#1 Babina lutka...
Posted: 13/08/2007 20:47
Elvira Abdić Jelenković: Ponosim se što kao muslimanka predstavljam Hrvate u FBiH
Autor Miro Vasilj
U svakoj riječi Elvire Abdić Jelenović, zastupnice u Domu naroda federalnog parlamenta, osjeća se ponos što je kći Fikreta Abdića - popularnoga Babe, koji se danas nalazi u zatvoru u Puli, gdje služi petnaestogodišnju kaznu za ratne zločine. U ekskluzivnom intervjuu za Večernjak Elvira Abdić Jelenović otvoreno govori o svome ocu, nacionalnom identitetu “Babinih pristalica”, razlozima zbog čega je ušla u politiku, otkriva kakav je odnos bošnjačkih političara u parlamentu prema njoj, zbog čega je njezin otac Izetbegoviću prepustio primat u Predsjedništvu BiH, tko je doveo mudžahedine u zapadnu Bosnu te zbog čega je osnovana Autonomna pokrajina zapadna Bosna.
VL: Vi se izjašnjavate kao Hrvatica i članica ste kluba hrvatskih zastupnika u Domu naroda federalnog parlamenta!?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Da, tako se i osjećam. Aktivno sam se uključila u DNZ nakon što je presuda ocu postala pravomoćna te je on prestao biti predsjednikom. Bilo je logično s obzirom na to da je bio osnivač - da bar netko od nas djece aktivno sudjeluje u radu stranke. Kao Hrvatica ušla sam u Dom naroda iz Unsko-sanske županije.
VL: U etničkom smislu, na koji način se izjašnjavaju pristalice vašega oca?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Muslimani su postali Bošnjacima na sjednici na kojoj nije bilo ni kvoruma, na kojoj je protuustavno s pozicije člana Predsjedništva smijenjen i Fikret Abdić. Nismo prihvatili način na koji su te Odluke donesene i zato se većinom ti ljudi izjašnjavaju kao ostali, a oni koji imaju hrvatske papire - kao Hrvati. Riječ je o ljudima koji su odbačeni od svoje nacije.
VL: Kakav je danas odnos vaših sugrađana prema službenom Sarajevu i bošnjačkoj politici i obrnuto?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Mi neke velike veze sa Sarajevom i tom politikom nemamo. Jedina veza je Agrokomerc.
VL: Nije valjda da je Agrokomerc jedina poveznica tih dvaju dijelova BiH?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Da, i to nažalost na način da federalna vlast u Sarajevu uzima sebi za pravo da iz Kladuše samo odnosi. Za ove četiri godine, koliko je Agrokomerc u nadležnosti federalne Vlade, gotovo su uništili tvrtku, prije toga su to isto radili preko kantonalnih vlasti. U Agrokomercu se radi takav kriminal i nevjerojatno je da javnost šuti i promatra da najviše rukovodstvo države radi takve stvari.
VL: Što se radi u Agrokomercu?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Vlasnička struktura nije još utvrđena do kraja. A država prisvaja sebi kapital koji nije njezin. Ali, kome se ovdje žaliti. Predsjednik uprave je Mujo Milak, koji je inače svjedok optužbe protiv moga oca. On je glavni pulen Mirsada Veladžića, koji sve to koordinira iz sjene. Agrokomerc im je trn u oku.
VL: Je li i Agrokomerc bio jedan od razloga zbog čega je došlo do međumuslimanskoga sukoba u zapadnoj Bosni?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Ne sukoba, nego rata. To je bio rat. Da, Agrokomerc je bio jedan od razloga.
VL: Osjećate li vi i pristalice vašega oca diskriminaciju zbog takvog političkog opredjeljenja?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Tamo je diskriminacija sveprisutna. Mi godinama živimo pod diskriminacijom. Kao dijete Fikreta Abdića sam diskriminirana. To je od 95. pravilo života u tom djelu BiH. No, ponosna sam i tvrdoglava Krajiškinja i neću dopustiti da nam unište duh.
