#1 Filipović: Ostavimo se velikih riječi i praznog rodoljublja
Posted: 26/07/2007 12:45
Fenomen dijaspore
Muhamed Filipović 25.07.2007 22:42
Ima jedna čudna i magična riječ koja se u ljetne dane ponajčešće čuje po našim bosanskim gradovima i selima, osobito onima iz kojih je tokom proteklog rata bilo obimnijeg emigriranja u inozemstvo.
Ta riječ, po svom značenju u našem narodu gotovo nepoznata jer je grčkog porijekla, a po zvučnosti neobična, već svojim zvukom izgleda fascinira mnoge naše ljude, osobito one koji cijele godine sjede besposleni, navidaju o svemu i svačemu po lokalnim kafanama, petkom se iskupljaju po obnovljenim džamijama i oko crkava i čekaju da se pojavi neko ili da se dogodi nešto, što bi ih probudilo iz letargije.
Tako prolazi vrijeme dok ne dođe ljeto i dok se ne čuje ta čarobna riječ - dijaspora i ne pomole dijasporci u svojim velikim kolima i sa, za naše prilike, dosta novca u džepovima. U zadnjih nekoliko godina proputovao sam cijelu Bosnu i Hercegovinu. Snimao sam obimnu seriju o našoj lijepoj zemlji i bio od Duži u Travuniji i od Rudog na Limu, do Bosanske Rače na Savi i do rodnog mi kraja u Bosanskoj Krajini, na Sani i Uni, ali i u ženinoj postojbini u Zapadnoj Hercegovini. Tu sam prvi put čuo i osjetio posebno značenje riječi dijaspora.
Ljetno doba, za razliku od normalnih zemalja gdje je to doba intenzivnog rada, u našoj gotovo opustjeloj zemlji jer se gotovo sve njeno stanovništvo slilo u gradove, predstavlja period smanjene aktivnosti, čak i u odnosu na uobičajenu standardu aktivnost koja je kod nas bila uvijek mala zbog nedostatnog ekonomskog razvoja. U toj praznini svake vrste čuje se ta čarobna riječ koja znači nešto novo, nešto što mijenja ustaljeno stanje i ponašanje. Dolaze naši ljudi koji žive u izbjeglištvu, kako se to što se njima dogodilo prirodno zove, odnosno u emigraciji, ako su tamo etablirani, tj. zaposleni i ako su na trajan način riješili egzistencijalna pitanja. Ti ljudi su dijaspora.
Oni unose neku živost u ljetnu čamotinju naše provincije. Dolaze u automobilima, što većim i boljim (često i iznajmljenim za tu priliku), dovode familije i dolaze da pokažu kako su uspjeli u tom nekom dalekom svijetu u kojem sada, eto, zadovoljno i sretno žive. Prestali su kukati da im je tamo gore, jer eto izgaraju od čežnje i nostalgije za rodnim krajem. Uživaju u svojoj nadmoći nad nama koji ovdje životarimo.
Oni se nazivaju dijaspora i ta riječ, u kontekstu njihovog značenja i uloge u našim životima, odista nema više nikakve veze sa svojim prvobitnim značenjem, tj. oni nisu dio našeg naroda koji se iselio, planski i s ciljem da tamo gdje živi, gdje obitava, stvori uvjete života u kojima bi živio na sopstvenom tradicijom određen način u smislu kulture, tradicije i ukupnog načina života.
Oni ne stvaraju mjesto na kojem bi njihove kultura i tradicija nastavile da žive svoj originalni život, dakle u smislu onih ideala koji su ih eventualno vodili i bili sadržaj njihovog života na rodnom tlu. To nisu tadašnjim egejskim i mediteranskim svijetom rasijani Grci ili Jevreji koji su prognani iz Palestine i koji su tražili svoje mjesto pod suncem, ali su svagda i na svakom mjestu na kojem bi se skrasili u duši i srcima, tokom dvije hiljade godina, nosili ideju povratka Hramu i Jerusalimu. To nije, dakle, dijaspora u njenom originalnom značenju, nego jedna nova vrsta postojanja.
Naši ljudi koji su zapravo emigranti u drugim zemljama. Nije ovdje važno kako su i zbog čega su to postali, ko ih je u tu poziciju doveo, ko ih je prevario i obmanuo i ko je kakve račune i planove s njima imao, ali oni nisu u stvari nikakva dijaspora nego naši ljudi koji su emigrirali i sada žive u drugim zemljama po drugim a ne našim zakonima, u skladu sa tuđim tradicijama i navikama i postaju postepeno ali sigurno za nas stranci, naši ali stranci, ako ne oni sami, a ono zasigurno njihova djeca i pogotovo unuci.
