CURE razgovor: Marjana Harcet
Marjana Harcet rođena je 21. studenog 1974. u Kopru. Poslije diplome na Teološkom fakultetu sveučilišta u Ljubljani, upisala je poslijediplomski studij na istom fakultetu i par kolegija na Institutum Studiorum Humanitatis u Ljubljani. Za vrijeme poslijediplomskog studija je kao stipendistica talijanske vlade svoje znanje produbljivala na tromjesečnom studiju u Torinu pod mentorstvom Giannija Vattima, a rezultat tog studija je bio magistarski rad sa naslovom »Utjecaj metafizičke misli na oblikovanje osobnog identiteta danas«. 11. rujna 2003. je dobila naziv magistrice znanosti i nakon toga upisala doktorski studij. Kao znanstvena novakinja je na Teološkom fakultetu u Ljubljani bila uključena u projekt Religija i nasilje na Institutu za religiologiju, ekumenizam i dijalog. U okviru tog projekta pripremila je i disertaciju koja nosi naslov »Etika nenasilja i oblikovanja identiteta žene u islamu i kršćanstvu« poslije obrane koje je dobila naziv doktorice religiologije. Godine 2006/07 bila je polaznica Ženskih studija u Zagrebu. Područja njenog rada su konstrukcije ženskog identiteta u kršćanstvu i u islamu, ženska prava, komparativna religiologija, međuvjerski i interkulturni dijalog.
Predavanje 'Prava žena u islamu', koje si držala na ovogodišnjem FemFestu, propituje različite diskurse zalaganja za prava žena u islamu, kao i djelotvornost odnosno destruktivnost pojedinih diskursa. Kojem diskursu najradije pristupaš kao vlastitom polazištu za promišljanje islama u kontekstu položaja žena?
Kada sam se počela baviti ženom u islamu, intenzivno sam istraživala razne biografije, autobiografije i sličnu literaturu. Ali nisam naišla na mnogo takvih izvora koje bih mogla koristiti za bavljenje ovakvom temom, jer jednostavno nema mnogo takve (auto-biografske) literature koja govori o ženama u islamu. Tako da sam se lagano počela okretati teoretskim razmatranjima, jer me zanimalo šta žene govore u islamu. Najviše sam se našla kod onih autorica i spisateljica koje se nisu odrekle islama, već su stajale na stranu novog čitanja islama. To su, na primjer, Amina Wadud, Fatima Mernisi, Leila Ahmed, Azizah Al-Hibri.
Mislim da se islam, ukoliko će se mijenjati, mora mijenjati iznutra. Ne vjerujem da će islam pisati istu povijest kao što je pisao Zapad kada se crkva odvajala od države. Ja sam svoje predavanje o ovoj temi počela prikazivanjem dokumentarnog filma Submission: Part I, redatelja Thea van Gogha. On je hrabrost potpisivanja ovog filma platio životom, a prijetnju smrću doživjela je i nizozemska parlamentarka somalskog porijekla Ayyan Hirsan Ali, koja je napisala knjigu The Caged Virgin. Meni lično je upitan tako radikalan način postavljanja stvari, koji na kraju producira nasilje. Hirsan Ali često govori da svaki islam postane na kraju radikalan. Ali ako tako postaviš stvari, čak ojačaš one koji se osjećaju ugroženim zbog takvog stava i nastaje još veća polarizacija društva, shvatanja i vjerovanja.
Na koji način definirati granice u kojima pomažemo drugima ili kada to postaje zloupotreba javnog prostora i nepoštivanja drugih i različitih? Čini se da je vrlo lako prijeći te granice i dozvoliti kreiranje prostora osuđivanja i prosuđivanja drugih, te uspostavljanja parametara koji su možda iz naše perspektive bitni, ali ne i iz perspektive drugih zajednica.
Jako mi se svidio jedan citat književnika Amina Maloufa koji kaže da toleranciju zaslužuju oni/e koji/e su strpljivi/e. Tako isto treba promatrati naše odnose i odnos Zapada prema islamu, jer često se dešava da neka zajednica vrši nasilje nad drugom zajednicom, a da nije ni svjesna toga da vrši nasilje.
Javno diskutiranje je uvijek osjetljivo kada su u pitanju te granice. Mislim da trebamo kritizirati fatalizam i radikalizam koji prepoznamo u bilo kojem obliku ili bilo gdje. Također, ne kritiziranje toga istovremeno znači i podržavanje istoga.
Mediji snose veliki dio odgovornosti za stereotipizaciju određenih društvenih pojava. Nebrojeno puta možemo čuti kako se komentiraju islamske žene, a da pri tome, vrlo rijetko čujemo zaista te žene šta govore i misle. Kada mediji potiču oslobađanje islamskih žena, a kada islamofobiju?
Meni kao medijskoj konzumetici čini se često da u medijskom javnom prostoru nisu jasno definirani određeni pojmovi. Na Zapadu je sve isto, pokrivene žene su pokrivene žene, nosile one hidžab, ili nikab, nije bitno. Nema nikakvih distinkcija i na takav način se užasno potiče stereotipizacija i doprinosi se diskriminiranju žena u islamu. Mislim da većinu ovdašnjih ljudi treba educirati o osnovnim pojmovima i značenjima. Mene užasno nervira što većina medija prezentira te žena kao 'glupe, neobrazovane, zaostale', a ne znaju osnovne stvari i nikada zaista ne razgovaraju sa tim ženama i o tome šta one misle. Meni je, recimo, jako zanimljiv primjer Irana gdje žene uglavnom nose veo, ali isto tako izdaju svoj časopis Zanan koji kritizerski nastupa i propituje princip nošenja vela, položaj žena u islamu itd.
