Forum Klix.ba

Megafon pedagogija

Trener "Zeljeznicara" Milan Ribar koristio je megafon za bolju komunikaciju sa igracima na treningu. Medjutim, nije uvijek sve funkcionisalo kako je on ocekivao.

Na jednom treningu, on je nekoliko puta opomenuo jednog mladjeg igraca, ali ovaj nije reagirao na njegove opaske, pa je to toliko iznerviralo trenera da mu je prisao i udario ga megafonom u glavu, teatralno mu pokazujuci da treba da slusa njegove komande. Nije to bio neki jak udarac, ali je trenerov postupak ruzno djelovao na sve ostale igrace i posmatrace. Kasnije se ispostavilo, da je taj igrac imao nekih problema sa usima, pa je zato drzao vatu u usima i nije dobro cuo, a to trener nije znao.

Ova "megafon pedagogija" pokrenula je otvaranje raznih drugih problema u odnosima igraca i trenera, te je na kraju bitno doprinijela i nesto kasnijem odlasku trenera iz kluba.

Avioni

Trenirali smo u Kosutnjaku u Beogradu, prije neke utakmice. Sjecam se da je tada u ekipi "Zelje" poceo igrati beka mladji igrac Maljukanovic.

U sred treninga, iznad igralista u niskom letu preletjeli su Migovi. Normalno, svi smo stali i pogledali prema nebu gledajuci tu neobicnu pojavu. Sve je to potrajalo samo nekoliko trenutaka.

Tada se iznenada oglasio trener i na sav glas povikao: "Maljukanovicu, samo ti gledaj avione!". Ostale igrace nije opomenuo. Bio je to jasan znak i nagovjestaj da ce se nesto promijeniti u sastavu ekipe.

I desilo se, Maljukanovic vise nije bio u standardnoj postavi iducu utakmicu.

Opomene pomocniku

Kako su nasi treneri primjenjivali neke njemacke metode treninga, pocinjali smo trening u parovima sa loptom, ali sa veoma visokim ritmom trcanja, bez postepenog zagrijavanja, pa je sam pocetak treninga uvijek bio veoma naporan i stresan.

Trener Ribar je imao obicaj da kasni sa izlaskom na trening oko pet minuta, pa je pocetak treniga vodio pomocni trener Sulejman Kulovic, miran i tih covjek.

Kada bi se iznenada pojavio glavni trener Ribar obratio bi se pomocniku Kulovicu glasno izvikujuci gotovo standardnu recenicu: "Suljo, o's tebe da kaznim? Zar ne vidis kako ti Rodic trci?"

Naravno, to je samo bio znak da se on pojavio na treningu i dodatni pritisak na sve igrace i pomocnog trenera, koji bi tada odmah poceo galamiti na igrace.

Kako sam glumio Senzena

Srijeda, trening na Grbavici. Pripremali smo se za nedeljnu utakmicu protiv "Dinama" iz Zagreba.

Dobio sam zadatak da glumim Senzena, desno krilo Dinama. Trebao sam driblati lijevog beka Veliju Becirspahica, koji mi je trebao oduzeti loptu, te se ubacivati u napad kao lijevo krilo, tj. nametnuti svoju igru Senzenu.

Medjutim, svaki nas trening je podrazumjevao ozbiljnu igru, bez improvizacije, pa sam ja stvarno njega driblao, a on mi je pokusavao oduzeti loptu.

Inace, nase treninge je uvijek posmatralo oko 1.000 ljudi.

U igri jedan na jedan, Velija mi nikako nije uspijevao oduzeti loptu, pa sam morao nekoliko puta ponavljati akciju. U jednom trenutku, proturio sam mu loptu kroz noge, sto je izazvalo burnu reakciju gledalaca.

Ali, jos burnije je reagovao trener Ribar, koji je skocio sa klupe i iznerviran se izgalamio na Becirspahica: "Velija, pa nije ti ga majka rodila. Ubi ga".

Nakon toga Velija vise nije gledao loptu, vec samo kako ce me odalamiti preko nogu.

Naravno, vidio sam da je vrag odnio salu, pa sam "pomogao" Veliji tako sto sam davao malo jaci for lopti kako bi on mogao presjeci loptu i obaviti svoj zadatak. Tako je trening dobio smisao.