Logika života je neminovna i nikakve velike i zvučne riječi i njihova nejasna značenja ne mogu skriti golu istinu, koja već sada izvire iz svih pora života, a to je da smo mi već i sada, za, evo, jedva dvanaest ili petnaest godina postali dva svijeta. Jedan svijet su oni koji u ljetno doba dođu da bi nam pokazali da su u tuđem svijetu uspjeli, dok mi u svom svijetu, u svojoj zemlji i unutar svojih uvjeta života, eto, živimo tako da nam treba pomoć, a oni nam žele pomoći.
Tako naši dijasporci dođu, poneko oženi sina ili uda kćer, jer tamo negdje daleko djevojke neće da znaju za muževe roditelje, mnoge neće ni da rađaju, a da rade po kućama itd. nema ni govora, pa je za svaki slučaj bolje naći neku našu, dok se i ona ne ohavijesti i ne postane moderna u gledanju na žensko pitanje.
S druge strane, naše djevojke, koje žive u čamotinji neravnopravnosti i beznađa nezaposlenosti i svake druge bijede, jedva čekaju da se udaju u taj neki daleki i svakako ljepši, kako misle, svijet, pogotovo ako kandidat živi u atraktivnoj zemlji i ima veliki automobil. Sve drugo je puka priča, loša politika i obmana.
Najbolje što bi za sve nas ovdje mogli učiniti naši ljudi koji žive u emigraciji bi bilo da tamo gdje su odabrali da žive postanu uvaženi, ugledni i po mogućnosti dobro stojeći ljudi. To bi i za njih, ali i za nas bilo najbolje. Ostavimo se velikih riječi i pogotovo praznog rodoljublja. Za rodoljublje su svi imali šansu i nikakvo naknadno rodoljublje nije nam više potrebno, a trebalo bi i znati koju i kakvu to Bosnu i Hercegovinu svako od nas voli.
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vi ... 368&meni=8
Riječ člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine ima težinu, pa tako je ima i za mene – dijasporca, emigranta, stranca u Bosni. Htio bih da se zahvalim gospodinu Filipoviću na iskrenim i, nadasve, istinitim riječima koje napisa ovdje. Svaka mu je brate zlatna.
Što jest-jest, dođem ljeti u, meni sada već, stranu zemlju Bosnu i Hercegovinu, da bih oženio sina jedinca za BH Bošnjakinju, BH Hrvaticu, BH Srpkinju, - jednom rječju, našu brate - jer me, to Vi gospodine Filipoviću jako dobro razumijete, ovako starog i zaostalog, zalutalog u civilizaciju iz neke balkanske gudure, u kojoj još nema struje i tekuće vode u kupatilu, a da o cesti i ne govorim, ta neka Amerikanka ili Holanđanka neće poštovati i cijeniti, spremati mi bosansku pitu i sogan-dolmu, te se iživljavati na mom sinu jedincu zahtjevajući od njega da, dok je ona na poslu, dovede dijete iz vrtića i svima im spremi večeru… Ma, te su zapadne žene ioanko ni za šta. Sve same nerotkinje, ljenguze, bez trunke poštovonja i osjećaja za porodicu… Pa kud ćete dalje, gospodine Filipoviću, ti joj opališ šamar, a ona te tuži policiji, pa te, gluho bilo, još i u zatvor spreme. Hej, jer si svoju rođenu ženu odalamio. Zbog toga je meni, a bogami i mom sinu jedincu, draža naša, pardon, vaša snaha, jer je i njezin babo, haman kao i ja. Ona će bar ovih prvih par godina, držati jezik za zubima i poštovati muža i oca njenoga joj muža, a ne kao ove strankinje jednom sedmično ili mjesečno na ručak doći ili me u kafanu voditi. A, bude li ovaj moj budala, te joj dopusti da čita nekakve novine i knjige ili da priča s ovim strankinjama, pa počne tražiti tu neku ravnopravnost, nek je brate otjera, pa nek sebi dovede drugu iz Bosne. Dole ih brate ima na svakom koraku, a biće ih, bogami, još dugo sa takvim akademicima.
