koliko je ona utjecala na vas?
- Rodila sam se i odrasla u staroj sarajevskoj mahali, iznad Alifakovca, na lijevoj obali Miljacke. Rasti u jednoj mahali u kakvoj sam ja rasla ima mnogo prednosti. Tu su živjela majčina braća i sestre sa porodicama. Takođe s obzirom da je tu rođena, majka je poznavala svaku kuću i sa svima je održavala prijateljske odnose. Tako sam rasla u jednom sigurnom okruženju družeći se i igrajući sa djecom iz mahale. Vrlo rano sam naučila da svaki zijan koji napravimo vrlo brzo, još prije nego se i vratimo kući, naši roditelji već znaju. Kazne su bile rigorozne no briga svih o svakome tad je u mahali bila sasvim dobronamjerna i općeprihvaćena. Tu sam naučila da je nedopustivo odbiti poslušnost starijem komšiji, ili ga na bilo koji način uznemiriti. Takođe sam naučila da se stare osobe često trebaju obilaziti, da im se treba unijeti ako se nešto posebno ukusno i lijepo skuha, naročito od slatka, te im obavezno biti na raspolaganju za odlazak u kupovinu, iznošenje smeća i sl. Nakon udaje nastavila sam živjeti u Sumbul mahali na desnoj obali Miljacke. Tu i sad živim sa svojom obitelji. U mahali je još uvijek prisutno jedno zajedništvo. Iako se struktura stanovništva djelimično izmijenila nakon ratnih dešavanja, mahala je sačuvala svoju autentičnost u odnosu na urbani dio grada. Komšije se i danas međusobno obilaze i pomažu. I do danas se sačuvao običaj da se komšiji obavezno uđe i podijeli s njim radost zbog rođenja djeteta, udaje, ženidbe, završetka školovanja i sl. Takođe se sačuvao običaj da se u slučaju smrti uđe i podijeli žalost uz obavezno unošenje hrane jer se u kućama u kojima je žalost prvih sedam dana ne kuha. U komšiluk se ide i na sijelo, bez nekog posebnog razloga, jednostavno da se družite. Naravno da se u mahali ne može dogoditi da stara nana nema drva, gladuje ili da joj nema neko otići u kupovinu. Poznajem mnoge ljude koji žive u stambenim zgradama i ne druže se ni sa kim iz zgrade, čak nikad ne posjećuju ni komšije sa istog sprata. Nisam sigurna da bih se lahko mogla naviknuti na takav način života. U našoj kući gotovo svakog dana dolaze musafiri bilo da je to naša rodbina i prijatelji bilo da su prijatelji naše djece. Mi se tim posjetama radujemo i u njima uživamo.
Dolazi nam mubarek mjesec ramazan. Kako dočekujete mjesec ramazan?
- Ramazan mi je uvijek bio posebno drag mjesec. Radovala sam se njegovu dolasku još dok sam bila sasvim mala. U kući je bila posebno svečana atmosfera a s obzirom da sam postila imala sam različite vrste privilegija. Majka se trudila da mi ispuni svaku želju. Za vrijeme ramazana mogla sam ostati vani koliko god sam htjela. O svemu ovom nije bilo ni govora običnim danima, te sam kao dijete ramazan povezala sa svakim dobrom, ispunjenjem svih svojih želja i veoma sam mu se radovala. Tad sam ga istinski zavoljela i to je ostalo do danas.
Sad ramazan doživljavam kao priliku da duhovno ojačam, da uz post i pojačan ibadet pomognem svom tijelu i duši da iz sebe izbace različite vrste « otrova» koji su se nakupili tokom godine.
Sad je i u našoj kući, pred ramazan, svečano. Ovo će biti drugi ramazan kako i najmlađi član obitelji posti svaki dan. Posebno su lijepi sehuri i iftari. S obzirom na to da smo brojna obitelj u kući je uvijek živo i veselo. Godišnji odmor koristim uz ramazan pa se potpuno mogu posvetiti obitelji i sebi. U našoj kući već su počele pripreme…
Razgovarao: SELMAN SELHANOVIĆ
http://www.preporod.com/index.php?optio ... &Itemid=63
Ja nemam pojma o cemu ti pricas?