Smatram da je najbitnije pravo izbora. To mi se mnogo dopalo u knjizi Čitati Lolitu u Teheranu, kada Azar Nafisi kaže kako se njena baka kada je skinula veo osjećala kao da je gola, jer ga je nosila cijeli život i odjednom se zakon promijenio i dopustio ženama da skinu veo. To je njoj bilo neobično i osjećala se loše, a kada su Azar rekli da stavi veo usljed novih društveno-političkih promjena, ona je to odbila po cijenu gubitka posla. Mislim da je najvažnija stvar izbora. Meni se čini da upravo taj Zapadni svijet, koliko god govori o poštivanju sloboda, pada na istim stvarima. Ja osobno mislim, ako postoji izbor, da svako/a ima pravo da napravi izbor koji želi. Nošenje vela je na neki način potvrđivanje vjere, ako se žena svojevoljno odluči za hidžab ili nikab, to je njeno pravo. S druge strane predstavlja represiju i potpuna zabrana nošenja vela na javnim mjestima kao, na primjer, u Turskoj ili Tunisu. To opet dovodi do ograničavanja prostora i represije onih koji taj veo žele da nose.
Čini se da se multikulturalizam nije pokazao kao najbolje rješenje upravo zbog raznih često isključivih društvenih koncepata sa kojima se susrećemo na Zapadu, a upravo si neke od njih spomenula. Šta bi u teoretskom diskursu moglo biti prijelazno rješenje između religijske i etničke polarizacije, upitnih demokratičnih uređenja i multikulturalizma?
Recimo, Hirsan Ali kaže 'Podanici evangelija multikulturalizma odbijaju kritizirati one na koje gledaju kao žrtve...Oni kritiziraju bijelu većinu u Zapadnom društvu ali ne i islamskih manjina. Kriticizam islamskog svijeta, Palestinaca i islamskih manjina smatra se islamofobijom i ksenofobijom'. Ja se lično ne bih opredijelila za multikulturalizam, jer nasilje treba sankcionirati koliko je to moguće, ali isto tako neka oštra kritika mi se čini neprihvatljivom. Ja više podržavam tezu poštivanja različitosti. Sociolog, Snježan Hasnaš koji je radio zanimljivo predavanje 'Asimetrija javnog i roda – dvije asimetrije dokidaju ili stoj pred novom?', je rekao 'mi uvijek pričamo o tome kako smo izmislili tog drugog, o konstrukciji drugog, a šta je sa islamom, jer i muslimani i muslimanke sebe smatraju prvima, a njima smo mi drugi.
Kako postaviti feminizam naspram svega ovoga?
Feminizam kao zapadni pojam, za islamski svijet je neprihvatljiv. Tome bitno pridonosi i činjenica da se u islamskom svijetu na pojedinca/ku gleda isključivo u kontekstu zajednice a jedno od prvih načela feminizma je emancipacija. Stoga je iluzorno očekivati aplikaciju feminizma kakvog poznajemo u zapadnom svijetu na islamski svijet. Ali to ne znači da se žene u islamskom svijetu ne zalažu za svoja prava i za poboljšanje svog položaja u društvu. Postoje. Ali su pristupi drugačiji. Tako se recimo islamske feministice zalažu za promjenu šeriata, za reinterpretaciju Kurana i njegovih interpretacija, za kontekstualno čitanje svetih tekstova itd. I dok neki to nazivaju islamskim feminizmom drugi smatraju da ne možemo govoriti o bilo kakvom feminizmu, jer se još uvijek proizlazi iz patrijarhalnih okvira i unutar njih radi na prevazilaženju određenih postojećih normi. Ali to je put islamskih žena i usiljavanje načela Zapadnog feminizma za njih nije prihvatljivo a često ni produktivno.
Tvoje buđenje feminizma?
Kao dijete sam primijetila da postoje uloge u porodici koje nisu ravnopravne. To mi je prvo sjećanje na buđenje da postoji podjela muško-ženskog svijeta.
Kasnije se osjećaj feminizma dalje razvijao nakon što samo počela čitati tekstove o feminizmu, posebno teoretska promišljanja Luce Irigaray. Ne zagovaram stavove isključivanja muškog roda ili bilo koga drugog, mislim da je bit feminizma poštivanje razlika. 'Feminizam razlike' prihvaća različite dimenzije i različite vidove ženskosti i ženskoga i meni je zbog toga jako blizak, ali žene imaju zajednički cilj koji trebaju postići. Zajedničko nam je da smo u mnogočemu bile podređene u povijesti.
Na koji nacin reagirate kada ste u kontaktu s ortodoksnim feministkinjama? Da li za vas feminizam ujedno znaci i mrznja prema muskarcima ili jednostavno ne obracate paznju na sve...?
ispade da feminizam ima psiholoshke, a ne socijalne uzroke. ne bih ja rekla.
