Forum Klix.ba

Listajući po nekoj svojoj arhivi, naletim na jedan tekst o PTSP-u u BiH...Nevjerovatno... i tužno


Bosanski ratni sindrom ili rak duše


Vidim kako se civili u autobusu pretvaraju u vojnike


Agresija na BiH donijela je veliki broj veterana koji boluju od PTSP-a ili vijetnamskog sindroma. Oni su među nama, naši sinovi, komšije i poznanici. Ovo je strašna priča o ljudima za koje rat nije prestao



Piše: Ekrem Tinjak
Foto: Amer Kuhinja

- Uđem u autobus. Gužva je. Odjednom više ne vidim civile u autobusu, već vojnike i ratno okruženje. Znojim se i pokušavam se iščupati iz toga. Nekada nekog i udarim... Ovo je skoro svakodnevno doživljavao Zehrudin Čehajić iz Tuzle, sve dok nije otišao na Odijeljenje za neuropsihijatriju tuzlanskog kliničkog centra, poznatog kao Kreka.
Čehajić je samo jedan od 503 člana Stećka, prvog bh. udruženja za ljude sa dijagnozom PTSP-a. Ovaj tridesetosmogodišnjak, koji je zbog ratnih trauma određeni period ostao i bez glasa, i danas o ratu priča kao da sve nanovo proživljava. Govori pomalo nevezano, drži se za glavu, žmiri, zaustavlja dah... Ali, uporan je da rak duše, kako sam definira PTSP, pokuša kontrolisati.
MN: Krv, krv i samo krv
Zehrudin Čehajić je u rat ušao s 24 godine. Kaže, bio je mlad i hrabar. Priznaje i da mu je s godinama hrabrost nestajala. Ali, tvrdi, jedan događaj definitivno mu je narušio emocionalno stanje.
- Radili smo akciju u mjestu Klupe kod Vozuće. Bio sam pripadnik 221. lahke brigade, koju su mnogi zvali tabut brigada. Sa prijateljem Zerinom dobrovoljno sam se javio za akciju. Bila je 1994. godina, proljeće. U rano jutro krenuli smo u napad. I upali u klopku, u poluokruženje – sjeća se Čehajić.
Zapucalo je sa svih strana. Oko 70 pripadnika AR BiH bili su u dolini kraj jednog potoka. Neprijatelji su ih, kaže Zehrudin, skidali kao glinene golubove.
- S moje lijeve i desne strane bila su dvojica ljudi i teško su ranjeni. Poginuo je komandir voda. Nosač koji ga je pokušao izvući pogođen je. Raznijelo mu je glavu, a oko mu je ispalo i palo na drugu polovinu lica. Zerin je ranjen u glavu. Privukao sam se do njega – priča Čehajić.
Zehrudin je rekao kolegama da izvuku Zerina. Iako ranjen, ovaj nije htio, već je samo kratko rekao: Ili ćemo se svi izvlačiti ili izginuti. Od 70 vojnika, u podne je živo bilo samo njih dvadesetak. Zehrudin je u jednom trenutku zapalio cigaru s ranjenim drugom.
- Tada ga je pogodio metak u vrat. Priklao ga. Mislio sam gotovo je. Stavio sam mu zavoj na vrat i naredio da ga nose. Od stalnih detonacija počela me je boliti glava, ali i od straha. Nisam pio vodu, niti jeo. Istovremeno sam pucao iz puške i povraćao. A onda sam se onesvijestio – kaže Zehrudin.
Kada je došao sebi, 30-ak metara dalje, u blizini potoka, primijetio je četiri neprijateljska vojnika. Blizu, ležao je mrtav i njegov komandir čete. Srpski vojnici prošli su pored njih vjerovatno milseći da je i Zehrudin mrtav. Kada su prošli, dao se u bijeg prema potoku. Pucali su prema njemu. U trku je vidio jednog vojnika AR BiH kako se vuče po zemlji dok za njim ostaje krvavi trag. Vidio je i da je potok crven. Ali uspio je doći do drugog armijskog ešalona. Ponovo se onesvijestio. Kada je isto veče došao kući odmah je zaspao.
- Ali, jednostavno kao da sam i dalje bio na tom ratištu. Suprugu sam probudio svojom galamom, vriskom. Čuo sam detonacije, vidio kako bombe padaju i htio da pobjegnem, ali nisam znao kuda. Na kauču se pojavio jedan četnik, mali, s velikom bradom. Rekao mi je: Sad si ostao živ, ali drugi put nećeš. Iz noći u noć sam sanjao potpuno isti san. Ja ustanem, upalim svjetlo, mašem rukama po sobi, branim se, borim se s njima. Petnaest dana niti sam jeo niti pio. Imao sam strašnu glavobolju. Tada sam se prijavio doktoru i on mi je dao neke tablete koje su mi prekinule te snove - priča Zehrudin.
Napad na autobus