A u nedelju, na prvenstvenoj utakmici, Senzen je u prvih deset minuta dva puta zavrsio na atletskoj stazi nakon ostrih Velijinih startova, pa poslije toga vise nije ni smio preci centar. Velija mu se zaista tako dobro nametnuo, odigravsi gotovo cijelu utakmicu u napadu kao lijevo krilo, a "Zeljo" je pobijedio 2:0.

Spasonosni zbun

Zimske pripreme na stadionu Grbavica. Trcimo krugove po atletskoj stazi u visokom ritmu na odredjeno vrijeme. Na jednoj krivini atletske staze bilo je gusto zbunje.

U jednom trenutku primjetim da jedan od starijih igraca Becirspahic po nadimku "Deda" izostaje i ostaje skriven u zbunju, cekajuci da igraci optrce cijeli krug da bi se opet ukljucio. Tako je malo odmarao i prikupljao snagu za dalje trcanje.

Niko od igraca nije nista komentarisao, svi smo bili skoncentrisani na izdrzavanje velikih napora.

Medjutim, izgleda da to treneru Ribaru nije promaklo, jer poslije tih priprema Becirspahic nije vise bio aktivan igrac, nego je postao trener mladjih uzrasta igraca.

Transfer i kosa

Na kraju igracke karijere igrac "Zelje" Velija Becirspahic pokusao je naci angazman u jednom stranom klubu. Kako je veoma rano posijedio i zato izgledao znatno stariji nego sto je stvarno imao godina, u klubu je od milja dobio nadimak "Deda".

Bojeci se da bi izgled kose mogao uticati na transfer, menadzer ga je nagovorio da oboji kosu. Tako je Velija naglo pocrnio i otisao takav igrati probnu utakmicu.

Medjutim, transfer se ipak nije ostvario, jer su u tom stranom klubu imali dobre informacije o njemu, pa je upravo novi izgled naseg suigraca bio kontra produktivan, jer je stvorio kod njih sumnje u njegove stvarne godine.

Tako se Velija vratio kuci i nastavio karijeru kao trener u klubu.

Isijas i terapija

Zimske pripreme na Grbavici.

Bio sam ozlijedjen, pa sam trenirao malo smanjenim intenzitetom. Jednog dana dolazi na trening reprezentativac Josip Bukal sav ukocen i iskrivljen. Nosi lijecnicko uvjerenje, dijagnoza isijas i preporuka strogo mirovanje.

Trener Ribar gleda taj lijecnicki papir i kaze mu: "Kad bi slusao doktore, ti vise ne bi igrao fudbal. Presvuci se i trci krugove sa Rodicem!".

Bukal ga gleda u cudu, ne moze ni da se ispravi i normalno hoda, a kamoli da trci. Medjutim, trener je bio veliki autoritet i nije mu preostalo drugo nego da ga poslusa.

Poceli smo zajedno trcati. Sjecam se, Bukal je jako kukao, ali je jakom voljom nekako izdrzavao.

Svaki dan bilo mu je sve bolje, lakse je trcao i nakon 10 dana bio je potpuno izlijecen.

Zaista, nevjerovatna terapija, ali bila je potpuno uspjesna.

Prvi trening nakon vojske

Nakon odsluzenja vojnog roka odmah sam se javio treneru Ribaru na trening.

Pitao me je da li sam bio aktivan i kako. Odgovorio sam mu da sam dosta igrao u vojsci, jer sam bio u sportskoj ceti koja je stalno bila aktivna.

Da bi me provjerio odmah mi je odredio test:

60 krugova bez prekida po atletskoj stazi ili 24 km trcanja.

Istovremeno se odrzavao normalan trening ostalih igraca na travi.

Igraci su zavrsili trening, a ja sam jos trcao .... trcao, sve dok nisam ispunio normu.

Trener je bio zaista prijatno iznenadjen mojom spremnoscu, a nagradio me je tako sto mi je pruzio priliku da nastupim na prvenstvenoj utakmici, nakon samo dva kola, protiv OFK "Beograda" u Sarajevu.

Tranvestit

Bilo je to u Peruu. Glavni grad Lima, hotel "Savoy".

Nalazimo se na svjetskoj turneji, uglavnom igramo utakmice. Slobodno vrijeme koristimo na razne nacine.