VL: Konkretno, na koji način ste vi osobno kao kći Fikreta Abdića diskriminirani od strane države Bosne i Hercegovine?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Prije svega, nije mi bilo omogućeno jedno od osnovnih ljudskih prava - glasovanje na prvim izborima nakon rata. Nakon što je u Mostaru osnovana Demokratska narodna zajednica doznala sam da me uopće nema u biračkom popisu. Čak su izbrisali i moga oca iako je na prvim izborima dobio više od milijun glasova i takav uspjeh niti jedan političar u BiH neće više zabilježiti. Sve su nas izbrisali kao da ne postojimo. Naše su kuće spaljene nakon Daytona, dakle u miru. Sve je uništeno. Agrokomerc je opljačkan također u miru. Predavali smo nekoliko **** zahtjev za obnovu kuće u Velikoj Kladuši. Živim u jednom selu u Hrvatskoj pet kilometara udaljenom od Velike Kladuše i želim se vratiti svojoj kući. Čekam već šest godina da me uvrste u program povratnika. Kažu da nam se kuća ne može obnoviti jer imamo riješeno stambeno pitanje u Hrvatskoj. Po njima je moj povratak - moj problem. Ne tretiraju me kao građanina BiH.
VL: Koliko osobno sa svoje pozicije u parlamentu i vaša stranka DNZ možete pridonijeti da se ispravi nepravda koja je počinjena tim ljudima?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Da nam nije bilo DNZ-a nikada se ljudi ne bi vratili u Bosnu. Naši ljudi su i uhićivani, a neki su po nekoliko godina proveli u zatvoru. Kad im god zatreba za izbore ili stabilizaciju svog biračkog tijela sude u odsutnosti našim ljudima za ratne zločine. To je strategija, da se ljudi ne vrate i da se promijeni struktura stanovništva.
VL: Kakav je danas odnos među stanovnicima koji su međusobno ratovali?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Ne vidim po tom pitanju probleme. Poglavito ne u smislu da nas netko treba miriti, naročito ne oni koji su svojim naredbama, odlukama i politikom prozrokovali rat.
VL: To je neka vrsta međumuslimanske pomirbe!?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Tako nekako. Organiziraju se nekakvi okrugli stolovi gdje sjedi i razgovara o svemu, najviše o posljedicama, a najmanje o uzrocima... Međutim, nitko se ne kreće među ljudima i ne vidi da su se ljudi već davno pomirili. Da je to bio rat gdje su dva brata bila na suprotnim stranama - nikad do rata u tom području ne bi došlo da on nije naređen iz Sarajeva. Ne možemo se miriti na lažima. Mi moramo otvoriti neke stvari i vidjeti tko je doveo mudžahedine na područje zapadne Bosne da vrše zločine koje su vršili.
VL: A tko je doveo mudžahedine u zapadnu Bosnu?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Mirsad Veladžić u dogovoru s Alijom Izetbegovićem i Mustafom efendijom Cerićem.
VL: Vidite li u predstojećim ustavnim promjenama šansu da se definira status toga djela BiH?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Meni teme ustavne promjene i sve te reforme djeluju kao paravan koji je potreban političarima da bi oni razgovarali, nadmudrivali se i zabavljali javnost. Jer, kad se sve to završi narod će pitati što je s radnim mjestima... Nitko se time ne bavi, a to je strašno.
VL: Kad ste posljednji put vidjeli svoga oca?
ABDIĆ JELENOVIĆ: U prosincu 2006. godine.
VL: Kako on u zatvoru podnosi sve ovo?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Što se tiče pravnoga dijela ostaje nam Sud za ljudska prava u Strasbourgu prema kojem spremamo aplikaciju i još nekoliko pravnih lijekova o kojima sada ne bih govorila. Razočaran je jer nije vjerovao da je takvo suđenje bilo moguće inscenirati u Hrvatskoj. Vjerovao je da je Hrvatska pravna država. Glasio je za mezimca HDZ-a. Kako su se mijenjale vlasti u Hrvatskoj, jedni su se od njega ograđivali, a drugi ga hvalili, ali je on uvijek loše prolazio. Moj otac je principijelan čovjek. Predsjednik Tuđman je učinio veliku stvar da spasi narod Zapadne Bosne. Iz zahvalnosti prema predsjedniku Tuđmanu, moj otac je jako puno stvari prešutio i nije želio otvarati neka pitanja. Ostavio je da prođe vrijeme.
VL: Što zamjerate Hrvatskoj?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Zamjeram joj što je uspjela nasjesti na taj udbaški utjecaj. Dok je tati bilo suđenje, niti jedan novinar nije nazočio dok je on iznosio svoju obranu. Za razliku od toga svjedoke optužbe su dobrano pratili svi BiH i hrvatski mediji, poglavito HRT. To nije korektno!
VL: Unatoč razočaranosti, zanima li se vaš otac za stanje u BiH?
