Forum Klix.ba

Ovdje je drugi dio teksta koji je napisao prof. Ridjanovic Midhat, lingvista, koji je po meni vrlo interesantno i kriticki komentarise desavanja vezana za promjene u jeziku, kako kod nas, tako i kod nasih susjeda.
Tekst cu davati u dijelovima, zbog lakseg postavljanja na forum.


JEZIK NAŠ NASUŠNI
- II dio -

Prič'o ja jednom jaranu o svojim lingvističkim anketama po komšiluku, kaće ti on meni: "A znaš šta je novo. Neki Eskimi se sele iz svoje snježne zemlje - globalno zagrijavanje im otopilo snijeg, bez kojeg oni ne umiju živjeti. (Ovo je živa istina, i ja (M.R.) sam ih vidio na Bibisiju kako prtljaju, vjest je najavljena senzacionano kao First Climate Refugees (Prve klimatske izbjeglice), da čovjek ne vjeruje!!!) E oni su ti čuli da u Bosni žive razni narodi u miru (sve dok ne zarate!) i da gostoljubivi Bosanci rado primaju svakog kome treba nebo nad glavom, kahve i rakije. Elem, moji ti se Eskimi nastane u okolini Prnjavora jer tamo već ima pet-šest naroda pa se jedan više i ne primijeti. E sad bosansko tlo ima čudan efekat na ljudski mozak: čim kročite na njega jednom nogom, on se sav pretvori u (jedno)nacionalni mozak. To se naravno desilo i našim Eskimima: nisu se čestito ni raspakovali a odoše kod Predsjednika opštine sa molbom da im se dozvoli otvaranje Radio i TV stanice na eskimskom jeziku. Tražili su odašiljač koji će pokrivati cijelu BH. "Što će vam to pobogu?" pita ih Predsjednik "u Bosni niko ne zna eskimski." "To je potpuno nevažno, važno je samo da mi ostvarimo svoje pravo na maternji jezik, a hoće li nas ko razumjeti ili neće - to je sasvim sporedno!" (Za ovakve priče Talijani kažu Se non e vero e ben trovato ('Ako i nije istinito, dobro je smišljeno.') Uostalom, zar književnost, kojom se zaklinju naši (polu)ćoravi intelektualci, nije najvećim dijelom laž?! (Rekoh "(polu)ćoravi" jer ne vide nešto što im oči bode: da danas skoro niko ne čita skoro ništa i da je književnost, u praktičnom smislu, na izdisaju pa se oni, u stvari, zaklinju polumrtvom spodobom!)

Ima kod nas još jedno vrlo rasprotranjeno i duboko ukorijenjeno jezičko neznanje zbog kojeg bukvalno režemo lingvističku granu na kojoj sjedimo. Naime, naši jezikoslovci koji se profesionalno bave Bosanskim/Hrvatskim/Srpskim jezikom (znam da će mnogi reći da ovaj troglavi lingvistički monstrum ne postoji, ali moram imati neko ime za jezik kojim se ljudi što govore naša tri glavna jezika ipak nekako sporazumijevaju (mada ponekad teško i uz obilatu upotrebu ruku, šaka, pušaka i bombi!)). Ti jezikoslovci još pišu gramatike bazirane uglavnom na jezičkoj nauci staroj preko dvije hiljade godina. Većina ih ništa ne zna šta se dešavalo u lingvistici od vremena starih Grka do danas, a mnogi ne znaju da je u prvoj polovini 20. vijeka došlo do PRAVE PRAVCATE REVOLUCIJE U LINGVISTICI, koja je skoro sve naše tradicionalne poglede na jezik okrenula tumbe! (Jedan primjer. Učili vas u školi, jel de, da je pisani jezik "bolji" od govornog. Moderni lingvista kaže da je "pisani jezik" samo užasno neadekvatan pokušaj da se u dvije dimenzije "uhvati" neizmjerna raskoš pravog jezika, tj. govora.) Sasvim je na mjestu uporediti odnos tradicionalnog jezikoslovlja prema modernoj lingvistici sa odnosom geocentričnog prema heliocentričnom sistemu u astronomiji, jer i ovaj je okrenuo tumbe ono što je onaj prvi naučavao. Prema tome, u našim školama i na našim univerzitetima nastava iz jezika se izvodi u okviru davno prevaziđenog "geocentričnog" lingvističkog sistema, mladom svijetu se servira pogrešna teorija da je zemlja centar lingvističkog kosmosa. Drugi način da se slikovito prikaže stanje naše lingvistike bio bi da se kaže da su naši univerzitetski profesori domaćeg jezika nalik na univerzitetske profesore istorije koji nisu čuli za Francusku revoluciju ili na profesore biologije koji nisu čuli za teoriju evolucije. Ovo jednako važi za Sarajevo, Beograd i Zagreb.