Nedugo zatim, ta trauma polako je mijenjala Zehrudinov život, a da nije bio ni svjestan toga. Sjeća se da ga je tištilo to što on iz Tuzle do Majevice ide pješke na liniju, a privatni autobusi ne žele stati vojnicima. Počeo je da prezire civilne strukture vlasti.
- Jednom prilikom kažem komandiru kako nije pošteno da vojska ide pješke, a autoprevoznici se bogate. Komandir mi veli: Zehrudine, učini što misliš da treba, ja ću stati iza tebe – prisjeća se Čehajić.
I učinio je. Zaustavio je jedan autobus, a kondukter mu nije dao da uđe. Počela je svađa.
- Ne znam kako sam ga oborio pod sebe. Izvadio sam nož i posjekao ga po vratu. Šofer je nešto rekao pa sam i njega posjekao po vratu. Probudio me je vrisak djece u autobusu. Naredio sam vozaču da pokupi sve vojnike koje sretnemo- kaže Zehrudin.
Ni poslije rata nije bilo bolje. Kaže da je nailazio na ogromno nerazumijevanje u preduzeću. Oni koji nisu ratovali zauzeli su radna mjesta ratnicima.
- Mi smo bili odbačeni kao četnici, kao da se nismo borili. Ja sam se iznenadio njihovim ponašanjem, smatrao sam se zaslužnim, a oni su se ponašali kao da sam pucao u njih. Počeo sam se povlačiti u sebe – priča Zehrudin.
Nedugo zatim udario je jednog od šefova. A onda se u potpunosti povukao u sebe. Pet godina dolazio je na posao i uopće nije razgovarao. Osjetio je da smeta podrodici, društvu, osjećao se kao štetočina, nailazio je na zid gdje god se obratio. Onda ga je počela boljeti glava, pa noge, kičma...
- Javio sam se doktoru, nisam znao šta je taj PTSP.To što sam držao u sebi, objasnili su mi, reflektovalo se na moje bolove – završava Čehajić, rudarski tehničar koji je cijeli život radio kao KV radnik.
MN: Pretukao ženu i djecu
Pedesettrogodišnji Jusuf Suljkanović, ratni dobrovoljac, komandir čete i minobacačlija, također je veteran s vijetnamskim sindromom. O ratu ne može da govori. A ono što je rekao izgleda ovako:
- Bio sam dobrovoljac u ratu. Komandir čete. Bio sam gore na Dubnici. Ne bih ja puno oko rata, mene to potresa, zaboli... Bio sam par puta u okruženju, na Majevici sam upadao u klopke, zamke... Poginuo je Mirza Hadžiomerović... Ja sam jednom bio u kanalu u vodi od ujutru do naveče. Cijelo tijelo mi je bilo u vodi. Samo izvučem glavu da uzmem zraka i ponovo pod vodu. Bili smo u okruženju. Nemojte više. I danas su mi te slike pred očima. Dođu mi slike, vojska JNA s oprtačima, idu s jednog brda, a mi s drugog, onaj viče ja ću se ubiti, ja kažem nema ubijanja, probudim se. Urlam, palim svjetlo...
O onome što je radio poslije rata priča mirno i precizno. Kaže da mu je život krenuo ka dnu 2002. godine. Do tada se nije moglo prepoznati da ima problema. Radio je u Univerzalu kao trgovac. Ubijala ga je, kaže, nepravda na poslu. Čak do te mjere da je jednog dana izudarao direktora. Tada je i izgubio posao. Počeo je da pije, kasno dolazio kući, a to mu je žena često zamjerala.
- Jednom sam došao i počela je nešto govoriti, ja sam je počeo tući, žestoko. Petnaestogodišnja kćerka je došla da spasi mater i onda sam počeo i nju udarati. Zvali su telefonom moju stariju kćerku koja je udata. Ona je ubrzo došla. Vidjela je mater krvavu na podu, vidjela je pramen kose svoje sestre kojeg sam iščupao dok sam je tukao. Pitala me je: Tata šta to radiš? I nju sam počeo tući. Došao je zet i njega sam istjerao napolje. Ujutru, kad sam se probudio, nikoga nije bilo kući, vrata su bila otvorena, pored kamina krv, sve polupano. Sjeo sam i upitao se: Bože dragi, šta li sam uradio – priča Suljkanović.
Uhvatio ga je strah i pobjegao je kod komšije. Ipak, kćerka ga je pronašla i ispričala mu šta je uradio. Kaže da je htio da se onesvijesti, nije mogao da vjeruje da je to on učinio. Žena i kćerka nisu htjele da mu se vrate. Dva dana poslije, uzeo je od zeta kanister benzina i spremao se da zapali kuću. Njegovi prijatelji su ga uspjeli spriječiti. A onda se odlučio na samoubistvo.
- Uzeo sam bombu, izvukao osigurač i legao. Ne znam zašto, ali ona nije eksplodirala – kaže Suljkanović.
I dalje mu nije bilo do života. Jednog dana otišao je pred firmu svoje supruge. Kada ju je vidio prišao joj je, zagrlio, a onda izvadio bombu iz džepa. Zahvaljujući kolegama njegove supruge, nije došlo do tragedije.
- Snaha mi radi u medicinskom centru i jednom mi je rekla: Šta se to s tobom dešava, kako bi bilo da odeš doktoru. Otišao sam a doktor mi kaže: Šta ti misliš da smo mi doktori ludi da napišemo da imaš suicidne ideje, i da te na taj način branim što si ženu istukao. Ja njemu kažem: Piši šta god hoćeš, da sam simulant, folirant... ali me samo primi na liječenje. Nakon pregleda, jedna doktorica mi kaže da sam istinski bolestan čovjek. U Kreki sam ležao 45 dana. Meni je bilo samo bitno da vratim ženu, djecu i ništa me više nije interesovalo. Sad sam ih vratio i odlično se osjećam – završava Suljkanović.
MN: Skok kroz prozor
Tuzlak Grga Pranjić ima 46 godina i po zanimanju je VK zavarivač. Bio je cijenjen majstor. U 2001. godini imao je srčanih problema i uputili su ga na liječenje. No, nakon pregleda, liječnički konzilij odlučio je da se Grga treba liječiti kao duševni bolesnik, zbog poremećaja iz rata. A sve je počelo na poslu...
- Bio sam potcjenjivan na poslu, šikaniran, ali sam trpio i gutao. Naša mjesta zauzeli su oni koji rata nisu okusili. Sve je to tako trajalo dok me srce nije počelo boliti. Teško sam prihvatio liječenje na psihijatriji, ali kad mi je doktor sve objasnio, bilo mi je lakše. Drago mi je što se sve tako desilo jer sam stvarno imao problema zbog nerazumijevanja – objašnjava Pranjić, nekadašnji pripadnik AR BIH.
Četiri puta je pokušavao da skoči sa četvrtog sprata svoga stana i time okonča život. Kaže, išao je do prozora, pa se vraćao, ponovo išao, pa odustao... To je radio kada bi shvatio da ga niko ne razumije. U preduzeću ga nisu razumjeli, kod kuće isto. Više puta, po petnaestak dana, žena i kćerka nisu pričale s njim. Primijetio je i da ga komšiluk izbjegava.
- I onda kažem: čemu to sve vodi, kad sam toliko bezvrijedan bolje da me nema – priča Grga.
Slike iz rata često su mu dolazile pred oči, pogotovo za vrijeme boravka u Kreki.
- Iz noći u noć sanjao sam taj dan. Nisam ni znao da ne spavam. Sve je to tako, znam da ne spavam, ali sve je kao da spavam i sanjam, a ne sanjam, znam da sam budan, sve mi se to vraćalo – pokušava objasniti Grga.
A sanjao je događaj iz rata. U mjestu Vukšić 1992. godine poginuo mu je kolega Branko Marković. Pogođen je u sljepoočnicu iz snajpera i pola glave mu je razneseno. Suborci su ga nastojali izvući čitav dan i tek navečer uspjeli. U međuvremenu, linija je stalno granatirana i od jedne tenkovske granate Grga je ranjen u nogu.
- Čitav taj dan proveo sam ranjen u rovu, a naveče su me odnijeli do jednog kombija. U tom vremenu je izvučen i Branko, bio je dobar borac, sve nas je sokolio. Kombijem smo išli do ambulante u mjestu Ulica. Branka su pokrili jaknom po glavi. Ali kako se kombi kretao, jakna je spala i ja sam ga gledao. Bili smo sami. On je bio mrtav a ja sam ga gledao. Kad smo došli u ambulantu dobio sam neke injekcije i tablete i tu sam počeo da se tresem. Poslije sam išao na ratišta, sve više me je bilo strah i osjećao sam da mi je sve lošije u glavi – priča Grga.
MN: A počasne salve
I Alija Muratović, četrdesetsedmogodišnjak, po zanimanju vozač specijalac prve kategorije s 20 godina staža, i otac troje djece, emotivnu eksploziju osjetio je na poslu.
- Prvi otpor na koji sam naišao bio je na poslu, jer sam tada smatrao da sam nešto doprinio ovoj zemlji. Kada sam se vratio u firmu, moje radno mjesto je zauzeo čovjek koji je čitavo vrijeme bio na radnoj obavezi. Ponuđeno mi je drugo mjesto. Pobunio sam se, a oni su mi rekli da zagradim ono što sam u ratu oslobodio. Tada sam prvi put doživio drhtanje tijela i mrak na očima. Ne znam kako sam se suzdržao. Neko vrijeme nisam radio – priča Alija, inače sekretar udruženja Stećak.
Nekoliko puta je imao suicidne misli. Dozlogrdilo mu, kaže, nerazumijevanje okoline. Kaže, kada je prvi put pričao svoje ratne doživljaje bila je to jabuka u grlu. Trese se i dok nama priča da je dvanaest dana bio zarobljen u mjestu Kiseljak između Visokog i Vareša; da je 15. maja 1992. na Brčanskoj malti proveo 24 sata da bi ujutro vidio ljudske organe svuda po kamionima, kao da su otpad. Godinu dana kasnije bio je na mjestu gdje su od nekoliko granata, na poligonu kasarne, poginula njegova 32 saborca, a on od stresa dobio dijabetes. Na Vozući je prisustovao pogibiji svojih pet prijatelja. Tu je i ranjen.
- Svi smo mi fitilj od bombe. Samo ne znamo koliko je on dug – kaže Alija.
Zna to i predsjednik Stećka Mehmed Širanović. I on ima strašnu priču.
- Nakon rata bio sam sve gori i gori. U komšiluku nisu mogli da me prepoznaju, distancirao sam se od svih. Ostao sam u vojsci, a tamo su mi toliko obaveza dali da sam imao strašan pritisak. Bilo je tu i konstantnih poniženja. I onda su me, pored četiri posla koja sam obavljao, da bi me ponizili, dali mjesto razvodnika straže. Jedne večeri, prvi put sam stavio pušku sebi pod vrat i podesio na rafalno... Vrisak mog jarana spasio mi je život – kaže Širanović.
On je siguran da mu je život promijenila pogibija 32 saborca. Među postrojene vojnike počele su padati granate.
- Ja sam negdje drugo. Sve je lijepo. Umro sam... Jarane, jarane, čujem neko me zove, a ne mogu da vidim. Živ sam. Otvorim jedno oko. Jaki mlaz krvi iz otkinute noge suborca prskao je po meni. Tražim kaiš i stežem mu nogu. Prilazim drugom on tiho kaže: Umrijeću. Vidim njegova crijeva...- teško priča Širanović.
Do u detalje često sanja ovaj prizor. I njegov san se završava uvijek na isti način.
- Teško dišem. Zraka, zraka. Otvorite prozor, mati! Zovite ga. Širanoviću! Meša, Meša, šta ti je, nemoj nas dirati. Upali se svjetlo i ja se budim. Stojim nasred sobe, sve stvari su razbacane, a žena i dijete u ćošku, tresu se od straha. Pitaju me, šta ti bi, opet si buncao, vidi šta si uradio...

