Konstitutivnost naroda BiH

klif · Post by **klif** » 03/09/2007 10:47

Stalno slušamao priče o konstitutivnosti naroda BiH. Proguglajte malo o temi konstitutivnosti naroda u BiH i naći ćete relativno mnogo dokumenata.

http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/const ... nt_id=7275
http://www.pulsdemokratije.net/clanak.p ... 02&lang=bh
http://www.bhdani.com/arhiva/162/t16215.htm
http://www.hic.hr/bih/DEKLARACIJA%20BIS ... %20BIH.rtf
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vi ... 371&meni=2
http://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive ... bs-sar.htm

Gore navedeni dokumenti su izabrani proizvoljno.

Čini mi se da malo ko od nas razumije pojam konstitutivnosti naroda na isti način, te prava i obaveze koji proističu iz nje.

Pošto naši političari pojam konstitutivnosti naroda tumače onako kako im odgovara u datom momentu – uglavnom radi ostvarivanja uskih interesa – možda bi bilo interesantno čuti i Vaše mišljenje o ovoj, kako izgleda, rastegljivoj temi.

Kako Vi doživljavate i tumačite pojam konstitutivnosti naroda BiH.

Novi_Nick · Post by **Novi_Nick** » 03/09/2007 11:46

Odlicna tema,
ja tumacim pod konstitutivnost da je to jednakopravnost svih gradjana ili naroda na svakom pedlju teritorijalno nepodijeljene drzave BiH. Znaci da svi gradjani, politicari, vojni predstavnici, vjerski predstavnici imaju ista prava i obaveze prema drzavi a i drzava prema njima.

Pod tom konstitutivnosti smatram sljedece stvari:
- Najvaznije da konstitutivni nesmiju izdati, prodati svoju drzavu nego je moraju stititi i od nje praviti modernu i naprednu drzavu u svim domenima zivota.

- Da svi gradjani u BiH imaju pravo na svoju demokratsku drzavu i njenu teritoriju.

- Drzavljanstvo ako ispunjavaju uslove i kriterije za dobijanje istog.

- Slobodno pravo na izjasnjavanje o svom etnickom, nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu.

- Pravo na slobodnu rijec i konstruktivnu kritiku u vezi politike, religije, kulture, organizacije drzave, privrednih, ekonomskih i socijalnih pitanja itd itd.

- Pravo na posao pod istim uslovima za sve, pravo na kojem dijelu teritoije zeli da zivi, pravo na skolovanje, pravo na jezik, pravo na stambena i socijalna pitanja itd.

- Nesmiju tolerisati rasizam i podsticati mrznju na bilo kojoj osnovi i prema bilo kome.

Ima toga jos vjerovatno dosta van ovoga sto je iznad napisano.

_BosanaC · Post by **_BosanaC** » 03/09/2007 11:53

Konstitutivan narod je drzavotvoran narod. Konstitutivan narod u Hrvatskoj su Hrvati, a svi ostali su manjine. Biti Hrvat ne znaci da se neko ne moze osjecati i izjasnjavati drugacije, a pogotovo vjeroispovjest nema nikakve veze s tim. Takodje se moze kandidovati, birati i biti biran za sve i u sve nivoe vlasti, za sta je uslov jedino Hrvatsko drzavljanstvo.

Zasto ovo govorim? Zato sto BH konstitutivnost nema veze s onom gore opisanom. Konstitutivni su Srbi, Hrvati, i kao protuteza njima '93. je uveden pojam Bosnjak, koji je trebao grupisati BH muslimane. Naravno, u Dejtonskom ustavu, u preambuli, spominju se i ostali, ali s ovakvim uredjenjem drzave ostali su svi koji nemaju ime i prezime uskladjeno sa trenutacnim mjestom zivljenja. To je i razlog da drzava ima uredjenje kakvo ima i sve dok pricamo o konstitutivnim narodima a ne konstitutivnim gradjanima stanje ce biti ovakvo kakvo jeste.

A bolje nismo ni zasluzili.

uvjek dobar gost · Post by **uvjek dobar gost** » 03/09/2007 12:18

Kad bi se građani vratili u ustav... onda bi bili konstitutivni... ali ovako ... sam pao sam se ubio....

Bumerang · Post by **Bumerang** » 03/09/2007 12:22

Evo, sve ovdje lijepo stoji o dejtonskom sporazumu i konstitutivnosti gradjana/naroda u BiH!
Ko zeli da cita moze i da zna kakva su konstitutivna prava gradjana ili naroda na cijeloj teritoriji i svim institucijama BiH i kako da se sacuva teritorijalna cjelovitost BiH preko mehanizma ili alata koji se zove konstitutivnost.

http://www.pulsdemokratije.net/clanak.p ... 02&lang=bh

Autor:

Zlatan Begić

Diplomirani pravnik. Radi kao asistent na nastavnom predmetu Ustavno pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Takođe učestvuje u izvođenju nastave na nastavnim predmetima Historija prava i države BiH i Politički sistemi. Radi postdiplomski studij na Pravnom fakultetu u Tuzli, uža naučna oblast Državno i međunarodno javno pravo. Oblast naročitog interesovanja su izborni sistemi.

'Dejtonski' Ustav: Propuštena šansa?

Autor: Zlatan Begić
Datum: 24.04.2007. 13:24

Diskusija o Ustavu i ustavnim reformama se u BiH periodično intenzivira, uglavnom u skladu s određenom političkom dinamikom koju diktiraju ne toliko politički procesi koliko marketinške potrebe političkih aktera. Pritom se gotovo kao aksiom tretiraju tvrdnje da je Dejtonski ustav neodgovarajući pravni temelj za ovu državu. Zlatan Begić, međutim, ukazuje na neiskorištene mogućnosti tog dokumenta, prvenstveno u pogledu principa konstitutivnosti naroda.
Ustav Bosne i Hercegovine nastao je kao rezultat isforsiranog kompromisa između suprotstavljenih političkih koncepata, prvenstveno zahvaljujući angažmanu administracije američkog predsjednika Bila Klintona u tom pravcu. Iz nametnutih pregovora proizašao je Mirovni sporazum, na temelju kojeg je uspostavljena Bosna i Hercegovina kakvu ne žele ni njeni zagovornici niti njeni protivnici.

Iako su nesporni brojni nedostaci Ustava BiH, koji je sastavni dio Mirovnog sporazuma, a čime su se podrobno bavile ozbiljne stručne i naučne analize, ipak se može konstatovati da su, u najvećem broju slučajeva, zanemarena neka njegova svojstva koja su mogla poslužiti kao solidan osnov za izgradnju «normalnije» BiH. Pritom nimalo ne čudi što su glavni akteri dejtonskog mirovnog procesa, odmah po potpisivanju Sporazuma, kao po dogovoru, započeli sa opstrukcijama i sistematskim kršenjem najvećeg dijela onoga što su upravo potpisali. Međutim, još više čudi i zabrinjava odnos akademske zajednice u BiH, koja se, doduše, već davno prije najvećim svojim dijelom stavila u funkciju nacionalnih ideologija. Usljed odsustva zdrave naučne kritike, koja se morala fokusirati ne samo na nedostatke već i na prednosti koje je nedvojbeno pružao tek potpisani Mirovni sporazum, izostao je i pozitivan politički pristup. Pitanje na koje očigledno nikada nećemo dobiti odgovor glasi: Da li bi danas BiH drugačije izgledala da je Dejtonski mirovni sporazum u cijelosti i dosljedno primijenjen?

Očuvanje BiH kao suverene države

Dejtonskim sporazumom je, na prvom mjestu, očuvan suverenitet, teritorijalni integritet i politička neovisnost BiH. Član 1. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH insistira na suverenoj jednakosti ugovornih strana: Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Osim toga, ovaj član imperativno nalaže uzdržavanje od bilo kakve akcije, uključujući i upotrebu sile, usmjerene protiv teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti Bosne i Hercegovine. Potpisivanjem ovog sporazuma BiH i SRJ su, kao suverene i nezavisne države, priznale jedna drugu u okviru međunarodno priznatih granica (član 10. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH).

Ovim Ustavom osiguran je i međunarodnopravni kontinuitet Bosne i Hercegovine. Naime, međunarodnim priznanjem u aprilu 1992. godine Republika Bosna i Hercegovina stekla je status neovisne i suverene države s međunarodnopravnim subjektivitetom. Time je postala ravnopravna članica međunarodne zajednice država i, kao takva, primljena je u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija i mnogih drugih organizacija međunarodnog karaktera. 'Dejtonskim' Ustavom potvrđen je kontinuitet postojanja BiH kao države po međunarodnom pravu u okviru postojećih, međunarodno priznatih granica. Također je, u skladu sa čl. I tačka 1. Ustava, Bosna i Hercegovina zadržala članstvo u Ujedinjenim nacijama i svim drugim organizacijama unutar sistema UN, kao i u drugim međunarodnim organizacijama koje djeluju izvan ovog sistema. Član II tačka 7. Ustava BiH predviđa kontinuitet u pogledu međunarodnih sporazuma navedenih u njegovom Aneksu I, a kojima je BiH pristupila do stupanja na snagu ovog Ustava.

Ustav BiH, koji predstavlja Aneks 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma, koristi termin država samo kada je riječ o Bosni i Hercegovini (član I tačka 1. i 2. Ustava BiH). Za Federaciju BiH i Republiku Srpsku ovaj Ustav upotrebljava pojam 'entitet' (član I tačka 3. Ustava BiH). Ustavnopravno, entiteti imaju status federalnih jedinica u sastavu države BiH, ali ne i status država članica. Uzroke ovakve pravne situacije treba tražiti upravo u činjenici reorganizacije unutrašnjeg uređenja, gdje je BiH predstavljala osnov iz kojeg su, u pravnom smislu, konstituisani entiteti, a ne obrnuto.

U sadržaj 'Dejtonskog' ustava ulaze i odredbe kojima se osigurava njegova supremacija nad svim zakonima i ostalim propisima institucija BiH, te ustavima, zakonima i drugim aktima entiteta i njihovih administrativnih jedinica (član III tačka 3. b) Ustava BiH). Time je na direktan način uspostavljeno jedinstvo pravnog poretka Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, od značaja je i član XII tačka 2. Ustava BiH, koji imperativno nalaže usklađivanje entitetskih ustava s ovim Ustavom u roku od tri mjeseca od dana njegovog stupanja na snagu. 'Dejtonski' ustav, dakle, insistira na entitetima i njihovim propisima koji moraju biti integrisani u novouspostavljeni pravni poredak Bosne i Hercegovine kao države sa izmijenjenim unutrašnjim uređenjem.

Dalje, Ustav BiH omogućava jačanje državnog nivoa vlasti redistribucijom nadležnosti između institucija BiH i entiteta. Konkretno, imperativno se nalaže da država preuzme sve nadležnosti entiteta u stvarima o kojima se postigne saglasnost entiteta, zatim u stvarima koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, međunarodnog subjektiviteta i političke nezavisnosti BiH, kao i u stvarima koje su predviđene Aneksima 5–8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH (član III tačka 5.). Ovo preuzimanje ima se izvršiti u skladu s podjelom nadležnosti između institucija BiH, pri čemu se omogućava uspostavljanje dodatnih institucija za njihovo obavljanje. Ovom ustavnom normom preuzimanje nadležnosti od entiteta se konstituiše kao pravo, ali i kao obaveza za BiH.

Kako je izigran Ustav BiH: Priča o konstitutivnosti

Uglavnom osporavani princip konstitutivnosti naroda još je jedna od vrijednosti koju ovaj Ustav promoviše. Konstitutivnost kao ustavna kategorija, shodno Odlukama Ustavnog suda BiH i koncepciji 'dejtonskih' ustavnih rješenja, podrazumijeva pravo sva tri naroda da zajednički i, kako Ustav kaže, u 'zajednici s ostalim', uređuju ustavni sistem BiH, uz pravo korištenja mehanizama za ostvarivanje nacionalne ravnopravnosti. Dakle, za istinske Bosance i Hercegovce ništa sporno što se konstitutivnosti tiče. Ovaj princip bi, po sili Ustava, morao biti osnov za izgradnju aparata državnih organa na svim nivoima vlasti u BiH – što nije slučaj.

Odluke Visokog predstavnika kojima su nametnuti amandmani na Ustav Republike Srpske i Ustav FBiH, kako bi se uskladili sa Ustavom BiH, većim svojim dijelom ne rješavaju suštinu problema konstitutivnosti. Ukoliko bismo kao minimum primjene ovog principa prihvatili obavezno pozicioniranje predstavnika različitih konstitutivnih naroda na čelu svake od tri grane vlasti (zakonodavne, sudske i izvršne) na svim njenim organizacionim nivoima, uz proporcionalnu nacionalnu zastupljenost unutar državnih organa, onda nisu sasvim jasni parametri kojima se rukovodio Visoki predstavnik pri rješavanju – između ostalog – pitanja nadležnosti i načina izbora predsjednika i dva potpredsjednika u Republici Srpskoj.

