#1 Veterani u blatu
Posted: 09/07/2007 16:05
Listajući po nekoj svojoj arhivi, naletim na jedan tekst o PTSP-u u BiH...Nevjerovatno... i tužno
Bosanski ratni sindrom ili rak duše
Vidim kako se civili u autobusu pretvaraju u vojnike
Agresija na BiH donijela je veliki broj veterana koji boluju od PTSP-a ili vijetnamskog sindroma. Oni su među nama, naši sinovi, komšije i poznanici. Ovo je strašna priča o ljudima za koje rat nije prestao
Piše: Ekrem Tinjak
Foto: Amer Kuhinja
- Uđem u autobus. Gužva je. Odjednom više ne vidim civile u autobusu, već vojnike i ratno okruženje. Znojim se i pokušavam se iščupati iz toga. Nekada nekog i udarim... Ovo je skoro svakodnevno doživljavao Zehrudin Čehajić iz Tuzle, sve dok nije otišao na Odijeljenje za neuropsihijatriju tuzlanskog kliničkog centra, poznatog kao Kreka.
Čehajić je samo jedan od 503 člana Stećka, prvog bh. udruženja za ljude sa dijagnozom PTSP-a. Ovaj tridesetosmogodišnjak, koji je zbog ratnih trauma određeni period ostao i bez glasa, i danas o ratu priča kao da sve nanovo proživljava. Govori pomalo nevezano, drži se za glavu, žmiri, zaustavlja dah... Ali, uporan je da rak duše, kako sam definira PTSP, pokuša kontrolisati.
MN: Krv, krv i samo krv
Zehrudin Čehajić je u rat ušao s 24 godine. Kaže, bio je mlad i hrabar. Priznaje i da mu je s godinama hrabrost nestajala. Ali, tvrdi, jedan događaj definitivno mu je narušio emocionalno stanje.
- Radili smo akciju u mjestu Klupe kod Vozuće. Bio sam pripadnik 221. lahke brigade, koju su mnogi zvali tabut brigada. Sa prijateljem Zerinom dobrovoljno sam se javio za akciju. Bila je 1994. godina, proljeće. U rano jutro krenuli smo u napad. I upali u klopku, u poluokruženje – sjeća se Čehajić.
Zapucalo je sa svih strana. Oko 70 pripadnika AR BiH bili su u dolini kraj jednog potoka. Neprijatelji su ih, kaže Zehrudin, skidali kao glinene golubove.
- S moje lijeve i desne strane bila su dvojica ljudi i teško su ranjeni. Poginuo je komandir voda. Nosač koji ga je pokušao izvući pogođen je. Raznijelo mu je glavu, a oko mu je ispalo i palo na drugu polovinu lica. Zerin je ranjen u glavu. Privukao sam se do njega – priča Čehajić.
Zehrudin je rekao kolegama da izvuku Zerina. Iako ranjen, ovaj nije htio, već je samo kratko rekao: Ili ćemo se svi izvlačiti ili izginuti. Od 70 vojnika, u podne je živo bilo samo njih dvadesetak. Zehrudin je u jednom trenutku zapalio cigaru s ranjenim drugom.
- Tada ga je pogodio metak u vrat. Priklao ga. Mislio sam gotovo je. Stavio sam mu zavoj na vrat i naredio da ga nose. Od stalnih detonacija počela me je boliti glava, ali i od straha. Nisam pio vodu, niti jeo. Istovremeno sam pucao iz puške i povraćao. A onda sam se onesvijestio – kaže Zehrudin.
Kada je došao sebi, 30-ak metara dalje, u blizini potoka, primijetio je četiri neprijateljska vojnika. Blizu, ležao je mrtav i njegov komandir čete. Srpski vojnici prošli su pored njih vjerovatno milseći da je i Zehrudin mrtav. Kada su prošli, dao se u bijeg prema potoku. Pucali su prema njemu. U trku je vidio jednog vojnika AR BiH kako se vuče po zemlji dok za njim ostaje krvavi trag. Vidio je i da je potok crven. Ali uspio je doći do drugog armijskog ešalona. Ponovo se onesvijestio. Kada je isto veče došao kući odmah je zaspao.
- Ali, jednostavno kao da sam i dalje bio na tom ratištu. Suprugu sam probudio svojom galamom, vriskom. Čuo sam detonacije, vidio kako bombe padaju i htio da pobjegnem, ali nisam znao kuda. Na kauču se pojavio jedan četnik, mali, s velikom bradom. Rekao mi je: Sad si ostao živ, ali drugi put nećeš. Iz noći u noć sam sanjao potpuno isti san. Ja ustanem, upalim svjetlo, mašem rukama po sobi, branim se, borim se s njima. Petnaest dana niti sam jeo niti pio. Imao sam strašnu glavobolju. Tada sam se prijavio doktoru i on mi je dao neke tablete koje su mi prekinule te snove - priča Zehrudin.