Od bar milion novih saznanja o jeziku koje je moderna lingvistika iznijela na vidjelo, za naše jezičke jade i belaje ponajvažniji je zakon jezičke ekonomičnosti. Njegovo djelovanje je dokazano na brojnim nivoima jezičke strukture, kao i u brojnim aspektima jezičke upotrebe. Najjednostavnije rečeno radi se o tome da svaki jezik ima jedan unutarnji mehanizam kojim maksimalno štedi svoje resurse. (Do koje mjere je jezik "cicija" možete se više obavijestiti iz moje knjige Jezik i njegova struktura, 3. izd., Šahinpašić, Sarajevo 1998.) Primjer jezičke ekonomičnosti koji laici brzo shvate je sinonimija. Na prvi pogled izgleda da sinonimija ide "uz nos" ekonomičnosti: zar je ekonomično imati dvije riječi za isti pojam?! Naravno da nije. I, zaista, ako malo razmislite, vidjećete da nema savršenih sinonima. Uvijek postoji bar neki kontekst u kojem zamjena jednog člana sinonimnog para drugim dovodi do (bar male) promjene značenja ili stilske vrijednosti date rečenice (a stil je nekad važniji od značenja). Mene je, recimo, svojedobno zainteresovalo da li se u BiH razlikuju dojam i utisak. Poduzeo sam opsežno istraživanje, anketirao veliki broj studenata i dobijene rezultate obradio statistički. Zaključak: Iako su u velikom broju slučajeva dojam i utisak sinonimi, ima konteksta u kojima (obrazovani) ljudi u BiH ne bi zamijenili dojam sa utiskom i obratno. Kad se ti konteksti pomno analiziraju, dolazimo do zaključka da u BiH dojam znači 'opšte stanje duha', a utisak 'mentalni događaj/iskustvo'. Nekad su se značenja članova "sinonimnog" para, od kojih se jedan upotrebljava isključivo na istoku a drugi na zapadu od BiH, kod nas potpuno izdeferencirala pa smo dobili korisne distinkcije: sat je vremenski period od 60 minuta (i, naravno, sprava koja pokazuje vrijeme), a čas je nastavna jedinica od 45 minuta (u svijetu obično od 50 pa i 60 minuta, ali mi sve znamo bolje pa to "odradimo" za 45 minuta!). U Oslobođenju sam jednom pročitao: U okviru te fabrike, podignuta je još jedna tvornica. Pozivam prave Bosance da upotrijebe u rečenicama (jezik postoji samo u rečenicama) put i cesta, hljeb i kruh, sopstveni i vlastiti, grupa i skupina i upitaju se da li se nešto promijenilo u njihovom lingvističkom "stomaku" (neurološki centar za jezik je u mozgu, ali pošto se obično kaže "Stomak mi se prevrn'o kad sam to čula!", ja sam ga prebacio u trbuh) kad su jedan član para ovih riječi zamijenili drugim (neće se vjerovatno promijeniti u prvoj rečenici, ali hoće sigurno u hiljaditoj). Korisne značenjske i/ili stilske distinkcije koje smo, zahvaljujući jezičkoj ekonomičnosti, dobili u BiH između članova svakog od ovakvih parova riječi nepoznate su istočno i zapadno od nas, jer je kod njih jedna u svakom paru ovih riječi strogo zabranjena. U narodnoj mudrosti naći ćete poučnu izreku za svaku životnu situaciju, pa i za ovu (uvijek sam se pitao čemu filozofija kad je narod sve rekao!): Dok se dvoje svađa, treći se koristi.

