#1 Lik i djelo
Posted: 29/06/2007 12:30
[size=117][b]SLOBODNA BOSNA, 28.06.2007: Broj 554[/b][/size] wrote:RAMIZ DELALIĆ
Zločinac a ne heroj
DELALIĆ JE U HAAGU TRETIRAN KAO ČOVJEK-ZVIJER
Naša suradnica na vijest o likvidaciji RAMIZA DELALIĆA ĆELE reagirala je ekskluzivnim tekstom u kojem opisuje svoja iskustva vezana za ubijenog armijskog komandanta
Pise: Medina Delalić
Ramiz je priznao da je sve vrijeme
radio za državnu bezbjednost...
Nakon dugogodišnjeg boravka u Turskoj o kojem su se ispredale različite priče Ramiz Delalić Ćelo 2004. se vratio u Sarajevo i zbog optužnice za ubistvo “srpskog svata” Siniše Gardovića, ekspresno bio smješten u zenički, potom transferiran u sarajevski Centralni zatvor. Guenael Mettraux, koadvokat, Švicarac, u haškom predmetu čiji sam bila dio Tima, htio je razgovarati sa njim. Tema je bila suđenje za zločin Grabovici, na kojem se Ramiz Delalić trebao pojaviti kao svjedok optužbe. Odbrana, a to smo bili mi, prema procedurama je imala pravo intervjuisati najvaljene svjedoke Tužilaštva, uz njihovu suglasnost. Pristao je.
U sobu za razgovor dopratio ga je policajac u civilu, brzo napustivši sobu. Predstavio se advokat, kojem sam, istovremeno bila i prevodilac, potom ja. Kod ovakvih susreta uobičajeno bih, najprije, objasnila šta hoćemo. “Znam već sve. Raspitao sam se”, prekinuo je objašnjavanje. “Ti si nešto po novinama pisala i vazda me pitaju jesi li mi rod?”, kaže. “Šta odgovorite?” “Da nismo, raspitao sam se.” Htio je pokazati da je dobro informisan i sve zna.
STRATEGIJA UBICE
“Sačekat’ ćete malo dok obavim dva-tri razgovora”, kaže i mobitelom nekom javlja: “Sve je OK.” Drugi mobitel regularno stoji na stolu, iako su naši ostali na portirnici, kakva su pravila važila za sviju, izuzev, za Ramiza Ćelu. Znali smo da se jedini razlog što je pristao razgovarati želja da snimi razgovor, diktafonom koji je sigurno imao, negdje ispod stola. Nas je, s druge strane, upozorio da ni za živu glavu razgovor ne snimamo. “Ipak snimaš”, opominje jednom. “Rekla sam da ne snimam, znači ne snimam.” Nakon pola sata ponavlja i drugi put: “Snimaš”. Ponavljam da ne snimam i predajem mu diktafon koji je, zaista, bio isključen. Kriminalci nikome ne vjeruju. Zašto, biti će mi potpuno jasno nekoliko mjeseci kasnije kada ću ponovo vidjeti Ramiza Delalića Ćelu.
Policajac lagano otvara vrata i kaže kako je isteklo vrijeme za razgovor. “Ma, Sefer veze sa tim zločinom nema. On je dobar čovjek i nije u stanju sve i kada bi htio napraviti ikakav zločin. Poselamite ga”, govori izlazeći iz sobe. Okreće se policajcu: “Ti mrš u p… materinu” i sam lagano odšeta niz hodnik.
“Ovo nije čovjek, ovo je zvijer”, kaže Mettraux. “Da sam bio Hrvat u Grabovici ili Sarajevu, a da mi se istovremeno približe Ramiz Ćelo, Musa Hota i Enes Šakrak, sam bih se predao, a da i ne povise ton.”