Napad na autobus
Nedugo zatim, ta trauma polako je mijenjala Zehrudinov život, a da nije bio ni svjestan toga. Sjeća se da ga je tištilo to što on iz Tuzle do Majevice ide pješke na liniju, a privatni autobusi ne žele stati vojnicima. Počeo je da prezire civilne strukture vlasti.
- Jednom prilikom kažem komandiru kako nije pošteno da vojska ide pješke, a autoprevoznici se bogate. Komandir mi veli: Zehrudine, učini što misliš da treba, ja ću stati iza tebe – prisjeća se Čehajić.
I učinio je. Zaustavio je jedan autobus, a kondukter mu nije dao da uđe. Počela je svađa.
- Ne znam kako sam ga oborio pod sebe. Izvadio sam nož i posjekao ga po vratu. Šofer je nešto rekao pa sam i njega posjekao po vratu. Probudio me je vrisak djece u autobusu. Naredio sam vozaču da pokupi sve vojnike koje sretnemo- kaže Zehrudin.
Ni poslije rata nije bilo bolje. Kaže da je nailazio na ogromno nerazumijevanje u preduzeću. Oni koji nisu ratovali zauzeli su radna mjesta ratnicima.
- Mi smo bili odbačeni kao četnici, kao da se nismo borili. Ja sam se iznenadio njihovim ponašanjem, smatrao sam se zaslužnim, a oni su se ponašali kao da sam pucao u njih. Počeo sam se povlačiti u sebe – priča Zehrudin.
Nedugo zatim udario je jednog od šefova. A onda se u potpunosti povukao u sebe. Pet godina dolazio je na posao i uopće nije razgovarao. Osjetio je da smeta podrodici, društvu, osjećao se kao štetočina, nailazio je na zid gdje god se obratio. Onda ga je počela boljeti glava, pa noge, kičma...
- Javio sam se doktoru, nisam znao šta je taj PTSP.To što sam držao u sebi, objasnili su mi, reflektovalo se na moje bolove – završava Čehajić, rudarski tehničar koji je cijeli život radio kao KV radnik.
MN: Pretukao ženu i djecu
Pedesettrogodišnji Jusuf Suljkanović, ratni dobrovoljac, komandir čete i minobacačlija, također je veteran s vijetnamskim sindromom. O ratu ne može da govori. A ono što je rekao izgleda ovako:
- Bio sam dobrovoljac u ratu. Komandir čete. Bio sam gore na Dubnici. Ne bih ja puno oko rata, mene to potresa, zaboli... Bio sam par puta u okruženju, na Majevici sam upadao u klopke, zamke... Poginuo je Mirza Hadžiomerović... Ja sam jednom bio u kanalu u vodi od ujutru do naveče. Cijelo tijelo mi je bilo u vodi. Samo izvučem glavu da uzmem zraka i ponovo pod vodu. Bili smo u okruženju. Nemojte više. I danas su mi te slike pred očima. Dođu mi slike, vojska JNA s oprtačima, idu s jednog brda, a mi s drugog, onaj viče ja ću se ubiti, ja kažem nema ubijanja, probudim se. Urlam, palim svjetlo...
O onome što je radio poslije rata priča mirno i precizno. Kaže da mu je život krenuo ka dnu 2002. godine. Do tada se nije moglo prepoznati da ima problema. Radio je u Univerzalu kao trgovac. Ubijala ga je, kaže, nepravda na poslu. Čak do te mjere da je jednog dana izudarao direktora. Tada je i izgubio posao. Počeo je da pije, kasno dolazio kući, a to mu je žena često zamjerala.
- Jednom sam došao i počela je nešto govoriti, ja sam je počeo tući, žestoko. Petnaestogodišnja kćerka je došla da spasi mater i onda sam počeo i nju udarati. Zvali su telefonom moju stariju kćerku koja je udata. Ona je ubrzo došla. Vidjela je mater krvavu na podu, vidjela je pramen kose svoje sestre kojeg sam iščupao dok sam je tukao. Pitala me je: Tata šta to radiš? I nju sam počeo tući. Došao je zet i njega sam istjerao napolje. Ujutru, kad sam se probudio, nikoga nije bilo kući, vrata su bila otvorena, pored kamina krv, sve polupano. Sjeo sam i upitao se: Bože dragi, šta li sam uradio – priča Suljkanović.
Uhvatio ga je strah i pobjegao je kod komšije. Ipak, kćerka ga je pronašla i ispričala mu šta je uradio. Kaže da je htio da se onesvijesti, nije mogao da vjeruje da je to on učinio. Žena i kćerka nisu htjele da mu se vrate. Dva dana poslije, uzeo je od zeta kanister benzina i spremao se da zapali kuću. Njegovi prijatelji su ga uspjeli spriječiti. A onda se odlučio na samoubistvo.
- Uzeo sam bombu, izvukao osigurač i legao. Ne znam zašto, ali ona nije eksplodirala – kaže Suljkanović.
