#1 Izbjeglice iz "oslobodjenog" Iraka!
Posted: 03/08/2007 20:59
http://news.independent.co.uk/world/mid ... 0:01-00:00
Irak: Jedan od sedmero se pridruzuje plimi ljudi koji se preliva u susjedne zemlje
Patrick Cockburn in Sulaymaniyah
Published: 30 July 2007
Dvije hiljade iracana napusta svoje domove svakog dana. Ovo je najveci
eksodus ljudi na Bliskom istoku, i nadmasuje sve vidjeno u Evropi od Drugog
svjetskog rata. Cetiri miliona ljudi,jedan od sedmorice, bjezi, inace ce biti
ubijeni. Dva miliona je napustilo Irak i sada je u Siriji i Jordanu, isti broj je
unutar zemlje.
Dok US i UK izrazavaju simpatije za polozaj izbjeglica u Africi, ove ignorisu – ili
uveliko smanjuju – veliku tragediju, koja je uzrokovana, od njih samih.
US i UK mozda ne zele da se zadrze na tragediji koja je desila za vrijeme njihove
okupacije Ali stracare-gradovi napunjene sa izbjeglicama koje nicu u Iraku i
susjednim zemljama je nemoguce ignorisati.
Cak i UNHCR ima problema da sakupi $100 miliona za pomoc. Organizacija
kaze da dvije zemlje koje nose najveci dio iracke populacije Sirija i Jordan
su primile skoro pa nista od svjetske zajednice. Nekih, 1.4 miliona iracana
je izbjeglo u Siriju, prema podatcima UNHCR. U Jordanu je 750000 dok je u
Egiptu i Libanu 200000 iracana je preslo na njihove teritorije.
Potencijalni donatori odbijaju trositi novac unutar Iraka obrazlazuci to sa
velikim prihodima od nafte. Oni su ili nesvjesni ili ignorisu cinjenicu da
Iracka administracija ne postoji izvan bagdadske Zelene zone. US trosi $2
biliona sedmicno na vojne operacije u Iraku prema Kongresnom
istazivackom servisu, ali mnogi iracani umiru zbog nedostatka vode koja
kosta nekoliko centi.
Kalawar, izbjeglicko naselje u Sulaymaniyah, je mikrokozm mizerije, na koji
su milioni iracana svedeni.
“Ako nista drugo, sigurno je” kaze Walid Sha'ad Nayef, 38,stojeci medju
smrdljivom, trulom smecu i kanalizaciji. Izbjegao je smrtonosno opasni
Sa'adiyah dio Bagdada prije 11 mjeseci. Kako smo razgovarali sa njim,
covjek nam tiho pokazuje smrtovnicu sina. Farez Maher Zedan, koji je
ubijen u Bagdadu 20 Maja 2006.
Kalawar je uzasno mjesto. Smjesten iza benzinske stanice u prasini, prvi
pogled na naselje od sirovih sklonista napravljenih od cilima, kartonskih
papira i deka. Smrad. objasnjavaju, dolazi zbog toga sto kurdske opstinske
vlasti ne dozvoljavaju 470-ci ljudi u kampu da iskopaju septicku jamu. Oni
kazu to bi moglo da ohrabri ljude da ostanu.
“Ponekad, odem, pa, prosim” kaze Talib Hamid al-Auda, govorljivi covjek
sa gustom bradom, koji izgleda starije od svojih pedeset. Kako govori,
njegovo tjelo se trese, kao da drhti na misao od nacina kojim hrani svoju
familiju. Cak je i prosjacenje ide tesko, zbog toga sto je ljudima zabranjeno
da na napustaju naselje Cetvrtkom, Petkom I Subotom. Kurdi sumnjaju da
oni stoje iza lanca provala i pljacki, po kucama, premda nema dokaza za
to, oni su prirodno, “zrtveni jarci”, za sve sto ne valja u blizini.
Izbjeglice dobijaju sve vise hladan prijem, gdje god da izbjegnu, zbog toga
sto je njih tako mnogo i zbog toga to opterecuju lokalnu ekonomiju. “Ljudi
nas optuzuju zbog povecanja kirija i cijena hrane ” kaze Omar, koji je poveo
familiju u Damask, nakon sto je noga njegove sestre slomljena od ekplozije
bombe.