Naime, pri izboru ovih organa faktički se primjenjuje princip 'jedan građanin – jedan glas', što konkretno znači da je mjesto predsjednika RS rezervisano samo za predstavnike jednog naroda. Predstavnici druga dva naroda, u skladu sa trenutnim rješenjima, trebalo bi da budu vječiti potpredsjednici bez ikakvih stvarnih ovlaštenja. S druge strane, u pogledu funkcija predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, princip konstitutivnosti je proveden znatno dosljednije. Način biranja ovih zvaničnika omogućava izbor na poziciju predsjednika Federacije BiH predstavnika i onih naroda koji ne predstavljaju većinu u ovom entitetu. Iz tih razloga već je postalo pravilo da dužnost premijera i predsjednika FBiH ne obavljaju pripadnici istog konstitutivnog naroda. Suprotno tome, zahvaljujući ustavnim rješenjima u RS i Izbornom zakonu BiH, predsjednik Vlade i predsjednik Republike u ovom entitetu redovno dolaze iz reda istog naroda – srpskog.

Osim toga, nije bez značaja i to što je pozicija potpredsjednika FBiH znatno jača nego što je to slučaj u RS. Tako, dok u RS potpredsjednici predstavljaju političku ikebanu bez ikakvih stvarnih ovlaštenja, dotle se u Federaciji, kada je riječ o ovim pozicijama, uspjela uspostaviti konstitutivnost naroda u punom kapacitetu: predsjednik i potpredsjednici djeluju kao kolegijalni organ pri donošenju odluka. Tako, na primjer, Vladu imenuje predsjednik Federacije, ali uz saglasnost oba potpredsjednika (član IV. B. 5 (1) Ustava FBiH). Budući da je svaki od njih predstavnik jednog naroda, princip konstitutivnosti time je zadovoljen. Nasuprot tome, predsjednik Republike Srpske svoje odluke, pa i one najvažnije, donosi samostalno, pritom djelujući kao inokosni organ.

U pokušaju provođenja principa konstitutivnosti naroda interesantni su i zahvati Visokog predstavnika koji se tiču zakonodavne vlasti. U Republici Srpskoj, pored Narodne skupštine, uspostavljeno je i Vijeće naroda, čija je uloga svedena samo na odlučivanje o pitanjima koja se tiču vitalnog nacionalnog interesa. Nasuprot tome, u Federaciji BiH zakonodavno tijelo je dvodomno, tj. postoje i Predstavnički i Dom naroda, koji su ravnopravni pri donošenju odluka. Dakle, i u ovom slučaju prisutna je asimetrija u ostvarivanju prava na konstitutivnost pojedinih naroda.

Federacija BiH, shodno odlukama Ustavnog suda o konstitutivnosti sva tri naroda na području cijele BiH, više se ne može smatrati bošnjačko-hrvatskom federacijom, niti je Republika Srpska entitet srpskog naroda. Ukoliko se uzme u obzir i činjenica da entiteti, u skladu s Ustavom, imaju jednak položaj i status unutar države BiH, onda je nejasno na osnovu čega je, pravno gledano, odlukama Visokog predstavnika uspostavljena ovakva konstitutivnost koja se opravdano može nazvati i 'selektivnom konstitutivnošću'. S obzirom na opisane razlike, nije li jasno da su neki narodi na pojedinim dijelovima teritorija BiH konstitutivniji od drugih?

Pasivno pravo na konstitutivnost: Slučaj kantona

Iako bi se analizirana primjena konstitutivnosti naroda na najvišem nivou vlasti u Federaciji BiH mogla učiniti besprijekornom, praksa u kantonima, koji imaju veoma široke nadležnosti i uglavnom su odlučujuće instance za mnoge aspekte svakodnevnog života građana, predstavlja još jedan primjer neprovođenja ustavnog principa konstitutivnosti. Naime, u kantonima, slično kao i u Republici Srpskoj, manjinski narodi crpe samo 'pasivno' pravo na konstitutivnost, koje se manifestuje kroz mogućnost formiranja klubova delegata konstitutivnih naroda u zakonodavnim tijelima kantona, i kroz postojanje mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Međutim, član V. 2. 7 (2) Ustava Federacije BiH kao uvjet za formiranje kluba delegata konstitutivnog naroda navodi postojanje najmanje jednog delegata iz tog naroda u zakonodavnom organu kantona. Član V. 2. 7 (4) određuje da, ukoliko jedan konstitutivni narod nije zastupljen u zakonodavnom organu kantona (!), mjesto zamjenika predsjedavajućeg kantona koje bi pripadalo tom konstitutivnom narodu ostaje upražnjeno. Ukoliko uzmemo u obzir članove V. 2. 7a 2) i V. 2. 7b 1) Ustava Federacije BiH, na temelju kojih se pokretanje mehanizma za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa stavlja u zadatak predsjedavajućem kantonalnog zakonodavnog organa i njegovim zamjenicima te klubovima konstitutivnih naroda, onda je sasvim jasno da je i ovaj, pasivni vid uživanja prava na konstitutivnost faktički onemogućen u onim sredinama u kojima jedan narod nema svoje predstavnike u kantonalnoj skupštini, što je nedopustivo sa stanovišta konstitutivnosti. Zaštita vitalnih nacionalnih interesa u tom bi slučaju mogla 'pasti' u zadatak predsjedavajućem kantonalnog zakonodavnog organa i njegovom zamjeniku, o čemu na koncu odlučuju klubovi konstitutivnih naroda, dakle predstavnici druga dva konstitutivna naroda.

Ovakva ustavna rješenja dopuštaju mogućnost da u kantonalnom zakonodavnom organu ne budu predstavljeni svi konstitutivni narodi, mada im Ustav BiH, kao najviši pravni akt u državi, i odluke Ustavnog suda u tom smislu garantuju konstitutivnost na čitavoj teritoriji BiH. Da stvar bude gora, na čelu preostale dvije grane kantonalne vlasti (izvršne i sudske) u pravilu se nalaze predstavnici onog konstitutivnog naroda koji već ima čelnu poziciju u zakonodavnoj vlasti.

Konstitutivnost naroda kao uvjet za svoje ostvarenje u punom kapacitetu podrazumijeva aktivno učešće predstavnika sva tri naroda u neposrednom vršenju vlasti na svim njenim nivoima. Sa stanovišta ovog principa nisu dovoljne aktualne ustavne garancije kojima se konstitutivnim narodima i ostalima osigurava proporcionalna zastupljenost u ministarstvima kantona (član V. 1. 1c) Ustava FBiH ), već se moralo insistirati i na daljim, suštinskim izmjenama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine te, u skladu s tim, i Izbornog zakona BiH. Takve izmjene bi, na prvom mjestu, morale obuhvatiti pružanje ustavnih garancija u pogledu zastupljenosti svih konstitutivnih naroda u određenom minimalnom postotku u zakonodavnim tijelima kantona. Time bi se ujedno dugoročno riješio problem izbora delegata za Dom naroda Parlamenta Federacije BiH i otklonila 'neugodna', mogli bismo reći i protuustavna okolnost njegovog rada u krnjem sastavu.

Ovakva nastojanja, uz obaveznu praksu biranja predstavnika različitih konstitutivnih naroda na čelne pozicije pojedinih grana vlasti u kantonima, sasvim sigurno bi zadobila punu podršku relevantnih međunarodnih faktora u BiH. Tada bi morali biti ozbiljno shvaćeni i zahtjevi za dosljedno provođenje principa konstitutivnosti i u Republici Srpskoj, a u krajnjoj liniji i za ustavnu reformu u ovom entitetu, te izmjene Izbornog zakona BiH koje bi omogućile njegovo provođenje. Na taj način, ostvarivanjem principa konstitutivnosti na čitavoj teritoriji i na svim nivoima vlasti u BiH, osiguralo bi se vraćanje povjerenja među narodima i, izvjesno, znatno masovniji povratak izbjeglih i raseljenih lica, čime bi se poništile posljedice agresije i etničkog čišćenja.

Politička realnost i pravne mogućnosti 'Dejtonskog' ustava

Ukoliko se nakon ove analize vratimo na priču o ustavnim reformama i prošlogodišnjem paketu ustavnih amandmana, čini se kako su se zahtjevi povodom ustavnih reformi pojavili odjednom i niotkuda. Pritom se nije išlo na rješavanje ključnih naprijed navedenih problema, koji su posljedica nakaradnih rješenja entitetskih ustava (čitaj 'odluka Visokog predstavnika'). Naprotiv, išlo se sa reformama državnog ustava koje, u suštini, ne bi donijele ništa posebno, pri čemu bi ostala neriješena sva pitanja koja život znače, a koja su predmet regulative ustava entiteta.

Stoga bi, prije svega, trebalo insistirati na provedbi odluka Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine i, u tom smislu, na daljem usklađivanju Ustava RS, Ustava Federacije BiH i ustava kantona sa Ustavom BiH. Dakle, ustavna reforma trebalo bi da krene 'odozdo' i predstavljala bi jedan dugotrajan proces, čija prva faza bi se sastojala u dosljednom provođenju postojećeg Ustava. Druga faza, u smislu izgradnje racionalnog, ekonomski opravdanog i demokratskijeg ustavnog uređenja BiH, sasvim sigurno bi uslijedila kao jedan prirodan i 'tih' proces u uvjetima u kojima bi, hipotetički posmatrano, npr. predsjednik RS bio Bošnjak, premijer Vlade Tuzlanskog i Sarajevskog kantona Srbin, a predsjednik Vrhovnog suda RS Hrvat, što predstavlja konstitutivnost u pravom smislu.

Dakle, očigledno je da nismo iscrpili sve mogućnosti koje pruža 'Dejtonski' ustav, te bi stoga u periodu koji je pred nama trebalo insistirati na njegovoj dosljednoj primjeni, pogotovo kad je riječ o konstitutivnosti naroda na čitavoj teritoriji BiH, što je znatno realnija opcija nego što je to radikalna ustavna reforma, s kojom bi se drastično promijenilo unutrašnje uređenje. Ostvarivanjem ovog principa u punom kapacitetu, stalnim insistiranjem na prenosu nadležnosti sa entitetskog na državni nivo (u skladu sa članom III tačka 5. Ustava BiH), te daljim usklađivanjem propisa entiteta i kantona s ovim Ustavom, mogućnost izgradnje evropske BiH čini se izvjesnijom.

O autoru

klif · Post by **klif** » 03/09/2007 12:44

III. Minimalna zastupljenost u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske

Vladu bira Zastupnički dom / Narodna skupština RS.

U prijelaznom periodu do potpune provedbe Aneksa 7, Vlada RS (premijer/predsjednik Vlade i 16 ministara) sastoji se od 8 ministara iz reda srpskog, 5 iz reda bošnjačkog i 3 iz reda hrvatskog naroda. Jednog ministra iz reda Ostalih može imenovati premijer/ predsjednik Vlade iz kvote najbrojnijeg konstitutivnog naroda.

Vlada ima i premijera/predsjednika Vlade, koji ima dva zamjenika iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju iz reda ministara; i Vlada Federacije BiH (premijer/predsjednik Vlade i 16 ministara) sastoji se od 8 ministara iz reda bošnjačkog, 5 iz reda hrvatskog i 3 iz reda srpskog naroda. Jednog ministra iz reda Ostalih može imenovati premijer/predsjednik Vlade iz kvote najbrojnijeg konstitutivnog naroda.

Vlada ima i premijera/predsjednika Vlade koji ima dva zamjenika, iz različitih konstitutivnih naroda, koji se biraju iz reda ministara.

Nakon potpune provedbe Aneksa 7, najmanje 15% članova Vlade mora biti iz jednog konstitutivnog naroda. Najmanje 35% članova Vlade mora biti iz dva konstitutivna naroda. Jedan član Vlade mora biti iz reda Ostalih.

IV. Proporcionalna zastupljenost u svim javnim organima vlasti, uključujući i sudove

Konstitutivni narodi i grupa Ostalih će biti proporcionalno zastupljeni u javnim institucijama u Federaciji Bosne i Hercegovine i u Republici Srpskoj.

Kao ustavni princip, takva proporcionalna zastupljenost će se bazirati na popisu iz 1991. godine, dok se Aneks 7 u potpunosti ne provede, u skladu sa Zakonom o državnoj službi Bosne i Hercegovine. Ovaj opći princip će se precizirati entitetskim zakonima. Entitetski zakoni će utvrditi konkretne rokove i reguliraće gore pomenuti princip u skladu sa regionalnom etničkom strukturom entiteta i kantona.

"Javne institucije" kao što je to pomenuto u gornjem tekstu su ministarstva u Vladi Federacije, u Vladi Republike Srpske i vladama kantona, općinski organi vlasti, kantonalni sudovi u Federaciji i okružni sudovi u Republici Srpskoj, kao i općinski sudovi u Federaciji i Republici Srpkoj.

http://www.ohr.int/ohr-dept/legal/const ... _id=7275#4

Ne znam da li je ovo do kraja sprovedeno, ali mi se čini da bi u slučaju praktičnog sprovođenja principa o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda u svim javnim institucijma u FBiH i RS na osnovu popisa iz 1991. mnogi problemi – pa tako i ovi aktuelni oko reforme policije – izgubili na intenzitetu.