I dalje mu nije bilo do života. Jednog dana otišao je pred firmu svoje supruge. Kada ju je vidio prišao joj je, zagrlio, a onda izvadio bombu iz džepa. Zahvaljujući kolegama njegove supruge, nije došlo do tragedije.
- Snaha mi radi u medicinskom centru i jednom mi je rekla: Šta se to s tobom dešava, kako bi bilo da odeš doktoru. Otišao sam a doktor mi kaže: Šta ti misliš da smo mi doktori ludi da napišemo da imaš suicidne ideje, i da te na taj način branim što si ženu istukao. Ja njemu kažem: Piši šta god hoćeš, da sam simulant, folirant... ali me samo primi na liječenje. Nakon pregleda, jedna doktorica mi kaže da sam istinski bolestan čovjek. U Kreki sam ležao 45 dana. Meni je bilo samo bitno da vratim ženu, djecu i ništa me više nije interesovalo. Sad sam ih vratio i odlično se osjećam – završava Suljkanović.
MN: Skok kroz prozor
Tuzlak Grga Pranjić ima 46 godina i po zanimanju je VK zavarivač. Bio je cijenjen majstor. U 2001. godini imao je srčanih problema i uputili su ga na liječenje. No, nakon pregleda, liječnički konzilij odlučio je da se Grga treba liječiti kao duševni bolesnik, zbog poremećaja iz rata. A sve je počelo na poslu...
- Bio sam potcjenjivan na poslu, šikaniran, ali sam trpio i gutao. Naša mjesta zauzeli su oni koji rata nisu okusili. Sve je to tako trajalo dok me srce nije počelo boliti. Teško sam prihvatio liječenje na psihijatriji, ali kad mi je doktor sve objasnio, bilo mi je lakše. Drago mi je što se sve tako desilo jer sam stvarno imao problema zbog nerazumijevanja – objašnjava Pranjić, nekadašnji pripadnik AR BIH.
Četiri puta je pokušavao da skoči sa četvrtog sprata svoga stana i time okonča život. Kaže, išao je do prozora, pa se vraćao, ponovo išao, pa odustao... To je radio kada bi shvatio da ga niko ne razumije. U preduzeću ga nisu razumjeli, kod kuće isto. Više puta, po petnaestak dana, žena i kćerka nisu pričale s njim. Primijetio je i da ga komšiluk izbjegava.
- I onda kažem: čemu to sve vodi, kad sam toliko bezvrijedan bolje da me nema – priča Grga.
Slike iz rata često su mu dolazile pred oči, pogotovo za vrijeme boravka u Kreki.
- Iz noći u noć sanjao sam taj dan. Nisam ni znao da ne spavam. Sve je to tako, znam da ne spavam, ali sve je kao da spavam i sanjam, a ne sanjam, znam da sam budan, sve mi se to vraćalo – pokušava objasniti Grga.
A sanjao je događaj iz rata. U mjestu Vukšić 1992. godine poginuo mu je kolega Branko Marković. Pogođen je u sljepoočnicu iz snajpera i pola glave mu je razneseno. Suborci su ga nastojali izvući čitav dan i tek navečer uspjeli. U međuvremenu, linija je stalno granatirana i od jedne tenkovske granate Grga je ranjen u nogu.
- Čitav taj dan proveo sam ranjen u rovu, a naveče su me odnijeli do jednog kombija. U tom vremenu je izvučen i Branko, bio je dobar borac, sve nas je sokolio. Kombijem smo išli do ambulante u mjestu Ulica. Branka su pokrili jaknom po glavi. Ali kako se kombi kretao, jakna je spala i ja sam ga gledao. Bili smo sami. On je bio mrtav a ja sam ga gledao. Kad smo došli u ambulantu dobio sam neke injekcije i tablete i tu sam počeo da se tresem. Poslije sam išao na ratišta, sve više me je bilo strah i osjećao sam da mi je sve lošije u glavi – priča Grga.
MN: A počasne salve
I Alija Muratović, četrdesetsedmogodišnjak, po zanimanju vozač specijalac prve kategorije s 20 godina staža, i otac troje djece, emotivnu eksploziju osjetio je na poslu.
- Prvi otpor na koji sam naišao bio je na poslu, jer sam tada smatrao da sam nešto doprinio ovoj zemlji. Kada sam se vratio u firmu, moje radno mjesto je zauzeo čovjek koji je čitavo vrijeme bio na radnoj obavezi. Ponuđeno mi je drugo mjesto. Pobunio sam se, a oni su mi rekli da zagradim ono što sam u ratu oslobodio. Tada sam prvi put doživio drhtanje tijela i mrak na očima. Ne znam kako sam se suzdržao. Neko vrijeme nisam radio – priča Alija, inače sekretar udruženja Stećak.