Stećak
Nakon velike administrativne borbe, Udruženje Stećak je napokon dobilo prostorije i to prije svega zahvaljujući načelniku općine Tuzla Jasminu Imamoviću. Kada su zatražili razgovor s njim, on im je rekao da će ih primiti u roku od 24 dana. Obećanje je ispunio, i do sastanka Imamović je prikupljao sve dostupne informacije do kojih je bilo moguće doći a tiču se PTSP-a.
- Mi smo bili iznenađeni time i njegovim poznavanjem te bolesti. Pričali smo s njim dva sata i dao nam je prostor i novac za adaptaciju – kaže Širanović.
Inače, Stećak želi okupiti sve ljude koji imaju PTSP kako bi ih educirali o njihovoj bolesti, educirali njihove porodice i okruženje, vratili im samopouzdanje i objasnili da su korisni članovi društva. Želja članova Stećka je da društvo ozbiljno shvati njihovu situaciju i pomogne im, te da se ista udruženja formiraju širom BiH.
- Pored toga, borimo se da lijekovi koje koristimo budu na esecijalnoj listi. Jer mjesečno se potroši na terapiju 140 KM, a penzija je 150 KM! - kaže Širanović.
Svakog četvrtka članovi Udruženja se sastaju u Kreki na kolektivnoj terapiji i tretmanu. Sjede u krugu i pričaju o svojim traumama. Kažu da im je poslije toga puno lakše, iako na seansama svaki put bude suza. Stećak ima i finansijskih problema, pa svi koji žele mogu im pomoći na račun Tuzlanske banke d.d.Tuzla: Stećak UVR transakcijski račun broj 1321000311740742

Noćne more i flashback
Psihotrauma je, tvrde stručnjaci, doživljaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva koji je katastrofalan, zastrašujući i stresogen za sve ljude. To je suočavanje sa vjerovatnom ili mogućom smrću, ugroženost tjelesnog zdravlja i prijeteća invalidnost, ugrožavanje života i zdravlja djeteta, supružnika, roditelja i drugih bliskih osoba, njihove patnje, stradanja, iznenadno uništenje doma, silovanje, mučenje i zlostavljanje...
Simptomi su: prisilne misli, noćne more, scene događaja iz prošlosti (flashback), problemi sa spavanjem, razdražljivost ili napadi bijesa, problemi koncentracije, prenaglašen odgovor na stres...
Prema nezvaničnim podacima, oko milion i 300 hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini ima psihotraume. Prema podacima Udruženja Stećak, samo u Tuzlanskom kantonu, od završetka rata do danas, samoubistvo je izvršilo 518 bivših vojnika, a preko 300 ih se pokušalo ubiti.
(magazin Start BiH-2006)

Sve one mlade nadrkane budale sa ostalih tema koje zagovaraju
ispravljanje krive Drine jos jednim ratom trebale bi biti na ovoj temi... ako
nista drugo da pokusaju "bilo sta" shvatiti.

Upotpunosti se slažem baby blue...Paris Hilton je nedavnio imala trauma iz zatvora,(?!!!?!!!?) pa .ebote cijela planeta je pričala o tome... i mi više volimo da se bavimo njenim problemima nego onih koji su oko nas...Strašno, grozno, degutantno, ali istinito

zanzibar wrote:Upotpunosti se slažem baby blue...Paris Hilton je nedavnio imala trauma iz zatvora,(?!!!?!!!?) pa .ebote cijela planeta je pričala o tome... i mi više volimo da se bavimo njenim problemima nego onih koji su oko nas...Strašno, grozno, degutantno, ali istinito

Puno je lakse filozofirati kako je Paris glupa, ovakva, onakva, kako ona muci onog psa itd itd nego se osvrnuti oko sebe i pomoci svom komsiji.
I da, mnogo je bitnije to sto kravlji prdez ima veci negativni uticaj od CO2 nego to sto se mjesecno jedan RVI ubije, ili pokusa ubiti.
E to je ono gdje mi zivimo.