Ima li neko podatke o tome koliko se Hrvata, Bošnjaka i ostalih nalazi u policiji RS-a, a koliko Srba i ostalih u policiji FBiH?

nokia6170 · Post by **nokia6170** » 03/09/2007 13:11

prilozeni text je malo duzi, ali vijedan citanja.

Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani: viza za prošlost

Autor: Nedim Ademović
Datum: 09.08.2007. 09:31

Dominacija tri najbrojnije etničke grupe u BiH u ustavno-političkom sistemu BiH već više od decenije čini prepoznatljivo obilježje naše države. Nedim Ademović analizira sadržaj i stvarno značenje dijela dogovorenog, ali neusvojenog 'paketa ustavnih promjena' koji se tiče vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda, pokazujući da je njegov cilj ne samo puno legitimiranje i afirmacija dominantnih etniciteta u političkom procesu u BiH, već i svojevrsna nadgradnja aktuelne etnokratije.

Početak 2006. godine je, između ostalog, bio obilježen intenzivnim, četveromjesečnim pregovorima osam vodećih političkih partija u BiH o ustavnim promjenama. Ozbiljnost pregovora podignuta je na najviši nivo, s obzirom da su se odvijali pod direktnim rukovodstvom Sjedinjenih Američkih Država. Šest od osam vodećih parlamentarnih stranaka usaglasilo je 18. marta 2006. godine tekst amandmana na Ustav BiH. Dogovor je upućen u Predsjedništvo, koje je u aprilu prihvatilo ponuđene amandmane, te ih je, kao svoj prijedlog, proslijedilo Parlamentarnoj skupštini BiH. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH, nakon dva dana zasjedanja, 26. aprila 2006. godine donosi odluku o neusvajanju prijedloga amandmana na Ustav BiH. Od 42 zastupnika u Zastupničkom domu, za amadmane je glasalo 26, dok je 16 zastupnika glasalo protiv, što je bilo za dva glasa manje od potrebne dvotrećinske većine. Time je blokiran proces ustavnih promjena u BiH.

S obzirom da je cijela međunarodna zajednica, a posebno predstavnici Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, kao „direktno prisutna“ strana u tom postupku, bila zainteresirana za ustavne promjene, propali amandmani nisu bačeni u koš. Sve strane su se obavezale da će se o njima ponovo raspravljati nakon opštih izbora u BiH, koji su održani 1. oktobra 2006. godine. Iako je vlast u BiH formirana tek nakon više mjeseci, što je bio izgovor za neraspravljanje o ustavnim reformama, otvorena javna rasprava na temu ustavnih promjena je izostala i nakon formiranja vlasti na svim nivoima u državi. Ipak, jasno je da će do te rasprave doći, i to ili u istoj formi kao u slučaju amandmana ponuđenih u aprilu 2006. godine ili u vidu jedne nove, sasvim temeljne rasprave o reformi ustavnopravnog uređenja BiH, koja bi podrazumijevala dugogodišnje preispitivanje različitih tema, što nije ništa neuobičajeno – ustav i ustavno uređenje često zahtijevaju dugogodišnji rad i aktivno učešće svih relevantnih društveno-političkih faktora.

Bez obzira na formu rasprave o ustavnim reformama, jedno od veoma bitnih pitanja u okviru ustavnih promjena svakako ostaje definisanje, ustavni položaj i međusobni odnos „konstitutivnih naroda“ u BiH. Da je to zaista aktuelno životno pitanje govori i činjenica da se u BiH, na svakom čošku, Bošnjaci, Hrvati i Srbi pozivaju na svoju „narodnu“ ugroženost. Zbog toga se opravdano može postaviti pitanje da li su te tvrdnje posljedica određenih „nesporazuma“ ili zloupotrebe pojma „konstitutivnog naroda“ i kolektivnih prava, ili, pak, u BiH zaista postoji taj problem.

Konstitutivnost naroda u amandmanima iz aprila 2006. godine

Kao što je poznato, Dejtonski ustav ne sadrži definiciju pojma „konstitutivnosti“, ali ni institucije „vitalnog nacionalnog interesa“. Ustav BiH samo inkorporira ove pojmove (zadnja alinea Preambule Ustava BiH; član IV/3.e) Ustava BiH), bez preciznijeg određenja. Međutim, u aprilu 2006. godine predloženi ustavni amandmani nude „materijalnopravni“ okvir pojma „vitalnog nacionalnog interesa“. Naime, „neko“ (to što je predlagač nepoznat ukazuje na problem transparentnosti rada tadašnjih ustavnih reformista) od predlagača propalih amandmana je ponudio suštinsku definiciju „konstitutivnosti“, koja određuje pojedina prava i slobode pripadnika konstitutivnih naroda, pa je poželjno osvrnuti se na nju, kako bi se, u okviru budućih reformskih rasprava, mogli kritički odnositi prema ovom pojmu i njegovom sadržaju.

Član 10. I prijedloga amandmana na Ustav BiH glasi:

10. Pravo veta za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa

a) Konstitutivni narodi BiH imaju neotuđivo pravo zaštite vitalnog nacionalnog interesa.

b) Vitalni nacionalni interes štiti se putem prava veta za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa.

c) Vitalni nacionalni interes štiti se i na državnom nivou.

d) Na pravo veta za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa može se pozvati u Domu naroda u pogledu:

i. prava sva tri konstitutivna naroda da budu zastupljena u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima, te da imaju jednaka prava učešća u procesima donošenja odluka;

ii. identiteta konstitutivnog naroda;

iii. teritorijalne organizacije;

iv. organizovanja javnihorgana vlasti;

v. obrazovanja;

vi. upotrebe jezika i pisma;

vii. nacionalnih simbola i zastava;

viii. duhovnog nasljeđa, posebno njegovanja i potvrđivanja vjerskog i kulturnog identiteta i tradicija;

ix. očuvanja integriteta BiH;

x. sistema javnog informisanja;

xi. amandmana na Ustav BiH;

xii. svakog pitanja koje 2/3 jednog kluba u Domu naroda proglase pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa.

Ono što prvo pada u oči jeste činjenica da je za predlagače amandmana „identitet konstitutivnog naroda“ (član 10(d)(ii) I amandmana na Ustav BiH) jedan od elemenata vitalnog nacionalnog interesa. Ovakav zaključak se jednostavno izvodi iz logike postavke člana 10(d) I amandmana na Ustav BiH. Naime, u konkretnom slučaju, predlagač amandmana se, u navedenom članu, odlučio da nabroji neke od specifičnosti naših konstitutivnih naroda koje suštinski čine pojam „vitalnog nacionalnog interesa“ (jezik, pismo, duhovno nasljeđe, itd.), pri čemu to nabrajanje (što je veoma indikativno) nije taksativne prirode, jer se tačkom XII člana 10(d) jasno daje do znanja da pojam „vitalnog nacionalnog interesa“ može inkorporirati u sebi i „druga pitanja“. Nabrojanim elementima obuhvaćen je i pojam „identiteta konstitutivnog naroda“. Apstraktno posmatrajući, ovakvom postavkom stvari učinjena je, prije svega, logička greška. Naime, prema ovom prijedlogu, zaštita „vitalnog nacionalnog interesa“ se vrši tako što se štiti „identitet konstitutivnog naroda“. „Identitet konstitutivnog naroda“ je sačinjen od ustavno-pravno relevantnih specifičnosti (jezik, pismo, nacionalni simboli, itd), koje bi se morale zaštititi kako one ne bi, putem segregacije ili asimilacije (kao vidova diskriminacije), bile teritorijalno ograničene ili nestale. Samim tim, zaštita „vitalnog nacionalnog interesa“ ne može se pružiti tako što bi se štitio i „identitet“ i njegovi pojedini elementi. Dakle, moglo bi se reći da je uvođenje „identiteta“ u enumerativnu definiciju pojma „vitalnog nacionalnog interesa“ pravni pleonazam.

Nadalje, i s tačke gledišta ustavne tehnike, dolazimo do zaključka da je ova nelogičnost, zapravo, greška. Naime, u Ustavu se, kao i svakom drugom opštem pravnom aktu, određeni pojmovi ne moraju definisati, već mogu biti stvar tumačenja relevantnih institucija u svakom pojedinom slučaju (tzv. „živi pojmovi“). Prema suprotnom pristupu, pojam se može definisati, i to na različite načine. Neki od njih su opisno definisanje ili taksativno nabrajanje sastavnih elemenata pojma. Konačno, nije zabranjeno ni kombinovati ove dvije tehnike. Upravo se to desilo sa pojmom „vitalnog nacionalnog interesa“. Trenutni Ustav stipuliše pojam „vitalnog nacionalnog interesa“, bez davanja bilo kakve definicije, dok su za njegovo tumačenje, u okvirima svojih nadležnosti, zaduženi, prije svega, Parlamentarna skupština i Ustavni sud BiH. Predlagač amandmana ide na definisanje tog pojma, putem netaksativnog nabrajanja, ali pored tačke XII („svako drugo pitanje“), ubacuje i tačku II („identitet konstitutivnog naroda“) koji je generičke prirode i koji može služiti samo za opisno definisanje pojma „vitalnog nacionalnog interesa“ (npr.: „Zaštita vitalnog nacionalnog interesa ostvaruje se putem zaštite identiteta svakog pojedinačnog konstitutivnog naroda“.).

Ipak, u drugim tačkama ovog člana možemo naći i „suštinske“ elemente „vitalnog nacionalnog interesa“. Tako, u članu 10(d)(vi) i (viii) I amandmana na Ustav BiH navode se „jezik i pismo“ i „duhovno nasljeđe, posebno njegovanje i potvrđivanje vjerskog i kulturnog identiteta i tradicije”. Izvlačimo zaključak da jezik, pismo, religija, tradicija i kultura predstavljaju specificum Bošnjaka, Srba i Hrvata, pa bi se, kao takvi, morali ustavnopravno štititi. Međutim, i u vezi sa ovim elementima postoje teška pravna i politička pitanja. Naprimjer, kada se radi o pismu, može li iko od predlagača amandmana objasniti koje to pismo pripada isključivo Srbima, Hrvatima ili Bošnjacima, i na osnovu čega? Nadalje, kada se radi o jeziku, opravdano se možemo upitati da li se u BiH govore, zaista, tri jezika, ili postoji politički problem u nazivu jednog te istog jezika. S formalno-pravne tačke gledišta, u BiH, još uvijek, ne postoje tri jezika, jer nadležne institucije u BiH nisu provele postupak normativnog priznavanja ta tri jezika! Prema tome, korištenje naziva za jezike u BiH (bosanski, hrvatski i srpski) nema uporišta u pozitivno-pravnim propisima. Ovim se ne želi a priori poricati teza o postojanju različitih jezika. Međutim, odgovor na to pitanje bi trebali dati eksperti, a ne političari, čije bi se mišljenje, nakon toga, moralo pravno uokviriti (normirati). To je imperativ pravne države! Tek nakon toga može se govoriti o nazivu jezika, što jeste stvar društveno-političkih konvencija.

Nadalje, član 10(d)(iii) I amandmana na Ustav BiH daje pravo konstitutivnim narodima na „teritorijalnu organizaciju“. Ovaj pojam je u potpunosti u suprotnosti sa pojmom „konstitutivnosti“, jer „konstitutivnost“ ne poznaje teritorijalnu organizaciju. Naime, pojam „konstitutivnosti“ nalaže ravnopravnost svih naroda, i to na cijeloj državnoj teritoriji, bez obzira na njihov eventualni faktički manjinski položaj, što je osnovna razlika između ustavnopravne pozicije bh. naroda u poređenju sa nacionalnim manjinama. U tom smislu, „konstitutivnost“ znači državotvornost (istorijska odluka Ustavnog suda BiH, U 5/98, III dio, od 1. jula 2000. godine). Osim toga, davanje prava konstitutivnom narodu na „teritorijalnu organizaciju“ može biti zloupotrijebljeno pri tumačenju, jer nacionalističke skupine, koje, nažalost, vode još uvijek prisutnu, separatističku politiku, mogu pokušati izjednačiti ovaj pojam sa pojmom „teritorijalne samoorganizacije“. Nepreciznost ustavnog određenja u ovom slučaju mogla bi prouzrokovati teške posljedice i krize. Prema tome, neophodno je izbjeći formulaciju „prava na teritorijalnu organizaciju“ i precizirati o čemu se radi. Ako se, pak, mislilo na pravo na učešće u odlučivanju o teritorijalnoj organizaciji BiH, u smislu njenog ustavno-pravnog uređenja i teritorijalno-administrativne podjele, onda se opravdano dovodi u pitanje i sama potreba uvođenja takve odredbe. Naime, ako tačka (i) člana 10(d) daje pravo konstitutivnim narodima na ravnopravno učešće „u procesima donošenja odluka” u zakonodavnim, izvršnm i sudskim organima, onda se samo po sebi razumije da se i pitanje organizacije države može provesti samo u tim i takvim procedurama. Prema tome, tačka (iii) je već sadržana u tački (i) člana 10(d).