Nekoliko puta je imao suicidne misli. Dozlogrdilo mu, kaže, nerazumijevanje okoline. Kaže, kada je prvi put pričao svoje ratne doživljaje bila je to jabuka u grlu. Trese se i dok nama priča da je dvanaest dana bio zarobljen u mjestu Kiseljak između Visokog i Vareša; da je 15. maja 1992. na Brčanskoj malti proveo 24 sata da bi ujutro vidio ljudske organe svuda po kamionima, kao da su otpad. Godinu dana kasnije bio je na mjestu gdje su od nekoliko granata, na poligonu kasarne, poginula njegova 32 saborca, a on od stresa dobio dijabetes. Na Vozući je prisustovao pogibiji svojih pet prijatelja. Tu je i ranjen.
- Svi smo mi fitilj od bombe. Samo ne znamo koliko je on dug – kaže Alija.
Zna to i predsjednik Stećka Mehmed Širanović. I on ima strašnu priču.
- Nakon rata bio sam sve gori i gori. U komšiluku nisu mogli da me prepoznaju, distancirao sam se od svih. Ostao sam u vojsci, a tamo su mi toliko obaveza dali da sam imao strašan pritisak. Bilo je tu i konstantnih poniženja. I onda su me, pored četiri posla koja sam obavljao, da bi me ponizili, dali mjesto razvodnika straže. Jedne večeri, prvi put sam stavio pušku sebi pod vrat i podesio na rafalno... Vrisak mog jarana spasio mi je život – kaže Širanović.
On je siguran da mu je život promijenila pogibija 32 saborca. Među postrojene vojnike počele su padati granate.
- Ja sam negdje drugo. Sve je lijepo. Umro sam... Jarane, jarane, čujem neko me zove, a ne mogu da vidim. Živ sam. Otvorim jedno oko. Jaki mlaz krvi iz otkinute noge suborca prskao je po meni. Tražim kaiš i stežem mu nogu. Prilazim drugom on tiho kaže: Umrijeću. Vidim njegova crijeva...- teško priča Širanović.
Do u detalje često sanja ovaj prizor. I njegov san se završava uvijek na isti način.
- Teško dišem. Zraka, zraka. Otvorite prozor, mati! Zovite ga. Širanoviću! Meša, Meša, šta ti je, nemoj nas dirati. Upali se svjetlo i ja se budim. Stojim nasred sobe, sve stvari su razbacane, a žena i dijete u ćošku, tresu se od straha. Pitaju me, šta ti bi, opet si buncao, vidi šta si uradio...
Stećak
Nakon velike administrativne borbe, Udruženje Stećak je napokon dobilo prostorije i to prije svega zahvaljujući načelniku općine Tuzla Jasminu Imamoviću. Kada su zatražili razgovor s njim, on im je rekao da će ih primiti u roku od 24 dana. Obećanje je ispunio, i do sastanka Imamović je prikupljao sve dostupne informacije do kojih je bilo moguće doći a tiču se PTSP-a.
- Mi smo bili iznenađeni time i njegovim poznavanjem te bolesti. Pričali smo s njim dva sata i dao nam je prostor i novac za adaptaciju – kaže Širanović.
Inače, Stećak želi okupiti sve ljude koji imaju PTSP kako bi ih educirali o njihovoj bolesti, educirali njihove porodice i okruženje, vratili im samopouzdanje i objasnili da su korisni članovi društva. Želja članova Stećka je da društvo ozbiljno shvati njihovu situaciju i pomogne im, te da se ista udruženja formiraju širom BiH.
- Pored toga, borimo se da lijekovi koje koristimo budu na esecijalnoj listi. Jer mjesečno se potroši na terapiju 140 KM, a penzija je 150 KM! - kaže Širanović.
Svakog četvrtka članovi Udruženja se sastaju u Kreki na kolektivnoj terapiji i tretmanu. Sjede u krugu i pričaju o svojim traumama. Kažu da im je poslije toga puno lakše, iako na seansama svaki put bude suza. Stećak ima i finansijskih problema, pa svi koji žele mogu im pomoći na račun Tuzlanske banke d.d.Tuzla: Stećak UVR transakcijski račun broj 1321000311740742
Noćne more i flashback
Psihotrauma je, tvrde stručnjaci, doživljaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva koji je katastrofalan, zastrašujući i stresogen za sve ljude. To je suočavanje sa vjerovatnom ili mogućom smrću, ugroženost tjelesnog zdravlja i prijeteća invalidnost, ugrožavanje života i zdravlja djeteta, supružnika, roditelja i drugih bliskih osoba, njihove patnje, stradanja, iznenadno uništenje doma, silovanje, mučenje i zlostavljanje...
Simptomi su: prisilne misli, noćne more, scene događaja iz prošlosti (flashback), problemi sa spavanjem, razdražljivost ili napadi bijesa, problemi koncentracije, prenaglašen odgovor na stres...
Prema nezvaničnim podacima, oko milion i 300 hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini ima psihotraume. Prema podacima Udruženja Stećak, samo u Tuzlanskom kantonu, od završetka rata do danas, samoubistvo je izvršilo 518 bivših vojnika, a preko 300 ih se pokušalo ubiti.