Redovno nanose štetu svom jeziku. To naročito rade oni koji se bore protiv "stranih" riječi. Danas lingvisti tvr Zbog nepoznavanja lingvistike "stručnjaci" koji normiraju naše jezike skoro de da u jeziku ne može biti stranih riječi već iz prostog razloga što široke narodne mase ne znaju strani jezik iz kojeg riječ dolazi, pa je ne bi umjeli ni izgovoriti niti pravilno gramatički upotrijebiti. Ako se izgovor i gramatika strane riječi izmijene i prilagode "primajućem" jeziku (kao što je engleski football kod nas postao fudbal zbog našeg pravila o jednačenju susjednih suglasnika po zvučnosti), onda to nije strana riječ, ona može biti samo riječ stranog porijekla. Ali skoro sve riječi svakog jezika su, u izvjesnom smislu, "stranog" porijekla jer ni jedan narod nije, zapakovan zajedno sa svojim jezikom, pao s neba, nego mu je jezik, a i on sam, rezultat brojnih i složenih migracija, miješanja sa drugim narodima, raznih uticaja, preticaja i ostalih "-aja". Neki pametni narodi su sami promislili ovo što sam ja sad s vama promišljao i vidjeli da je glupo govoriti o stranim riječima. Među tim narodima su i Englezi (pametni Englezi nikad nisu imali Pravopis (a nemaju ni Ustav!)). Jednom sam upoznao jednu bogatu Amerikanku, čiji je hobi bio sakupljanje boca. Kad me je uvela u svoju hobi-sobu, nisam mogao vjerovati svojim očima: na polici uz jedan zid desetine boca od čijih oblika vam dah staje, a uz drugi polica sa knjigama, njih stotinjak. Pitam ja gospođu: "A kakve su ovo knjige?" "To su priručnici za ljude koji sakupljaju boce" odgovara gospođa. Ja dalje razmišljam strogo logički (takvo razmišljanje je u osnovi svih značajnih naučnih otkrića, epruvete i oscilatori nisu u njima imali skoro nikakvog udjela) i postavljam sebi jedno u suštini matematičko pitanje: "Dosad je kod nas objavljeno bar deset rječnika stranih riječi, a o sakupljanju boca ni jedna rečenica. Na engleskom je objavljeno stotinjak priručnika za sakupljanje boca. Koliko je, onda, rječnika stranih riječi objavljeno na engleskom?" Koristeći se nekim matematskim operacijama kojima me je naučio jedan rođak, izračunao sam da bi na engleskom trebalo dosad biti objavljeno oko 1700 rječnika stranih riječi!" Ali nije nijedan!!! Kako to? pitate vi. Evo primjera koji objašnjava kako. Neki Englez je probao šljivovicu i vidio da je dobra. Svi pametni ljudi preuzimaju od drugih ljudi sve što je dobro. To su učinili i Englezi sa šljivovicom. Nakon izvjesnog vremena prilagodili su našu šljivovicu fonetskoj strukturi svog jezika i dobili novu englesku riječ slivovitz. Na isti način u engleski je ušlo NA HILJADE "stranih" riječi (naročito iz jezika bivše Imperije), a da NIKAD NIKO nije digao (šovinistički) glas protiv njih. (A kod nas je ta lingvistička ksenofobija tako razvijena da me je jednom jedan čovjek upitao koliko sam stranih riječi izbacio iz našeg jezika; kad sam ga zprepašteno pogledao, upitao me je "Pa zar ima nešto drugo što vi jezičari radite?" (ma kako da ne, odgovaram ja, ako ništa svađamo se sa jezičarama (=ženama jezičara)!). U današnjem globalnom selu u kojem svaki i najzabačeniji jezik stalno preuzima riječi iz engleskog, koje ubrzo zatim postaju internacionalizmi, otpor prema "stranim" riječima je glup, šovinistički i (bar meni) smiješan (ja i ne govorim i da je unaprijed