Na kraju, svakako je uputno postaviti pitanje zašto predlagač amandmana nije taksativno odredio pojam „vitalnog nacionalnog interesa“ i time jasno naznačio njegove granice. Umjesto toga, predlagač je pitanje šta to obuhvata pojam „vitalnog nacionalnog interesa“ ostavio otvorenim, tako što je u tački (xii) člana 10(d) I amandmana na Ustav BiH stipulisao da to, pored nabrojanih elemenata, može biti „svako pitanje“? Prije svega, činjenica da „vitalni nacionalni interes“ može činiti „svako pitanje“ koje predloži većina od 2/3 aktuelnih poslanika određenog konstitutivnog naroda zvuči ponižavajuće za narode u BiH, jer proizlazi da niti jedan od njih nema svoje „ja“ u odredivim granicama. Hipotetički, naprimjer, ako postoji neophodna većina, „Zakon o zaštiti bilja od bolesti i štetočina“ može postati dio tako osjetljivog i respektabilnog pojma kao što je „vitalni nacionalni interes“. Ipak, praksa Ustavnog suda BiH govori u prilog činjenici da se pojam „vitalnog nacionalnog interesa“ do sada nije zloupotrebljavao u smislu potpuno neutemeljenog pozivanja na njegovu zaštitu. Međutim, treba istaći da praksa Ustavnog suda BiH pokazuje da (trenutno) neodređeni pojam „vitalnog nacionalnog interesa“ pomaže nacionalnim strankama da dezintegrativno djeluju na društvo i državu, tj. da političke narodne oligarhije – predstavnici i zaštitnici Bošnjaka, Srba i Hrvata – uopšte ne žele da štite narodni identitet, već žele da paritetno vladaju, štaviše, uz pravo na teritorijalni ekskluzivitet. Tako, naprimijer, još 1999. godine, Ustavni sud BiH je u predmetu U 1/99 (od 14. augusta 1999. godine) utvrdio da odredbe Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine i ministarstvima Bosne i Hercegovine koje definišu kopredsjedavajuće i potpredsjedavajućeg (uvodeći ove funkcije kako bi svi konstitutivni narodi bili zastupljeni) nisu u skladu sa Ustavom BiH. I novija praksa Ustavnog suda BiH ukazuje na takve tendencije. Tako, u predmetu U 10/05 (od 22. jula 2005. godine), predstavnici jednog od konstitutivnih naroda tražili su ne ravnopravnost u jeziku, već ekskluzivnost jezika u javnim medijima (vidi tačku 6(d) i (e) u vezi sa tačkom 41. et sequ. odluke). Upravo da bi se zaustavila ova tendencija, veoma problematična za bh. društvo, potrebno je utvrditi jasnu definiciju „vitalnog nacionalnog interesa“, kako bi se izbjegla njegova zloupotreba. Neki eksperti ističu da definicija „vitalnog nacionalnog interesa“ treba da obuhvati klasična prava nacionalnih manjina (kultura, duhovna tradicija, jezik, i sl.), te neke bitne oblasti procesa donošenja odluka koje se tiču organizacije države i međuetničkih dogovora (vidjeti npr. Florian Bieber, Institutionalizing Ethnicity in Western Balkans: Managing Change in Deeply Divided Societies, ECMI Working Paper #19, februar 2004)

Poistovjećivanje vitalnog nacionalnog interesa sa mehanizmima zaštite

U predloženim amandmanima su pod pojam „vitalnog nacionalnog interesa“ svrstana prava konstitutivnih naroda da budu „zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima“ (član 10(d)(i) I amandmana na Ustav BiH), da imaju „jednaka prava učešća u procesima donošenja odluka“, pravo na „organizovanje javnih organa vlasti“ (član 10(d)(iv) I amandmana na Ustav BiH), te, u skladu sa članom 10(d)(v) I amandmana na Ustav BiH, i pravo na obrazovanje.

Prije svega, ovdje se radi o velikom sistemskom propustu. Naime, od obaveze i zadatka definisanja suštine „vitalnog nacionalnog interesa“ (religija, jezik, pismo, kultura, itd.) treba razlikovati ustavno-pravne „mehanizme“ njegove zaštite. Drugim riječima, ustavotvorac ne bi smio miješati ono što jedan narod čini narodom, sa načinom na koji će omogućiti da narod zadrži svoj „identitet“. Uzmimo jedan primjer. U Južnom Tirolu, italijanskoj pokrajini, ustavotvorac je, na osnovu meritornih mišljenja eksperata, došao do zaključka da relevantnu ustavno-pravnu suštinu razlika između pojedinih građana u toj provinciji (drugim riječima, „vitalni interes grupe“) čini jezik (njemački, italijanski i retroromanski). S obzirom da je cilj definisanja tog specificuma njegova ustavno-pravna zaštita, u Statutu Južnog Tirola (ustavni akt) predviđa se ustavno-pravni mehanizam zaštite jezika, a to je „obrazovanje na vlastitom jeziku“. Prema tome, „vitalni grupni interes“ jeste zaštita i njegovanje jezika, a ustavno-pravni mehanizam zaštite je pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku.

U skladu s tim, vraćajući se na predložene amandmane, teško je objasniti da elementi „identiteta“ jednog naroda predstavljaju pravo učešća u vlasti, pravo organizovanja javnih organa vlasti, pravo na obrazovanje. Nije riječ o elementima identiteta jednog naroda, već, in eventu, o mehanizmima njegove zaštite.

Zašto je to tako, najbolje je objasniti na primjeru „kolektivnog prava učestvovanja u vlasti“, kao ustavno-pravnog mehanizma zaštite „identiteta jedne grupe“. U nekim državama sa problemima grupnih prava, ustavotvorac često predviđa tzv. „kvotni sistem“, prema kojem se u određenim organima garantuje pravo grupe na paritetno učestvovanje u vlasti. „Kvotni sistem“, u principu, predstavlja izuzetak od klasičnog liberalnog građanskog uređenja (kojeg obilježavaju, između ostalog, dva suštinska elementa - nacionalna suverenost i stroga jednakost pred zakonom bez obzira na bilo kakve razlike, kao što su jezik, religija, boja kože itd.), mada je često nužan za funkcionisanje multietničkog demokratskog društva. Drugim riječima, pravo na učestvovanje u vlasti bi trebali uživati samo pojedinci u svojstvu građanina, a ne u svojstvu pripadnika određene grupe, jer je građanin stub demokratije. Pravo grupe da učestvuje u vlasti („kvotni sistem“) dozvoljeno je samo ako se dokaže da je to jedino „sredstvo“ za zaštitu određenog i ustavno-pravno značajnog aspekta identiteta grupe (u skladu sa principima javnog interesa i proporcionalnosti). U suprotnom, građanin je diskriminisan u odnosu na grupu, jer ne postoji opravdanje za utvrđivanje takvog kolektivnog prava.

U Ustavu BiH postoji predviđen „kvotni sistem“ samo za dvije državne institucije - Predsjedništvu i Domu naroda. Zašto? Ustavotvorac je smatrao da su sistemi bazirani na mogućnosti blokiranja donošenja odluka u ovim institucijama zadovoljavajući mehanizmi kako bi se u cijeloj državi štitio „vitalni nacionalni interes“. Ovaj stav potvrdio je i Ustavni sud BiH u već navedenoj odluci o „konstitutivnosti naroda“ (U 5/98, III dio), u kojoj je naglasio da „nijedna odredba Ustava ne omogućava zaključak da se ova specijalna prava za zastupanje i učestvovanje konstitutivnih naroda u institucijama BiH mogu primijeniti također i na druge institucije ili procedure. Naprotiv, u onoj mjeri u kojoj bi ova specijalna kolektivna prava mogla kršiti odredbe o nediskriminaciji, [...] ona su legitimizirana samo njihovim ustavnim rangom i, stoga, moraju biti usko formulirana. Posebno, ne može se zaključiti da Ustav BiH predviđa opći institucionalni model koji se može prenijeti na nivo entiteta, ili da slične, etnički definirane institucionalne strukture na nivou entiteta, ne moraju zadovoljavati globalni obavezujući standard nediskriminacije prema članu II/4. Ustava BiH, ili ustavni princip jednakosti konstitutivnih naroda“ (par. 68). Prema tome, i odredba člana IX(3), koja programski nalaže da „institucije Bosne i Hercegovine, u pravilu, odražavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine“, mora biti tumačena u isključivom svjetlu poštivanja principa zabrane diskriminacije. In conclusio, ekskluzivno pravo učestvovanja u vlasti putem kvotnog sistema je, osim u ove dvije institucije na državnom nivou, zabranjeno, ukoliko ne zadovoljava globalni obavezujući standard nediskriminacije Ustava BiH prema članu II/4 tog pravnog akta. Na tragu ovakve analize, možemo identificirati dvije strašne zablude pripadnika konstitutivnih naroda i vladajućih političara kada, pozivajući se na „vitalni nacionalni interes“, zahtijevaju da „ravnopravno“ učestvuju u vlasti, jer tada: (a) brkaju pojam „vitalnog nacionalnog interesa“ i pojam ustavnopravnog mehanizma zaštite „vitalnog nacionalnog interesa“ i (b) traže nešto za što je Ustavni sud BiH naglasio da je neprihvatljivo za Bosnu i Hercegovinu.

Veoma upitan je i amandmanski prijedlog da „identitet jednog konstitutivnog naroda“ ili tzv. „vitalni nacionalni interes“ predstavlja „pravo amandmanskog mijenjanja Ustava“ (član 10(d)(xi) I prijedloga amandmana na Ustav BiH). Već na prvi pogled, čak i kada se shvati kao ustavnopravni „mehanizam zaštite“, jasno je da se ova odredba izdvaja od ostalih utoliko što se tiče prava da se ulaže veto ne na „suštinu“, tj. materijalnopravni sadržaj određenog parlamentarnog akta (koji bi se, pravilnim tumačenjem, morao ticati „vitalnog nacionalnog interesa“), već na određenu vrstu pravnog akta (amandman Ustava BiH). To znači da bez obzira na sadržaj određenog amandmana, ticao se on ili ne „vitalnog nacionalnog interesa“, predstavnici svakog od konstitutivnih naroda imaju pravo da stave veto na taj pravni akt. Praktična vrijednost ove odredbe može biti, ironično rečeno, veoma interesantna, zavisno od tumačenja.

Pođimo od jedne hipotetičke situacije. Ako bi dvije trećine poslanika (recimo svi predstavnici iz FBiH), što je potrebna većina iz člana X/1 Ustava BiH, izglasalo određeni amandman, a poslanici iz RS, poštujući proceduru iz člana IV/3(e) i (f), stavili veto na takav amandman, onda Ustavni sud BiH, po hitnom postupku, mora riješiti situaciju parlamentarne blokade. Ustavni sud BiH, u tom slučaju, pojednostavljeno govoreći, ispituje tri pitanja: (a) da li je ispoštovana procedura iz člana IV/3(e) i (f); (b) da li se radi o elementu „vitalnog nacionalnog interesa“ i (c) da li je povrijeđen „vitalni nacionalni interes“. Međutim, u konkretnom slučaju, ova procedura gubi značaj, jer se, zapravo, i ne može meritorno utvrđivati da li je u tom slučaju povrijeđen „vitalni nacionalni interes“. Naime, ako bi Ustavni sud BiH utvrdio da je ispoštovana ustavna procedura i da je pravo veta na donošenje amandmana „vitalni nacionalni interes“ srpskog naroda, kako Ustavni sud u tom slučaju upšte može ispitivati da li je povrijeđen „vitalni nacionalni interes“, tj. da li je povrijeđeno pravo da se stavi veto na ustavni amandman? S obzirom na beznačajnu ulogu Ustavnog suda BiH u ovom sporu, posljedica stavljanja veta na ustavni amandman bi bila da se on ne može usvojiti bez saglasnosti/konsenzusa sva tri naroda, bez obzira na to da li se taj pravni akt suštinski tiče „vitalnog nacionalnog interesa“! To je veoma opasan zaključak, jer se u tom slučaju, de facto, derogira odredba člana X/1, koja propisuje dvotrećinsku većinu za redovnu proceduru izmjene Ustava BiH. Međutim, ako bi Ustavni sud BiH ciljno i sistemski tumačio ovu odredbu, onda bi on ispitivao i to da li amandman negativno utiče na „vitalni nacionalni interes“ (u užem smislu riječi), tj. da li, na primjer, dovodi do ugrožavanja jezika, kulture, tradicije, itd. Ako se tumači na ovaj način, odredba člana 10(d)(xi) I prijedloga amandmana na Ustav BiH je suvišna, jer svaki konstitutivni narod već ima pravo da pokrene sistem zaštite „vitalnog nacionalnog interesa“ ako bi se on ugrožavao ustavnim amandmanom. In conclusio, tumačeći predmetni ustavni amandman na prvi način (što je, vjerovatno, njegov pravi i istinski cilj), dolazimo do zaključka da se time želi proširiti ovlasti naroda, na račun građana, tj. dodatno i bez opravdanog javnog interesa uvoditi konsenzualna etnokratija na račun demokratije. Tumačeći ovu odredbu na drugi način, dolazimo do zaključka da je ona suvišna, jer se svrha ovog amandmana može ostvariti i bez njenog eksplicitnog navođenja.