(magazin Start BiH-2006)
Bosanski ratni sindrom ili rak duše
Vidim kako se civili u autobusu pretvaraju u vojnike
Agresija na BiH donijela je veliki broj veterana koji boluju od PTSP-a ili vijetnamskog sindroma. Oni su među nama, naši sinovi, komšije i poznanici. Ovo je strašna priča o ljudima za koje rat nije prestao
Piše: Ekrem Tinjak
Foto: Amer Kuhinja
- Uđem u autobus. Gužva je. Odjednom više ne vidim civile u autobusu, već vojnike i ratno okruženje. Znojim se i pokušavam se iščupati iz toga. Nekada nekog i udarim... Ovo je skoro svakodnevno doživljavao Zehrudin Čehajić iz Tuzle, sve dok nije otišao na Odijeljenje za neuropsihijatriju tuzlanskog kliničkog centra, poznatog kao Kreka.
Čehajić je samo jedan od 503 člana Stećka, prvog bh. udruženja za ljude sa dijagnozom PTSP-a. Ovaj tridesetosmogodišnjak, koji je zbog ratnih trauma određeni period ostao i bez glasa, i danas o ratu priča kao da sve nanovo proživljava. Govori pomalo nevezano, drži se za glavu, žmiri, zaustavlja dah... Ali, uporan je da rak duše, kako sam definira PTSP, pokuša kontrolisati.
MN: Krv, krv i samo krv
Zehrudin Čehajić je u rat ušao s 24 godine. Kaže, bio je mlad i hrabar. Priznaje i da mu je s godinama hrabrost nestajala. Ali, tvrdi, jedan događaj definitivno mu je narušio emocionalno stanje.
- Radili smo akciju u mjestu Klupe kod Vozuće. Bio sam pripadnik 221. lahke brigade, koju su mnogi zvali tabut brigada. Sa prijateljem Zerinom dobrovoljno sam se javio za akciju. Bila je 1994. godina, proljeće. U rano jutro krenuli smo u napad. I upali u klopku, u poluokruženje – sjeća se Čehajić.
Zapucalo je sa svih strana. Oko 70 pripadnika AR BiH bili su u dolini kraj jednog potoka. Neprijatelji su ih, kaže Zehrudin, skidali kao glinene golubove.
- S moje lijeve i desne strane bila su dvojica ljudi i teško su ranjeni. Poginuo je komandir voda. Nosač koji ga je pokušao izvući pogođen je. Raznijelo mu je glavu, a oko mu je ispalo i palo na drugu polovinu lica. Zerin je ranjen u glavu. Privukao sam se do njega – priča Čehajić.
Zehrudin je rekao kolegama da izvuku Zerina. Iako ranjen, ovaj nije htio, već je samo kratko rekao: Ili ćemo se svi izvlačiti ili izginuti. Od 70 vojnika, u podne je živo bilo samo njih dvadesetak. Zehrudin je u jednom trenutku zapalio cigaru s ranjenim drugom.
- Tada ga je pogodio metak u vrat. Priklao ga. Mislio sam gotovo je. Stavio sam mu zavoj na vrat i naredio da ga nose. Od stalnih detonacija počela me je boliti glava, ali i od straha. Nisam pio vodu, niti jeo. Istovremeno sam pucao iz puške i povraćao. A onda sam se onesvijestio – kaže Zehrudin.
Kada je došao sebi, 30-ak metara dalje, u blizini potoka, primijetio je četiri neprijateljska vojnika. Blizu, ležao je mrtav i njegov komandir čete. Srpski vojnici prošli su pored njih vjerovatno milseći da je i Zehrudin mrtav. Kada su prošli, dao se u bijeg prema potoku. Pucali su prema njemu. U trku je vidio jednog vojnika AR BiH kako se vuče po zemlji dok za njim ostaje krvavi trag. Vidio je i da je potok crven. Ali uspio je doći do drugog armijskog ešalona. Ponovo se onesvijestio. Kada je isto veče došao kući odmah je zaspao.
- Ali, jednostavno kao da sam i dalje bio na tom ratištu. Suprugu sam probudio svojom galamom, vriskom. Čuo sam detonacije, vidio kako bombe padaju i htio da pobjegnem, ali nisam znao kuda. Na kauču se pojavio jedan četnik, mali, s velikom bradom. Rekao mi je: Sad si ostao živ, ali drugi put nećeš. Iz noći u noć sam sanjao potpuno isti san. Ja ustanem, upalim svjetlo, mašem rukama po sobi, branim se, borim se s njima. Petnaest dana niti sam jeo niti pio. Imao sam strašnu glavobolju. Tada sam se prijavio doktoru i on mi je dao neke tablete koje su mi prekinule te snove - priča Zehrudin.