osuđen na neuspjeh jer to bjelodano pokazuje jedan naš jezik). Kad bi me moje Ministarstvo kulture postavilo za lingvističkog savjetnika i kad bi se u mojoj zemlji prirodno govorilo nogomet (tj. da ta riječ nije, kao što jest, vještački skovana u kabinetu jezikoslovca), ja bih, svjestan svih zbivanja i kretanja u današnjem svijetu i željan da svoju zemlju što prije uvedem u međunarodnu komunikaciju, predložio da se nogomet zamijeni internacionalizmom fudbal. Meni pada na pamet bar 50 razloga zašto je danas bolje imati u jeziku fudbal nego nogomet (između ostalog, iz jezika bi izašla apsurdna sintagma američki nogomet, koji se, kao što znate, najmanje igra nogama!), ali ću ovde spomenuti samo jedan: djeci i omladini iz zemalja sa puno internacionalizama mnogo je lakše doći do hljeba nasušnog u međunarodnoj komunikaciji, tj. do engleskog jezika, jer on sadrži iste internacionalizme kao i njihov jezik (ako, recimo, imate u jeziku fudbal, začas naučite football) nego djeci i omladini iz zemlje kojom vladaju uskogrudi šovinisti preživjelih shvatanja, koji su slijepi za sve ono što se dešava oko njih i, bandoglavo djelujući sa svojih prepotopskih pozicija "u prilog" svom narodu, u stvari sabotiraju vlastiti narod a da toga često nisu ni svjesni.

Većina jezičkih purista rezonuje ovako: ako se u naš jezik "uvlači" neka strana riječ a mi za isti pojam već imamo svoju riječ, onda tu stranu riječ ne treba pustiti u naš jezik. Ti puristi su opet pali iz lingvistike: ako uz domaću riječ budemo upotrebljavali i stranu, vremenom će ekonomični jezik "uposliti" stranu riječ da radi (malo) drukčiji posao od onog koji već obavlja domaća riječ, pa ćemo opet dobiti korisnu distinkciju. Zahvaljujući takvom procesu diferencijacije nekadašnjih sinonima, mi danas imamo veliki broj parova riječi vrlo srodnog značenja, od kojih je jedna "domaća", a druga riječ stranog porijekla. Kada je prvi put ušla u naš jezik, riječ incident značila je samo slučaj i bila pravi sinonim ove naše riječi. Ali u štedljivom jeziku nema "džabahljebarenja", u njemu sve treba nešto da "radi" - inače "leti" iz jezika. Incident je ostao u jeziku zahvaljujući tome što se "zaposlio" u značenju 'neprijatan/nesretan slučaj/događaj'. Efikasno i djelotvorno su pravi sinonimi u zaista velikom broju kontkesta, ali u rečenici Efikasno je prebacio loptu na drugu stranu igrališta (čuo ja na TV), efikasno ne možete zamijeniti sa djelotvorno. Ako u svojoj varijanti maternjeg jezika imate (kao ja) i nivo i razinu, možete nivo upotrijebiti u dodatnom značenju 'visok nivo/stepen (obično kulture)' pa reći Ako imate nivo, imate sve (očito je da ne ide Ako imate razinu, imate sve!), a ako nemate obje ove riječi - možete se slikat'! Ovde nemam mogućnosti, na žalost, da vam dam još niz primjera koji pokazuju da, zahvaljujući otvorenosti Bosanskog i Srpskog prema "stranim" uticajima, ta dva jezika (dijalekta?) prave divne i korisne distinkcije između "stranih" riječi i njihovih domaćih "sinonima", kojih nema u Hrvatskom jer je strana riječ zabranjena. Čudi me da mlade obrazovane patriote u Hrvatskoj šute o ovome. (Da sam ja jedan od njih, tužio bih neuke jezikoslovce koji sputavaju razvoj mog jezika Evropskom sudu za ljudska prava u Strasburu jer mi Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda