Forum Klix.ba

a evo zashto:

Nezavisne Novine:
Momo Kapor: Trilogija će ući u Sarajevo
Slavko Heleta 14.06.2007 20:41

VIŠEGRAD - Momo Kapor, istaknuti slikar, književnik i hroničar našeg vremena, kaže kako je srećan što nije dočekao sudbinu protjeranih intelektualaca iz BiH.

On se, kaže, iz Sarajeva odselio u Beograd još davne 1946. godine, kao dječak sa devet godina. Kasnije, nakon što je izbačen iz Beogradske gimnazije, tri razreda je završio u Sarajevu.

"To su bile ključne godine u mom životu, kada se rađaju prve ljubavi, nižu neuspesi, ali i mali uspesi. Sarajevo je, zato, urezano u biografiju mog srca i moje duše. Dakle, svi kasniji napadi na mene adresirani su upravo na to moje administrativno porijeklo iz Sarajeva po rođenju", kazao je Kapor.

Između njega i rodnog grada došlo je do razdora, što je kulminiralo 1972. godine, kada su se, kaže, razišli, nešto slično kao Džems Džojs i njegov rodni grad Dablin, o kome je sve najljepše napisao, a poslije dvadesete godine u njega se više nikad nije vratio.

"To su odnosi pisac - grad, koji često sa sobom nose strast i mržnju. Ja sam napisao 'Sarajevsku trilogiju'. Danas je, nažalost, Sarajevo jedini grad u regionu u koji se knjige njegove i moje 'Trilogije' unose i čitaju ilegalno. Ja nemam vremena da čekam da uđem u Sarajevo i da vidim svoje knjige posvećene rodnom gradu u izlozima knjižara i na policama biblioteka. Ali zato 'Trilogija' ima beskrajno vremena za to i ona će, bez svake sumnje, to dočekati", kazao je Kapor.

Do sada je napisao četrdesetak knjiga, a u vašingtonskoj biblioteci imaju njegova 52 naslova jer su knjigama priključili i monografije koje je pisao o slikarima.

"Od svih tih silnih knjiga nijedna nikada nije objavljena u Sarajevu, niti je u tom gradu ikada ijedna moja slika bila izlagana", tvrdi Kapor.

Za književnost Bošnjaka u BiH tvrdi da je u svojevrsnom ćorsokaku jer nisu uspjeli u namjeri da naprave lažnu Gerniku od Sarajeva, mada su o tome napravili pravu poetiku.

"Sva vrata su im bila i još su otvorena, a evo nikako ne uspevaju da izbace nijedno jedino novo književno ime, koje bi po značaju prešlo granice Sarajeva. A pored sarajevskih na raspolaganju su im štamparije širom Evrope i sveta, gdje ih iščekuju naklonjeni kritičari. U Sarajevu je, dakle, od Bošnjaka još najmlađi i najtalentovaniji pisac Abdulah Sidran", ocijenio je Kapor.


tek sad razumijem tu navijachku himnu, ajmo everybody:

Kaporeee, Kaporeee,napushi se *urchineeee!
nije li on posjeciavo i Pale i Radovana u ratu?

Kopanjaaaaa, Kopanjaaaa, *ebala te protezaaaaaa!
zasluzzhio si za ovakve pamflete i jednu protezu u pakash, jedan dildo crnacki nezavisno novinarski, teheransko obrezani

predlazem da se na referendumu dzamahirijske mjesne zajednice Mejremin Dvor promijeni naziv Unis nebodera "Momo" u "Memo"

nije mi jasno u kakvoj su vezi Momo i Uzeir sa Momom Kaporom? Mozda bi pokretac/pokretacica teme trebala malo poslusati stare emisije iz arhive radio Sarajeva sa legendarnim duom Rudi Alvadj & Rejhan Demirdzic

sto se tice Mome Kapora - pisca, za mene je to literatura koja se prodaje na trafici zeljeznicke stanice i sluzi da prekrati vrijeme putovanja. Umjesto Momine literature na metar radije ponovno citam Dragoslava Mihajlovica i kad su cvetale tikve

Au, vidim da je crni ovdje negdje, nisam siguran da li æe ovo po¾ivjeti.