Značaj i domet principa nediskriminacije

Ako je tačna postavka iz prethodnog stava koji se tiče prava konstitutivnih naroda na učešće u vlasti, pripadnici „konstitutivnih naroda“ će se zapitati šta im onda preostaje u borbi da ne budu vječito „nadglasani“ od strane pripadnika drugog „konstitutivnog naroda“. Ova frustracija je sasvim opravdana, s obzirom na događanja u BiH u zadnjih 15-tak godina. Ipak, ona nema veze sa kolektivnim, tj. grupnim pravima „konstitutivnih naroda“, već je riječ o individualnom pravu da se ne bude diskriminiran po nacionalnoj osnovi. Uzmimo jedan primjer. Prije određenog vremena, u Kantonu Sarajevo, mogla se čuti teza da Bošnjaci nisu dovoljno zastupljeni u sudstvu. Drugim riječima, autori takvih teza su tvrdili da Bošnjaci, s obzirom da svoju brojnost, imaju pravo na veću zastupljenost u sudstvu nego što to jeste slučaj. Ovakve teze su apsurdne. Prije svega, sudstvo, kao takvo, nema dodirne tačke sa „vitalnim nacionalnim interesom“. S druge strane, učestvovanje pripadnika jednog konstitutivnog naroda u sudstvu nije neophodan ustavno-pravni mehanizam da bi se zaštitila religija, kultura, jezik ili drugi relevantan faktor identiteta tog naroda. Dobar sudija je dobar zbog toga što zna pravo, a ne zato što je Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Obaveza svakog sudije je da, bez obzira na svoju nacionalnu ne/pripadnost, sudi zakonito i pravično, te da štiti svakog čovjeka, bez obzira na njegov spol, godine, narodnost, religiju, itd. I, konačno, ako, naprimjer, jedan Bošnjak ne bude primljen na mjesto sudije, mora mu se obezbijediti efikasan sistem zaštite, unutar kojeg bi mogao dokazivati da nije primljen ili izabran na određenu poziciju zbog „nacionalnog ključa“ ili druge vrste „pozitivne“ diskriminacije, mada je bolji i kvalitetniji kandidat od ostalih. Prema tome, pozitivna diskriminacija, kao takva, nije zabranjena ukoliko postoji javni interes proporcionalan individualnom pravu. Međutim, pozitivna diskriminacija nikada ne može biti opravdanje za narušavanje principa funkcionalnosti i efikasnosti rada institucija, a koji nameću imperativ da „najbolji moraju pobijediti“.

Na kraju ovog dijela teksta, vrijedne su spomena još dvije opaske. Jedna se tiče već spomenutog člana 10(d)(v) I amandmana na Ustav BiH, koji stipuliše „pravo na obrazovanje“ svakog konstitutivnog naroda. Prije svega, a slično kao u prethodnom primjeru „prava na učestvovanje u vlasti“, nije riječ o elementu identiteta jednog naroda, već o mehanizmu njegove zaštite. S druge strane, ovaj član je sasvim suvišan, jer je „pravo na obrazovanje“ već ustavno-pravno zaštićeno u članu II/3(l) Ustava BiH i članu 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako samostalno, tako i u vezi sa zabranom diskriminacije (član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; član II Ustava BiH), tj. obavezom jednakog tretiranja pred zakonom (Protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju). Osim toga, sam pojam „konstitutivnosti“ inkorporira zabranu diskriminacije ne samo u negativnom smislu, već i u pozitivnom, tj. u smislu stvaranja „jednakosti šanse za sve“ (posljednja alinea Preambule Ustava BiH u vezi sa članom II/4. Ustava BiH), te je, samim tim, ova odredba i sa aspekta zabrane diskriminacije nepotrebna, čak i pod pretpostavkom da se sistemski nađe na pravom mjestu u Ustavu BiH, a ne pod pojmom „vitalnog nacionalnog interesa“. Druga opaska se tiče prava na „organizovanje javnih organa vlasti“ (član 10(d)(iv) I amandmana na Ustav BiH). Opravdano se postavlja pitanje da li to znači uvođenje principa političke segregacije ili separacije? U već spomenutoj odluci Ustavnog suda BiH U 5/98, jasno je naglašeno da „konstitutivnost“ znači „kolektivnu jednakost“, te da je zabranjeno stipulisanje bilo kakvih privilegija jednom ili drugoj grupi, dominacije u vladajućim organima ili homogenizacije kroz segregaciju baziranu na teritorijalnom odvajanju. Prema tome, zaista je nejasno šta je predlagač amandmana htio obezbijediti konstitutivnim narodima na osnovu prava na „organizovanje javnih organa vlasti“.

Dezintegrativni efekat predloženih amandmana

Definisanje „vitalnog nacionalnog interesa“ u skladu s predloženim amandmanom na Ustav BiH, s jedne strane, jeste odraz dubokog nepoznavanja ustavno-pravne materije zaštite grupnih prava, te straha i nepovjerenja i osjećanja ugroženosti među narodima u BiH. S druge strane, predloženi amandman, evidentno sačinjen bez konsultovanja eksperata, produbljuje jaz među narodima u BiH i djeluje dezintegrativno. Pravilo bi trebalo biti „spajati ljude, a ne razdvajati ih“. Zbog toga, BiH mora, prije svega, identificirati suštinu „vitalnog nacionalnog interesa“, tj. utvrditi stvarne razlike među narodima. Nakon toga, oslanjajući se na iskustva u svijetu u istim ili sličnim situacijama, definisati modele zaštite identiteta konstitutivnih naroda. Nadalje, ključ za ravnopravnost naroda nije kvotni sistem, tj. nacionalni ključ, jer se na taj način ugrožava državna funkcionalnost, a kvalitet, profesionalizam i standardi svakodnevnog života nepotrebno srozavaju. Osim toga, jasno je da „kvotni sistem“ u praksi u velikoj mjeri isključuje reprezentativni model zasnovan za vladavini političkih grupacija koje se formiraju po principu zajedničkih interesa, a ne po osnovu nacionalne pripadnosti. Ključ za ravnopravnost naroda leži, s jedne strane, u izgrađenom sistemu antidiskriminacijskih tijela koja bi promptno, nezavisno, nepristrasno i stručno intervenisala u svakom pojedinačnom slučaju diskriminacije. Takav sistem u BiH trenutno ne postoji. S druge strane, uprkos postojanju pojma „kolektivne jednakosti“, koji jeste ustavna kategorija, potrebno je pomjeriti fokus sa područja kolektivnih prava i podjele vlasti između konstitutivnih naroda zasnovane na etničkom principu, na zaštitu prava manjina i prava građana, sa strogim naglaskom na princip nediskriminacije. Drugim riječima, neophodno je pomjeriti balans grupnih i građanskih prava sa područja „etnokratije“ na područje „demokratije“.

Ako se u predstojećem procesu dogradnje Dejtonskog ili stvaranja novog ustava predlože i usvoje rješenja kakva nude propali amandmani, koji „vitalni nacionalni interes“ (kao srž materijalnopravnog pojma konstitutivnosti naroda) definišu na način opisan u ovom tekstu, BiH se, definitivno, nastavlja graditi kao država bez građanske perspektive, u kojoj će „nacionalna blokada“ i zloupotreba instituta zaštite „vitalnog nacionalnog interesa“ kočiti svaki pokušaj razvoja savremenog i funkcionalnog društva.

Nedim Ademović

Dr iur. Registrar Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, sa radnim iskustvom kao pravni savjetnik suca Ustavnog suda BiH. Magistrirao i doktorirao na Karl-Franzens Univerzitet u Gracu, Austrija. Autor nekoliko radova objavljenih u stručnoj publikaciji Pravni savjetnik, i priloga «Kompetenzstreitigkeiten im Gefüge von Dayton» u knjizi «Bosnien und Herzegowina im Horizont Europas» (Berlin, 2003). Autor knjige «Pravo na slobodu i sigurnost, član 5. Evropske konvencije za ljudska prava i temeljne slobode kroz relevantnu praksu u Bosni i Hercegovini i Strazburu» (Sarajevo, 2005).

nokia6170 · Post by **nokia6170** » 03/09/2007 13:31

A evo danas je stigao i odgovor na pisanje autora u prethodnom postu.

Konacno malo akademskog pravnickog prepucavanja:)

Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani (II): Vitalnost nacionalnog interesa

Autor: Zvonko Mijan
Datum: 03.09.2007. 12:12

Da li je moguće zaštititi ravnopravnost konstitutivnih naroda u BiH bez instituta vitalnog nacionalnog interesa? Zvonko Mijan odgovara na tekst N. Ademovića iz prethodnog izdanja Pulsa.

Ponukan tekstom «Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani: viza za prošlost» autora Nedima Ademovića i vođen motom Pulsa - «zajednica neistomišljenika» - želio bih ponuditi drugačiju argumentaciju na temu vitalnog nacionalnog interesa, ustavne kategorije za čiji pokušaj definisanja spomenuti autor, u namjeri da se i sam obračuna s njima, uglavnom veže «dezintegrativni efekat» predloženih i propalih ustavnih amandmana.

Jedna od glavnih karakteristika diskusije o ustavnim amandmanima koji su Parlamentarnoj skupštini BiH bili predloženi u aprilu 2006. godine, bila je ta da se kod mnogih vidjelo nedovoljno poznavanje važećih ustavnih rješenja, što je vodilo tome da se o nekim ustavnim kategorijama definisanim u predloženim amandmanima diskutovalo kao o nečemu što je za ustavni poredak BiH bilo sasvim novo. Takva je situacija bila, npr., s pitanjem entitetskog glasanja, koje je napadano i proglašavano «kukavičjim jajetom», mada ono već sada postoji u Ustavu BiH, o čemu sam ranije pisao u Pulsu. Slično mi se čini i sa pitanjem vitalnog nacionalnog interesa. Naime, iako Ustav BiH nema definiciju «vitalnog nacionalnog interesa», već površnom analizom se vidi da je član 10.I prijedloga amandmana na Ustav BiH, kojim je takva definicija bila predložena, u suštini identičan članu IV.A.5.17a. (amandman XXXVII) Ustava Federacije BiH («Definicija vitalnog interesa») i članu 70. dopunjenom amandmanom LXXVII Ustava Republike Srpske. Stoga, mislim da način definisanja vitalnog nacionalnog interesa zaslužuje pažnju prvenstveno zato što se već nalazi u entitetskim ustavima, dakle u ustavno-pravnom poretku BiH, a ne kao afirmacija ili negacija pomenutih neusvojenih amandmana.

Definisanje vitalnog nacionalnog interesa

Suština zaštite vitalnog nacionalnog interesa je garancija da se niti jedna odluka koja je destruktivna za ovaj interes ne može donijeti bez saglasnosti većine delegata iz odgovarajućeg naroda. Taj mehanizam, donekle, već sadrži Ustav BiH. Nedim Ademović se u svom tekstu u najvećoj mjeri bavi upravo kritikom definicije vitalnog nacionalnog interesa u ranijim ustavnim amandmanima, ali mislim da u tome postavlja pogrešne teze.

Prije svega, smatram da se, u odsustvu definicije u sadašnjem Ustavu BiH pitanja koja predstavljaju vitalni nacionalni interes, i u situaciji kada je Ustavi sud BiH preuzeo na sebe ulogu da odlučuje o tome, čini dobrim nastojanje da se u amandmanskoj proceduri preciznije definiše ovaj pojam.

Međutim, mislim da autor iznosi pogrešnu tezu da se načinom na koji je amandmanima definisan vitalni nacionalni interes propisuju bilo kakva dodatna prava. Naime, ovim se samo definišu pitanja koja, kada dođu na red za odlučivanje u Domu naroda, mogu predstavljati vitalni nacionalni interes. Iz ovoga slijedi da se nikako ne može tvrditi da se definisanjem «teritorijalne organizacije» kao jednog od pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, daje pravo konstitutivnim narodima na neku svoju «teritorijalnu organizaciju», već to znači da se pitanje koje se tiče teritorijalne organizacije u BiH, kada se nađe u prijedlogu neke odluke ili zakona, smatra vitalnim nacionalnim interesom.

Dalje, smatram da je pogrešna i teza da je definisanje «identiteta konstitutivnog naroda» kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa greška i da se «zaštita vitalnog nacionalnog interesa ostvaruje putem zaštite identiteta svakog pojedinačnog konstitutivnog naroda». Naime, zaštita vitalnog nacionalnog interesa može se ostvariti samo efikasnim mehanizmom u procesu donošenja odluka u zakonodavnom tijelu, a sva pitanja koja se tiču identiteta nekog naroda su bez sumnje od najvećeg značaja, dakle, vitalna za taj narod.