Nemam riječi iako sam svjestan svega napisanog... sreo sam par ljudi na terenu čiji mi je pogled otkrivao sve.... par riječi govorile su čitavu istinu.... a kao da se razočarenje moglo osjetiti u zraku....
Da upravo razočarenje tih ljudi jer danas prvo ne žive u državi za koju su se borili... vlasti ,odnosno stranke na istoj su ih prodale i slagale bar tri puta.... i dan danas ti ljudi žive sa invalidninama il penzijama u rasponu od nekih 60. km pa do nekih 200km...... To su stvarni junaci, heroji.... ljudi koji su se borili za Republiku Bosnu i Hercegovinu..... da bi mi danas pristali na kojekakve entitete i kojekakve priče i ublehe ljudi koji ne znaju koliko su teški... čija djeca ne znaju koje će auto prije provozati il koju će rospiju prvo nazvati....
Ja zbog ovakvih stvari i nisam dobro jer ne vidim pravdu... niti je vidim na mapi... niti vidim svjetlo na kraju tunela... jer svako vrijeme ima svoje heroje... svoje borce za pravdu..., a samo ja sam rođen za vrijeme nepravde..u doba otkopavanja masovnih grobnica... sa jedne strane i šminkera i lopova koji se igraju sudbinama čestitih ljudi dok se kunu da štite baš njihove interese.......

Podatci govore da se u BiH ubilo oko 5000 bivših boraca od kraja agresije do danas..... a vlasti nisu zvanično priznale postojanje PTSP-a.... nisu nikad napravile objekte za rehabilitaciju (fizičku) niti su organizovali neku vrstu zaposlenja i radne terapije (oblik psihičke rehabilitacije)..... oni se bore samo za sebe..., a šta fakat šta mi čekamo.....

Otjerali su nas 1 300 000 a drugih 1 300 000 je pod psihičkom traumom..., a da ne pominjem logoraše, žrtve tortura.... i ostale ugrožene populacije koje su sklonjene daleko od nas... da nam ne bi govorili istinu koja se ne uklapa u oficijelni koncept... i plan za sve nas...

Definitivno moralo bi se nešto učiniti, svaka čast načelniku u Tuzli.... a nama... nek je na obraz kao i sve... jer zapitajmo se fakat koliko je najboljih sinova ove zemlje dalo živote ili ostalo bez nekih dijelova tijela... da bi danas mi .... pratili modu i gledali plastične sise.... il mobitele il auta... ili ili da bi se pravili coool.....gdje su ta mjerila vrijednosti il standardi il moral il pravda....

Svaka čast na temi i ja malo odužih.....i fakat da sam ja neko... pozvao bih Vas na ustanak... na bilo kakav oblik otpora ovim monstumima na vlasti i oko nje.....

Gdje će im duša... lopovima i prevarantima, kvazi vjernicima... kad se boga ne boje a naroda se ne stide....

Nemojte se vise javljat na ovu temu prebukirat ce te forum.

Santos wrote:Nemojte se vise javljat na ovu temu prebukirat ce te forum.

Ni na ovu, ni na onu o četničkom postrojavanju u Srebrenici.....i tamo zagušenje....

Ko smatra da diskutovanje na forumu, pa makar ono bilo masovno kao na temi o Thompsonu, moze predstavljati nanomilimetarski pomak u rijesenju problema vezanih za ptsp, onda taj ima jednako jak kontakt sa stvarnoscu kao sto ga imaju osobe pogodjene doticnim sindromom tokom napada haluciniranja

O ovome treba pricati sto vise i sto cesce.

Nazalost, veliki broj ljudi (ja ih poznajem par - i to veoma inteligentnih i obrazovanih) koji odbijaju prihvatiti cinjenicu da im je strucna pomoc potrebna. Kada pokusam s njima pricati o tome - haman se posvadjamo. A psiha, pa i zivot, im odose do djavola

Kod nas je to jos uvijek nekako sramota - k'o da si lud A ljudima je zaista potrebna pomoc. Jedini nacin da se krene naprijed je da se skine tabu sa tema o psiholoskim traumama. A za ukidanje tabua - nema bolje stvari nego pricati, pricati i pricati. Kada prica o strucnoj pomoci postane svakodnevna tema (umjesto prica o ovome i onome koji je sebi prekratio muke) - vise njih ce se odluciti da potrazi pomoc.

sve su ovo kontrolisani procesi od strane onih koji nas drze u GHETU! Mislim da svi vide ove silne experimente na nama.. pocev od Humanitarne u ratu pa n aovamo.. hrana.,pice(sokovi).. sve pod izgovorom nikad jeftinije.,samo kod nas snizenje., itd..

Ako si kamen pa probudices se jednom.. a tada..

Fiore wrote:sve su ovo kontrolisani procesi od strane onih koji nas drze u GHETU! Mislim da svi vide ove silne experimente na nama.. pocev od Humanitarne u ratu pa n aovamo.. hrana.,pice(sokovi).. sve pod izgovorom nikad jeftinije.,samo kod nas snizenje., itd..

Ako si kamen pa probudices se jednom.. a tada..

Ma, ja sam mislio da sam paranoidan...Evo, imamo istu tačku gledišta...Sada mi je malo lakše jer nisam jedini, a i mlad&sekularan sam...

Joj, sad kad se i ja pridruzim temi pa kad na mene drvlje i kamenje se ospe.

Moj stari je bio u ratu. Prosao sito i reseto. Bio 9 mjeseci u okruzenoj enklavi. Napustio posao i lagodan zivot u Zagrebu i stavio zivot na kocku za svoju domovinu. Izgubio 25% sluha u lijevom uhu kad je luna roknula pored njega. Jos hrpu puta izbjego smrt za par metara ili par sekundi. Jos za vrijeme rata proganjan jer nije bio politicki podoban(citaj izrazito anti-SDA). Istjeran prvo iz svog rodnog grada, a onda svoje drzave. Prijetili mu smrcu. Umjesto medalja, priznanja, ljiljana i cega vec sto je 2 godine svu energiju, sav novac, i sve sto je imo trosio da spasi 50000 ljudi od protjerivanja i ubijanja, dobio je nogu u guzicu i jedva izvuko zivu glavu. I ljudi kojim je osobno spasavao zivote su pljuvali po njemu.

I moj stari pored svega ovog nema nikakve sindrome, nit mu je rat 10 godina kasnije ostavio neke ozbiljne poslijedice. Cak sta vise, nikad ga nisam cuo da se pozalio na ono sto mu se dogodilo ili da se kaje sto je ista od tog napravio. Nije da zelim omalovazavati probleme ovih ljudi, al jebo mater, tko je to mislio da ce rat biti fina stvar? Ljudi koji imaju ove sindrome su ljudi koji su nevoljko ratovali. Covjek koji se prvog dana pomirio sa smrcu i koji je odlucio poloziti zivot za svoju zemlju nema tih problema. Mislim, stvarno ne znam sta su ocekivali.