Za zločin u Grabovici 2002. su uhapšeni Musa Hota i Enes Šakrak, vojnici 9. motorizovane, Ćeline brigade. Musa se nalazio na izdržavanju zatvorske kazne u Zenici, gdje smo ga posjetili. Policajac je izašao, vjerovatno, da ne bi predstavljao smetnju prilikom razgovora. “Gospodine stranac, ovo je nama sve namješteno. Ova država kakva je najbolje bi bilo da neko uzme gumicu i pobriše je. Prenesite to političarima i diplomatama u svijetu”, grmi Hota. Ustaje dok priča. Ogroman je. Crna pletena kapa na glavi, debeli džemper utrpan u maskirne pantalone i čvrsto stegnut kaišem. Prevodim ono što mu Metro kaže, a to je da on nema nikakve veze za političarima i diplomatima, već da je advokat. Ali, Musa je uporan: Mettraux ima skupo odijelo i kravatu, rip-kirbijevske naočale i urednu frizuru, fino miriše, znači da je diplomata. Nastavljajući da viče kako on u životu boljeg čovjeka i komandanta od Ćele nije sreo, Musa otkopčava kaiš, spušta pantalone. Uspravi se, drži govor, stojeći u dugim gaćama, a onda i njih spušta. Ponovo se uspravi i stoji u prugastim boksericama. Tajac. “O, ne, neće valjda...”, čujem kako za sebe šapuće Mettraux. “Vidite, gospodine stranac”, viče Hota, “koliko sam ja izranjavan, evo da vam pokažem noge.” Objašnjavajući ogromnu nepravdu koja je nanesena poštenim borcima na sve tri strane, Musa pokazuje kratere od rana na nogama. Priča kako su njih trojica osuđenih za teške ratne zločine, on, jedan Srbin i Hrvat, dakle, vojnici iz tri vojske uputili zajedničko pismo protestujući što su prevareni. Pošteno su se i dobro borili, a završili su u zatvoru. “Srbin i ja smo diktirali, a ovaj Hrvat je pisao, jer je najpismeniji. Znaš Hrvate. Kulturni”, kaže Hota. “Na nas poštene borce navalili svi belaji. I Ćelo je živ isekiran, ne zna kud udara, pričao mi je neki dan kada smo šetali u krugu.”
U junu 2005. Ćelo je ušao u sudnicu ICTY-a ni uplašeno, ni zbunjeno kako su činili ostali svjedoci. Zakleo se da će govoriti samo istinu, napomenuo da je vjernik i hadžija, a potom, između ostalog, rekao kako mu je Mettraux nudio novac da promijeni iskaz. Odbrana ga je pokušala “obraditi”, a Sefer je izričiti krivac za zločin u Grabovici. Tri dana svjedočenja bila su tri dana redanja laži koje je izgovarao samouvjereno i hladno, bez trunke nečeg što bi se nazvalo griža savjesti: Sefer je bio u Grabovici; neposredno pred zločin se obratio pripadnicima 9. brigade i isključivi je krivac za sve što se dalje dešavalo. Mislila sam kako je Mettraux u pravu: ovo je zvijer.
STRAH I TREPET
Za razliku od ostalih svjedoka koji su vrijeme između dva ročišta uglavnom provodili spremajući se za naredni dan, Ćelo je odlazio u kasino na obali gdje je kockao i gubio mnogo novca. Hoću reći: tada je mnogo novca imao, što se moglo vidjeti i po njegovoj preskupoj odjeći, a ne samo ponašanju.
“Znam sve ljude iz brigade, a tog malog Šakraka nikako ne mogu da se sjetim. Kada bi mi ga neko pokazao, vjerovatno bih se sjetio”, odgovorio je, kada smo ga prilikom prvog susreta u sarajevskom zatvoru pitali o Enesu Šakraku, koji se već nalazio na izdržavanju zatvorske kazne. Šakrak je u Grabovici ubio majku i dijete koje joj se nalazilo u naručju. “Zamolio sam da me prebace na drugi sprat da me Ćelo ne vidi”, rekao nam je, napomenuvši kako se jednom mimoišao sa Ćelom na hodniku, ali da ga ovaj nije prepoznao. Plašio se sljedećeg “mimoilaska”.