Slično je i sa «obrazovanjem», odnosno vitalnim interesom zaštite i njegovanja jezika, jer se ne može tvrditi da je dovoljan «ustavno-pravni mehanizam zaštite - pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku». Ovo pravo na obrazovanje svakako treba biti ustavna kategorija, ali šta će se desiti u slučaju kada rješenja u prijedlogu zakona koji se tiče jezika i obrazovanja, po mišljenju delegata jednog naroda, destruktivno djeluju na taj njihov vitalni interes? Tada nije dovoljno da je Ustavom BiH propisano pravo na obrazovanje, već je potreban dodatni politički mehanizam zaštite, da se ne bi desilo da o tome kako će zakonski biti uređeno ustavno pravo na obrazovanje jednog naroda kao njegov vitalni interes, odluči zakonodavna većina bez glasova predstavnika tog naroda. Dakle, zaštita vitalnog nacionalnog interesa se može i mora pružiti kroz ustavni mehanizam u procesu glasanja o pitanjima koja se tiču «identiteta konstitutivnog naroda» i njegovih pojedinih elemenata. Zato ne mislim da se ovdje radi o pukom i nepotrebnom «pravnom pleonazmu», već o rješavanju delikatnih političkih pitanja.

Neodrživa je i autorova teza da «korištenje naziva za jezike u BiH (bosanski, hrvatski i srpski) nema uporište u pozitivno-pravnim propisima», pa otuda postoje «teška pravna i politička pitanja» kada se jezik i pismo navode kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, prosto zato što je suprotna odredbi člana 6. (amandman XXIX) Ustava Federacije BiH: «Službeni jezici Federacije BiH su: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik. Službena pisma su latinica i ćirilica. Ostali jezici mogu se koristiti kao sredstvo komunikacije i nastave», kao i u suštini istovjetnom članu 7. koji je izmijenjen amandmanom LXXI Ustava Republike Srpske. Treba li ponoviti da su Ustav FBiH i Ustav RS dio ustavno-pravnog poretka i da stoga predstavljaju pozitivno-pravne propise?

Preciznosti radi treba ukazati da nije tačno, a kako se navodi u tekstu N. Ademovića, da su u predmetu Ustavnog suda broj U-10/05 predstavnici jednog naroda (Hrvati) «tražili ne ravnopravnost u jeziku, već ekskluzivnost jezika u javnim medijima«. Naime, u ovom predmetu, u Izjavi o ugroženosti vitalnih nacionalnih interesa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, poziva se na pravo na slobodu izražavanja i obavezu da se osigura «pluralizam mišljenja i kulturne raznolikosti medija, u interesu provođenja demokracije i slobode informiranja za sve», poziva se i na pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije o pitanju korištenja jezika i informiranja na svom jeziku, te zastupljenosti kulture i tradicijske baštine na programima javnih RTV servisa, što se može vidjeti iz odluke. U suštini, tvrdi se kako su predloženim Zakonom o javnom RTV servisu BiH Hrvati u BiH, odnosno njihova kultura i tradicijska baština, stavljeni u diskriminirajući položaj, u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, zbog toga što su Hrvati onemogućeni da imaju radio-televizijski kanal na svom jeziku, dok to isto, praktično, imaju druga dva naroda. Obrazlažući svoju odluku kojom je odbio ovakav zahtjev, Ustavni sud se, između ostalog, pozvao i na praksu Evropskog suda prema kojoj se može zaključiti kako javne monopole u audiovizuelnim medijima Evropski sud smatra suprotnim članu 10. Evropske konvencije, prvenstveno zato što ne mogu osigurati više različitih izvora informacija i pluralizam gledišta. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud je zaključio da se ne radi o pluralizmu gledišta već o upotrebi jezika, te da predloženi Zakon ne isključuje bilo koji jezik konstitutivnih naroda, niti favorizira jezik jednog konstitutivnog naroda u odnosu na druge, već upravo garantira jednakost sva tri službena jezika konstitutivnih naroda.

Na kraju, ali ne manje važno, autor na kraju teksta nudi tezu koja je, pravnički rečeno, prima facie neodrživa. Prema toj tezi, da bi se identificirala suština vitalnog nacionalnog interesa, prije svega se «moraju utvrditi stvarne razlike među narodima u BiH». Autor ne kaže ko i kako će to utvrđivati, ali ako se ova teza dovede u vezu sa izraženom sumnjom autora u postojanje tri ili samo jednog jezika konstitutivnih naroda u BiH i prijedlog da tu dilemu prvo riješe eksperti a ne političari (nakon čega bi, valjda tek zavisno od nalaza eksperata, svaki konstitutivni narod mogao da štiti svoj jezik kao vitalni nacionalni interes), može se pretpostaviti da bi i «stvarne razlike među narodima u BiH» trebali utvrđivati neki eksperti, što je apsurdna teza u svjetlu i istorije i političke teorije geneze nacija. Geneza nacija je prevashodno pitanje istorijskih okolnosti, kulturnih specifičnosti i političkih odluka, a razlike među nacijama nisu pitanje egzaktnih mjerenja već toga kako sebe shvataju pripadnici određene skupine i kako ih shvataju pripadnici drugih skupina. Ne treba zaboraviti ili zanemariti da kod svakog naroda postoji legitimna potreba za »nacionalnim identitetom«. Ako se ta potreba ne zadovolji, ona može, kao svaka potisnuta želja, izrasti u tradicionalno nasilje i praviti trajnu štetu.

Granice vitalnog nacionalnog interesa

Posebno je interesantna, ali nažalost pogrešna teza N. Ademovića kako je «veoma upitan» amandmanski prijedlog da vitalni nacionalni interes predstavlja i «pravo amandmanskog mijenjanja Ustava» i «da se time želi proširiti ovlast naroda, na račun građana, tj. dodatno i bez opravdanog javnog interesa uvoditi konsenzualna etnokratija na račun demokratije». Već je rečeno da se taksativnim definisanjem pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ne propisuju dodatna prava, pa ni u ovom slučaju nije propisano nikakvo dodatno «pravo amandmanskog mijenjanja Ustava», zato što je amandmanska procedura već sadržana u Ustavu BiH. Ipak, treba uočiti neke bitne specifičnosti i postojeća rješenja u entitetskim ustavima.

Prema Ustavu Federacije BiH (član VIII/1), predloženi amandman usvaja se u entitetskom Domu naroda prostom većinom, uključujući većinu bošnjačkih, većinu hrvatskih i većinu srpskih delegata, te u Zastupničkom domu dvotrećinskom većinom zastupnika. Dakle, vidi se da je procedura usvajanja amandmana ista kao i procedura kada se neko pitanje proglasi destruktivnim za vitalni nacionalni interes. Pa ipak je u istom entitetskom ustavu, pri taksativnom nabrajanju pitanja od vitalnog nacionalnog interesa, navedeno i pitanje ustavnih amandmana. U Ustavu BiH, međutim, u članu X/1. je propisano da «ovaj Ustav može biti mijenjan i dopunjavan odlukom Parlamentarne skupštine koja uključuje dvotrećinsku većinu prisutnih i koji su glasali u Predstavničkom domu». Kako se prema članu IV.3.d) Ustava BiH odluke u oba doma donose većinom glasova onih koji su prisutni i glasaju, proizlazi da se razlikuje procedura usvajanja amandmana i procedura odlučivanja o pitanju koje je proglašeno destruktivnim za vitalni nacionalni interes. Naime, u amandmanskoj proceduri se ne zahtijeva da za odluku glasa većina bošnjačkih, većina hrvatskih i većina srpskih delegata u Domu naroda. Međutim, ako se pitanje usvajanja amandmana proglasi pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa, onda će i procedura usvajanja biti u oba slučaja ista, kako je to riješeno i Ustavom FBiH. Kako je ustav pravni akt najvišeg ranga nije teško zaključiti da su sve njegove promjene, bez obzira na šta se odnose, od vitalnog ineteresa za sve konstitutivne narode, a naravno i za «ostale» i za građane. Otuda ima smisla taksativno navesti u Ustavu BiH da je i amandmanska procedura pitanje od vitalnog nacionalnog interesa.

Autor teksta iznosi i tezu da činjenica da vitalni nacionalni interes može činiti «svako pitanje» koje predloži 2/3 delegata «zvuči ponižavajuće za narode u BiH, jer proizlazi da niti jedan od njih nema svoje 'ja' u odredivim granicama». Međutim, vitalni nacionalni interesi naroda u BiH su vrlo specifični zbog istorijskog razvoja, trenutne situacije i niza drugih faktora. Oni ne moraju nužno biti različiti, a neki od njih mogu biti dinamična kategorija. S druge strane, svako taksativno nabrajanje ostavlja mogućnost da se nešto propusti ili ne uzme u obzir novonastala situacija i društvene promjene koje su, opet, u BiH vrlo dinamične. Naročito treba uočiti, a što je autor propustio, da je postupak kod pozivanja na vitalni nacionalni interes u slučaju «svakog pitanja» strožiji, jer za razliku od prijedloga većine delegata kod taksativno nabrojanih pitanja, zahtijeva se prijedlog 2/3 delegata. Osim toga, ovdje nisu u pitanju samo specifičnosti naših naroda. Ovdje se barata istorijskim i političkim kategorijama koje su suštinski promjenljive, tako da niti jedan narod uistinu nema svoje 'ja' koje bi se za sva vremena definisalo.

Ne dijelim ni zabrinutost autora zbog banalizovane mogućnosti zloupotrebe pokretanja mehanizama zaštite vitalnog nacionalnog interesa u odnosu na «svako pitanje». Iako ova mogućnost teoretski nije isključena, činjenica je da su se pred Ustavnim sudom BiH do sad našla samo četiri predmeta u kojima su kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa navedeni: jezik (U-8/04 i U-10/05), stav da se osporavanim zakonom reguliraju prava građana druge države, odnosno doprinosi održavanju posljedica etničkog čišćenja u državi i odugovlačenju provedbe imovinskih zakona u pogledu izbjeglica i raseljenih lica (U-2/04), te pitanje davanja saglasnosti na «Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o saradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih porodica» (U-7/06).

Vitalni nacionalni interes – put ka «građanskoj opciji»?

Ustavni pojam «konstitutivnosti» nije šire definisan ni u Ustavu BiH, niti u entitetskim ustavima, ali je institucionalno definisan kroz «Odluku o konstitutivnosti» Ustavnog suda BiH broj U-5/98. S druge strane, institucija «vitalnog nacionalnog interesa» nije u Ustavu BiH, za razliku od entitetskih ustava, šire definisana, ali se i na državnom i na entitetskom nivou odnosi samo na konstitutivne narode, jer «ostali i građani», za razliku od Bošnjaka, Hrvata i Srba, ne mogu tražiti zaštitu svog vitalnog nacionalnog interesa. Šta je, ustvari, suština ovog instituta?

Prema Ustavu BiH, predložena odluka Parlamentarne skupštine BiH, može u Domu naroda biti proglašena destruktivnom po vitalni interes bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda. Za donošenje takve odluke potrebna je saglasnost većine bošnjačkih, većine hrvatskih i većine srpskih delegata Doma naroda. Prema tome, kod donošenja predložene odluke (najčešće je to zakon) kojom se uređuju pitanja od vitalnog interesa za neki konstitutivni narod, ta se odluka ne može donijeti bez saglasnosti većine delegata iz reda tog naroda. Nije zgoreg podsjetiti da su ti delegati izabrani baš onako kako BiH prema Ustavu BiH i funkcioniše - u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora, i oni u Domu naroda predstavljaju svoje narode. Ostale odluke se donose većinom glasova svih delegata. Dakle, suština ovog instituta je osigurati da se niti o jednom pitanju koje većina delegata iz reda jednog od konstitutivnih naroda proglasi vitalnim nacionalnim interesom tog naroda, odluka ne može donijeti bez saglasnosti većine delegata iz tog naroda. Ili jednostavnije - da svaki konstitutivni narod ima pravo veta na svaku odluku za koju ocijeni da je destruktivna, odnosno da ugrožava vitalni nacionalni interes tog naroda.

Autor N. Ademović nije zadovoljan ovakvim rješenjem, ali nije najjasnije šta nudi kao alternativu. Je li odgovarajuća alternativa prosto brisanje ustavne institucije «konstitutivnih naroda», pa samim tim i brisanje institucije vitalnog nacionalnog inetresa? Ili je to možda ukidanje postojećeg ustavnog mehanizma njegove zaštite? Ili je alternativa nešto što autor naziva «građanskom opcijom» mada ne daje definiciju, a što bi značilo da će se takve odluke donositi tako da će većina predstavnika nekog konstitutivnog naroda biti preglasana i da će biti donesena odluka koja je destruktivna po vitalni nacionalni interes tog naroda, bez obzira na protivljenje predstavnika tog naroda.

«Građanska opcija» je svakako zanimljiva i privlačna ideja, ali po mom mišljenju ne danas i ne u ovakvim okolnostima. Zašto? U traženju odgovora se treba samo osvrnuti oko sebe i pogledati bilo koji dio BiH na kojem je jedan od konstitutivnih naroda u većini i u prilici da odlučuje većinski i vidjeti kako tu funkcionišu svi elementi države i društva od javne vlasti pa nadalje. Međutim, ovo ne znači da BiH zauvijek mora biti država bez građanske perspektive, ali do toga je nužno preći mukotrpni dio puta nakon kojeg neće biti «straha, nepovjerenja i osjećaja ugroženosti» ni Bošnjaka, ni Hrvata ni Srba (u zajednici sa ostalim) ni građana BiH. Na tom putu je, po mom mišljenju i ma kako to paradoksalno zvučalo, jedno od ključnih pitanja efikasna zaštita vitalnog nacionalnog interesa.

