Forum Klix.ba

Sa drugog foruma wrote:Sender: Martha Andrijic

Subject: Problem

Message:Postovani,

kao i vecina mojih teenage vrsnjaka,imam problem sa roditeljima,tacnije sa majkom.Od svoje osme godine sam krenula da se natjecem u violini,i do sada,do 16.godine,osvojila sam 30 prvih nagrada.Nije malo,zar ne?Ali,mojoj mami nikad nista nije dovoljno.Pred svako natjecanje mi pravi neopisive i stresne scene.
Cijeli zivot igra igru vruce-hladno.Vredja me i omalovazava a kasnije se pravi da je sve u redu.
Najvise me pogadja sto tata nikad nema petlju da me brani.Njih dvoje su se ranije dosta svadjali,cak su i razvod spominjali,ali ta ideja je sama od sebe nestala.Sada se sve redje svadjaju ali je moja mama sve svoje ambicije pretocila u mene.

Mislim da sam vrlo odgovorna osoba.Da nisam ne bih upisala glazbenu akademiju sa 15 godina i imala sve desetke.

Jako mi je tesko da slusam price prijatelja kako se divno provode,a ja smem da izadjem jednom u dve nedelje u obliznji kafic,na sat vremena.

Nervira me sto nema poverenja u mene.Stalno me vozi na akademiju,zivka na telefon...

Ponekad zaista pozelim da sam ptica i da mogu da odletim na kratko,osetim malo slobode i pobegnem od batina...zvuci djecije,otrcana fraza,ali istinita.

Zaista ne mogu da istrpim kad osoba,koja treba da je prepuna ljubavi i razumevanja,u meni budi samo strah i tugu.

Svaki dan mi govori da nikad necu postati violinista,da sam bezobrazna,nezahvalna.
Svaki dan mi prica o tome koliko se ona zrtvovala za mene i moju violinu,a da joj ja vracam nezahvalnoscu.Imam stariju sestru,prema njoj je skoro sasvim normalna.Zasto je drugacija prema meni?Imam utisak da ona ne voli mene,vec samo cerku koja svira violinu.

Uzasno mi je sto skoro svakodnevno trpim strahovito nasilje.Batine,modrice,cupanje,ogrebotine,guranje na radijator...galama...sastavni deo mog zivota.

Ali,opet se zapitam,mozda ja preterujem?

Iako niko drugi osim nje to ne vidi,mozda sam se ja promenila?

Vise **** sam s njom razgovarala o tome,cak sam predlagala da odemo zajedno u neko savjetovaliste,ali ona bi napravila scenu:izmlatila bi me,spakovala stvari i cekala da je molim da ostane.Manipulativno i odvratno.Govori da me je mrzela i pre nego sto sam se rodila,a posle me pita-da li me volis?
I sta ja da joj kazem?!

Sve vise vidim kako zapadam u krize,ne vjezbanja,depresije...nemam volje ni snage da se izborim.Razmisljala sam o psihoterapiji,ali,opet,ovo je sve mozda samo jedna pubertetska kriza.Ali,znam da ne mogu vise.Dokle?
Ima toga jos,ali ne mogu da pisem.


Divno mi je dok sam na akademiji i dok sam na
casovima,vjezbam ili se druzim sa prijateljima,a kad
dodjem kuci-jednim ostrim pogledom mi se srusi ceo
idealan svet koji pokusavam da izgradim.

Dosta mi je da po ceo dan slusam price o tome kako sam
ja jedno bezobrazno i nezahvalno deriste i kako su
jedino resenje dobre batine(evo,upravo imam tu
cast).Zar ona ne vidi da vise nisam mala?!

Ovo nisu prazne i otrcane rijeci,jer ja STVARNO VISE NE
MOGU.

Kad pomislim da me ceka jos paklenih godina s njom i
ocem koji se toliko promenio...ajaoj...dodje mi samo
da prespavam taj period,ali ne zelim,jedino zbog
violine.

Samo mi treba roditeljska ljubav.To je suvise,zar ne?

Zavrsavam ovaj mail,a ne znam ni da li da ga
posaljem.

Sad se zaustavljam.Ako nastavim,necu moci da stanem.

Bilo kakav savjet...?

@Bajrin najmladji wrote:Draga Martha,
Isprintaj ovo pismo i ostavi ga mami i tati na nocnom ormaricu.

Poshto nisam struchnjak u ovoj oblasti, ipak, sachekaj malo, mozda neko struchniji odgovori i posavjetuje te.

Imaš li psihologa/pedagoga u školi ili na Akademiji? Povjeri se nastavniku/profesoru koji je blizak sa tobom. Pokazi mu ovo pismo, pa sa njim nekom stručnjaku.

Sretno!

Martha Andrijić wrote:Nazalost nemam.Razmisljala sam da se povjerim psihologu u studentskoj poliklinici.Vec sam razgovarala sa profesorom violine o tome i on je pun razumjevanja i podrske i zaista mi dosta pomaze vezano za taj problem.Ali,ja jos uvek ne mogu sama da odlucim da li ovo je problem ili samo teen-age kriza...samo znam da mi je mnogo lose s mamom.

@Bajrin najmladji wrote:Problem svakako postoji i treba ga rješavati. Dodju tako godine kada se djeca, odnosno tinejdžeri, "pobune" protiv roditelja zbog nečega. Tvoja majka i tvoj otac te svakako vole i čine ono što misle da je najbolje za tebe. Uporedi Janicu Kostelić, skijašicu, sa svojom situacijom. Problem je i u tvojoj majci, i u tvojoj porodici, a ti ćeš imate sve više i više problema ako se sve ne razrješi i ostali u porodici shvate da više nisi dijete. Kako se "pobuniti" i šta raditi, treba te savjetovati neko stručan, a ne ja, koji i nema djece. Dakle, odlučno, sama, otiđi psihologu, napravi taj prvi korak,a kasnije i majka će shvatiti da si odrasla i da mora umanjiti svoje prevelike (možda i bolesne) ambicije koje su sada projicirane na tebe i tvoj "uspjeh".
Vidi šta je rekao pjesnik Duško Radović koji je imao običaj obraćati se djeci sa POŠTOVANA DECO,...:
CITAT:
Ni roditeljska ljubav nije bezinteresna. Djeca su univerzalno opravdanje za sve vrste roditeljskih zivotnih poraza, promasaja i neuspjeha. Čim primjetite da djeca liče na vas, tucite ih.
KRAJ CITATA
Moraš naći stručnjaka, psihologa, porodično savjetovalište ili slično.

Djeca postaju odrasli i kada počnu da samostalno rješavaju probleme. Ne valja uvijek prešutiti nešto, trpiti,ići linijom manjeg otpora. Po tome kako ćeš riješiti ovaj svoj problem znaće se da više nisi dijete.
Desilo se meni da sam šutio i išao linijom manjeng otpora, a imao sam preko 20 godina tada. Udvarao sam se jednoj ljepotici, usamljenici i sjeo sa njom tamo u bašti na našem moru. Gužva bila, pa kada je konobar došao, naručim za sebe pivo, a ona zatraži coca-colu. Donese konobar 2 cole. Kaze ona meni, a jesi li ti naručio pivo ili colu. Rekoh, pivo. Pa zašto ne reče konobaru, zašto se ne pobuni, ti ideš linijom manjeg otpora, ti si konformista, ljigav, izbjegavaš konflikte. Ja, ušutih, popih onu colu, platih i,....tako izgubih šansu za morsku ljubavnu romansu. Ostade mi lekcija za čitav život da ne treba prešućivati probleme i konflikte verbalne vrste, a ponekada i fizičke vrste.