Fratris, cijenim tebe ali si daleko od polja kompetencije, po svom pogledu koji imas na ovu stvar.

Ima ljudi koji su dozivjeli PTSD od 9-11 (ljudi u zgradama i neposrednoj blizini istih), a gdje je sistematska tortura boraca koji su ostali u BiH poslje rata bez posla, bez stana, bez komada zemlje da kucu dignu, bez igdje icega?

Tvoj otac pretpostavljam ne zivi u BiH.

Pretpostavljam da ide u crkvu i da je veliki vjernik.

Pretpostavljam da je invalidnina njegova minimalna - jer 25% sluha izgube tinejdzeri vozajuci se okolo u automobilu s preglasnom muzikom.

Pretpostavljam da radi i da nema vremena da sjedi okolo i vraca sat na stare dane, mjesta i vremena.

Pretpostavljam da je zadovoljan jer ima se dovoljno i niko nije kosti svoje u BiH ostavio iz uze familije, tako da sad dok on sjedi u Kanadi zapisava mu krst kakav pas lutalica ili bog sami zna sta i kako.

I pretpostavljam da postoji jako malo, sto ga na isti period podsjeca. Jer covjek pamti dobro a zlo htjeo ili ne, uvijek izgubi svoju ostricu pa se i ono sto je i kako je bilo, uvijek cini boljim kasnije a u vrijeme kad su se stvari desavale, nismo nikad ni imali konkretno informaciju u kojem smo sranju jer da jesmo - 90% ljudi nebi islo glave gubiti, i ne na nacin na koji jesu.

Takodje pretpostavljam, da ni on nebi, da je znao sta je rat, iz Zagreba dolazio, 2 godine da bude po gulazima da bi iz Bosne pobjegao s kesicom u ruci, i otisao u Kanadu.

I na kraju ono kljucno, a to je da - manifest ovog istog, je vrlo varijabilan i ako ne prica neko, o tome, to takodje moze upucivati da ima problem s tim. Npr. ljudi koji nikad, ama bas nikad ne spominju rat, i koji izbjegavaju bilo kakve price su samo na niskoj-frekfenciji PTSD-a koja se zove - ne diraj me, ne diram te. To kad evoluira i kad progresira, onda ljudi i progovore jer uvide da su skroz psihicki sjebani i da ce napraviti neku glupost npr. izgubiti posao, ubiti drugog covjeka, ili skociti s mosta i slicno.

Zbog toga, meni je drago da ti je otac ostao funkcionalan, ali ipak, uzeti njega kao primjer je izgubiti iz vida sumu od drveca.

Frantis,
pozdravi tatu.,ali nije to uopste tako kako ti mislis.Govorim ti iz svog iskustva i spoznaje do koje sam dosao prolazeci kroz svu ovu nesrecu.
Da ti ne pojasnjavam ,siguran sam ako te istina o ovome zanima da ces pronaci puno pametnije objasnjenje od onog koje ti ja svojim primjerom mogu predociti.

Fratris wrote:Ljudi koji imaju ove sindrome su ljudi koji su nevoljko ratovali. Covjek koji se prvog dana pomirio sa smrcu i koji je odlucio poloziti zivot za svoju zemlju nema tih problema. Mislim, stvarno ne znam sta su ocekivali.

Nosferatu wrote:Fratris, cijenim tebe ali si daleko od polja kompetencije, po svom pogledu koji imas na ovu stvar.

Ima ljudi koji su dozivjeli PTSD od 9-11 (ljudi u zgradama i neposrednoj blizini istih), a gdje je sistematska tortura boraca koji su ostali u BiH poslje rata bez posla, bez stana, bez komada zemlje da kucu dignu, bez igdje icega?

Mnogi ljudi su u BiH bili borci i ostali be posla, stana, kuce, itd. Rat je u Bosni bio vrlo univerzalna stvar. Malo je ljudi koji su izmedju '92 i '95 bili na slobodnom dijelu BiH, imali 18-35 godina a da nisu vidjeli ratista. Invalidi i guzonje, vecinom. Moj stari je mozda bio sretan sto je uspio otici nakon rata, ali mnogi nisu. Moji stricevi i ujaci su ostali. Mnogi prosli kroz stvari jebene koliko i one kroz koje je proso moj stari. I najebali poslije. 2 brata moje stare protjerana iz svog mjesta u grad u kojem su radili. Dosli u grad, kad tamo se zatvori firma. Prodana u stvari za marku i za vrijeme rata pogubila sve strane ugovore. Osto kostur. Radnici vecinom otpusteni. I nekako se ljudi snasli. A da ne pricam da im je treceg brata ubila vojska u kojoj su oni sami sluzili. Hrpa je takvih primjera.

Jos gore, nije ovo jedini rat koji se u 20om vijeku dogodio u nas. Neki ce mozda cak reci da je bilo gorih. Za neke ljude sigurno. Moj otac nije prosao 10% onog sto je moj pradjed u Drugom Svjetskom Ratu. Partizanske operacije, prebjege, probijanja kroz obruce, Gestapo zatvore, Sajmiste, Staru Gradisku. On i dosta njegovih jarana. I svi se vratili normalni. Polomile mu Svabe i ruke i noge i bubrege i sve drugo zamislivo, ali duh ne. Zasto se ovaj sindrom od jednom pojavljuje u vrijeme prvog Zalivskog rata? Zasto ga nije bilo medju partizanima? Jesul ljudi danas hafifniji? Hecimi bolji? Drukciji vakat?

Tvoj otac pretpostavljam ne zivi u BiH.

Pretpostavljam da ide u crkvu i da je veliki vjernik.

Ne zivi u BiH nit je vjernik. Nije nikad ni bio. Ne znam kakve to veze ima.

Takodje pretpostavljam, da ni on nebi, da je znao sta je rat, iz Zagreba dolazio, 2 godine da bude po gulazima da bi iz Bosne pobjegao s kesicom u ruci, i otisao u Kanadu.

Ja mu vjerujem kad kaze da bi sve ponovo isto napravio kad bi bio u prilici.

I na kraju ono kljucno, a to je da - manifest ovog istog, je vrlo varijabilan i ako ne prica neko, o tome, to takodje moze upucivati da ima problem s tim. Npr. ljudi koji nikad, ama bas nikad ne spominju rat, i koji izbjegavaju bilo kakve price su samo na niskoj-frekfenciji PTSD-a koja se zove - ne diraj me, ne diram te. To kad evoluira i kad progresira, onda ljudi i progovore jer uvide da su skroz psihicki sjebani i da ce napraviti neku glupost npr. izgubiti posao, ubiti drugog covjeka, ili skociti s mosta i slicno.

Zbog toga, meni je drago da ti je otac ostao funkcionalan, ali ipak, uzeti njega kao primjer je izgubiti iz vida sumu od drveca.