Izbjeglice iz Kalawar nisu imali drugu opciju nego da izbjegnu. Od 97
familija, sve osim dvije, su Sunni Arapi. Mnogi su iz Sa’adiyah, zapadni
Bagdad, gdje su 84 tijela nadjena od policije izmedju 18. Juna i 18. Jula.
Mnogi su mladi, ruke su im bile vezane, i bili su izlozeni mucenju.
“Vecina je napustila Bagdad zbog toga sto je neko pokucao na vrata njihovih
kuca i receno im je da se gube za sat vremena” kaze Rosina Ynzenga, koja
vodi spansku humanitarnu organizaciju Solitarity International (SIA) koja
placa mobilnu kliniku, koja posjecuje naselje.
Vlasti Sulaymaniyah su antagonisticne prema njoj, da uradi nesto vise.
Jedan kurdski zvanicnik je savjetovao da Arapi iz Kelawar su tu, iz
jednostavno ekonomskih razloga, njim bi trebalo dati po $250 I poslati ih
nazad u Bagdad.
Mr Nayef, gradonacelnik naselja, koji je bio rukovalac gradjevinskom
masinom, prvo je rekao da niko nije mogao razgovarati sa novinarima,
osim ako nemaju dozvolu od vlasti. Ali nakon sto smo smo napisali nasa
imena, na velikoj knjizi, on je popustio i progovorio, u svakom slucaju, imali
smo problema da nam izbjeglice objasne svoje nedace.
Upitani, da nam kazu koje su njihove najgore nevolje, Mr.Najef kaze da je to
neimanje skole za djecu, manjak hrane, i kerozina za kuhanje, novac,
posao i neimanje struje. Pravi odgovor je da izbjeglice iz Kealwar nemaju
nista. Oni su dobili samo dva kartona hrane od Medjunarondog komiteta
crvenog krsta i kanister sa cistom vodom.
Cak i ovako, oni su nepopustljivi, i ne usudjuju se vratiti u Bagdad. Oni, cak i
ne znaju, dali su njihove kuce preuzete od nekog drugog.
Abla Abbas, zena sa tuznim pogledom, u crnoj odori, kaze da je njen sin
ubijen kada je otisao da prodaje plasticne kese, u Shia dio Khadaniyah na
zapadu Bagdada. Siromasni u Iraku uzimaju potencijalno smrtonosne rizike
da bi zaradili nesto novca.
Nesigurnost u zivotima ovih izbjeglica iz Kalawar se ogleda na njihovim
licima. Dok smo razgovarali sa njima bilo je nekoliko uzvika. Jedna zena je
uporno pokazivala komada papira od lokalnih vlasti iz Sulaymaniyah s
kojim joj daju pravo da ostane. Ona nas je smatrala kao da smo zvanicnici i
da smo tu da je iselimo.
Tri su naselja u Kalawar. iako su skoro svi Sunni, oni dolaze sa razlicitih
mjesta i do prije mjesec dana zivjeli su zajedno. Ali ima problema. izbjeglice
su odlucile da naselje moraju podijeliti na tri dijela, jedan za izbjeglice iz
Bagdada, drugi za Hillah , juzno od Bagdada; i treci iz Diyala, mjesovito
Sunni-Shia provinciju koja je bila popriste zestokog pogroma medju
sektama.
Vlada i mediji grubo ocijenjuju ljudska stradanja u Iraku u brojevima
ubijenih. Siri i bolji barometer ukljucio bi one koji su izbjegli smrti samo
tako sto su pobjegli od kuca, napustili posao, zemlju i otisli da zive
siromasno i nepozeljni od sviju, u mjestima kao sto je Kalawar. Vlada SAD,
ima 18 mjerila kojim mjeri napredak u Iraku ali povratak cetiri miliona
izbjeglica, nije medju njima.
Ova situacija je relativno nedavno bila, i na BiH prostorima. Neki dan, ona
trojica iz Predsjednistva su bili u posjeti, nosacu aviona ili nosacu smrti, USS
Enterprise, taj brod se danas nalazi na putu ka, Perzijskom zaljevu, da
"oslobodi" jos ljudi, kao sto su ovi iz teksta.