Napad na autobus
Nedugo zatim, ta trauma polako je mijenjala Zehrudinov život, a da nije bio ni svjestan toga. Sjeća se da ga je tištilo to što on iz Tuzle do Majevice ide pješke na liniju, a privatni autobusi ne žele stati vojnicima. Počeo je da prezire civilne strukture vlasti.
- Jednom prilikom kažem komandiru kako nije pošteno da vojska ide pješke, a autoprevoznici se bogate. Komandir mi veli: Zehrudine, učini što misliš da treba, ja ću stati iza tebe – prisjeća se Čehajić.
I učinio je. Zaustavio je jedan autobus, a kondukter mu nije dao da uđe. Počela je svađa.
- Ne znam kako sam ga oborio pod sebe. Izvadio sam nož i posjekao ga po vratu. Šofer je nešto rekao pa sam i njega posjekao po vratu. Probudio me je vrisak djece u autobusu. Naredio sam vozaču da pokupi sve vojnike koje sretnemo- kaže Zehrudin.
Ni poslije rata nije bilo bolje. Kaže da je nailazio na ogromno nerazumijevanje u preduzeću. Oni koji nisu ratovali zauzeli su radna mjesta ratnicima.
- Mi smo bili odbačeni kao četnici, kao da se nismo borili. Ja sam se iznenadio njihovim ponašanjem, smatrao sam se zaslužnim, a oni su se ponašali kao da sam pucao u njih. Počeo sam se povlačiti u sebe – priča Zehrudin.
Nedugo zatim udario je jednog od šefova. A onda se u potpunosti povukao u sebe. Pet godina dolazio je na posao i uopće nije razgovarao. Osjetio je da smeta podrodici, društvu, osjećao se kao štetočina, nailazio je na zid gdje god se obratio. Onda ga je počela boljeti glava, pa noge, kičma...
- Javio sam se doktoru, nisam znao šta je taj PTSP.To što sam držao u sebi, objasnili su mi, reflektovalo se na moje bolove – završava Čehajić, rudarski tehničar koji je cijeli život radio kao KV radnik.
MN: Pretukao ženu i djecu
Pedesettrogodišnji Jusuf Suljkanović, ratni dobrovoljac, komandir čete i minobacačlija, također je veteran s vijetnamskim sindromom. O ratu ne može da govori. A ono što je rekao izgleda ovako:
- Bio sam dobrovoljac u ratu. Komandir čete. Bio sam gore na Dubnici. Ne bih ja puno oko rata, mene to potresa, zaboli... Bio sam par puta u okruženju, na Majevici sam upadao u klopke, zamke... Poginuo je Mirza Hadžiomerović... Ja sam jednom bio u kanalu u vodi od ujutru do naveče. Cijelo tijelo mi je bilo u vodi. Samo izvučem glavu da uzmem zraka i ponovo pod vodu. Bili smo u okruženju. Nemojte više. I danas su mi te slike pred očima. Dođu mi slike, vojska JNA s oprtačima, idu s jednog brda, a mi s drugog, onaj viče ja ću se ubiti, ja kažem nema ubijanja, probudim se. Urlam, palim svjetlo...
O onome što je radio poslije rata priča mirno i precizno. Kaže da mu je život krenuo ka dnu 2002. godine. Do tada se nije moglo prepoznati da ima problema. Radio je u Univerzalu kao trgovac. Ubijala ga je, kaže, nepravda na poslu. Čak do te mjere da je jednog dana izudarao direktora. Tada je i izgubio posao. Počeo je da pije, kasno dolazio kući, a to mu je žena često zamjerala.
- Jednom sam došao i počela je nešto govoriti, ja sam je počeo tući, žestoko. Petnaestogodišnja kćerka je došla da spasi mater i onda sam počeo i nju udarati. Zvali su telefonom moju stariju kćerku koja je udata. Ona je ubrzo došla. Vidjela je mater krvavu na podu, vidjela je pramen kose svoje sestre kojeg sam iščupao dok sam je tukao. Pitala me je: Tata šta to radiš? I nju sam počeo tući. Došao je zet i njega sam istjerao napolje. Ujutru, kad sam se probudio, nikoga nije bilo kući, vrata su bila otvorena, pored kamina krv, sve polupano. Sjeo sam i upitao se: Bože dragi, šta li sam uradio – priča Suljkanović.
Uhvatio ga je strah i pobjegao je kod komšije. Ipak, kćerka ga je pronašla i ispričala mu šta je uradio. Kaže da je htio da se onesvijesti, nije mogao da vjeruje da je to on učinio. Žena i kćerka nisu htjele da mu se vrate. Dva dana poslije, uzeo je od zeta kanister benzina i spremao se da zapali kuću. Njegovi prijatelji su ga uspjeli spriječiti. A onda se odlučio na samoubistvo.
- Uzeo sam bombu, izvukao osigurač i legao. Ne znam zašto, ali ona nije eksplodirala – kaže Suljkanović.