Šakrak je bio tih. Velike plave oči bi se začas napunile suzama kada je pričao: “To kao da je počinio neko drugi, a ne ja, kao da se u tom momentu ludila neka druga osoba pojavila u meni”. I morate mu vjerovati. Bio je u inostranstvu, bavio se radom na kompjuterima, kada je na vijestima na radiju čuo da je protiv njega podignuta optužnica. “Čuj, ovaj ima isto ime i prezime kao i ti”, rekao mu je nonšalantno drug sa kojim je sjedio dok su slušali vijesti, naravno, ne pomislivši da bi optuženi monstrum Šakrak i kultivisani Šakrak pored njega mogli biti ista osoba. Kaže da je supruzi (Hrvatica - op.aut.) rekao da nema namjeru bježati, niti kriti se, već vratiti se u Bosnu, predati se i odležati ono za šta je kriv. “Drugačije ne bih mogao izdržati”, kaže. Enes je u sudnicu doveden uz posebne mjere obezbjeđenja. Za razliku od ostalih svjedoka koji su bivali smještani u hotel, on je bio smješten u samici haškog zatvora. Blindiranim automobilom, sa teškim pancirom i lisicama na rukama, prebačen je do sudnice. Dok je odgovarao na pitanja pretencioznog tužioca koji je, valjda, mislio da će iz njega izvući nešto loše, ako ništa, a ono sveteći se zbog loše sudbine koja ga je zadesila, dvojica stražara su stajala pored njega. “Ne”, bio je odgovor na pitanje da li je Sefer bio u Grabovici. “Ne”, bio je odgovor na pitanje da li se Sefer obraćao pripadnicima 9. brigade u ovom hercegovačkom selu. “Ne”, bio je odgovor na pitanje da li smatra da je Sefer kriv, dodajući: “Mi smo bili časna vojska. Ja sam kriv za ono što sam učinio i teško mi je. Nadam se da će barem za 10 godina koliko ću još biti u zatvoru makar dio tog stida i bola da prođe. Kako god znam da sam ja kriv za zločin koji sam počinio, tako znam da i Sefer nema nikakve veze s njim.”
Dok je izlazio iz sudnice, dvojica stražara su išla pored njega. Kada je klimnuo glavom u pravcu gdje je sjedio Sefer, dva potoka suza su mu krenula niz lice. Čini mi se da mu je nekako bilo lakše. Možda i zbog toga što je sam odlučio nositi svoj križ zbog ubistva nedužnih. Još jedna “žrtva” bila bi previše za Enesa Šakraka koji je imao 16 godina kada je počeo rat u BiH. Za Ramiza Delalića Ćelu žrtve odavno nisu bile važne.Vijest dana [size=117][b]UBISTVO U PONOĆ[/b][/size] wrote: Kako je, neposredno pred zaključenje ovog broja «Slobodne Bosne» saopćila sarajevska policija a potvrdile nadležne medicinske službe, RAMIZ DELALIĆ, zvani Ćelo, rođen 1964. godine u Priboju, ubijen je nešto prije ponoći 26. juna u ulici Odobašina u centru Sarajeva. Nepoznati ubica je u Delalića ispalio šest metaka od kojih je svaki imao «smrtonosne posljedice». Delalićeve ubice, saznaje naš list, sačekale su ga u vozilu «Audi 6» zatamnjenih stakala. Ubice su se nakon likvidacije udaljile sa mjesta zločina a sarajevska policija za njima intenzivno traga...Šta je Ramiz Delalić ćelo na Haškom suđenju Seferu Haliloviću [b][size=117]DOBIO SAM ZADATAK DA SE OBRAČUNAM SA ALBANSKOM MAFIJOM U SARAJEVU[/size][/b] wrote: Ramiz Delalić Ćelo je od 19. do 21. juna 2005. svjedočio kao svjedok Tužilaštva u predmetu protiv Sefera Halilovića. Donosimo dio unakrsnog ispitivanja advokata odbrane, Australijanca Petera Morriseya.
Morrisey: Činjenica je da ste se hrabro borili u ratu, a sada ste figura iz podzemlja i kriminalac. Je li to tačno?
Delalić: To je Vaše mišljenje.
Morrisey: Ja nemam mišljanja. Ja postavljam pitanja. Da li ste ovih dana izjavili u Sarajevu da treba da se obračunate sa albanskom mafijom?
Delalić: Da.
Morrisey: I, u vrijeme dok ste pušteni iz zatvora pod optužbom za ubistvo, zar niste bili uključeni u obračun sa jednim albanskim kriminalcem, poslije čega ste jednu noć proveli u zatvoru.
Delalić: Ne znam o čemu pričate.
Morrisey: Dobro. Otkako ste pušteni iz zatvora pod optužbom za ubistvo, zar niste u sukobu sa čovjekom koji se zove Naser Keljmendi?
Delalić: Želio bih da pojasnim ovo pitanje Sudskom vijeću. Mislim da trebamo ići na zatvorenu sjednicu zato što je u toku istraga.