Jedan nas igrac, golman, nasao je u gradu jednu zanosnu djevojku i doveo ju je krisom u svoju hotelsku sobu. Ponoc je prosla, kada se u hodniku cula nekakva galama i strka. Nije dugo trajalo, ali je bilo bucno. Sta se desilo?

Ujutro za doruckom, igraci su se medju sobom uveseljavali prepricavajuci sinocni dogadjaj.

Naime, kada je nas golman krenuo u akciju i poceo sa djevojkom voditi ljubav ubrzo je ustanovio da to nije djevojka nego muskarac, tj. bio je to tranvestit. Toliko je bio iznenadjen, sokiran i uplasen tim otkricem da je pobjegao glavom bez obzira iz sobe, a odmah za njim i "djevojka".

Tako je nastala ta galama i strka.

Njemu tada sigurno nije bilo lako, ali zato smo se mi svi kasnije valjali od smijeha.

Bihacki mangupi

Jednu sezonu, 1976/77 god., igrao sam za NK ''Jedinstvo'' iz Bihaca. Taj period ostace mi u veoma lijepoj i nezaboravnoj uspomeni.

Ipak, bilo je i neugodnih trenutaka. Naime, odmah nakon mog dolaska imao sam problema sa jednom grupom momaka, koji su me cesto bez razloga provocirali u gradu prilikom setnji, izlazaka i sl. Pokusavali su mi zagorcavati boravak u Bihacu i isprovocirati me da odem iz kluba. Cak sam u jednom trenutku spakovao stvari i odlucio otici, ali me trener Braculj uspio nagovoriti da ostanem i da se ne obazirem na to.

Nisam shvatao zasto to rade i bio sam ogorcen, dok mi moji prijatelji nisu objasnili da je to sve zbog jednog domaceg igraca, a koji je mojim dolaskom izgubio mjesto u timu, pa su mu njegovi prijatelji tako pokusavali ''pomoci''.

Ostao sam i odlicno igrao, te postao idol mnogih navijaca. To je ubrzo razuvjerilo i te momke da prestanu sa provokacijama, pa mi vise nikada nisu pravili probleme.

Zimsko kupanje

Januar. Zimske pripreme NK ''Osijeka'' u Zadru. Temperatura malo iznad nule. Hladno je, ali nas nekoliko setamo poslije rucka duz obale mora, zezamo se i u jednom trenutku ja se nasalim ''ko ce se okupati u moru obucen, za lovu''. Niko naravno nece, ali u jednom trenutku ipak Ljupko Petrovic kaze da ce on skociti u more, ako skupimo lovu. Ne sjecam se vise iznosa, ali mi smo odmah skupili taj novac i ....... Ljupko je skocio u more i plivao kompletno obucen. Mi smo se valjali od smijeha, jer je bilo zaista neobicno da se neko obucen kupa u moru u januaru . Jos je bilo smjesnije sto smo bili udaljeni oko dva kilometra od hotela, pa se Ljupko ziv smrzavao na povratku.

Zaista, za novac se sve radi.

Setnja po potoku

Ekipa NK ''Osijeka'' putuje autobusom na utakmicu i stajemo kod nekog motela u Bosni da se malo odmorimo. Ispred motela tece jedan potok, brz i dubok. Sjetivsi se epizode sa kupanjem Ljupka u moru na zimskim pripremama, predlozim da neko obucen proseta potokom za lovu. Nije trebalo nikoga nagovarati, odmah se javio Marinko Sumic. Brzo smo skupili predlozeni iznos novca, testirajuci njegovu ozbiljnu namjeru. Uze ''Sumara'' lovu i bogami ..... sidje u potok obucen i obuven, te zagazi muski po vodi visoko iznad koljena.

Dok smo mi aplaudirali, navijali i smijali se ''Sumara'' je othodao svoju dionicu te nasmijan otisao u autobus i presvukao se.

Izgleda da su svi bili zadovoljni.

Sudija Predrag Nikolić iz Sarajeva

Podgorica. NK ''Osijek'' igra prvenstvenu utakmicu protiv ''Buducnosti''. Igramo dobro i potpuno ravnopravno se nosimo sa domacinom. Medjutim, sudija Predrag Nikolic cudno sudi, ima razlicit kriterij i ocigledno nam nije naklonjen.

