#1 Nakon Kosova, Srbi bi kompenzaciju u BiH?
Posted: 19/05/2007 11:00
Nedavni politički događaji u Srbiji, odnosno kratkotrajni izbor radikala Tomislava Nikolića za predsjednika Skupštine Srbije, privukli su pozornost hrvatske javnosti. Žučne rasprave koje su tom prilikom vođene u ...
...srbijanskoj Skupštini pokazuju dubinu neslaganja među srbijanskim političarima. U usporedbi s tim naša politička scena doima se gotovo uspavanom, a razlike među našim glavnim strankama čine se gotovo zanemarivima.
No, koliko je hrvatska javnost upoznata s političkim odnosima u Srbiji? Kod nas najveću pozornost i zabrinutost izazivaju srpski radikali Vojislava Šešelja. Dužnosnici te stranke i dalje ponavljaju fraze o "zapadnim srpskim granicama" koje će se protezati od Virovitice do Karlobaga.
Piše: Dr. Nikica Barić, Večernji list
Na sreću, danas su okolnosti ipak bitno drukčije nego početkom 1990-ih, kada je srpska strana takve granice pokušala uspostaviti silom. U trenutačnim okolnostima svakako ne postoji opasnost od sukoba Hrvatske i Srbije.
Ipak, prisutnost radikala na političkoj sceni Srbije koja će se, nesumnjivo, održati i u budućnosti, u Hrvatskoj će i dalje buditi neugodne uspomene na događaje iz 1990-ih i predstavljati problem u odnosima između Zagreba i Beograda. No, demagoške izjave srpskih radikala danas zapravo nanose puno više štete Srbiji nego Hrvatskoj.
Ipak, iako je Nikolić izabran, ali ubrzo i smijenjen s dužnosti predsjednika Skupštine, radikali nisu ušli u sastav nove srbijanske vlade koju uglavnom popunjava Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije. Predsjednik Demokratske stranke ujedno je i predsjednik Srbije Boris Tadić, a na čelu Demokratske stranke Srbije nalazi se bivši i sadašnji premijer Vojislav Koštunica. O tim strankama i političarima puno se manje zna u hrvatskoj javnosti koja se, spomenuto je, uglavnom fokusira na ratoborne izjave Šešeljevih radikala.
Nakon svrgavanja Miloševića u listopadu 2000., Koštunica je postao predsjednik tadašnje Jugoslavije, a 2004. predsjednik srbijanske vlade. Suprotstavljao se izručenju Miloševića u Haag i osamostaljivanju Crne Gore te odvajanju Kosova od Srbije, pri čemu se nada potpori Rusije. Optužuju ga zbog opstrukcije u hvatanju Ratka Mladića te u istrazi i procesuiranju atentatora na premijera Zorana Đinđića, ubijenog 2003. Štoviše, neki smatraju da je atentat na Đinđića zapravo bio državni udar u koji su upletene srbijanske vojne i policijske obavještajne strukture koje imaju podršku Koštunice.
Zanimljivo je pregledati članke koji se mogu naći na web stranicama časopisa "Nova srpska politička misao" u kojem su zastupljeni analitičari naklonjeni Koštunici. U tim člancima mogu se npr. pročitati teze prema kojima se u Srebrenici nije dogodio genocid nad Muslimanima, a hrvatski predsjednik Mesić optužuje se zbog pokušaja da svojim izjavama "zataška istinu o masovnom stradanju prije svega Srba na teritoriju bivše Jugoslavije u daljoj i bližoj prošlosti". Ako se uzmu u obzir ti primjeri, može se zaključiti da će srbijansko i hrvatsko gledanje na posljednji rat još dugo ili čak zauvijek ostati nepomirljivo.