Kontraproduktivno «deblokiranje» političkih procesa

Šta je, po mom mišljenju, stvarni problem sa zaštitom vitalnog nacionalnog interesa? Čini se da ne postoji problem u situaciji kada se sporna odluka donosi na način već propisan Ustavom BiH, odnosno tako da je mora odobriti većina delegata iz svakog konstitutivnog naroda. Međutim, ako se većina predstavnika jednog konstitutivnog naroda pozove na vitalni nacionalni interes, a većina predstavnika nekog drugog konstitutivnog naroda stavi primjedbu na to, onda se pokreću Ustavom predviđeni mehanizmi. Prvo, predsjedavajući Doma naroda mora odmah formirati zajedničku komisiju radi rješavanja problema, a ako se u tome ne uspije u roku od pet dana, predmet se upućuje Ustavnom sudu BiH «koji će po hitnom postupku preispitati proceduralnu ispravnost slučaja» (član IV/3.f)). Dakle, «vruć krompir» se prebacuje Ustavnom sudu, kao mehanizmu koji treba deblokirati proces. Međutim, ova ustavna odredba je neprecizno definisana, a Ustavni sud je protumačio da u ovom slučaju ima nadležnost da odluči i o ispravnosti procedure, ali i o tome da li neko pitanje predstavlja vitalni nacionalni interes kao i o tome da li je osporena odluka destruktivna po taj interes. Zašto je ovo problematično, vidi se iz toga što većinsku odluku o vitalnom nacionalnom interesu nekog konstitutivnog naroda mogu donijeti sudije pripadnici drugih naroda i sudije koje po Ustavu BiH «ne mogu biti državljani BiH ili bilo koje susjedne države» (član VI/1.b). Uz dužno poštovanje, mora se postaviti pitanje kako to oni mogu biti u poziciji da relevantno odluče o ovom prevashodno političkom pitanju, za razliku od delegata koji su legitimno izabrani kao predstavnici konstitutivnih naroda?

Često se kao opravdanje za postojanje ovakvih mehanizama spominju «nacionalna blokada» i potreba «deblokiranja» procesa odlučivanja. «Blokada» sama po sebi dobiva isključivo negativne konotacije, jer se smatra da «neko» nešto koči, brani, sprječava. A o čemu se zapravo radi već je rečeno u ovom tekstu - izabrani predstavnici jednog konstitutivnog naroda smatraju da su rješenja u predloženoj odluci u suprotnosti sa vitalnim nacionalnim interesom tog naroda i stoga zaustavljaju redovan politički proces odlučivanja. Treba li tada tražiti politički kompromis ili pravnim sredstvima «deblokirati» politički proces odlučivanja? Naravno da se problem može postaviti i iz drugog ugla: da li predstavnici jednog naroda mogu korištenjem instituta vitalnog nacionalnog interesa sprječavati predstavnike druga dva naroda da donesu neku odluku? U oba slučaja odgovor je isti: nužan je politički kompromis umjesto «izvanpolitičkih» mehanizama deblokade političkih procesa. Drugim riječima, «deblokada» zapravo i nije moguća, jer u slučaju proglašenja nekog pitanja destruktivnim preostaje put iznalaženja političkog kompromisa, a ne preglasavanje, odnosno «deblokada» po bilo kojoj proceduri.

Ovo, međutim, podrazumijeva drugačiji način političkog komuniciranja u BiH. U suprotnom, kakva se zapravo poruka šalje onima koji se pozovu na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, ako se »deblokadom« po svaku cijenu, bez uvažavanja političkih stavova drugih, odluka ipak donese, odnosno ako se o tome da li je neko pitanje destruktivno po vitalni nacionalni interes nekog naroda, koje je postavljeno na političkom tijelu, odlučuje u sudskom postupku? Time se samo dalje generišu i regenerišu dugoročne i kontraproduktivne političke frustracije u višenacionalnoj zajednici kakva je BiH, čemu smo i prečesto svjedoci.

Umjesto zaključka zato vrijedi ponoviti da je na putu ka građanskoj perspektivi u BiH neophodan ustavno-pravni okvir koji će osloboditi «straha, nepovjerenja i osjećaja ugroženosti» Bošnjake, Hrvate i Srbe (u zajednici sa ostalim) i građane BiH. Taj okvir uključuje efikasnu zaštitu vitalnog nacionalnog interesa koji je potrebno, u mjeri u kojoj je to moguće, ustavno definisati. Iznad svega, u BiH je nužan politički kompromis i prvenstveno oslanjanje na domaće snage, a to ne znači samo političare.

Zvonko Mijan

Diplomirani pravnik i šef Odjela za ocjenu ustavnosti u Ustavnom sudu BiH. Obavljao je više dužnosti u pravosuđu, a između ostalog je bio i ministar pravde u Federaciji BiH. Aktivan je u procesu demokratizacije i unapređenja izbornog sistema u Bosni i Hercegovini.

gospodar kuglastih munja · Post by **gospodar kuglastih munja** » 03/09/2007 13:38

Konstutivnost naroda u BiH je varka za gradjane BiH. Ja bih radije da su BiH ustanovili, konstituisali SVI njeni gradjani , a unutarnja struktura tih gradjana je, izmedju ostalog, i njihova etnicka pripadost. Pa se moze navesti da su to izmedju ostalog i etnicki Srbi, etnicku Hrvati i etnicki Bosnjaci. Ovakvim nacinom konstituisanja drzave nebi bili diskriminirani ostali koji ne pripadaju ovim trima narodima. Samim tim dobili bi gradjansku drzavu, sto je velika razlika izmedju danasnje BiH, i one koju smo imali do Dejtona. Isto tako dobili bi jednu cvrstu cjelinu, drzavu koja je imuna od unutarnjih pokusaja separatizma, jer kao sto neko napisa gore, konstutivnost obavezuje na cuvanje i njegovanje onog sto si stvorio, u nasem slucaju BiH.

Dodik , upravo na sadasnjem nacinu konstituisanja drzave , po nacelima etnicke pripadnosti i gradi svoj politicki stav da narodi imaju pravo na otcjepljenje i pokusava to i realizovati. Ugao njegovog stanovista je politika SPC koja jedan narod, tj. Srbe , vidi samo u jednoj drzavi.

zavrzlama · Post by **zavrzlama** » 03/09/2007 16:33

Konstutivnost naroda u BIH ima ogroman znacaj ali ima i jednu veliku opasnost ...ta opasnost je sljedeca cinjenica:

BIH kao drzava ne moze opstati bez ideje Bosanstva(mislim na BIH)...

Sto ce reci da danas najveci zagovornici i patriote BIH su oni koji se ne izjasnjavaju za srbe/hrvate/bosnjake..sto ce dalje reci onom kome je cilj BIH na prvom mjestu..on je prvo Bosanac pa tek onda srbin/hrvat/bosnjak..oni koji zele da sruse BIH..najjaci adut im je ubijanje Bosanstva u gradjanima BIH...recimo ljudi iz mjesovitih brakova,ateisti,carsijska raja koja ne gleda koje Mujo/Anto/Svetozar itd. su dovedeni pred svrsen cin da svoju politicku borbu nemogu ravnopravno propagirati jer su prinudjeni da svoju politicku opciju traze u nekoj od stranaka koje pripadaju nekom od tri sveta naroda..

Jer recimo neko ko se ne izjasnjava za pripadnika tri naroda nemoze biti ni na kakvoj funkciji gdje se trazi nacionalni balans(u prevodu apartjejd i segregacija)..konstutivnost u BIH je samo vazna iz razloga sto Ustavom zagarantovana konstutivnost sprecava svojatanje entiteta za vlasnistvo vecinskog naroda u njemu..bar na papiru..u praksi je sasvim drugacije...

Treba traziti u promjeni Ustavne reforme "Umjesto "ostali" cetvrti konstutiivni narod= "Bosanci i Hercegovci"..tim bi se cinom ogolila stvarna namjera nacionalnih stranaka i njihovih ciljeva...i osnovao front za BIH koji bi rastao ,svakom danom i konacno bobijedio sile mraka i podjela..

uvjek dobar gost · Post by **uvjek dobar gost** » 03/09/2007 16:41

Ma mi sami smo postali paraziti u svojoj domovini... ona gubi zbog nas kakvi postali smo.... glasajte samo glasajte....

razbijač_magle · Post by **razbijač_magle** » 03/09/2007 17:07

"konstitutivnost" je zaostavština iz kolonijalne prošlosti, kojom se izmišljaju etnički "domaći stranci" kao dio taktike zavadi pa vladaj. ista takva zaostavština je i ime zemlje "Bosna I HERCEGOVINA" čime se ista taktika potpomaže dodatno tj administrativno. sludi ga pa ga ubij, ili Mladićevo "Razvucite iim pamet". sve su to taktike stare koliko i svijet, samo što smo mi dovoljno glupi da ih pušimo.

kao takve, obadvije nazadne zaostavštine treba ukinuti i zemlja će ponovo postati normalna.

gospodar kuglastih munja · Post by **gospodar kuglastih munja** » 03/09/2007 22:26

Iz konstutivnosti naroda je proizisao i zastitni mehanizam, takz. "zastita nacionalnih interesa". Ovakvim vidjenjem stvari u BiH postoje tri nacije ???
A sad prakticno pitanje. Kako mogu u jednoj drzavi postojati tri nacije , kad drzava ima samo jedan nacionalni identitet, jednu naciju. I naravno, opet je to podvala i put da se drzava podjeli na tri djela, a u tome ucestvuju svi i Bosnjaci, i Srbi i Hrvati, jer to im omogucava Dejton. Po ovom principu, BiH je vec na putu podjele. Ako su priznate tri nacije, za ocekivati je da jedna ili dvije, znamo koje, u odredjenom kriznom trnutku izjave svoju samostalnost.
Zato se i ubrzano radi na projektu federalizma, ili entiteta, da bi se bilo sto blize tom cilju. Zato je po kratkom postupku, bez javne rasprave, potpisan ugovor sa Vatikanom i SPC koji su dobili politicko pravo na djelovanje u BiH.
Teritorij je etnicki ociscen, namontirane su religije, ide se na 3 entiteta, ili federalne jedinice, i potom slijedi otcjepljenje.
Koako smo god culi da ce Kosovo samoinicijativno proglasiti nezavisnost, tako mozemo ocekivati da se to desi i u BiH. Ako niko ne moze garantirati granice Srbije, tako nece moci ni granice BiH .

BiH je u govnima do grla, a da toga nije ni svjesna, odnosno, nema nikog da to sprijeci jer svi koji vladaju su u tom razbijackom kolu.

cyprus · Post by **cyprus** » 03/09/2007 22:31

gospodar kuglastih munja wrote:Iz konstutivnosti naroda je proizisao i zastitni mehanizam, takz. "zastita nacionalnih interesa". Ovakvim vidjenjem stvari u BiH postoje tri nacije ???
A sad prakticno pitanje. Kako mogu u jednoj drzavi postojati tri nacije , kad drzava ima samo jedan nacionalni identitet, jednu naciju. I naravno, opet je to podvala i put da se drzava podjeli na tri djela, a u tome ucestvuju svi i Bosnjaci, i Srbi i Hrvati, jer to im omogucava Dejton. Po ovom principu, BiH je vec na putu podjele. Ako su priznate tri nacije, za ocekivati je da jedna ili dvije, znamo koje, u odredjenom kriznom trnutku izjave svoju samostalnost.
Zato se i ubrzano radi na projektu federalizma, ili entiteta, da bi se bilo sto blize tom cilju. Zato je po kratkom postupku, bez javne rasprave, potpisan ugovor sa Vatikanom i SPC koji su dobili politicko pravo na djelovanje u BiH.
Teritorij je etnicki ociscen, namontirane su religije, ide se na 3 entiteta, ili federalne jedinice, i potom slijedi otcjepljenje.
Koako smo god culi da ce Kosovo samoinicijativno proglasiti nezavisnost, tako mozemo ocekivati da se to desi i u BiH. Ako niko ne moze garantirati granice Srbije, tako nece moci ni granice BiH .

BiH je u govnima do grla, a da toga nije ni svjesna, odnosno, nema nikog

Ne, nepostoje 3 nacije, nego samo 3 etničke skupine. To što nepismeni ljudi (90% građana naše nam države) etnose nazivaju nacijama, ne znači da su se stvorile 3 nacije, nego jednostavno da je došlo do zajeba u jeziku.