E, ovo je upravo ono sto mene najvise zivcira. Ako su simptomi varijabilni i ako je manifestacija drukcija od insana do insana, otkud onda sindrom? Otkud veze izmedju onog sto su najvjerovatnije individualni slucajevi.

Pazi, ne tvrdim ja da rat ne moze u covjeka izazvati psihicke probleme. Svjestan sam da se to dogadja, ali me smeta kad to postane jednostavno objasnjenje za probleme potpuno druge vrste. Nezadovoljan drzavom? Nezadovoljan razvojem stvari nakon rata? Nezadovoljan ponasanjem svojih ratnih drugova? Nezadovoljan manjkom partizanske penzije? Kazi da je sindrom. Onda odmah postajes bolesnik i cijela stvar poprima ozbiljnije razmjere.

A sad, sta je stvarno istina? Kao sto rekoh, PTSP je jos uvijek nedovoljno istrazen. Tek zadnjih 10 godina pridaje se paznja ovakvim stvarima. A kad je tek u Americi slabo istrazen fenomen, kako li je kod nas. Ovaj clanak iznad ocito pokusava izazvati emotivne reakcije, ali ima nekoliko ozbiljnih zurnalistckih problema. Opis sindroma izgleda ko prepisan iz wikipedije. Strucnjaci tvrde, a ne pise koji strucnjaci. Donose price ljudi, a ne pise koji su to doktori njima to dijagnozirali. Jesu li kompetetni? Je li netko uopce to njima dijagnozirao ili su sami sebi? Spominje se jos hrpa zdravstvenih tegoba i onda se lezerno povezuju s ratom. Od stresa covjek dobio dijabetes? Cudna stvar, i opet nikakvih dokaza.

Kazem, najlakse je reci da imas sindrom i sve obrazloziti time. U Americi je broj ljudi s ovim sindromom porasto svaki put kad bi emitirali vazniji dokumentarac o njemu. Na kraju imas ljude koji u Prvom Zalivskom Ratu nisu ni bili u akciji, nego sjedili po bazama po Saudijskoj Arabiji a sad imaju sindrome.

Kao prvo, u medicini dvije najstarije vijestine su hirurgija i psihijatrija. Nijedno psihijatrijsko oboljenje - nema tacan uzrok. Tj. ne zna se tacno - ni za jedno - sta ga uzrokuje. Tj. zasto bas - taj covjek, oboli od bas i tacno te bolesti dok je drugi - relativno dobro, i egzibitira mentali imunitet na zivotne stresore. Na drugu ruku - nema tu rentgena, nema CT skane, nema test krvi, koji izvadis pa vidis - a povecana mu je masnoca u krvi, nema tu krvnog pritiska ili da uradi brus, ili dadnes primjer mokrace. Dakle - sta je onda ne samo PTSD - nego skoro svako psihijatarsko oboljenje? Zbog toga se sva dijagnosticiraju po manifestu a ne uzroku istih. A najveci broj psihijatara, narucito onih koji su bili izlozeni svemu, tacno znaju, nakon razgovora od 15 minuta - ne samo da li imas PTSD, da li lazes i foliras da imas PTSD, vec i koliko si duboko zaglibio i kako se manifestuje hendikep, jer za svakog je drukcije. Tj. gledjau se simptomi koje covjek ima. Prezentacija sama covjeka. Dakle - miks subjetkivnog - onog sto ti covjek sam o sebi kaze, i objektivnog - za cim se traga ali - tih par stvar, ako fali samo 1, automatski nemas PTSD, po definiciji. Vec imas PTSD-like simptome tj. lakse obilike traumatiziranja kao npr. adjustment disorder. Dalje - u dijagnostiku se ukljucuje V axis ili V razlicitih presjeka situacija - 1. psihijatrijsko oboljenje, 2. poremecaji persone, 3. medicinsko oboljenje, 4. socijalna funkcionalnost i impakt simptoma na njega i 5. generalna funkcionalnost individue. Dakle neko moze imati PTSD, ali ako ima problema s licnoscu svojom, ako ima kronicne medicinske probleme, ako je socijalni slucaj i pri tome disfunkcionalan - njegov PTSD ce biti - na rihterovoj skali u poredenju s nekim - ko nema porecemu personu, ko nema kronicnih medicinski problema, ko nije socijalni slucaj vec je zaposlen i situiran i ko funkcionira jako dobro u drustvu u kojem je.

Sve i jedno oboljenje - je definirano - tkz. DSM IV manualom. (Diagnostic statistic manual of mental health). Sta to znaci - to znaci - da od hiljade, stotine hiljada pa cak i milione ljudi - koji imaju neki poremecaj - statisticki najvise ih ima - pa onda ove - simptome.

309.81 DSM-IV Criteria for Posttraumatic Stress Disorder

A. The person has been exposed to a traumatic event in which both of the following have been present:

(1) the person experienced, witnessed, or was confronted with an event or events that involved klix or threatened death or serious injury, or a threat to the physical integrity of self or others (2) the person's response involved intense fear, helplessness, or horror. Note: In children, this may be expressed instead by disorganized or agitated behavior.

B. The traumatic event is persistently reexperienced in one (or more) of the following ways:

(1) recurrent and intrusive distressing recollections of the event, including images, thoughts, or perceptions. Note: In young children, repetitive play may occur in which themes or aspects of the trauma are expressed.

(2) recurrent distressing dreams of the event. Note: In children, there may be frightening dreams without recognizable content.

(3) acting or feeling as if the traumatic event were recurring (includes a sense of reliving the experience, illusions, hallucinations, and dissociative flashback episodes, including those that occur upon awakening or when intoxicated). Note: In young children, trauma-specific reenactment may occur.

(4) intense psychological distress at exposure to internal or external cues that symbolize or resemble an aspect of the traumatic event.

(5) physiological reactivity on exposure to internal or external cues that symbolize or resemble an aspect of the traumatic event.

C. Persistent avoidance of stimuli associated with the trauma and numbing of general responsiveness (not present before the trauma), as indicated by three (or more) of the following:

(1) efforts to avoid thoughts, feelings, or conversations associated with the trauma

(2) efforts to avoid activities, places, or people that arouse recollections of the trauma

(3) inability to recall an important aspect of the trauma

(4) markedly diminished interest or participation in significant activities

(5) feeling of detachment or estrangement from others

(6) restricted range of affect (e.g., unable to have loving feelings)

(7) sense of a foreshortened future (e.g., does not expect to have a career, marriage, children, or a normal life span)

D. Persistent symptoms of increased arousal (not present before the trauma), as indicated by two (or more) of the following:

(1) difficulty falling or staying asleep
(2) irritability or outbursts of anger
(3) difficulty concentrating
(4) hypervigilance
(5) exaggerated startle response

E. Duration of the disturbance (symptoms in Criteria B, C, and D) is more than one month.

F. The disturbance causes clinically significant distress or impairment in social, occupational, or other important areas of functioning.