garantuje pravo na maternji jezik, kojeg me oni lišavaju. Nije se šalit' s našim jezikoslovcima: oni su se toliko ušančili da ih samo jedna takva tužba može opametiti!) Opet ja moram pitati zašto je to tako. Brojni ljudi su pokušali da opišu sindrom od kojeg pate narodi sa ovih prostora, i govorili su o lijenosti, javašluku, primitivizmu i sličnim kategorijama (naravno, nismo mi takvi "po prirodi", za sve su krivi naši višestoljetni okupatori!). Ja bih se usudio da kažem da je za naše probleme ponajviše kriva naša nekritičnost, naša krajnja docilnost. U stvari, moram se malo ispraviti: mi znamo biti kritični prema običnim ljudima, a i prema nekim ljudima od moći, ali nikad nismo kritični prema "stručnjacima", čak smatramo da je drsko osporavati nešto što dolazi od stručnjaka. Zboravljamo da su i stručnjaci ljudi koji su podložni svim ljudskim porocima, tj. da i oni mogu lagati. Ali ono što meni najviše smeta jeste činjenica da zaboravljamo da se sve struke i nauke mijenjaju, naročito u ovo naše doba, da je jučerašnja "naučna istina" možda već danas prvorazredna glupost (ovo posebno važi za lingvistiku). Naravno, teško je naučiti kritičnost ako ste propatili našu školu, gdje se i najmanja kritičnost kažnjava. Tokom šesnaestogodišnjeg školovanja u ovoj zemlji nikad nisam doživio da je nastavnik pozvao đake da promisle o nečem kritički, a tokom trogodišnjeg postdiplomskog studija u Americi bar jednom sedmično sam čuo profesora da kaže nešto a la "Nisam siguran kako ovde stoje stvari, pa vas molim da o svemu kritički razmislite, naročito u odnosu na ono što sam ja rekao." I zaista, na sljedećem času studenti su "sasjekli" profesorovo mišljenje i sami došli do boljih rješenja. Da se ja pitam, ja bih iz obrazovanja budućih nastavnika izbacio sve razne polušuplje Pedagogije i Psihogije Učenja, zbog kojih oni gube i po dvije godine mladog života, i umjesto tih nauka dao im samo jedan savjet: svaki put kad iz zbornice idete u razred sa dnevnikom pod miškom, govorite glasno sebi: mogu ja danas djecu eventualno naučiti nekim novim činjenicama, a i ne moram (u stvari, bolje bi bilo da ne trošim na to dragocijeno vrijeme u razredu, koje plaćaju jadne narodne mase otkidajući od usta, jer se danas sve te činjenice mogu naći u leksikonima i na Internetu!), ali ono što moram uraditi i danas i na svakom času jeste da kod njih razvijam KRITIČNOST i KREATIVNOST, jedina dva svojstva koja su nam potrebna da mijenjamo ljudski usud na bolje - kritičnošću rušimo staro nevaljasto, kreativnošću stvaramo novo koje je bolje, nema i ne treba ništa treće! (Kad sam prvi put vidio slogan 'Radom za boljitak' samozodovoljno sam se osmjehnuo jer je on bio još jedna potvrda moje oštroumne procjene da je naša užasna škola onesposobila naše narode i narodnosti za elementarno mišljenje, jer ni tvorci tog slogana niti iko poslije njih nije "skonto" da rad bez kreativnosti vodi u "goritak", a ne u boljitak: pošaljite debila hiljadu metara pod zemlju da kopa rudu i sva je prilika da će za koji dan svisnuti od znoja i muke! Ja ću, međutim, za to vrijeme sjedit' na sećiji, kahvenisat' i pušit' Jedinu, a kako me Bog dao pametnog i kreativnog (Hercegovca), usput ću smislit' mašinu koja će za sahat vremena iskopati više rude nego onaj (sada rahmetli) debil za pet dana!)