Ja, gospodine Filipoviću, ne dolazim često u Bosnu. Ali kad dođem, moram doći u dobrom autu. To je zato, gospodine Filipoviću, jer su haman sva auta ovdje gdje živim dobra. Ako ti je ovdje auto staro i loše, ne daju ti taj nekakav papir, pa onda sto belaja s tim. Nije to kao kod nas, pardon, kod vas, da možeš vozati auto onako kako ti hoćeš. I bez registracije, i bez osiguranja, i sa slabim gumama, i haman bez kočnica… Imam ja i tetića u kantonalnoj policiji, pa ga često zovnem odavde gdje živim, da ovom mom malom od sestre, ne naplate tu neku kaznu, jer mu je ovaj Golf slab. Obećao sam mu iduće godine, kada budem dolazio, ostaviti ovog mog polovnog, pa će se valjda i to smiriti. Šta ću, voli mali da sa ženom i djetetom voza po čaršiji, a nema para. Ja onda pošaljem sestri po šoferu da mu ona to malo razgodi, pa da ne potroše odmah sve pare. A on hud traži posao, nije da ne traži. Ali, nema posla. Onda mu ja pošaljem papire da dođe ovamo kod mene, da malo radi kod mene na baušteli. Onako na crno. Prije se moglo i fino zaraditi. Sad je malo slabije, a puno je i ove policije, pa ih stalno ganjaju, jer ne smiju raditi na crno. Dosad ga nisu uhvatili, pa se nadam neće ni ove godine. A ja se sve nadam da će jednom naći posao dole kod nas, pardon, kod vas, pa da se jadan više ne muči. Nego, gospodine Filipoviću, Vi znate ove naše političare iz ovih stranaka. Pa da, ako Vam ne bi bilo teško, nađete nešto za ovog mog malog od sestre. Nema nekih škola, ali je bio, bogami, i na liniji. Ovo malo što mu daju mu ne može biti ni za cigara. Htio bi on sa ženom i djetetom doći kod ovamo kod mene za stalno, ali je teško izganjati te stalne papire. Kaže mi da bi haman svi njegovi drugovi došli ovamo, samo kad bi mogli. A ja mu uvijek kažem, nemoj bolan, strpi se. Biće bolje i dole kod nas, pardon, kod vas. Nema Bosne nigdje. A on me samo gleda i šuti.
Ali, sad kad ste mu Vi to rekli gospodine Filipoviću, i meni je lakše.
Muhamed Filipović 25.07.2007 22:42
Ima jedna čudna i magična riječ koja se u ljetne dane ponajčešće čuje po našim bosanskim gradovima i selima, osobito onima iz kojih je tokom proteklog rata bilo obimnijeg emigriranja u inozemstvo.
Ta riječ, po svom značenju u našem narodu gotovo nepoznata jer je grčkog porijekla, a po zvučnosti neobična, već svojim zvukom izgleda fascinira mnoge naše ljude, osobito one koji cijele godine sjede besposleni, navidaju o svemu i svačemu po lokalnim kafanama, petkom se iskupljaju po obnovljenim džamijama i oko crkava i čekaju da se pojavi neko ili da se dogodi nešto, što bi ih probudilo iz letargije.
Tako prolazi vrijeme dok ne dođe ljeto i dok se ne čuje ta čarobna riječ - dijaspora i ne pomole dijasporci u svojim velikim kolima i sa, za naše prilike, dosta novca u džepovima. U zadnjih nekoliko godina proputovao sam cijelu Bosnu i Hercegovinu. Snimao sam obimnu seriju o našoj lijepoj zemlji i bio od Duži u Travuniji i od Rudog na Limu, do Bosanske Rače na Savi i do rodnog mi kraja u Bosanskoj Krajini, na Sani i Uni, ali i u ženinoj postojbini u Zapadnoj Hercegovini. Tu sam prvi put čuo i osjetio posebno značenje riječi dijaspora.
Ljetno doba, za razliku od normalnih zemalja gdje je to doba intenzivnog rada, u našoj gotovo opustjeloj zemlji jer se gotovo sve njeno stanovništvo slilo u gradove, predstavlja period smanjene aktivnosti, čak i u odnosu na uobičajenu standardu aktivnost koja je kod nas bila uvijek mala zbog nedostatnog ekonomskog razvoja. U toj praznini svake vrste čuje se ta čarobna riječ koja znači nešto novo, nešto što mijenja ustaljeno stanje i ponašanje. Dolaze naši ljudi koji žive u izbjeglištvu, kako se to što se njima dogodilo prirodno zove, odnosno u emigraciji, ako su tamo etablirani, tj. zaposleni i ako su na trajan način riješili egzistencijalna pitanja. Ti ljudi su dijaspora.