ABDIĆ JELENOVIĆ: On je učinio sve od 95. godine na ovamo što je mogao da bi pomogao demokratskim procesima u BiH. Da je htio, mogao je zatražiti azil u bilo kojoj državi na svijetu i dobio bi ga. U tom slučaju ne bi bilo ni problema ni suđenja. Cilj je bio da ga se totalno eliminira iz političkoga i gospodarskoga života. To je ključ svega. Ipak je u svim tim uvjetima osnovao DNZ, osnovao je privatnu tvrtku u Hrvatskoj da bi ljude vratio u BiH, osnovao je udrugu nezaposlenih dioničara Agrokomerca da bi zaštitio prava malih dioničara. Kao čovjek, učinio sve da taj narod ima nekoga tko će ga zaštiti. Mislim da je to iz pozicije političkog progonjenika i na kraju zatvorenika, puno.
VL: Kakvi su uvjeti u zatvori u Puli?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Iznimno loši. Nalazi se u maloj sobi punoj žohara. To su totalno neprimjereni uvjeti. To je stvar pravosuđa Hrvatske. Puno smo pisali da se ta nepravda ispravi. Još se nije uvažilo ali se, s obzirom na težnju Hrvatske u funkcioniranju pravne države gdje su iznimno zaštićena ljudska prava i slobode, nadamo će se uvažiti. Uostalom, na to će ih prisiliti Europa.
VL: Daje li vam kakve savjete kao mladoj političarki?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Na političku scenu BiH došla sam spremna. Sve što sam trebala znati, naučiti, poznavati i čime vladati, dogodilo se prije mog dolaska u BiH. S obzirom na potrebe posla u našim tvrtkama i ograničene telefonske razgovore, nemamo baš vremena za savjete u politici.
VL: Kakav je danas odnos ljudi iz Zapadne Bosne prema vašem ocu. Kako oni danas s ove vremenske distance gledaju na njega?
ABDIĆ JELENOVIĆ: To treba doživjeti i, iskreno, tu vezu ne mogu razumjeti. Ljudima je jako bitno da on iziđe iz zatvora. Fascinira me koliko su ljudi vezani za njega. Oni o meni sude koliko se ja zalažem za svoga oca, dotle je to došlo. Iako su bez marke, nije im problem za njega ići u Hrvatsku. Stoje vani ispred suda i tako mu daju potporu, samo da bi on znao da su oni tu uz njega. To puno govori o tom čovjeku
Nit je jebat nit kuci vodit
Autor Miro Vasilj
U svakoj riječi Elvire Abdić Jelenović, zastupnice u Domu naroda federalnog parlamenta, osjeća se ponos što je kći Fikreta Abdića - popularnoga Babe, koji se danas nalazi u zatvoru u Puli, gdje služi petnaestogodišnju kaznu za ratne zločine. U ekskluzivnom intervjuu za Večernjak Elvira Abdić Jelenović otvoreno govori o svome ocu, nacionalnom identitetu “Babinih pristalica”, razlozima zbog čega je ušla u politiku, otkriva kakav je odnos bošnjačkih političara u parlamentu prema njoj, zbog čega je njezin otac Izetbegoviću prepustio primat u Predsjedništvu BiH, tko je doveo mudžahedine u zapadnu Bosnu te zbog čega je osnovana Autonomna pokrajina zapadna Bosna.
VL: Vi se izjašnjavate kao Hrvatica i članica ste kluba hrvatskih zastupnika u Domu naroda federalnog parlamenta!?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Da, tako se i osjećam. Aktivno sam se uključila u DNZ nakon što je presuda ocu postala pravomoćna te je on prestao biti predsjednikom. Bilo je logično s obzirom na to da je bio osnivač - da bar netko od nas djece aktivno sudjeluje u radu stranke. Kao Hrvatica ušla sam u Dom naroda iz Unsko-sanske županije.
VL: U etničkom smislu, na koji način se izjašnjavaju pristalice vašega oca?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Muslimani su postali Bošnjacima na sjednici na kojoj nije bilo ni kvoruma, na kojoj je protuustavno s pozicije člana Predsjedništva smijenjen i Fikret Abdić. Nismo prihvatili način na koji su te Odluke donesene i zato se većinom ti ljudi izjašnjavaju kao ostali, a oni koji imaju hrvatske papire - kao Hrvati. Riječ je o ljudima koji su odbačeni od svoje nacije.
VL: Kakav je danas odnos vaših sugrađana prema službenom Sarajevu i bošnjačkoj politici i obrnuto?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Mi neke velike veze sa Sarajevom i tom politikom nemamo. Jedina veza je Agrokomerc.