I dalje mu nije bilo do života. Jednog dana otišao je pred firmu svoje supruge. Kada ju je vidio prišao joj je, zagrlio, a onda izvadio bombu iz džepa. Zahvaljujući kolegama njegove supruge, nije došlo do tragedije.
- Snaha mi radi u medicinskom centru i jednom mi je rekla: Šta se to s tobom dešava, kako bi bilo da odeš doktoru. Otišao sam a doktor mi kaže: Šta ti misliš da smo mi doktori ludi da napišemo da imaš suicidne ideje, i da te na taj način branim što si ženu istukao. Ja njemu kažem: Piši šta god hoćeš, da sam simulant, folirant... ali me samo primi na liječenje. Nakon pregleda, jedna doktorica mi kaže da sam istinski bolestan čovjek. U Kreki sam ležao 45 dana. Meni je bilo samo bitno da vratim ženu, djecu i ništa me više nije interesovalo. Sad sam ih vratio i odlično se osjećam – završava Suljkanović.
MN: Skok kroz prozor
Tuzlak Grga Pranjić ima 46 godina i po zanimanju je VK zavarivač. Bio je cijenjen majstor. U 2001. godini imao je srčanih problema i uputili su ga na liječenje. No, nakon pregleda, liječnički konzilij odlučio je da se Grga treba liječiti kao duševni bolesnik, zbog poremećaja iz rata. A sve je počelo na poslu...
- Bio sam potcjenjivan na poslu, šikaniran, ali sam trpio i gutao. Naša mjesta zauzeli su oni koji rata nisu okusili. Sve je to tako trajalo dok me srce nije počelo boliti. Teško sam prihvatio liječenje na psihijatriji, ali kad mi je doktor sve objasnio, bilo mi je lakše. Drago mi je što se sve tako desilo jer sam stvarno imao problema zbog nerazumijevanja – objašnjava Pranjić, nekadašnji pripadnik AR BIH.
Četiri puta je pokušavao da skoči sa četvrtog sprata svoga stana i time okonča život. Kaže, išao je do prozora, pa se vraćao, ponovo išao, pa odustao... To je radio kada bi shvatio da ga niko ne razumije. U preduzeću ga nisu razumjeli, kod kuće isto. Više puta, po petnaestak dana, žena i kćerka nisu pričale s njim. Primijetio je i da ga komšiluk izbjegava.
- I onda kažem: čemu to sve vodi, kad sam toliko bezvrijedan bolje da me nema – priča Grga.
Slike iz rata često su mu dolazile pred oči, pogotovo za vrijeme boravka u Kreki.
- Iz noći u noć sanjao sam taj dan. Nisam ni znao da ne spavam. Sve je to tako, znam da ne spavam, ali sve je kao da spavam i sanjam, a ne sanjam, znam da sam budan, sve mi se to vraćalo – pokušava objasniti Grga.
A sanjao je događaj iz rata. U mjestu Vukšić 1992. godine poginuo mu je kolega Branko Marković. Pogođen je u sljepoočnicu iz snajpera i pola glave mu je razneseno. Suborci su ga nastojali izvući čitav dan i tek navečer uspjeli. U međuvremenu, linija je stalno granatirana i od jedne tenkovske granate Grga je ranjen u nogu.
- Čitav taj dan proveo sam ranjen u rovu, a naveče su me odnijeli do jednog kombija. U tom vremenu je izvučen i Branko, bio je dobar borac, sve nas je sokolio. Kombijem smo išli do ambulante u mjestu Ulica. Branka su pokrili jaknom po glavi. Ali kako se kombi kretao, jakna je spala i ja sam ga gledao. Bili smo sami. On je bio mrtav a ja sam ga gledao. Kad smo došli u ambulantu dobio sam neke injekcije i tablete i tu sam počeo da se tresem. Poslije sam išao na ratišta, sve više me je bilo strah i osjećao sam da mi je sve lošije u glavi – priča Grga.
MN: A počasne salve
I Alija Muratović, četrdesetsedmogodišnjak, po zanimanju vozač specijalac prve kategorije s 20 godina staža, i otac troje djece, emotivnu eksploziju osjetio je na poslu.
- Prvi otpor na koji sam naišao bio je na poslu, jer sam tada smatrao da sam nešto doprinio ovoj zemlji. Kada sam se vratio u firmu, moje radno mjesto je zauzeo čovjek koji je čitavo vrijeme bio na radnoj obavezi. Ponuđeno mi je drugo mjesto. Pobunio sam se, a oni su mi rekli da zagradim ono što sam u ratu oslobodio. Tada sam prvi put doživio drhtanje tijela i mrak na očima. Ne znam kako sam se suzdržao. Neko vrijeme nisam radio – priča Alija, inače sekretar udruženja Stećak.