Oni unose neku živost u ljetnu čamotinju naše provincije. Dolaze u automobilima, što većim i boljim (često i iznajmljenim za tu priliku), dovode familije i dolaze da pokažu kako su uspjeli u tom nekom dalekom svijetu u kojem sada, eto, zadovoljno i sretno žive. Prestali su kukati da im je tamo gore, jer eto izgaraju od čežnje i nostalgije za rodnim krajem. Uživaju u svojoj nadmoći nad nama koji ovdje životarimo.
Oni se nazivaju dijaspora i ta riječ, u kontekstu njihovog značenja i uloge u našim životima, odista nema više nikakve veze sa svojim prvobitnim značenjem, tj. oni nisu dio našeg naroda koji se iselio, planski i s ciljem da tamo gdje živi, gdje obitava, stvori uvjete života u kojima bi živio na sopstvenom tradicijom određen način u smislu kulture, tradicije i ukupnog načina života.
Oni ne stvaraju mjesto na kojem bi njihove kultura i tradicija nastavile da žive svoj originalni život, dakle u smislu onih ideala koji su ih eventualno vodili i bili sadržaj njihovog života na rodnom tlu. To nisu tadašnjim egejskim i mediteranskim svijetom rasijani Grci ili Jevreji koji su prognani iz Palestine i koji su tražili svoje mjesto pod suncem, ali su svagda i na svakom mjestu na kojem bi se skrasili u duši i srcima, tokom dvije hiljade godina, nosili ideju povratka Hramu i Jerusalimu. To nije, dakle, dijaspora u njenom originalnom značenju, nego jedna nova vrsta postojanja.
Naši ljudi koji su zapravo emigranti u drugim zemljama. Nije ovdje važno kako su i zbog čega su to postali, ko ih je u tu poziciju doveo, ko ih je prevario i obmanuo i ko je kakve račune i planove s njima imao, ali oni nisu u stvari nikakva dijaspora nego naši ljudi koji su emigrirali i sada žive u drugim zemljama po drugim a ne našim zakonima, u skladu sa tuđim tradicijama i navikama i postaju postepeno ali sigurno za nas stranci, naši ali stranci, ako ne oni sami, a ono zasigurno njihova djeca i pogotovo unuci.
Logika života je neminovna i nikakve velike i zvučne riječi i njihova nejasna značenja ne mogu skriti golu istinu, koja već sada izvire iz svih pora života, a to je da smo mi već i sada, za, evo, jedva dvanaest ili petnaest godina postali dva svijeta. Jedan svijet su oni koji u ljetno doba dođu da bi nam pokazali da su u tuđem svijetu uspjeli, dok mi u svom svijetu, u svojoj zemlji i unutar svojih uvjeta života, eto, živimo tako da nam treba pomoć, a oni nam žele pomoći.
Tako naši dijasporci dođu, poneko oženi sina ili uda kćer, jer tamo negdje daleko djevojke neće da znaju za muževe roditelje, mnoge neće ni da rađaju, a da rade po kućama itd. nema ni govora, pa je za svaki slučaj bolje naći neku našu, dok se i ona ne ohavijesti i ne postane moderna u gledanju na žensko pitanje.
S druge strane, naše djevojke, koje žive u čamotinji neravnopravnosti i beznađa nezaposlenosti i svake druge bijede, jedva čekaju da se udaju u taj neki daleki i svakako ljepši, kako misle, svijet, pogotovo ako kandidat živi u atraktivnoj zemlji i ima veliki automobil. Sve drugo je puka priča, loša politika i obmana.
Najbolje što bi za sve nas ovdje mogli učiniti naši ljudi koji žive u emigraciji bi bilo da tamo gdje su odabrali da žive postanu uvaženi, ugledni i po mogućnosti dobro stojeći ljudi. To bi i za njih, ali i za nas bilo najbolje. Ostavimo se velikih riječi i pogotovo praznog rodoljublja. Za rodoljublje su svi imali šansu i nikakvo naknadno rodoljublje nije nam više potrebno, a trebalo bi i znati koju i kakvu to Bosnu i Hercegovinu svako od nas voli.
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vi ... 368&meni=8
Riječ člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine ima težinu, pa tako je ima i za mene – dijasporca, emigranta, stranca u Bosni. Htio bih da se zahvalim gospodinu Filipoviću na iskrenim i, nadasve, istinitim riječima koje napisa ovdje. Svaka mu je brate zlatna.