VL: Nije valjda da je Agrokomerc jedina poveznica tih dvaju dijelova BiH?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Da, i to nažalost na način da federalna vlast u Sarajevu uzima sebi za pravo da iz Kladuše samo odnosi. Za ove četiri godine, koliko je Agrokomerc u nadležnosti federalne Vlade, gotovo su uništili tvrtku, prije toga su to isto radili preko kantonalnih vlasti. U Agrokomercu se radi takav kriminal i nevjerojatno je da javnost šuti i promatra da najviše rukovodstvo države radi takve stvari.
VL: Što se radi u Agrokomercu?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Vlasnička struktura nije još utvrđena do kraja. A država prisvaja sebi kapital koji nije njezin. Ali, kome se ovdje žaliti. Predsjednik uprave je Mujo Milak, koji je inače svjedok optužbe protiv moga oca. On je glavni pulen Mirsada Veladžića, koji sve to koordinira iz sjene. Agrokomerc im je trn u oku.
VL: Je li i Agrokomerc bio jedan od razloga zbog čega je došlo do međumuslimanskoga sukoba u zapadnoj Bosni?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Ne sukoba, nego rata. To je bio rat. Da, Agrokomerc je bio jedan od razloga.
VL: Osjećate li vi i pristalice vašega oca diskriminaciju zbog takvog političkog opredjeljenja?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Tamo je diskriminacija sveprisutna. Mi godinama živimo pod diskriminacijom. Kao dijete Fikreta Abdića sam diskriminirana. To je od 95. pravilo života u tom djelu BiH. No, ponosna sam i tvrdoglava Krajiškinja i neću dopustiti da nam unište duh.
VL: Konkretno, na koji način ste vi osobno kao kći Fikreta Abdića diskriminirani od strane države Bosne i Hercegovine?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Prije svega, nije mi bilo omogućeno jedno od osnovnih ljudskih prava - glasovanje na prvim izborima nakon rata. Nakon što je u Mostaru osnovana Demokratska narodna zajednica doznala sam da me uopće nema u biračkom popisu. Čak su izbrisali i moga oca iako je na prvim izborima dobio više od milijun glasova i takav uspjeh niti jedan političar u BiH neće više zabilježiti. Sve su nas izbrisali kao da ne postojimo. Naše su kuće spaljene nakon Daytona, dakle u miru. Sve je uništeno. Agrokomerc je opljačkan također u miru. Predavali smo nekoliko **** zahtjev za obnovu kuće u Velikoj Kladuši. Živim u jednom selu u Hrvatskoj pet kilometara udaljenom od Velike Kladuše i želim se vratiti svojoj kući. Čekam već šest godina da me uvrste u program povratnika. Kažu da nam se kuća ne može obnoviti jer imamo riješeno stambeno pitanje u Hrvatskoj. Po njima je moj povratak - moj problem. Ne tretiraju me kao građanina BiH.
VL: Koliko osobno sa svoje pozicije u parlamentu i vaša stranka DNZ možete pridonijeti da se ispravi nepravda koja je počinjena tim ljudima?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Da nam nije bilo DNZ-a nikada se ljudi ne bi vratili u Bosnu. Naši ljudi su i uhićivani, a neki su po nekoliko godina proveli u zatvoru. Kad im god zatreba za izbore ili stabilizaciju svog biračkog tijela sude u odsutnosti našim ljudima za ratne zločine. To je strategija, da se ljudi ne vrate i da se promijeni struktura stanovništva.
VL: Kakav je danas odnos među stanovnicima koji su međusobno ratovali?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Ne vidim po tom pitanju probleme. Poglavito ne u smislu da nas netko treba miriti, naročito ne oni koji su svojim naredbama, odlukama i politikom prozrokovali rat.
VL: To je neka vrsta međumuslimanske pomirbe!?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Tako nekako. Organiziraju se nekakvi okrugli stolovi gdje sjedi i razgovara o svemu, najviše o posljedicama, a najmanje o uzrocima... Međutim, nitko se ne kreće među ljudima i ne vidi da su se ljudi već davno pomirili. Da je to bio rat gdje su dva brata bila na suprotnim stranama - nikad do rata u tom području ne bi došlo da on nije naređen iz Sarajeva. Ne možemo se miriti na lažima. Mi moramo otvoriti neke stvari i vidjeti tko je doveo mudžahedine na područje zapadne Bosne da vrše zločine koje su vršili.
VL: A tko je doveo mudžahedine u zapadnu Bosnu?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Mirsad Veladžić u dogovoru s Alijom Izetbegovićem i Mustafom efendijom Cerićem.