Specify if:
Acute: if duration of symptoms is less than 3 months
Chronic: if duration of symptoms is 3 months or more

Specify if:
With Delayed Onset: if onset of symptoms is at least 6 months after the stressor

I da napomenem. Vjera i vjerovanje igra itekako bitnu ulogu u vezi psihe covjeka. Neko ko vjeruje - da postoji i poslje ovog zivota zivot, neko kome bog ne dozvoljava da na sebe digne ruku, neko ko posmatra sve to kao djelom sudbine svoje, a ne kao neko ko je dobrovljno izabrao da tu bude, bez ikakve korist drukcije prolazi kroz procesiranje trauma kroz koje je i u kojima je bio.

Inace PTSD - se nema sta koristiti osim u svrhe ljecenja. A i samo to ljecenje je - mnogo vise vezano za stvaranje komunikacije i omgucavanje da ljudi shvate zbog cega zive u disfunkcionalnim familijama, disfunkcionalnim zivotom, i zbog cega pokusavaju da na sebe dignu ruku, da povrijede drugog i slicno. To jednom kad shvatis - bude ti lakse. Jer barem znas da nisi ti protiv cijelog svijeta, vec da imas ti - licno, probleme koje moras adresirati. Ignorisati PTSD - bi znacilo da sve traume, torture i samobuistva, nasilje i sve drugo sto dodje s tim bi samo ohrabrio. Stoga - bolje je imati hiljade ljudi vise, koji imaju laznu dijagnozu PTSD-a, nego nemati nikog dijagnosticiranog, a kako i sam govoris - ne moze se uporediti nas rat, s ratom koji vode u Iraku, npr.

Ja licno vjeruje da ko je god bio u logoru, i bio u diverzatnskim i jurisnim jedinicama, znaci na mjestima gdje se je najvise ginulo, i umiralo, vjerujem da svaki taj pojedinac ima PTSD. Ali - imati PTSD i dozvoliti da ti PTSD upropasti zivot, su opet - dvije razlicite stvari. Neko je s vremenom postao manje vezan i podlozan, i uspijeva da funkcionira relativno dobro, cak i ako ima probleme, nasao je nacin na koji to regulira. Neko s vremenom, se je umorio boreci se sam sa samim sobom, i jednostavno je krenuo niz spiralu, u kojoj ides od depresije do PTSD, preko kojekakvih pokusaja samostalnog ljecenja, bilo da je alkohol, ili droga, i onda si jednostavno dio kruga u kojem je najprioritetnija zelja da hranis zvjer samodestrukcije.

Meni samo nije jasno - sta ti pokusavas da dokazes, s tim - da se ne moze sva druga problematika u drzavi - objasniti s PTSD-om? Zelio bih samo da shvatis - da ne postoje granice unutar i iskljucivo samo djeluje PTSD tj. da je sve dio nekog spektra. Jel to trebamo sad - negirati ga, u sustini, i nazvati svakog onog ko nije ko tvoj otac - neotpornom vaginom koja je "pukla" - jer eto nije mogao izdrzati probleme koje mu zivot namece. Ne trebamo. Cak sto vise - ne treba PTSD uopste da bude bauk. Treba da bude - ko kad zima dodje - gripa ili upala grla. A ne da se osjecas - inferiorno jer nisi imun na ratna dejstva i traume. Mora se shvatiti da mi kao nacija nismo bili u ratu 50 godina i da nije niko znao - sta je rat, osim mozda placenika inostranih i nasih gasterbajter kriminalaca koji su znali sta znaci kad pucas ti, kad pucaju oni i kad bjezis ti noseci glavu u torbi. Govoriti o tome - kako je normalno dati glavu za domovinu je isto - jako naivno, jer je svako krenuo u rat, da bi odbranio glave, a ne sopstvenu izgubio, narucito ne - jer kod nas rat je zavrsen nerijeseno tj. s ratom nije jos uvijek nazalost - najveci dio toga rijesen. Nije niko - izgubio ni dobio. Pa cak i ono moralno, malo, sto dobijes kad u ratu pobjedis - je poprlicno bitno. To se ne moze porediti - s drugim ratovima - jer samo ta cinjenica - moze da kreira a kod mnogih pogorsava vec nastali PTSD. Npr. vecina ljudi koji su bili u 2-gom svijetskom ratu, je uspjesno izdrzala povratak i reintegraciju u Americko drustvo iako je bila jedna Iwo Jima otok za koji je poginulo meni se cini 17.000 Amerikanaca u 32 dana, 16 milja ili 30 km sirok otok. Na drugu ruku pogledas Vijetanam u kojem - je bilo "samo" oko 70.000 mrtvih Amerikanaca tokom cijelog konflikta, pa - koliko je ljudi s PTSD-om kasnije dijagnosticirano. Ali u Vijetnamu je Amerika - izgubila ne samo rat, vec apsolutno kompas svoj u svijetu. I to je dodavanje - na povredu - soli. Tako da stanje post-ratno ima uveliko veze, kao i sami rat - nacin na koji je vodjen i dokle je dosao, da li su ciljevi ostvareni ili ne - ima veze. To sto se ne moze procjeniti pa uvesti ovaj dio - pod dijagnostiku, je drugi set problema. Imao bi tu Palestinu kao najbolji primjer u svijetu sta 60 godina ratovanja moze uraditi od naroda. 60 godina nerijesenog konflikta koji uzima zrtve iz 4-5 generacija. I onda se neko pita - odakle postoje zene - samoubice bombasi. Kad pogledas tu zenu, vidis da joj je brat ubijen, mozda goloruk negdje ispred nje, od strane Izrealeca, i onda - to ne nazivaju PTSD-ovskom reakcijom, vec terorizmom. Ovaj nas rat dakle - ne samo da je po traumama bio jedinstven nego je dakle i zavrsen tako sto zrtva nije zadovoljena pravdom niti je pao rezim koji je ovo kreirao, dosao je novi i zamjenio ga, lica su drukcija, a planovi i price iste. Onima koji moraju u BiH da zive - sve cesce i sami se osjecaju - Palestinizirani - dakle izolovani od drugog svijeta. S problemima cije rijesavanje direktno zavisi od svijeta koji ga nece rijesiti, vec ce osigurati samo da ne talasamo jer im to unistava privredu i ekonomiju a nama kako bude.