Irak: Jedan od sedmero se pridruzuje plimi ljudi koji se preliva u susjedne zemlje
Patrick Cockburn in Sulaymaniyah
Published: 30 July 2007
Dvije hiljade iracana napusta svoje domove svakog dana. Ovo je najveci
eksodus ljudi na Bliskom istoku, i nadmasuje sve vidjeno u Evropi od Drugog
svjetskog rata. Cetiri miliona ljudi,jedan od sedmorice, bjezi, inace ce biti
ubijeni. Dva miliona je napustilo Irak i sada je u Siriji i Jordanu, isti broj je
unutar zemlje.
Dok US i UK izrazavaju simpatije za polozaj izbjeglica u Africi, ove ignorisu – ili
uveliko smanjuju – veliku tragediju, koja je uzrokovana, od njih samih.
US i UK mozda ne zele da se zadrze na tragediji koja je desila za vrijeme njihove
okupacije Ali stracare-gradovi napunjene sa izbjeglicama koje nicu u Iraku i
susjednim zemljama je nemoguce ignorisati.
Cak i UNHCR ima problema da sakupi $100 miliona za pomoc. Organizacija
kaze da dvije zemlje koje nose najveci dio iracke populacije Sirija i Jordan
su primile skoro pa nista od svjetske zajednice. Nekih, 1.4 miliona iracana
je izbjeglo u Siriju, prema podatcima UNHCR. U Jordanu je 750000 dok je u
Egiptu i Libanu 200000 iracana je preslo na njihove teritorije.
Potencijalni donatori odbijaju trositi novac unutar Iraka obrazlazuci to sa
velikim prihodima od nafte. Oni su ili nesvjesni ili ignorisu cinjenicu da
Iracka administracija ne postoji izvan bagdadske Zelene zone. US trosi $2
biliona sedmicno na vojne operacije u Iraku prema Kongresnom
istazivackom servisu, ali mnogi iracani umiru zbog nedostatka vode koja
kosta nekoliko centi.
Kalawar, izbjeglicko naselje u Sulaymaniyah, je mikrokozm mizerije, na koji
su milioni iracana svedeni.
“Ako nista drugo, sigurno je” kaze Walid Sha'ad Nayef, 38,stojeci medju
smrdljivom, trulom smecu i kanalizaciji. Izbjegao je smrtonosno opasni
Sa'adiyah dio Bagdada prije 11 mjeseci. Kako smo razgovarali sa njim,
covjek nam tiho pokazuje smrtovnicu sina. Farez Maher Zedan, koji je
ubijen u Bagdadu 20 Maja 2006.
Kalawar je uzasno mjesto. Smjesten iza benzinske stanice u prasini, prvi
pogled na naselje od sirovih sklonista napravljenih od cilima, kartonskih
papira i deka. Smrad. objasnjavaju, dolazi zbog toga sto kurdske opstinske
vlasti ne dozvoljavaju 470-ci ljudi u kampu da iskopaju septicku jamu. Oni
kazu to bi moglo da ohrabri ljude da ostanu.
“Ponekad, odem, pa, prosim” kaze Talib Hamid al-Auda, govorljivi covjek
sa gustom bradom, koji izgleda starije od svojih pedeset. Kako govori,
njegovo tjelo se trese, kao da drhti na misao od nacina kojim hrani svoju
familiju. Cak je i prosjacenje ide tesko, zbog toga sto je ljudima zabranjeno
da na napustaju naselje Cetvrtkom, Petkom I Subotom. Kurdi sumnjaju da
oni stoje iza lanca provala i pljacki, po kucama, premda nema dokaza za
to, oni su prirodno, “zrtveni jarci”, za sve sto ne valja u blizini.
Izbjeglice dobijaju sve vise hladan prijem, gdje god da izbjegnu, zbog toga
sto je njih tako mnogo i zbog toga to opterecuju lokalnu ekonomiju. “Ljudi
nas optuzuju zbog povecanja kirija i cijena hrane ” kaze Omar, koji je poveo
familiju u Damask, nakon sto je noga njegove sestre slomljena od ekplozije
bombe.