U jednom trenutku igrac ''Buducnosti'' Ante Mirocevic, utrcava u nas sesnaesterac i teatralno pada pored mene, a da ga niko nije ni pipnuo. Istog trenutka oglasila se pistaljka suca Nikolica i to je bio ''jedanaesterac''. Bili smo ogorceni, protestvovali smo, ali uzalud.

Vidjelo se da smo morali izgubiti, a sudac je tu odigrao glavnu ulogu.

Nakon utakmice trazio sam od rukovodstva kluba da uloze zalbu i protest protiv takvog nacina sudjenja, ali sam bio iznenadjen njihovim stavom ''vratice on to nama''.

I to je, nazalost, sastavni dio sporta.

Opasno slijetanje u magli

Decembar 1971 god. Letim Boingom 707 sa FK ''Zeljeznicarom'' u Bordo (Francuska).

Noc je i velika magla. Let je ugodan i miran. Sjedim pored jednog Francuza, koji je do prozora i rjesava ukrstene rijeci.

Priblizava se Bordo i uskoro treba da sletimo. Stjuardesa nas obavjestava da se vezemo i pripremimo za slijetanje. Avion pocinje da se spusta kroz oblake i maglu. Nista se jos ne vidi.

U jednom trenutku Francuz je bacio pogled kroz prozor i istog trenutka bacio ukrstenicu iz ruku. Pogledao sam kroz prozor i sledio se. Avion je izasao iz oblaka i magle, te brzo ponirao, ali nigdje nije bilo piste ....... reflektori su obasjavali samo veliku sumu, a vrhovi drveca opasno su nam se priblizavali.

Uslijedilo je naglo zaokretanje i podizanje aviona punom snagom motora. Imao sam osjecaj da ce se avion raspasti od buke motora, koji su davali sve od sebe.

Suma je ipak ostala ispod nas, a mi smo se ponovo nasli u oblacima i magli.

Uspjeli smo izbjeci tragediju u zadnjem trenutku. Nisam imao vremena ni da se jako preplasim, sve se odigralo u jednom trenutku.

Francuz je sijao od srece.

Posle par minuta uslijedilo je ponovno i sretno slijetanje.

Gori motor

Putujemo avionom iz Sarajeva u Skoplje na utakmicu sa FK ''Vardarom''. Letimo prvo do Dubrovnika, a zatim smo nastavili prema Skoplju. Letimo avionom koji ima dva motora sa propelerima.

U jednom trenutku opazimo da iz desnog motora izbija dim, koji je postao sve veci i veci, a motor se zapalio.

To su zaista bili trenuci u kojima covjek ne zna sta da radi, samo suti i ceka sudbinu. Nismo znali koliko je to ozbiljan problem i opasnost.

Ipak, nije bilo panike medju putnicima, nastupila je samo sutnja i iscekivanje. Tako smo se vozili oko 45 minuta i doletili do Skoplja.

Niko nije bio sretniji od nas kad smo izasli iz aviona i prosetali pistom.

Let u Mostar

Rukovodstvo NK ''Osijeka'' odlucilo je da na utakmicu sa ''Velezom'' u Mostar putujemo avionom, umjesto autobusom, kako bi skratili vrijeme putovanja.

Ali, ne bilo kakvim avionom, vec poljoprivrednim avionom, kojim se obavlja zaprasivanje oranica. Vozio nas je poznati pilot Mijo Ban na visini od 3000 m, tako da se lijepo vidjelo sve ispod nas. Let je trajao oko 1,5 sati.

Sve bi to bilo vrlo lijepo da taj avion nije bio veoma mali pa smo bili jako zbijeni na klupama u trupu aviona, da nije toliko bucan da se ne moze ni razgovarati, a posebno mi je smetalo neprekidno sitno podrhtavanje aviona koje mi je protreslo sve organe u tijelu, tako da sam cijelo vrijeme puta imao nagon za povracanje.

Nekako smo to izdrzali, odigrali sutradan utakmicu i osvojili jedan bod, pa smo se sretni vratili u Osijek.

Putovanje nazad palo mi je mnogo teze, jer sam znao sta me ceka, a posebno tesko mi je palo slavljenicko kruzenje iznad Osijeka, umjesto da smo vec sletili, jer sam bio na izmaku snaga.

Tada sam saznao da nije svaki avion dobar za putovanje.