Kapor jest karina ljudska (recimo to ba¹ tako), no onaj drugi navijaèki dio nije ba¹ pristojan.

basta sljezove boje wrote:nije mi jasno u kakvoj su vezi Momo i Uzeir sa Momom Kaporom? Mozda bi pokretac/pokretacica teme trebala malo poslusati stare emisije iz arhive radio Sarajeva sa legendarnim duom Rudi Alvadj & Rejhan Demirdzic

sto se tice Mome Kapora - pisca, za mene je to literatura koja se prodaje na trafici zeljeznicke stanice i sluzi da prekrati vrijeme putovanja. Umjesto Momine literature na metar radije ponovno citam Dragoslava Mihajlovica i kad su cvetale tikve

pa valjda se razumije da nije misljeno kao izravno nego kao ironichno
ako se ne razumije eto sad to naglasavam
svaka slichnost sa pravim Momom je slucajna


a Srbija je imala i ima fenomenalnih pisaca i slikara
koji su i kompletni umjetnici i ljudi
kojima bijednik ne moze ni prismrdit

MOMO KAPOR

Neku večer se na BeKa televiziji raspričao Momo Kapor. Intervju je trajao i trajao, ne manje od dva sata, govorilo se o svemu i svačemu, a najviše o prošlome ratu, za kojega je Momo obilazio položaje naoružanoga srpskog naroda po Bosni i Hrvatskoj, i pisao ratoborne reportaže. Katkad bi pošao i na Pale, gdje bi sjedio sa strane, pijuckao i slušao kako Koljević, Karadžić i Krajišnik pregovaraju sa lordom Owenom i ostalima. Premda je od tih vremena prošlo desetak godina, pisac je još uvijek pun dojmova, očito nije sve ispričao i napisao, niti se, zapravo, može do kraja ispričati vlastiti životni vrhunac. A taj rat bio je Kaporov životni vthunac. On sam to priznaje.
Priča kako je jednom prilikom došao u Trebinje, na poziv generala Grubača, pa je gledao uniformirani narod, ljude skupljene s koca i konopca, i slušao tutanj topova u daljini. "Koja romantična slika", naglasio je Momo, i ponovio: "tutanj topova u daljini." Bio sam dvatriput u Trebinju, sjećam se te čaršije za nekih pustih ljetnih dana, kada bi sa svih strana pripeklo, a mene hvatala neka tuga i melankolija jer mi je Dubrovnik ostao za leđima, i do sljedećega ljeta neću vidjeti mora, pa nekako i mogu zamisliti da je Kapor, bez obzira na gužvu od naoružanog naroda, osjetio nešto romantično. Na žalost, mogu shvatiti i to da je cjelina njegove romantike, njegova trebinjska razglednica, određena tutnjem topova u daljini. Ti topovi su za Kapora sinkopa ljepote, čežnje, domotužja i svega drugog što bi jednome ratnom izvještaču mogla značiti riječ romantika. Bez topova Trebinje bi bilo kao melodija bez ritma.
Momo Kapor djelovao je iskreno. I vidjelo se da mu nije na um palo da bi ga mogao čuti netko kome tutanj topova nipošto nije romantičan. Recimo, nije romantičan onima koji ga nikada nisu čuli u daljini, nego su ga vazda slušali u blizini. Kad je o trebinjskoj perspektivi riječ, ti ljudi su, naravno, Dubrovčani. Ali može to biti i svijet iz desetina drugih, bosanskih i hrvatskih gradova. Čak i kada bi se mijenjala ratna sreća, pa bi doista čuli tutanj topova u daljini, tim ljudima to nikada nije bila sinkopa romantične razglednice. Zato što su već imali uši iskvarene i isprepadane danima, mjesecima i godinama bliske tutnjave. Ali nije na Kaporu da o tome razmišlja, niti je njegovo da konta kako ga slušaju i ljudi čija se perspektiva zastrašujuće razlikuje od njegove. U nizu svojih knjiga iz devedesetih ionako je uporno dokazivao kako ga se takvi ljudi uopće ne tiču.
