... Dejtonski sporazum (I dio)
Nakon beckih pregovora o kantonima i konacnom uoblicenju Federacije BiH, od 8. do 11. svibnja
1994. godine, nisam više vodio dnevnicki zapis o dogadajima u kojima sam sudjelovao.
Bio sam cvrsto odlucio da necu više ispisivati povijest Bosne i Hercegovine, vjerujuci da je ona kao
država i društvena zajednica preživjela. Vodio sam samo dnevne zapisnike mojih aktivnosti -
sastanaka, kontakata, susreta, bez širih izlaganja, objašnjenja i tumacenja. Držao sam se ranije
odluke - ne otvarati novu povijest moje zemlje i ne pretvarati moje strepnje u njenu stvarnost.
Kada je postalo izvjesno da ce doci do nove mirovne konferencije o BiH na kojoj treba okoncati rat i
postici konacan mirovni sporazum, a poucen iskustvom da u ovakvim prilikama gotovo nitko ništa ne
zapisuje (osim stranaca), odlucio sam prekršiti moj zavjet i voditi dnevnicki zapis o toku pregovora,
atmosferi koja je vladala i konacnom sporazumu koji ce se postici.
Daytonski sporazum nije nastao u Daytonu, on se ovdje dovršio i dobio neprimjereno ime grada u
kome je održana konferencija. U daytonskim se pregovorima nije dogovorilo ništa što vec nije bilo
dogovoreno - ovdje je ono samo postalo vidljivo. Sva natezanja, odugovlacenja, uvjeravanja, svi
zahtjevi, pritisci, odbijanja i prihvacanja samo su bili naknadno preživljavanje porodajnih muka za ono
što je vec bilo rodeno.
Svi akteri ovog dogadanja došli su s namjerama koje su vec bile ostvarene. Razgovori su bili samo
ponavljanje povijesti koja je vec prelomljena preko glava ljudi i naroda, preko sudbine jedne zemlje
koju su ostavili da krvari kada su krenuli na put.
Prvo što je bilo dogovoreno i što se nije moglo problematizirati u pregovorima bio je opci sporazum
Miloševica i Tudmana. Da li je on postignut u Karadordevu ili negdje drugdje bilo je nevažno. On se
ovdje u konacnom svom dovršenju morao objelodaniti i pokazati u punoj snazi svoje konzistencije. On
više nije mogao funkcionirati kao "lukavstvo uma" koje iz svoje neosvijetljene pozadine upravlja
sudbinama naroda, gura ih u ratnom poklicu jedne na druge, progoni, preseljava, ubija, rastjeruje, - i
sve u prividu kaosa, zle sudbine i razjarene ljudske naravi. Miloševic je taj sporazum objavio pred
svima kao gotovu i neprelaznu cinjenicu, kao idejno rješenje koje u pregovorima samo dobiva svoj
konacni oblik.
Njihov sporazum se objelodanio na Bosanskoj Posavini i Miloševic je to izrijekom naveo. Posavina je
bila 3. tacka sporazuma Karadžica i Bobana u Grazu, od 6. svibnja 1992. godine. Ova dvojica
izvršitelja su imali zadatak provesti "razgranicenje" i pri tome "voditi racuna o kompaktnosti prostora i
komunikacijama", ali tko je u to vjerovao. Ovdje u Daytonu, ova "razgranicenja" i "kompaktnosti" su
morala dobiti konacan oblik i postati povijesne cinjenice zapisane u medunarodni sporazum i nacrtane
na karti.
Daytonsko objelodanjivanje sporazuma Miloševica i Tudmana se pokazalo i u drugim važnim civilnim i
vojnim projektima.
Tudman je volio karte. Volio je svoje politicke ideje crtati. To je dokaz odsustva imaginacije. To ljeto,
neposredno pred vojnu akciju "Oluja", dobio sam jednu zanimljivu kartu. Ona je predstavljala graficko
rješenje "krize u BiH", kako je Tudman volio zvati agresiju na našu zemlju. Karta je bila s njegovog
radnog stola. Na prvi pogled cinilo se da ona nema velike veze ni s postojecim stanjem ni s
buducnošcu BiH jer se nije poklapala niti s jednim predlaganim rješenjem. Ona je cak odudarala i od
plana Kontaktne skupine koja je vec dala prijedlog o objedinjavanju Bosanske Posavine u jedan
kanton koji bi se prikljucio Federaciji BiH. U tom prijedlogu jedini problem je bio koliki ce biti koridor
prema Banjaluci kroz Posavinu i da li ce ga uopce biti. Karta je odudarala i od postojeceg kantonalnog
uredenja Federacije jer je u tzv. hrvatske krajeve ukljucivala Cazinsku Krajinu, u kojoj Hrvata uopce
nije bilo, i jedan dio zaleda Dubrovnika koji je vojno držala Karadžiceva vojska. Karta je posebno
odudarala od stanja koje je nastalo nakon "Oluje", a koje je u Daytonu bilo polazna osnova za
pregovore i vojno razgranicenje.