Opasno kocenje na pisti

Aerodrom Beograd. Putujem sa oml.reprezentacijom SFRJ u Cehoslovacku.

Stjuardesa daje posljednje upute i avion pocinje rulanje po pisti i ubrzava. Kraj piste se priblizava, a avion ne uzlece ...... iznenada pocinje kociti i jedva se zaustavlja na rubu piste. Znamo da nesto nije u redu, ali smo odahnuli sto se dobro zavrsilo.

Avion se okrece i vraca polako na polaznu poziciju. Sjedimo u avionu, cekamo objasnjenje i tako 45 minuta, kada nas obavjestavaju da je sve u redu i da polijecemo.

Sretni zbog konacnog polaska zadovoljno gledamo kroz prozor kako avion ubrzava pistom i sprema se da uzleti. Ali ...... sve se ponavlja, kocenje .... kocenje ..... i avion se jedva zaustavlja da ne probije zastitnu ogradu na kraju piste.

Sada znamo da je nesto ozbiljno u pitanju i da smo sretni sto nismo poletjeli.

Vratili su nas na start, iskrcali iz aviona, pa smo nakon dva sata otputovali drugim avionom.

Nikada nisam saznao sta je bilo u pitanju kod prvog aviona, ali sam bio sretan sto se nije gore zavrsilo.

''Milane, sta je to?''

Proljece 1972 god. FK ''Zeljeznicar'' igra u Nisu prvenstvenu utakmicu sa ''Radnickim''. Svaki bod vazan nam je kao kuca, jer smo prvi na tabeli i zelimo postati prvaci. Utakmica je tvrda, bez mnogo sansi, ali u prvom poluvremenu mi postizemo gol.

Kako su klupe sa trenerima i rez.igracima jedna pored druge cujemo trenera ''Radnickog'' Varagica kako dovikuje nasem treneru ''Milane, sta je to?''. Ovaj suti i ne odgovara, te brzo na kraju poluvremena smugne u svlacionicu. Znali smo da se nesto dogadja.

Drugo poluvreme odigrali smo jos bolje i postigli drugi gol, te pobijedili. Cijelo vrijeme Varagic se obracao nasem treneru, pitajuci ga ''Milane, sta je to?''. Odgovor nije dobio.

Ostala je neka sjena i tajna nad ovom utakmicom.

"Rijeci 4 boda

Igramo u proljece na Rijeci prvenstvenu utakmicu protiv NK ''Rijeke''.

Trener Ribar cita tim koji ce nastupiti i svi smo iznenadjeni sastavom i rasporedom igraca. Centarhalfa igra nas najnizi igrac Blagoje Bratic, a standardni centarhalf Josip Katalinski igra centarfora. Nasi bekovi imaju zadatak da se ubacuju sto vise u napad i upucuju centarsuteve. Izgleda kao da smo odlucni da pobijedimo u jednoj ofanzivnoj igri.

Ali, znamo da je njihov centarfor Kustudic izrazito visok igrac i odlican skakac i strelac glavom.

Autoritet naseg trenera na dozvoljava nikakva pitanja.

Utakmica je imala takav tok da su nasi bekovi svojim odlaskom u napad ostavljali slobodan prostor njihovim krilima da neometani upucuju visoke centarsuteve na glavu Kustudica, pa je on bez problema dao tri gola, a izgubili smo sa 4:0.

Nakon utakmice susreli su se treneri, a nas trener Milan Ribar obratio se rijecima protivnickom treneru Gojku Zecu ''dobio si 4 boda'', apelirajuci na gol razliku koja je mnogo pomogla Rijeci oko opstanka.

Sve je ovo bilo nekako cudno?

3 gola - Jelusic ???

Nakon kup utakmice sa ''Zagrebom'' koju smo nesretno izgubili (1:2), sutradan smo odigrali prijateljsku utakmicu sa ''Varteksom'' u Varazdinu.

Igrali smo dobro, a ja sam igrao desno krilo i postigao hek-trik, te smo pobijedili sa 3:0.

Kada sam sutradan citao u ''Sportskim novostima'' izvjestaj sa utakmice, bio sam neugodno iznenadjen kada sam vidio da je umjesto mene kao strelac naveden Jelusic, koji nije ni igrao tu utakmicu. Naravno, to mi nije bilo ni malo prijatno. Moja odlicna igra ostala je tako sakrivena od ociju sire javnosti.