Što jest-jest, dođem ljeti u, meni sada već, stranu zemlju Bosnu i Hercegovinu, da bih oženio sina jedinca za BH Bošnjakinju, BH Hrvaticu, BH Srpkinju, - jednom rječju, našu brate - jer me, to Vi gospodine Filipoviću jako dobro razumijete, ovako starog i zaostalog, zalutalog u civilizaciju iz neke balkanske gudure, u kojoj još nema struje i tekuće vode u kupatilu, a da o cesti i ne govorim, ta neka Amerikanka ili Holanđanka neće poštovati i cijeniti, spremati mi bosansku pitu i sogan-dolmu, te se iživljavati na mom sinu jedincu zahtjevajući od njega da, dok je ona na poslu, dovede dijete iz vrtića i svima im spremi večeru… Ma, te su zapadne žene ioanko ni za šta. Sve same nerotkinje, ljenguze, bez trunke poštovonja i osjećaja za porodicu… Pa kud ćete dalje, gospodine Filipoviću, ti joj opališ šamar, a ona te tuži policiji, pa te, gluho bilo, još i u zatvor spreme. Hej, jer si svoju rođenu ženu odalamio. Zbog toga je meni, a bogami i mom sinu jedincu, draža naša, pardon, vaša snaha, jer je i njezin babo, haman kao i ja. Ona će bar ovih prvih par godina, držati jezik za zubima i poštovati muža i oca njenoga joj muža, a ne kao ove strankinje jednom sedmično ili mjesečno na ručak doći ili me u kafanu voditi. A, bude li ovaj moj budala, te joj dopusti da čita nekakve novine i knjige ili da priča s ovim strankinjama, pa počne tražiti tu neku ravnopravnost, nek je brate otjera, pa nek sebi dovede drugu iz Bosne. Dole ih brate ima na svakom koraku, a biće ih, bogami, još dugo sa takvim akademicima.
Ja, gospodine Filipoviću, ne dolazim često u Bosnu. Ali kad dođem, moram doći u dobrom autu. To je zato, gospodine Filipoviću, jer su haman sva auta ovdje gdje živim dobra. Ako ti je ovdje auto staro i loše, ne daju ti taj nekakav papir, pa onda sto belaja s tim. Nije to kao kod nas, pardon, kod vas, da možeš vozati auto onako kako ti hoćeš. I bez registracije, i bez osiguranja, i sa slabim gumama, i haman bez kočnica… Imam ja i tetića u kantonalnoj policiji, pa ga često zovnem odavde gdje živim, da ovom mom malom od sestre, ne naplate tu neku kaznu, jer mu je ovaj Golf slab. Obećao sam mu iduće godine, kada budem dolazio, ostaviti ovog mog polovnog, pa će se valjda i to smiriti. Šta ću, voli mali da sa ženom i djetetom voza po čaršiji, a nema para. Ja onda pošaljem sestri po šoferu da mu ona to malo razgodi, pa da ne potroše odmah sve pare. A on hud traži posao, nije da ne traži. Ali, nema posla. Onda mu ja pošaljem papire da dođe ovamo kod mene, da malo radi kod mene na baušteli. Onako na crno. Prije se moglo i fino zaraditi. Sad je malo slabije, a puno je i ove policije, pa ih stalno ganjaju, jer ne smiju raditi na crno. Dosad ga nisu uhvatili, pa se nadam neće ni ove godine. A ja se sve nadam da će jednom naći posao dole kod nas, pardon, kod vas, pa da se jadan više ne muči. Nego, gospodine Filipoviću, Vi znate ove naše političare iz ovih stranaka. Pa da, ako Vam ne bi bilo teško, nađete nešto za ovog mog malog od sestre. Nema nekih škola, ali je bio, bogami, i na liniji. Ovo malo što mu daju mu ne može biti ni za cigara. Htio bi on sa ženom i djetetom doći kod ovamo kod mene za stalno, ali je teško izganjati te stalne papire. Kaže mi da bi haman svi njegovi drugovi došli ovamo, samo kad bi mogli. A ja mu uvijek kažem, nemoj bolan, strpi se. Biće bolje i dole kod nas, pardon, kod vas. Nema Bosne nigdje. A on me samo gleda i šuti.
Ali, sad kad ste mu Vi to rekli gospodine Filipoviću, i meni je lakše.
)