Epizoda s trebinjskom romantikom sitan je detalj u velikoj priči o izmijenjenim perspektivama, koje se više ne mogu složiti u jednu, zajedničku. Nekih sedamdesetih i osamdesetih godina Momo Kapor imao je velikoga zagrebačkog izdavača, ljetovao je u Dubrovniku, pisao prozu u trapericama i bio jedan od glavnih predstavnika takozvane rockerske generacije u popularnoj i elitnoj kulturi. Ako je Goran Bregović izmislio, ili barem omasovio, jugoslavenski rock'n'roll, kao što to tvrde mnogi ozbiljni ljudi, tada je Kapor bio Bijelo dugme u književnosti. Malo urbanije, asfaltnije i finije, ali Bijelo dugme.
Ali onda se, malo pred rat, oduševio seljacima, soluncima i četnicima, etikom i estetikom Dragana Živkovića - Tozovca, a na kraju i uniformiranim narodom koji se pobunio protiv najavljenog ustaškog i mudžahedinskog zuluma. Oduševio se guslama i harmonikom. Šta se to dogodilo Momi Kaporu? Šta se dogodilo ljudima koje smo poznavali bolje od njega, ljudima iz naših intimnih života, da se oduševe opancima? Lako je shvatiti etičku stranu priče, čovjek je kvaran stvor, lako se odaje svakakvim pasjalucima, uključujući i klanje rođenih komšija, ali čini se da je nešto teže razumjeti estetiku ovakvih transformacija. Kako je moguće da onaj koji je pola života slušao Raya Charlesa (kao Kapor), ili Doorse (kao mnogi drugi), pronađe svoj konačni i definitivni smisao u stihovima: "Rado ide Srbin u vojnike, / Tamo bere zrele lovorike, / Borba njemu zabava je draga, / Još milije salomiti vraga..."?
Odgovor je, na žalost, više nego jednostavan. To se, naprosto, tako jednoga dana odluči. Shvatiš da ti život prolazi u samoći, da nema haira od rock'n'rolla, niti te itko takvoga ozbiljno shvaća i uvažava, pa se samo presaldumiš i prevjeriš, i nađeš se u čudu koliko te svi odjednom cijene i vole. Samo se pustiš i sve ti bude lako. Iz te su perspektive narodnjaci najgori otrov. Ali ne samo novokomponovani, nego i oni izvorni, u kojima se, kako kaporovci kažu, liježe i gnijezdi duša jednog naroda. Te pjesme su savršena formula zajedništva, mantra u kojoj postaješ jedno s tolikima koji su gori od tebe, patiš skupa s njima, zbog žene koja te prevarila, drage koja je naprasno umrla, vojske koja je izginula, rata koji je izgubljen... Napisano je na desetine i stotine borbenih, huškačkih, patriotskih novokomponovanih narodnjaka, i još stotine takvih u kojima je cijeli narod proglašen za kolektivnu žrtvu, a da nije, koliko ja znam, napisan nijedan antiratni, pacifistički, mirotvorni. I nijedan koji bi govorio iz perspektive nečiste savjesti, nijedan koji bi žalio drugoga, nijedan kojim bi se osporila romantična trebinjska razglednica, s tutnjem topova u daljini.

MILJENKO JERGOVIĆ

http://www.bhdani.com/default.asp?kat=k ... ekst_rb=21

sulesavic wrote:Au, vidim da je crni ovdje negdje, nisam siguran da li će ovo poživjeti.

Kapor jest karina ljudska (recimo to baš tako), no onaj drugi navijački dio nije baš pristojan.

fakat nije. jel ga ko tjerao da osniva novine, nazove ih Nezavisnim i onda vjerojatno od nekih mafijasa odleti u zrak? jel mu to daje neki posebni kredibilitet? O beznogima sve najbolje?

ako su se odlucili vracati na retoriku iz prve polovice devedesetih, sta da mi radimo? okrenemo drugi obraz?