Mi slijepo izvršavamo sve što nam Pravopis nalaže, ma kako to rogobatno zvučalo (kad sam jednom čuo samOpomoć (da, da, to je "pravilan" naglasak!) viknuo sam "Ljudi, UUUUpomoć!"; sinoć opet čuh na TV konferencija koja je trebaLO da se održi (još dvije ovakve rogobatnosti i ja sam vam na ahiretu, bud'te sigurni!)). Ali, što je još gore, nas su jezikoslovci do te mjere ubijedili da je naš Bogom dani jezik naopak da živimo u vječnom strahu od "nepravilne" gramatike i leksike. Zato ponekad i sami "uzimamo nauku u svoje ruke" (što je opasnije nego uzeti zakon u svoje ruke!) i postajemo sami sebi "pravopiždžije"! Pošto ni u jednom našem Pravopisu ne stoji da ne valja Na telefonu i da treba govoriti Pored/Pokraj/Kod telefona (ja govorim Naspram telefona!), pretpostavljam da je ovaj idiotski izraz "samonikao", da je neki lingvistički laik uzurpirao jezičku nauku razmišljajući ovako: "Ne valja Na telefonu jer to znači da sjedite na telefonu, treba reći Pored telefona" (gdje neko može sjediti godinama a da ne bude na telefonu ako ne digne slušalicu!). Čudi me samo što taj "stručnjak" nije bio dosljedan i zabranio brojna druga "bezvezna" sjedenja pa predložio kao "pravilne" (našao sam to) povrh interneta, (gledao sam to) oko televizije, (nisam više) pri vezi (s njom), (radnici su) kod čekanja, (ona je sad) za antibioticima (znači nije više za Mujom!), (ne valja pričati) okolo namaza, (bili su) pri bijelom hljebu, (zatekli smo ih) kod spavanja, (to smo kupili) uz (niz?) pijacu itd. itd. Nasmijali ste se, je l'? A možete misliti koliko ja teferičim kad već 50 i kusur godina gledam vijesti na teLEviziji! (Istražujući gramatiku našeg jezika došao sam do zaključka da se prijedlog na ponaša kao neka vrsta default prijedloga, što znači da ćemo ga upotrijebiti kad god nema jakih razloga za upotrebu nekog drugog prijedloga.)
Nakon tolikih decenija posmatranja naših naroda i narodnosti i njihove neizmjerne pokornosti "stručnjacima" u oblasti jezika i pravopisa, ne bih se nimalo iznenadio ako bi Sarajke i Sarajlije odjednom počeli hodati četveronoške po Titovoj jer im je jedan ugledni sarajevski doktor rekao da je to zdravije nego hodati na dvije noge (u stvari i jest, jer ni jedna krava još nije imala spondilozu!). Sociolingvisti su na velikom broju jezika definitivno utvrdili da žene uglavnom govore "pravilnije" od muškaraca i vrlo rijetko dovode u pitanje važeću normu (ustanovljeno je da žene poštuju i ostale društvene norme više nego muškarci). Kod nas nema istraživanja u ovoj oblasti (kod nas nema sociolingvistike. tačka.), ali sam se ja na jednom primjeru uvjerio da se i naše žene puno više od muškaraca trude da govore "kako treba". Koristeći najmoćnije sredstvo naučnog istraživanja, obično posmatranje i slušanje, uočio sam, tokom petogodišnjeg obraćanja pažnje na to kako se Sarajalije javljaju na telefon, da skoro sve (zrele) žene kažu Pored/Pokraj/Kod telefona, dok sam tokom pet godina čuo samo jednog muškarca koji je upotrijebio ovaj izraz. Mada mi ta slika u glavi smeta, ne mogu a da svojim mentalnim okom ne vidim sarajevske dame kako, u ne baš damskom stilu, odmiču trotoarima Titove ulice četveronoške - ako u međuvremenu ne postanu kritične i odbace savjet da je bolje hodati četveronoške kao nečiju neslanu šalu.