Dok smo razgovarali s Davorom Janjićem u predvorju Istarskog narodnog kazališta, prišao nam je Vinko Brešan. Nije prepoznao mojeg sugovornika, no kada sam ih predstavio, bio je zapanjen: “Mislio sam da si ti sada neki puno stariji”.
Tridesetosmogodišnji Janjić, unatoč kratkoj bradi, uistinu djeluje barem desetak godina mlađi. Kao tinejdžer zablistao je 1987. u TV drami Ademira Kenovića “Ovo malo duše”, ulogom muslimanskog tinejdžera koji se povinuje posmrtnoj želji svoje majke i pristaje na neželjeno vjenčanje, a zatim u najvećem hrvatskom hitu tog razdoblja, kontroverznom “Životu sa stricem” Krste Papića prema scenariju Ivana Aralice. Tijekom devedesetih Janjić je odigrao i glavnu ulogu u najvećem slovenskom hitu “Outsider” (kasnije ga je samo film Branka Đurića “Kajmak i marmelada” nadmašio prema broju gledatelja), potvrdivši status jednog od najkarizmatičnijih glumaca s prostora bivše Jugoslavije.
Možda bi mu karijera krenula drugim smjerom da je bosansko-hrvatsko-srpska koprodukcija “Belle epoque”, snimljena 1990. i napokon dovršena ove godine, imala premijeru u razdoblju u kojem je napravljena. Film Nikole Stojanovića, u kojem Janjić glumi sarajevskog filmskog entuzijasta s početka 20. stoljeća, imao je hrvatsku premijeru na pulskom festivalu, a u nas će najvjerojatnije biti prikazan kao mini-serija sastavljena iz četiri jednosatne epizode.
• Doimate se kao da ste odrasli pred kamerama. Koliko ste imali godina kada vas je Kenović izabrao za jednu od glavnih uloga u TV drami “Ovo malo duše”?
- Niti 15 godina. Bio sam u prvom razredu srednje škole. Ademir me sreo na ulici i pozvao na probno snimanje, no meni se nije išlo. Od sedme godine imam raznorazna glumačka iskustva - radio, televizija - i on me negdje ranije zapazio. Kada se nisam pojavio na audiciji, on nikoga nije izabrao, nego me poslije posebno pozvao.
• I kako je bilo prvi put na setu?
- Fantastično. Kada imate jednu od glavnih uloga, svi paze na vas. No, odmah sam shvatio da je iznimno važno da moj nastup ne komentira redatelj, nego pomoćni dio ekipe. Ukoliko su oni zadovoljni, znači da sam posao dobro odradio.
• Jeste li imali nekakav poseban koncept uloge nakon što ste pročitali scenarij?
- Ne. Radio sam ono što su mi rekli.
• Armin Omerović, koji je imao 14 godina kada je debitirao u “Putu lubenica”, rekao mi je da je “nabrijao” svoju ulogu kada je shvatio da mu stariji partneri nemaju puno replika...
- To je pametnija generacija, oni znaju što je playstation.
• Rođeni ste u Tuzli, ali odrasli u Sarajevu...
- U Tuzli sam proveo samo tri mjeseca nakon rođenja, no to stalno ističem, jer grad Meše Selimovića nije nešto što treba prešutjeti.
• Vaš je otac bio nogometaš...
- Žarko Janjić igrao je u Partizanu i u Željezničaru. Bio je dobar nogometaš. I sa šezdeset godina zna napraviti puno više na terenu s loptom od mnogih klinaca. Zapravo me majka potaknula na glumački poziv, ali pomoglo mi je i to što je otac iz Vranja, gdje njeguju specifičan stil humora. A to je za glumca iznimno važno.
• Tko je sve bio u vašoj generaciji?
- Recimo, kazališni i filmski redatelj Dino Mustafić, a s vašim glazbenim kritičarem Ilkom Čulićem sjedio sam u klupi.
• “Ovo malo duše” bila je TV drama koja je imala i dobar prijam na međunarodnim festivalima. Između ostalog, prikazana je i u Cannesu u programu “15 dana autora”. Kako vas je otkrio Krsto Papić za film “Život sa stricem”?
- Najzaslužniji je bio Mate Matišić koji me uočio u Kenovićevoj drami i preporučio Papiću. Imao sam tada već 17 godina i upravo sam upisao sarajevsku glumačku akademiju. Studirao sam tek 12 dana, kada su me pozvali na probno snimanje s Almom Pricom i to je vrlo dobro prošlo. Nismo se baš složili oko honorara, no na posljetku se i to sredilo. Zbog toga što sam prihvatio ulogu u filmu morao sam ponavljati prvu godinu, ali nije mi žao. Moj profesor Miralem Zubčević bio je neumoljiv. Iako mislim da mi to nisu trebali napraviti jer nisam bio potpuni amater.
• Snimanje je, koliko znamo, bilo dosta uzbudljivo...
- Najprije smo trebali snimati u okolici Šibenika, ali su pripadnici SUBNOR-a Hrvatske prijetili da će nas onemogućiti bombama. Poruke su bile kratke i jasne: “Ukoliko vi sutra dođete tu i tu, letite u zrak”.
Zato smo otišli snimati u Sloveniju. Prvi sam se put tada susreo s nekakvim ekstremnim situacijama. Krsto mi je sve to nekako objasnio, a mogao me tada u sve uvjeriti jer nisam imao ni 18 godina.
Međutim, kada smo poslije bili u San Franciscu i dospjeli u hotel nekog emigranta koji je u sobama držao slike Ante Pavelića i kralja Petra Karađorđevića, to zbilja nisam mogao shvatiti.
• Je li snimanje “Života sa stricem” ipak bilo puno zahtjevnije nego “Ovo malo duše”?
- Na setu su bila dva velika glumca, Miodrag Krivokapić i Fabijan Šovagović, prema kojima sam osjećao strahopoštovanje. Njima sam se prilagođivao. S klincima je bilo puno lakše - Filip Šovagović, Dejan Aćimović - to je bilo ogledanje tko koga. Iako se već tada vidjelo da je Alma Prica izvanserijski talent.
• Za tu ste ulogu dobili nagradu na međunarodnom festivalu u Montrealu. Jeste li osobno primili nagradu?
- Ne. Obavijestili su me dva dana ranije da sam nagrađen, ali kada se shvatilo da ne mogu stići na vrijeme, odlučeno je da mi nagradu u Parizu uruči Jeanne Moreau. Ona je tada rekla da je podsjećam na Montgomeryja Clifta, što mi je bio najveći kompliment koji sam ikada u životu dobio.
• Jeste li tada počeli razmišljati o međunarodnoj karijeri? Koje ste jezike tada govorili?
- Vrlo malo engleski. Sada je nešto drukčija situacija. Budući da sam devedesetih živio punih šest godina u Engleskoj, govorim taj jezik bolje od svih glumaca s prostora bivše Jugoslavije.
• “Belle epoque” je vaša najveća dotadašnja uloga. Kada ste snimali taj film?
- Tijekom 1990. u Sarajevu, Travniku i u Beču. U Beču smo bili punih tjedan dana. Lik koji tumačim autentičan je i bio je pune tri godine Freudov pacijent. Bili smo i u Freudovom studiju.
• Da se film tada pojavio na pulskom festivalu, zasigurno bi osvojio Zlatnu arenu...
- Bez problema. U njega je bilo uloženo najviše novca, kostimi i scenografija su fantastični, a glazba Arsena Dedića sjajna.
), 