Koštunica je ostao premijer iako je na posljednjim izborima puno više glasova i skupštinskih mandata dobila Tadićeva Demokratska stranka. Iako i neki u Hrvatskoj proglašavaju Tadića "srpskim Kennedyjem" i "karizmatičnim liderom", osobno ne dijelim to mišljenje. On mi se ne čini kao državnik koji vuče ključne poteze. Nedavno sam ga imao prilike gledati na beogradskoj TV B92 neposredno nakon događaja povezanih s izborom Nikolića za predsjednika Skupštine. Tom je prilikom govorio u općenitim blijedim frazama, bez riječi koje bi zaslužile da budu upamćene. Formiranje srbijanske vlade u kojoj je Koštunica i dalje predsjednik znači Tadićevu kapitulaciju. Đinđić, Tadićev prethodnik na mjestu lidera Demokratske stranke, nedvojbeno je bio kvalitetniji i energičniji političar.
Nakon Đinđićeva ubojstva Demokratsku stranku napustio je blizak Đinđićev suradnik Čedomir Jovanović koji je formirao Liberalno-demokratsku partiju. Ona je, u koaliciji s nekim manjim strankama, na posljednjim izborima postigla uspjeh izborivši ulazak u Skupštinu. Jovanović je najradikalniji u kritici srbijanske politike u vrijeme Miloševićeve vladavine, podjednako kritičan i prema Koštunici i gotovo jedini koji eksplicitno tvrdi da je Srbija izgubila Kosovo.
U tom smislu on se smatra nasljednikom ubijenog Đinđića čiji lik u krugovima oko mladog Jovanovića dobiva u nekim elementima i nekritički kultni položaj reformatora, vizionara "europske Srbije". No, i srpski nacionalisti žele prisvojiti Đinđićevu baštinu pa je npr. "otac nacije" Dobrica Ćosić nedavno izjavio da je Đinđić neposredno prije smrti shvatio svoje "zablude" i tako ipak pokazao da je "dobar" srpski patriot.
Srbiju ubrzo očekuje konačno rješenje pitanja Kosova. U trenutačnoj konstelaciji međunarodnih odnosa čini se da će Srbija izgubiti Kosovo i protiv toga neće moći ništa konkretno poduzeti. Hoće li nakon toga težiti "kompenzaciji" u Bosni i Hercegovini, a Koštunica se angažirao u zbližavanju Beograda i Republike Srpske, vidjet ćemo. U slučaju takvog razvoja događaja postavlja se pitanje kako će na to reagirati Zagreb.
...srbijanskoj Skupštini pokazuju dubinu neslaganja među srbijanskim političarima. U usporedbi s tim naša politička scena doima se gotovo uspavanom, a razlike među našim glavnim strankama čine se gotovo zanemarivima.
No, koliko je hrvatska javnost upoznata s političkim odnosima u Srbiji? Kod nas najveću pozornost i zabrinutost izazivaju srpski radikali Vojislava Šešelja. Dužnosnici te stranke i dalje ponavljaju fraze o "zapadnim srpskim granicama" koje će se protezati od Virovitice do Karlobaga.
Piše: Dr. Nikica Barić, Večernji list
Na sreću, danas su okolnosti ipak bitno drukčije nego početkom 1990-ih, kada je srpska strana takve granice pokušala uspostaviti silom. U trenutačnim okolnostima svakako ne postoji opasnost od sukoba Hrvatske i Srbije.
Ipak, prisutnost radikala na političkoj sceni Srbije koja će se, nesumnjivo, održati i u budućnosti, u Hrvatskoj će i dalje buditi neugodne uspomene na događaje iz 1990-ih i predstavljati problem u odnosima između Zagreba i Beograda. No, demagoške izjave srpskih radikala danas zapravo nanose puno više štete Srbiji nego Hrvatskoj.
Ipak, iako je Nikolić izabran, ali ubrzo i smijenjen s dužnosti predsjednika Skupštine, radikali nisu ušli u sastav nove srbijanske vlade koju uglavnom popunjava Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije. Predsjednik Demokratske stranke ujedno je i predsjednik Srbije Boris Tadić, a na čelu Demokratske stranke Srbije nalazi se bivši i sadašnji premijer Vojislav Koštunica. O tim strankama i političarima puno se manje zna u hrvatskoj javnosti koja se, spomenuto je, uglavnom fokusira na ratoborne izjave Šešeljevih radikala.