Medutim, kako su pregovori odmicali "naša" vojna prednost se topila na karti i polako svodila na ono
što je Tudman davno ucrtao. On je konacno sve što su osvojili u "Oluji" HVO i HV vratio Miloševicu -
povukao vojsku ispred Banjaluke, iz Mrkonjica, Šipova, s Manjace, od Jajca. Zadržao je Drvar, Glamoc
i Grahovo, mjesta koja je oznacio u svojoj karti kao hrvatska mnogo prije "Oluje" i Daytonske
konferencije. Tako su vojna oslobadanja podrucja koja je držao Karadžic uz pomoc tzv. JNA i kasnije
Miloševicevih snaga dobila drugi smisao. Ona nisu oslobodena, vec samo privremeno zauzeta kako bi
se uredno vratila nazad. U tom kontekstu treba razumjeti "mali incident" (kako je to nazvao Jadranko
Prlic kao ministar obrane Federacije BiH) u toku vojnih operacija "Oluje" kada je Dudakovic sa svojim
snagama krenuo na Manjacu. Hrvatska vojska ga je zaustavila topovima, bilo je nekoliko mrtvih i
ranjenih, Dudakovic se morao povuci i krenuti nazad prema Prijedoru i Ljubiji. Tudman je zapravo
cuvao teritoriju Republike Srpske od Armije BiH, i u Daytonu, pred svima nama, vratio je nazad.
Drugi veliki sporazum koji je u Daytonu dobio svoju konacnu formu i istinu jeste onaj o legalizaciji
"Republike Srpske" izmedu Holbruka i Izetbegovica. Sam akt legalizacije obavio je Muhamed
Šacirbegovic, ministar vanjskih poslova BiH, u Ženevi 8.9.1995. godine, nepuna dva mjeseca prije
Daytona, na sastanku ministara vanjskih poslova BiH, RH i Jugoslavije, a pod pokroviteljstvom
Kontaktne skupine. Prethodno je Holbruk nekoliko puta dolazio u Sarajevo, ali svaki put nakon
posjete Zagrebu i Beogradu. Dan pred Ženevski susret, kasno poslijepodne, pozvan sam u ured
Izetbegovica. Iznenadio sam se kad sam tamo zatekao Šacirbegovica i Silajdžica. Ostalih clanova
Predsjedništva nije bilo jer su bili na putu izvan BiH u delegaciji Srpskog gradanskog vijeca; Kljuic
takoder nije bio tu jer je u to vrijeme vec bio u svom podrumu.
Prispio sam na razgovor o papiru koji je vec bio pred njima. Papir je pisan na engleskom i receno mi
je da je to osnova za sporazum koji se sutra treba potpisati u Ženevi. Papir je bio porazan. U njemu
više nije bilo Bosne i Hercegovine kao države, bili su predvideni entiteti - Federacija i Republika
Srpska, ali ne više pisana u navodnicima, i sl.
Šacirbegovic je stalno pitao što da radi, ženevski sastanak je predstavljao kao pritisak i gotov cin
kojemu se nece moci oduprijeti. Ja sam na samom papiru pokušao napraviti ispravke i insistirati na
jasnom odredenju BiH kao države, sa državnim institucijama i njihovim nadležnostima, iako mi je
poteškocu cinilo nepoznavanje engleskog jezika. Izetbegovic je bio veoma miran i staložen. Rastali
smo se tako što smo Šacirbegovicu dali veoma jasnu uputu - ne smije legalizirati Republiku Srpsku ni
po koju cijenu, ukoliko bude pritisaka neka napusti sastanak i obavijesti Predsjedništvo.
Jedina prava politicka cinjenica iz rata jeste legalizacija RS. U Daytonu se samo ona nije mogla
relativizirati. Bio je to srpski entitet s 49% teritorije BiH, sa zajamcenom autonomijom, legaliziranom
konstitucionalnošcu u odnosu na BiH i otvorenim paralelnim vezama s Jugoslavijom...