Pretpostavljam da je to bilo djelo naseg trenera, koji je novinarima davao podatke o igracima.

Zasto se on tako ponasao prema mladim igracima, ostace tajna?

Nestasni Spreco i kazna

Igra se Novogodisnji turnir u malom fudbalu u dvorani na Skenderiji. Na jednoj utakmici trener Ribar u toku igre zeli da promijeni Edina Sprecu, ali ovaj odbija da napusti igru. U to vrijeme je Spreco bio izvanredan mladi igrac, reprezentativac i nezamjenjiv prvotimac ''Zelje''.

Trener je sacekao kraj utakmice, a zatim je izrekao kaznu Spreci: ''godinu dana ne racunam na tebe, ne mozes trenirati sa ekipom, nemas platu i ne zelim te vidjeti''.

Kazna je bila izuzetno teska prema ucinjenom prekrsaju, ali tako je trener odrzavao svoj autoritet i tastinu. Nikakve intervencije, molbe, tuzbe itd. nisu promijenile stav trenera.

Spreco je godinu dana trenirao sa juniorima, a nakon toga je opet postao standardni prvotimac kao da se nista nije desilo.

Medjutim, to je sigurno ipak ostavilo traga u njegovm razvoju i karijeri.

Preskupo je platio svoju mladalacku nepromisljenost.

Sisanje ili trening

U vrijeme kada sam ja bio mlad igrac bili su popularni ''Bitlsi'', a u modi su bile njihove frizure tj. malo duza kosa.

Mnogi igraci su imali kosu u modnom trendu, pa i ja.

Medjutim, to se nije dopadalo nasem treneru, iako je moja kosa bila samo malo duza i nije mi smetala u igri. Odlucno mi je saopstio da se moram osisati kao on (vojnicka kratka frizura) ili ne mogu trenirati.

Nisam ovo ozbiljno shvatio, a i smatrao sam da je to moja osobna stvar, pa se nisam osisao i sutradan sam normalno dosao na trening, racunajuci da on vise nece tako reagovati. Medjutim, sve mi je opet ponovio ...... i sutra, i prekosutra ..... i nakon pet dana ..... i ja sam se osisao.

Toliko sam volio fudbal, da mi je on ipak bio vazniji od kose .... ali trenerov postupak nisam shvatio, nije bio pedagoski i samo je stvorio jaz.

Pijaca u Kinsasi

Na turneji u Zairu proveli smo nekoliko dana u glavnom gradu Kinsasi. U slobodno vrijeme obilazeci grad naisli smo na njihovu pijacu, na kojoj smo bili odusevljeni njihovim slikarskim i kiparskim umijecem.

Sve se prodavalo upornim cjenjkanjem. Bili smo prije upozoreni da cijene obaramo deset puta.

Htjeli smo kupiti neke slike, ali kada smo oborili cijenu deset puta, neocekivano smo bili izlozeni burnoj reakciji prodavaca, cudnim krikovima, skokovima, gestikulacijama sto nas je jako nasmijavalo i odusevljavalo. Vise nam nije bilo stalo do slika, koliko do cjenjkanja.

Obilazili smo pijacu svaki dan i samo se cjenjkali, odusevljeno posmatrajuci neobicne reakcije prodavaca.

Ipak, prije odlaska iz Kinsase kupio sam nekoliko slika.

Slike iz Zaira

Na pocetku velike turneje FK ''Zeljeznicar'' bili smo u Kinsasi (Zair) gdje sam kupio nekoliko prekrasnih slika u ulju.

Kako su slike bile smotane i mogle su biti ostecene, nisam ih ostavljao sa prtljagom prilikom putovanja, nego sam ih morao nositi u rukama.

To me je toliko opteretilo da sam konacno odustao od nosanja slika i nakon mjesec dana slike sam prodao jednom suigracu.

Kasnije sam se pokajao, jer bi to bila najbolja uspomena sa turneje, ali sta je ucinjeno ucinjeno je.

Sao Paolo - kino striptiz

Setajuci se Sao Paolom naisli smo na jedno kino sa erotskim slikama. Kao mladi momci odlucili smo pogledati taj film. Ulaznica je bila 7 kruzeirosa.

Bili smo zacudjeni kad smo vidjeli da je kino puno ljudi, a bilo je tek 11 sati prijepodne.