Morrisey: Da. Vi imate pravo na takav zahtjev. Molim da idemo na zatvorenu sjednicu.
Sudija Liu: Da, idemo na zatvorenu sjednicu.
Nakon zatvorenog dijela, sjednica je ponovo otvorena za javnost.
Morrisey: Postoji jedna stvar koju želim da Vas pitam. Spomenuli ste da ste bili svjedok u predmetu, uostalom, nije važno šta ste Vi spomenuli. Da Vam postavim općenito pitanje. Jeste li Vi bili svjedok u predmetu vezanom za ubistvo visokog funkcionera AID-a?
Delalić: Ne želim odgovoriti na pitanje.
Morrisey: Rekli ste Tužilaštvu (iz Haga, op.ur.) , tokom intervjua da su Vam iz vladajućih krugova obećali amnestiju (poslije hapšenja oktobra 1993, op.ur.). Tačno?
Delalić: Nije tačno.
Morrisey: Rekli ste, zar ne, da su Vam obećali da ćete biti amnestirani. Tačno?
Delalić: Nije tačno.
Morrisey: Zar to niste rekli tužiocima?
Delalić: Tužiocima sam rekao nešto drugo.
Morrisey: Šta ste rekli tužiocima?
Delalić: Rekao sam da sam primio pismo od predsjednika Predsjedništva, tačnije, nekoliko pisama, u kojima mi je rekao, prvo, da ću imati fer suđenje, a kasnije da će sve biti u redu.
Morrisey: Šta Vi mislite da je predsjednik mislio pod tim “sve će biti u redu”.
Delalić: Ne znam.
Morrisey: Ma, hajde. Pokušajte. Idemo još jednom, šta Vi mislite da je mislio pod tim “sve će biti…”
Delalić: Ne znam.
Morrisey:: Jeste li ga pitali?
Delalić: Nemam pojma.
Morrisey: Probajte se sjetiti. Jeste li pitali: "Predsjedniče Izetbegoviću, šta ste htjeli reći onim sve će biti u redu”? I zar niste od tada, gospodine Delaliću, počeli raditi neke specijalne poslove za Vladu?
Delalić: Na koji period mislite?
Morrisey: Nakon što ste pušteni iz zatvora 1994.
Delalić: Da.
Morrisey: Između ostalog ste ozvučili i Hrvatsku ambasadu?
Delalić: Ne sjećam se.
Morrisey: Dobro. U jednom intervju ste priznali da ste upravo to uradili.
Delalić: Moguće.
Morrisey: Šta je sada istina: jeste li ozvučili Hrvatsku ambsadu ili ne?
Delalić: Možda sam pomogao da se ozvuči Hrvatska ambasada. Ja nisam imao pristup u ambsadu tako da fizički nisam bio u mogućnosti da tako nešto uradim.
Morrisey: OK. Ko Vam je dao instrukcije da ozvučite ili da pomognete da se ozvuči Ambasada?
Delalić: Ne sjećam se.
Morrisey: Zar niste jednom izjavili da je to bio Bakir Alispahić sa grupom ljudi?
Delalić: Ne sjećam se.
Morrisey: Radili ste za AID. O tome ste juče svjedočili. Da li se bar toga sjećate?
Delalić: Da. Radio sam jedan period.
Morrisey: OK. Ko je bio prvi direktor AID-a?
Delalić: Kemo Ademović jedno vrijeme, poslije je došao Munir Alibabić.
Morrisey: Tačno. Ali ko je bio prvi direktor AID-a?
Delalić: Jedno vrijeme Bakir Alispahić, vrlo kratko.
Morrisey: Da. On je bio dva-tri mjeseca. Tačno?
Delalić: Ne sjećam se.
Morrisey: I smijenjen je kada je otkriven kamp “Pogorelica”. Tačno?
Delalić: Moguće.
Morrisey: Smijenjen je pod pritiskom američke Vlade i protiv njega je podignuta optužnica?
Delalić: Da.
Morrisey: I suočio se sa optužnicom da je dok se nalazio na čelu AID-a učestvovao u pokušaju organiziranja ubistva političkog oponenta Fikreta Abdića? Tačno?
Delalić: Da, on je bio običan kriminalac.
to i ja kazem...