Izbjeglice iz Kalawar nisu imali drugu opciju nego da izbjegnu. Od 97
familija, sve osim dvije, su Sunni Arapi. Mnogi su iz Sa’adiyah, zapadni
Bagdad, gdje su 84 tijela nadjena od policije izmedju 18. Juna i 18. Jula.
Mnogi su mladi, ruke su im bile vezane, i bili su izlozeni mucenju.
“Vecina je napustila Bagdad zbog toga sto je neko pokucao na vrata njihovih
kuca i receno im je da se gube za sat vremena” kaze Rosina Ynzenga, koja
vodi spansku humanitarnu organizaciju Solitarity International (SIA) koja
placa mobilnu kliniku, koja posjecuje naselje.
Vlasti Sulaymaniyah su antagonisticne prema njoj, da uradi nesto vise.
Jedan kurdski zvanicnik je savjetovao da Arapi iz Kelawar su tu, iz
jednostavno ekonomskih razloga, njim bi trebalo dati po $250 I poslati ih
nazad u Bagdad.
Mr Nayef, gradonacelnik naselja, koji je bio rukovalac gradjevinskom
masinom, prvo je rekao da niko nije mogao razgovarati sa novinarima,
osim ako nemaju dozvolu od vlasti. Ali nakon sto smo smo napisali nasa
imena, na velikoj knjizi, on je popustio i progovorio, u svakom slucaju, imali
smo problema da nam izbjeglice objasne svoje nedace.
Upitani, da nam kazu koje su njihove najgore nevolje, Mr.Najef kaze da je to
neimanje skole za djecu, manjak hrane, i kerozina za kuhanje, novac,
posao i neimanje struje. Pravi odgovor je da izbjeglice iz Kealwar nemaju
nista. Oni su dobili samo dva kartona hrane od Medjunarondog komiteta
crvenog krsta i kanister sa cistom vodom.
Cak i ovako, oni su nepopustljivi, i ne usudjuju se vratiti u Bagdad. Oni, cak i
ne znaju, dali su njihove kuce preuzete od nekog drugog.
Abla Abbas, zena sa tuznim pogledom, u crnoj odori, kaze da je njen sin
ubijen kada je otisao da prodaje plasticne kese, u Shia dio Khadaniyah na
zapadu Bagdada. Siromasni u Iraku uzimaju potencijalno smrtonosne rizike
da bi zaradili nesto novca.
Nesigurnost u zivotima ovih izbjeglica iz Kalawar se ogleda na njihovim
licima. Dok smo razgovarali sa njima bilo je nekoliko uzvika. Jedna zena je
uporno pokazivala komada papira od lokalnih vlasti iz Sulaymaniyah s
kojim joj daju pravo da ostane. Ona nas je smatrala kao da smo zvanicnici i
da smo tu da je iselimo.
Tri su naselja u Kalawar. iako su skoro svi Sunni, oni dolaze sa razlicitih
mjesta i do prije mjesec dana zivjeli su zajedno. Ali ima problema. izbjeglice
su odlucile da naselje moraju podijeliti na tri dijela, jedan za izbjeglice iz
Bagdada, drugi za Hillah , juzno od Bagdada; i treci iz Diyala, mjesovito
Sunni-Shia provinciju koja je bila popriste zestokog pogroma medju
sektama.
Vlada i mediji grubo ocijenjuju ljudska stradanja u Iraku u brojevima
ubijenih. Siri i bolji barometer ukljucio bi one koji su izbjegli smrti samo
tako sto su pobjegli od kuca, napustili posao, zemlju i otisli da zive
siromasno i nepozeljni od sviju, u mjestima kao sto je Kalawar. Vlada SAD,
ima 18 mjerila kojim mjeri napredak u Iraku ali povratak cetiri miliona
izbjeglica, nije medju njima.
Ova situacija je relativno nedavno bila, i na BiH prostorima. Neki dan, ona
trojica iz Predsjednistva su bili u posjeti, nosacu aviona ili nosacu smrti, USS
Enterprise, taj brod se danas nalazi na putu ka, Perzijskom zaljevu, da
"oslobodi" jos ljudi, kao sto su ovi iz teksta.