Nekoliko puta je imao suicidne misli. Dozlogrdilo mu, kaže, nerazumijevanje okoline. Kaže, kada je prvi put pričao svoje ratne doživljaje bila je to jabuka u grlu. Trese se i dok nama priča da je dvanaest dana bio zarobljen u mjestu Kiseljak između Visokog i Vareša; da je 15. maja 1992. na Brčanskoj malti proveo 24 sata da bi ujutro vidio ljudske organe svuda po kamionima, kao da su otpad. Godinu dana kasnije bio je na mjestu gdje su od nekoliko granata, na poligonu kasarne, poginula njegova 32 saborca, a on od stresa dobio dijabetes. Na Vozući je prisustovao pogibiji svojih pet prijatelja. Tu je i ranjen.
- Svi smo mi fitilj od bombe. Samo ne znamo koliko je on dug – kaže Alija.
Zna to i predsjednik Stećka Mehmed Širanović. I on ima strašnu priču.
- Nakon rata bio sam sve gori i gori. U komšiluku nisu mogli da me prepoznaju, distancirao sam se od svih. Ostao sam u vojsci, a tamo su mi toliko obaveza dali da sam imao strašan pritisak. Bilo je tu i konstantnih poniženja. I onda su me, pored četiri posla koja sam obavljao, da bi me ponizili, dali mjesto razvodnika straže. Jedne večeri, prvi put sam stavio pušku sebi pod vrat i podesio na rafalno... Vrisak mog jarana spasio mi je život – kaže Širanović.
On je siguran da mu je život promijenila pogibija 32 saborca. Među postrojene vojnike počele su padati granate.
- Ja sam negdje drugo. Sve je lijepo. Umro sam... Jarane, jarane, čujem neko me zove, a ne mogu da vidim. Živ sam. Otvorim jedno oko. Jaki mlaz krvi iz otkinute noge suborca prskao je po meni. Tražim kaiš i stežem mu nogu. Prilazim drugom on tiho kaže: Umrijeću. Vidim njegova crijeva...- teško priča Širanović.
Do u detalje često sanja ovaj prizor. I njegov san se završava uvijek na isti način.
- Teško dišem. Zraka, zraka. Otvorite prozor, mati! Zovite ga. Širanoviću! Meša, Meša, šta ti je, nemoj nas dirati. Upali se svjetlo i ja se budim. Stojim nasred sobe, sve stvari su razbacane, a žena i dijete u ćošku, tresu se od straha. Pitaju me, šta ti bi, opet si buncao, vidi šta si uradio...
Stećak
Nakon velike administrativne borbe, Udruženje Stećak je napokon dobilo prostorije i to prije svega zahvaljujući načelniku općine Tuzla Jasminu Imamoviću. Kada su zatražili razgovor s njim, on im je rekao da će ih primiti u roku od 24 dana. Obećanje je ispunio, i do sastanka Imamović je prikupljao sve dostupne informacije do kojih je bilo moguće doći a tiču se PTSP-a.
- Mi smo bili iznenađeni time i njegovim poznavanjem te bolesti. Pričali smo s njim dva sata i dao nam je prostor i novac za adaptaciju – kaže Širanović.
Inače, Stećak želi okupiti sve ljude koji imaju PTSP kako bi ih educirali o njihovoj bolesti, educirali njihove porodice i okruženje, vratili im samopouzdanje i objasnili da su korisni članovi društva. Želja članova Stećka je da društvo ozbiljno shvati njihovu situaciju i pomogne im, te da se ista udruženja formiraju širom BiH.
- Pored toga, borimo se da lijekovi koje koristimo budu na esecijalnoj listi. Jer mjesečno se potroši na terapiju 140 KM, a penzija je 150 KM! - kaže Širanović.
Svakog četvrtka članovi Udruženja se sastaju u Kreki na kolektivnoj terapiji i tretmanu. Sjede u krugu i pričaju o svojim traumama. Kažu da im je poslije toga puno lakše, iako na seansama svaki put bude suza. Stećak ima i finansijskih problema, pa svi koji žele mogu im pomoći na račun Tuzlanske banke d.d.Tuzla: Stećak UVR transakcijski račun broj 1321000311740742
Noćne more i flashback
Psihotrauma je, tvrde stručnjaci, doživljaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva koji je katastrofalan, zastrašujući i stresogen za sve ljude. To je suočavanje sa vjerovatnom ili mogućom smrću, ugroženost tjelesnog zdravlja i prijeteća invalidnost, ugrožavanje života i zdravlja djeteta, supružnika, roditelja i drugih bliskih osoba, njihove patnje, stradanja, iznenadno uništenje doma, silovanje, mučenje i zlostavljanje...
Simptomi su: prisilne misli, noćne more, scene događaja iz prošlosti (flashback), problemi sa spavanjem, razdražljivost ili napadi bijesa, problemi koncentracije, prenaglašen odgovor na stres...
Prema nezvaničnim podacima, oko milion i 300 hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini ima psihotraume. Prema podacima Udruženja Stećak, samo u Tuzlanskom kantonu, od završetka rata do danas, samoubistvo je izvršilo 518 bivših vojnika, a preko 300 ih se pokušalo ubiti.
(magazin Start BiH-2006)