Nakon svrgavanja Miloševića u listopadu 2000., Koštunica je postao predsjednik tadašnje Jugoslavije, a 2004. predsjednik srbijanske vlade. Suprotstavljao se izručenju Miloševića u Haag i osamostaljivanju Crne Gore te odvajanju Kosova od Srbije, pri čemu se nada potpori Rusije. Optužuju ga zbog opstrukcije u hvatanju Ratka Mladića te u istrazi i procesuiranju atentatora na premijera Zorana Đinđića, ubijenog 2003. Štoviše, neki smatraju da je atentat na Đinđića zapravo bio državni udar u koji su upletene srbijanske vojne i policijske obavještajne strukture koje imaju podršku Koštunice.
Zanimljivo je pregledati članke koji se mogu naći na web stranicama časopisa "Nova srpska politička misao" u kojem su zastupljeni analitičari naklonjeni Koštunici. U tim člancima mogu se npr. pročitati teze prema kojima se u Srebrenici nije dogodio genocid nad Muslimanima, a hrvatski predsjednik Mesić optužuje se zbog pokušaja da svojim izjavama "zataška istinu o masovnom stradanju prije svega Srba na teritoriju bivše Jugoslavije u daljoj i bližoj prošlosti". Ako se uzmu u obzir ti primjeri, može se zaključiti da će srbijansko i hrvatsko gledanje na posljednji rat još dugo ili čak zauvijek ostati nepomirljivo.
Koštunica je ostao premijer iako je na posljednjim izborima puno više glasova i skupštinskih mandata dobila Tadićeva Demokratska stranka. Iako i neki u Hrvatskoj proglašavaju Tadića "srpskim Kennedyjem" i "karizmatičnim liderom", osobno ne dijelim to mišljenje. On mi se ne čini kao državnik koji vuče ključne poteze. Nedavno sam ga imao prilike gledati na beogradskoj TV B92 neposredno nakon događaja povezanih s izborom Nikolića za predsjednika Skupštine. Tom je prilikom govorio u općenitim blijedim frazama, bez riječi koje bi zaslužile da budu upamćene. Formiranje srbijanske vlade u kojoj je Koštunica i dalje predsjednik znači Tadićevu kapitulaciju. Đinđić, Tadićev prethodnik na mjestu lidera Demokratske stranke, nedvojbeno je bio kvalitetniji i energičniji političar.
Nakon Đinđićeva ubojstva Demokratsku stranku napustio je blizak Đinđićev suradnik Čedomir Jovanović koji je formirao Liberalno-demokratsku partiju. Ona je, u koaliciji s nekim manjim strankama, na posljednjim izborima postigla uspjeh izborivši ulazak u Skupštinu. Jovanović je najradikalniji u kritici srbijanske politike u vrijeme Miloševićeve vladavine, podjednako kritičan i prema Koštunici i gotovo jedini koji eksplicitno tvrdi da je Srbija izgubila Kosovo.
U tom smislu on se smatra nasljednikom ubijenog Đinđića čiji lik u krugovima oko mladog Jovanovića dobiva u nekim elementima i nekritički kultni položaj reformatora, vizionara "europske Srbije". No, i srpski nacionalisti žele prisvojiti Đinđićevu baštinu pa je npr. "otac nacije" Dobrica Ćosić nedavno izjavio da je Đinđić neposredno prije smrti shvatio svoje "zablude" i tako ipak pokazao da je "dobar" srpski patriot.
Srbiju ubrzo očekuje konačno rješenje pitanja Kosova. U trenutačnoj konstelaciji međunarodnih odnosa čini se da će Srbija izgubiti Kosovo i protiv toga neće moći ništa konkretno poduzeti. Hoće li nakon toga težiti "kompenzaciji" u Bosni i Hercegovini, a Koštunica se angažirao u zbližavanju Beograda i Republike Srpske, vidjet ćemo. U slučaju takvog razvoja događaja postavlja se pitanje kako će na to reagirati Zagreb.