A ovo dole, od spominjanja SPC i Vatikana pa naniže neću da komentarišem jer je besmisleno.

gospodar kuglastih munja · Post by **gospodar kuglastih munja** » 03/09/2007 22:49

cyprus wrote:
gospodar kuglastih munja wrote:Iz konstutivnosti naroda je proizisao i zastitni mehanizam, takz. "zastita nacionalnih interesa". Ovakvim vidjenjem stvari u BiH postoje tri nacije ???
A sad prakticno pitanje. Kako mogu u jednoj drzavi postojati tri nacije , kad drzava ima samo jedan nacionalni identitet, jednu naciju. I naravno, opet je to podvala i put da se drzava podjeli na tri djela, a u tome ucestvuju svi i Bosnjaci, i Srbi i Hrvati, jer to im omogucava Dejton. Po ovom principu, BiH je vec na putu podjele. Ako su priznate tri nacije, za ocekivati je da jedna ili dvije, znamo koje, u odredjenom kriznom trnutku izjave svoju samostalnost.
Zato se i ubrzano radi na projektu federalizma, ili entiteta, da bi se bilo sto blize tom cilju. Zato je po kratkom postupku, bez javne rasprave, potpisan ugovor sa Vatikanom i SPC koji su dobili politicko pravo na djelovanje u BiH.
Teritorij je etnicki ociscen, namontirane su religije, ide se na 3 entiteta, ili federalne jedinice, i potom slijedi otcjepljenje.
Koako smo god culi da ce Kosovo samoinicijativno proglasiti nezavisnost, tako mozemo ocekivati da se to desi i u BiH. Ako niko ne moze garantirati granice Srbije, tako nece moci ni granice BiH .

BiH je u govnima do grla, a da toga nije ni svjesna, odnosno, nema nikog
Ne, nepostoje 3 nacije, nego samo 3 etničke skupine. To što nepismeni ljudi (90% građana naše nam države) etnose nazivaju nacijama, ne znači da su se stvorile 3 nacije, nego jednostavno da je došlo do zajeba u jeziku.

A ovo dole, od spominjanja SPC i Vatikana pa naniže neću da komentarišem jer je besmisleno.

Htio ti prihvatiti ili ne , u sluzbenim dokumentima se govori o "zastiti nacionalnih interesa". I bilo to ispravno ili ne , taj pojam zivi politicki i kao takav se ugradjuje u mozgove ljudi, svijest o NJIHOVOJ naciji unutar BiH. A sa takvim stvarima i propagandom se dobijaju izbori u BiH.

RS je vec prekrstena , i to je pravoslavna zemlja za SPC i srpske politicare. Katolici su obiljezili svoj teren, a Ceric nas je odavno proglasio Turcima, pa ti sad gledaj ko je ko i gdje smo.

cyprus · Post by **cyprus** » 03/09/2007 23:23

gospodar kuglastih munja wrote:Htio ti prihvatiti ili ne , u sluzbenim dokumentima se govori o "zastiti nacionalnih interesa". I bilo to ispravno ili ne , taj pojam zivi politicki i kao takav se ugradjuje u mozgove ljudi, svijest o NJIHOVOJ naciji unutar BiH. A sa takvim stvarima i propagandom se dobijaju izbori u BiH.

RS je vec prekrstena , i to je pravoslavna zemlja za SPC i srpske politicare. Katolici su obiljezili svoj teren, a Ceric nas je odavno proglasio Turcima, pa ti sad gledaj ko je ko i gdje smo.

Znam ja da nepismeni ljudi vode i državu, međutim samo zato što su oni tako nazvali stvar ne znači da su je promjenili ili izmislili novu. U svijetu postoje 193 priznate nacije i nijedna od njih nije ni bošnjačka nacija, ni nacija bosanskih hrvata, ni nacija bosanskih srba.

_BosanaC · Post by **_BosanaC** » 03/09/2007 23:26

cyprus wrote:
gospodar kuglastih munja wrote:Htio ti prihvatiti ili ne , u sluzbenim dokumentima se govori o "zastiti nacionalnih interesa". I bilo to ispravno ili ne , taj pojam zivi politicki i kao takav se ugradjuje u mozgove ljudi, svijest o NJIHOVOJ naciji unutar BiH. A sa takvim stvarima i propagandom se dobijaju izbori u BiH.

RS je vec prekrstena , i to je pravoslavna zemlja za SPC i srpske politicare. Katolici su obiljezili svoj teren, a Ceric nas je odavno proglasio Turcima, pa ti sad gledaj ko je ko i gdje smo.
Znam ja da nepismeni ljudi vode i državu, međutim samo zato što su oni tako nazvali stvar ne znači da su je promjenili ili izmislili novu. U svijetu postoje 193 priznate nacije i nijedna od njih nije ni bošnjačka nacija, ni nacija bosanskih hrvata, ni nacija bosanskih srba.

A koja nacija onda zivi ovdje?

cyprus · Post by **cyprus** » 03/09/2007 23:28

_BosanaC wrote:
cyprus wrote:
gospodar kuglastih munja wrote:Htio ti prihvatiti ili ne , u sluzbenim dokumentima se govori o "zastiti nacionalnih interesa". I bilo to ispravno ili ne , taj pojam zivi politicki i kao takav se ugradjuje u mozgove ljudi, svijest o NJIHOVOJ naciji unutar BiH. A sa takvim stvarima i propagandom se dobijaju izbori u BiH.

RS je vec prekrstena , i to je pravoslavna zemlja za SPC i srpske politicare. Katolici su obiljezili svoj teren, a Ceric nas je odavno proglasio Turcima, pa ti sad gledaj ko je ko i gdje smo.
Znam ja da nepismeni ljudi vode i državu, međutim samo zato što su oni tako nazvali stvar ne znači da su je promjenili ili izmislili novu. U svijetu postoje 193 priznate nacije i nijedna od njih nije ni bošnjačka nacija, ni nacija bosanskih hrvata, ni nacija bosanskih srba.
A koja nacija onda zivi ovdje?

Bosanskohercegovačka.

_BosanaC · Post by **_BosanaC** » 03/09/2007 23:41

cyprus wrote:
_BosanaC wrote:
cyprus wrote: Znam ja da nepismeni ljudi vode i državu, međutim samo zato što su oni tako nazvali stvar ne znači da su je promjenili ili izmislili novu. U svijetu postoje 193 priznate nacije i nijedna od njih nije ni bošnjačka nacija, ni nacija bosanskih hrvata, ni nacija bosanskih srba.
A koja nacija onda zivi ovdje?
Bosanskohercegovačka.

A neki dan si me ubjedjivao u suprotno... Hoce i tebe ti prenosi...

cyprus · Post by **cyprus** » 04/09/2007 00:04

_BosanaC wrote:A neki dan si me ubjedjivao u suprotno... Hoce i tebe ti prenosi...

Ni slučajno nisam tebe niti bilo koga uvjeravo u suprotno.

Ti si ako se dobro sjećam nešto zagovarao konstitutivnost Bosanaca. A ja sam ti otprilike htio reć vako nešto: Bosanci su nacija, a ne etnička skupina, a nacija ne može biti konstitutivna, nego konstitutivni etnosi + nekonstitutivni čine naciju. Izvinjavam se ako nisam bio dovoljno jasan. Također, priznajem svoju grešku što sam par puta koristio termin "nacionalnost" u smislu etničke pripadnosti. Međutim kad sam vidio koliko vas taj termin zbunjuje, odlučio sam da ga više ne koristim. Ali, činjenica je da je kod nas taj termin i legaliziran kao sinonim za etničku pripadnost. Međutim ponavljam, to je samo u jezičkom smislu, a nikako u stvarnosti, mada neki tome teže, ali to je nemoguće postić. Dakle, dok postoji jedna država ne mogu u njoj postojat 3 nacije, iz prostog razloga jer je država = nacija.

E, ako ovo ti i ostali ne kontate, ja više ne znam kako bih vam objasnio.

gospodar kuglastih munja · Post by **gospodar kuglastih munja** » 06/09/2007 00:34

cyprus wrote:
_BosanaC wrote:A neki dan si me ubjedjivao u suprotno... Hoce i tebe ti prenosi...
Ni slučajno nisam tebe niti bilo koga uvjeravo u suprotno.

Ti si ako se dobro sjećam nešto zagovarao konstitutivnost Bosanaca. A ja sam ti otprilike htio reć vako nešto: Bosanci su nacija, a ne etnička skupina, a nacija ne može biti konstitutivna, nego konstitutivni etnosi + nekonstitutivni čine naciju. Izvinjavam se ako nisam bio dovoljno jasan. Također, priznajem svoju grešku što sam par puta koristio termin "nacionalnost" u smislu etničke pripadnosti. Međutim kad sam vidio koliko vas taj termin zbunjuje, odlučio sam da ga više ne koristim. Ali, činjenica je da je kod nas taj termin i legaliziran kao sinonim za etničku pripadnost. Međutim ponavljam, to je samo u jezičkom smislu, a nikako u stvarnosti, mada neki tome teže, ali to je nemoguće postić. Dakle, dok postoji jedna država ne mogu u njoj postojat 3 nacije, iz prostog razloga jer je država = nacija.

E, ako ovo ti i ostali ne kontate, ja više ne znam kako bih vam objasnio.

Nije to tesko razumjeti ako se zeli...Nacija je lingvisticki pojam, a u politici administrativni pojam veze gradjanina sa drzavom.

pacifista · Post by **pacifista** » 06/09/2007 16:55

...ostaće u knjigama i priča o nama,
Balkan krajem jednog veka,
svako pleme crta svoju granicu,
svi bi hteli svoju stranicu...

...na barikadama su opet zastave,
svet ide ko na praznike,
i decu izvode s jutarnje nastave
da vide gladne radnike...

...na barikadama su uvek najbrži,
al nikad i najmudriji...

Ova pjesma je iz 1988. godine. Odlično je oslikala našu malograđansku uskoumnost tih godina. Ali, dobro. Desi se. Ali ono što mene muči je to što je sad 19 godina prošlo od ove pjesme, a ona još uvijek oslikava nas. Dokle?

Lijepo vi pišete, tema nije loša, ali zar u BiH nema mnogo više problema od toga šta je konstitutivno, šta je nacija, a šta etnička skupina. Vjerujte, reći ću vam - to su samo ljudi, ništa više, ništa strašno. I to ljudi s niskim standardom, zatrpani kičem, neimaštinom, isforsiranim patriotizmom, ograničenom slobodom... Toliko smo učmali da sve što kažem vuče na kliše - bavimo se egzistencijalnim, a ne promašenim i klišejevskim etničko-vjersko-teritorijalnim temama.

gospodar kuglastih munja · Post by **gospodar kuglastih munja** » 06/09/2007 17:11

pacifista wrote:...ostaće u knjigama i priča o nama,
Balkan krajem jednog veka,
svako pleme crta svoju granicu,
svi bi hteli svoju stranicu...

...na barikadama su opet zastave,
svet ide ko na praznike,
i decu izvode s jutarnje nastave
da vide gladne radnike...

...na barikadama su uvek najbrži,
al nikad i najmudriji...

Ova pjesma je iz 1988. godine. Odlično je oslikala našu malograđansku uskoumnost tih godina. Ali, dobro. Desi se. Ali ono što mene muči je to što je sad 19 godina prošlo od ove pjesme, a ona još uvijek oslikava nas. Dokle?

Lijepo vi pišete, tema nije loša, ali zar u BiH nema mnogo više problema od toga šta je konstitutivno, šta je nacija, a šta etnička skupina. Vjerujte, reći ću vam - to su samo ljudi, ništa više, ništa strašno. I to ljudi s niskim standardom, zatrpani kičem, neimaštinom, isforsiranim patriotizmom, ograničenom slobodom... Toliko smo učmali da sve što kažem vuče na kliše - bavimo se egzistencijalnim, a ne promašenim i klišejevskim etničko-vjersko-teritorijalnim temama.

Tvoj kometar je previse sirok, a tema je upravo ono o cemu diskutujemo, Konstutivnost. I sam zakljucujes da treba da se bavimo egzistencijalnim pitanjima, a ja smatram da je upravo ova tema , jedna od glavnih egzistencijalnih pitanja. Koliko je egzistencijalna govori i podatak da je milion ljudi protjerano sa svojih ognjista, da nebi bili konstutivni.
Nismo problem mi koji diskutujemo o tome , vec oni koji to neznaju uobliciti. E to su ti lazni patrioti sa kupljenim diplomama, koji ni politicki ni tehnicki ne znaju objasniti konstutivnost.

pacifista · Post by **pacifista** » 06/09/2007 17:24

Ne kažem ja da vi ne argumentujete fino i da tema nije za raspravu. Ali, oprosti mi - za mene su egzistencijalna pitanja izvozni deficit, nizak BDP, visoke kamate, niska stopa zaposlenosti, problemi u školstvu, loši putevi, komplikovana administracija što koči investitore, nizak standard...mislim da si shvatio na šta ciljam. Kad to riješimo, mislim da ćemo svi lakše raspraviti temu konstitutivnosti. Ali, dobro, nisam vas mislio kritikovati, samo sam htio iznijeti svoje mišljenje.

Liberalism · Post by **Liberalism** » 10/09/2007 08:57

jedno hipoteticko pitanje:

Sta ako se na nrednom popisu u Bosni i Hercegovini vise stanovnika izjasne da su po narodnosti muslimani nego bosnjaci?

Hoce li tada oni koji se izjasnjavaju kao muslimani biti nacionalna manjina, a ti isti su 1991. godine bili u ustavu oznaceni kao ''konstitutivni narod''?

Konstitutivnost naroda BiH

#1 Konstitutivnost naroda BiH

#2

#3

#4

#5

#6

#7

#8

#9

#10

#11

#12

#13

#14

#15

#16

#17

#18

#19

#20

#21

#22

#23

#24

#25