VL: Vidite li u predstojećim ustavnim promjenama šansu da se definira status toga djela BiH?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Meni teme ustavne promjene i sve te reforme djeluju kao paravan koji je potreban političarima da bi oni razgovarali, nadmudrivali se i zabavljali javnost. Jer, kad se sve to završi narod će pitati što je s radnim mjestima... Nitko se time ne bavi, a to je strašno.
VL: Kad ste posljednji put vidjeli svoga oca?
ABDIĆ JELENOVIĆ: U prosincu 2006. godine.
VL: Kako on u zatvoru podnosi sve ovo?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Što se tiče pravnoga dijela ostaje nam Sud za ljudska prava u Strasbourgu prema kojem spremamo aplikaciju i još nekoliko pravnih lijekova o kojima sada ne bih govorila. Razočaran je jer nije vjerovao da je takvo suđenje bilo moguće inscenirati u Hrvatskoj. Vjerovao je da je Hrvatska pravna država. Glasio je za mezimca HDZ-a. Kako su se mijenjale vlasti u Hrvatskoj, jedni su se od njega ograđivali, a drugi ga hvalili, ali je on uvijek loše prolazio. Moj otac je principijelan čovjek. Predsjednik Tuđman je učinio veliku stvar da spasi narod Zapadne Bosne. Iz zahvalnosti prema predsjedniku Tuđmanu, moj otac je jako puno stvari prešutio i nije želio otvarati neka pitanja. Ostavio je da prođe vrijeme.
VL: Što zamjerate Hrvatskoj?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Zamjeram joj što je uspjela nasjesti na taj udbaški utjecaj. Dok je tati bilo suđenje, niti jedan novinar nije nazočio dok je on iznosio svoju obranu. Za razliku od toga svjedoke optužbe su dobrano pratili svi BiH i hrvatski mediji, poglavito HRT. To nije korektno!
VL: Unatoč razočaranosti, zanima li se vaš otac za stanje u BiH?
ABDIĆ JELENOVIĆ: On je učinio sve od 95. godine na ovamo što je mogao da bi pomogao demokratskim procesima u BiH. Da je htio, mogao je zatražiti azil u bilo kojoj državi na svijetu i dobio bi ga. U tom slučaju ne bi bilo ni problema ni suđenja. Cilj je bio da ga se totalno eliminira iz političkoga i gospodarskoga života. To je ključ svega. Ipak je u svim tim uvjetima osnovao DNZ, osnovao je privatnu tvrtku u Hrvatskoj da bi ljude vratio u BiH, osnovao je udrugu nezaposlenih dioničara Agrokomerca da bi zaštitio prava malih dioničara. Kao čovjek, učinio sve da taj narod ima nekoga tko će ga zaštiti. Mislim da je to iz pozicije političkog progonjenika i na kraju zatvorenika, puno.
VL: Kakvi su uvjeti u zatvori u Puli?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Iznimno loši. Nalazi se u maloj sobi punoj žohara. To su totalno neprimjereni uvjeti. To je stvar pravosuđa Hrvatske. Puno smo pisali da se ta nepravda ispravi. Još se nije uvažilo ali se, s obzirom na težnju Hrvatske u funkcioniranju pravne države gdje su iznimno zaštićena ljudska prava i slobode, nadamo će se uvažiti. Uostalom, na to će ih prisiliti Europa.
VL: Daje li vam kakve savjete kao mladoj političarki?
ABDIĆ JELENOVIĆ: Na političku scenu BiH došla sam spremna. Sve što sam trebala znati, naučiti, poznavati i čime vladati, dogodilo se prije mog dolaska u BiH. S obzirom na potrebe posla u našim tvrtkama i ograničene telefonske razgovore, nemamo baš vremena za savjete u politici.
VL: Kakav je danas odnos ljudi iz Zapadne Bosne prema vašem ocu. Kako oni danas s ove vremenske distance gledaju na njega?
ABDIĆ JELENOVIĆ: To treba doživjeti i, iskreno, tu vezu ne mogu razumjeti. Ljudima je jako bitno da on iziđe iz zatvora. Fascinira me koliko su ljudi vezani za njega. Oni o meni sude koliko se ja zalažem za svoga oca, dotle je to došlo. Iako su bez marke, nije im problem za njega ići u Hrvatsku. Stoje vani ispred suda i tako mu daju potporu, samo da bi on znao da su oni tu uz njega. To puno govori o tom čovjeku
Nit je jebat nit kuci vodit
Naravno, i bijela tehnika kao i dekoracija po izboru 
Stvarno katastrofa...