Dakle - vjeruj mi na rijec, ukoliko se mora ici - u krajnjosti, bolje u svakom dogadaju koji se desi vidjeti potencijalno PTSD, nego negirati PTSD u svemu sto se oko nas desava. Koliko ja znam, PTSD nije nikad uzet kao olaksavajuca okolonst u pravnoj sferi, nije nikom banka oprostila dug nekome jer ima PTSD, nije niko placen vise jer ima PTSD, nije niko iskolovao dijete jer je veteran s PTSD-om, dakle ne vidim odakle beneficije i kakve prednosti moze u drustvu imati neko s "laznom dijagnozom" PTSD-a? Na drugu ruku - oni koji imaju probleme su velikom vecinom neidentificirani - i svako misli da ono sto je PTSD - su oni i da ono s cim imaju oni problema - je sto su oni sami problem sebi. Dakle - s PTSDom poenta manifesta je da ostanes relativno sam (svojom ili vojljom drugih, nije bitno), relativno brzo, bez mnogi kakvih emocija (licnih ili i od koga drugog). Zbog toga treba da barem u jednom dimenziji uvidis kako je drustvo kod nas - u sutini bolesno i da je dio te sustine i PTSD. To je ta inertnost, nezainteresiranost, preokupacija samim sobom, i nezadovoljstvo za koje ne zna se i smatra se da je nemoguce da se rijesi, osjecas se bespomocno i nemas vise nikakve nade. Ova mjesavina - je prisutna u zivotu skoro svake familije. A PTSD - se i onako ne tretira nekim teskim opjinim drogama vec anti-depresivima i anksioliticima, najbitniji je ipak - terapeutski pristup psihologa/psihijatra - koji bi osnovali grupe za suport, u kojima bi se ljudi druzili i pokusali jedni druge da razumiju, dakle ta komunikacija, i budenje nekih emocija, budjenje neke nade i zelje, stavljanje u poziciju u kojoj imas za sta sutra da zivis, i zbog koga.

Sto se tice toga - koliko dugo se zna za PTSD. PTSD se zna jako dugo. U drugom svijetskom ratu - se je zvao Combat Fatigue. A postojao je i u Prvom Svjetskom. Tj. ovaj manifest je postojao od kad je covjek. Jedina je razlika - sto u mnogo kompleksnijem svijetu kakav je danas, mnogo je teze funkcionirati s PTSD-om nego prije 500 godina kad si tjerao ovce, kopao krompir, i gledao kako da ti vukovi ne napadnu familiju. Dakle - ovo nije novotarija. Drugo, koliko je istrazen - istina je ne da nije istrazen, vec da je terapija za isti, pomalo uniformna, tj. nije problem sindrom, nego kako ga se rijesiti. Nema srebrnog metka. Ljekovi koji se daju su - ako ne spomenuh gore - tipicni anti-depresvi i anksiolitic (koji olaksavaju i onemogucuju covjeku da ide iz krajnosti u kranost ali - nisu ljeki. Tu je onda kljuc - terapija psiholoska. Ali problem iste je - da ovisi jako mnogo o tome - ko ti je psiholog, a i tu postoji 100-ine licnih preferenci dakle - s kim mozes i hoces se osjecati povezano i imati tu neku - relaciju, dok neko drugi, ko se bavi istim tim, i govori ti isto to - ti moze liciti samo na nekog babuna koji bifla svoje a tebe ne razumije.

Inace govoreci s evolucionarnog aspekta - normalno je da covjek usljed stresa i trauma - razvije PTSD. Ono sto si ti - naveo, da se pomiro s mrtvog glavom i da mu nije nista i da mu je svejedno. To je nenormalan resposne. Zasto? Jer covjek je zivotinja. Zivotinji je jedini interes - produzenje vrste. Nijedna zivotinja - jos nije pronadjena da se bavi stvarima koje su suicidne po nju samu. Cak i ako se nadje u takvim situacijama - tu je strah. Medjutim - problem danas je - da je covjek prevazisao sredinu u kojoj je zivjeo milionima godina, dakle - nema cega da se plasi ne na nacin kao prije, ali jos uvijek - mnogi imaju problema - s anksiosnoscu, tj. nervozom. To je taj - "stari dio mozga" - koji radi 24h/7d i ispituje odakle moze doci potencijalno opasnost npr u vidu prijetnje po zivot, i kako na nju reagovati. Kod ljudi s PTSD-om dakle - oni su programirani, tj. conditioned/istrenirani, to im je rutina, da na neki stimulus, koji npr. nije ni zglave prijeteci - reaguju pretjerano. A bilo kakva reakcija iz rata, je u usporedbi s tim kakva treba biti u miru - pretjerana. U ratu je opravdano bilo - kad te ne pusti u bus jer si borac, izvaditi noz i izbosti konduktera. Ili uzeti na nisan nekog - pa ga ubiti, iz cista mira jer je na onoj strani prijeko. Ti mislis - da onda takav covjek - moze otici normalno kuci - i kad mu zena kaze dvije-tri rijeci, da joj ne zvizne par samarcina? Ili kad razocara sam sebe, u necemu, da nece dici ruku - sam na sebe. To je sustina, u neku ruku.

Moguce je da je PTSD za sad - umbrella term, tj. termin koji skupine sindroma drzi pod istim imenom iako se prezentiraju drukcije, ali - za sada, je jedini kao takav - prepoznat u svijetu pshijatrije. Ako nesto u zivotu nije perfektno - to ne znaci da ga treba ignorisati ili deklarirati netacnim 100%. I jednako kao u zivotu sto nije nista 100% nije ni u nauci, niti ce ikada biti. Ali treba imati malo razumjevanja. I treba malo shvatiti i druge. Narucito ove borce, jer najcesce najveci problem, i pola rijesenja je pomirenje i realizacija da imas PTSD.

Sa PTSDom se moze zivjeti .... htjedoh se ukljuciti u temu ali me demoralisu ovi profesori ... helem kod nas je najveci problem terapijski koji se obicno zavrsava sa nekim anti depresivima koji su na kraju vjerovatni uzrok visoke stope samoubistava pacijenata sa ovom bolescu ... grupne ili hipno terapije su u domenu SFa a jako su djeltvorne ....

Fratris prvo da znas da je malo roditelja koji se jadaju svojoj djeci kako se bude po noci zato sto su sanjali cetnike. Mozda ti ispricaju koji dozivljaj sa ratista i to je sve.Fratrise kada dobijes svoje dijete samo ce ti se kazat - Sto bi stari ljudi rekli.
Zao mi je tih ljudi - ja ih razumijem jer sam i sam imao slicnih snova (u blazem obliku) direktno poslije rata.
Meni licno je najvise pomoglo kada sam postao svijestan "problema" i toga sto razlikuje mene od onih koji nisu vidjeli prosut mozak jarana na zidu.
Sada mi to cak dodje kao prednost jer znam nesto o zivotu sto oni nikad nece znati.
Inace u dnevnom zivotu samokontrola je najvaznija , kada dodje do konfliktne situacije da znas stati korak nazad.
Ma pustite ljudi to jel zna ko sta je reko haris miletu a mile harisu.

PTSD se moze javiti nakon 5, 10, 15, 20..pa cak i 25 godina nakon dozivljene traume....
A gdje su drugi anxiozni poremecaji....stoga ti Fratris...sine Rambov....bogat ne granaj. Nadji mi ga ko je bio pripremljen (uzmimo smao psihicki) za ovakav rat..kakav se desio..sem cetnka...

bolero1968 wrote:Fratris prvo da znas da je malo roditelja koji se jadaju svojoj djeci kako se bude po noci zato sto su sanjali cetnike. Mozda ti ispricaju koji dozivljaj sa ratista i to je sve.

Taèno tako...