Jos vise smo bili iznenadjeni kad smo vidjeli da umjesto filmskog platna na bini igraju zivi ljudi. To su bile ustvari - striptiz predstave uzivo koje traju cijeli dan. Ucestvovalo je nekoliko djevojaka i mladica u raznim erotskim skecevima, pa je to bilo i zabavno gledati.

Eto, pazite kad u Sao Paulu idete u kino, nije svako kino isto.

8 traka - sve folksvageni

Brazil, januar 1972 godine. Gledam sa 11 sprata ulicu ispred hotela u Sao Paolu. Jednosmjerna ulica sa cak 8 traka, zaista se to rijetko vidi. Veoma ziv saobracaj. Upalise se semafori i automobili stadose. Gledam ih i sam sebi ne vjerujem sto vidim: sve bube, folksvageni. Stotine automobila iste marke na jednom mjestu. Zapanjujuce.

Kasnije sam cuo da je u Brazilu najveca tvornica folksvagenovih buba na svijetu.

Zagrijavanje protiv Palmeirasa

Igramo nocnu utakmicu u Sao Paolu protiv ''Palmeirasa''. Pri kraju prvog poluvremena trener mi kaze da se zagrijem jer cu uci u igru nakon odmora. pocinjem zagrijavanje iza naseg gola. Lagano trckaram, pa ubrzam i tako postepeno pojacam tempo.

Medjutim, cujem kako publika u odredjenom ritmu daje takt, pa pomalo stanem i posmatram teren da vidim sta se dogadja i nista ne otkrivam. Ponovo krenem trcati, kad opet zacujem takt publike. Shvatim, to oni mene dekoncentrisu i zabavljaju se. Neobicno, ali i tako pomazu svom klubu.

U pauzi izmedju poluvremena ostao sam sam sa publikom, koja je svaki moj pokret popratila nekom reakcijom. Nisu me ostavljali na miru ni jednog trenutka.

Tada sam ja napravio nesto sto oni nisu ocekivali. Krenuo sam ostro i naglo stao pa su iznenadjeni izgubili ritam i kasnili sa reakcijom, a ja bi opet krenuo pa stao i tako nekoliko puta. Konacno, reakcija publike je bila buran aplauz i pridobivene simpatije publike za ovu moju igru.

Kada sam usao u igru svaki moj potez nagradjivali su aplauzom.

Zaista, publika moze biti divna i kada je iz protivnickog tabora.

Mujkic protiv Mujkica

U ''Zelji'' su igrala dva brata Mujkic, mladji Fikret - Pike i stariji Midhat - Medo. Pike je bio navalni igrac, izvanredno krilo i dribler, a Medo je bio odbrambeni igrac, veoma ostar bek.

Na treninzima se od svih igraca trazilo da igraju punom snagom kao na utakmici, pa je bilo zanimljivo gledati situacije u kojima su jedan spram drugog bila dva brata.

Kako je bila velika konkurencija za svako mjesto, njihovi dueli su bili veoma zestoki i kada je u pitanju bio Medo, cesto i preko dozvoljenih granica. Niko ne bi pomislio da su oni braca.

Na terenu se to nije vidjelo, takav odnos u igri nametnut je od strane trenera i svi igraci su to prihvatili kao normalno. Borbenost, ostrina i cvrstoca bile su osobine na cijeni.

Karantin ''posle utakmice''

Osim odlaska u karantin prije utakmice, u ''Zelji'' je trener obavezao igrace da ostanu u karantinu i noc poslije utakmice, da ne bi rasipali energiju slaveci pobjede po nocnim barovima.

Bilo je par igraca koji su voljeli casicu, ali se ta odluka odnosila na sve igrace.

Trener bi tako otisao kuci nakon utakmice, a igraci nazad u karantin ali i ...... flase viskija.

Tako se sjedilo po sobama, uzivalo u viskiju i ujutro mamurno islo kuci. Njih karantin nije omeo u slavlju i picu.

Ustvari, dodatnim karantinom kaznjeni su bili samo oni igraci koji ne piju.

Nesretni igrac Pelko

Stadion u Brckom. Igram za ''Jedinstvo'' iz Bihaca protiv domaceg ''Jedinstva''.

Protiv mene igra bek Pelko, koji vec u prvim minutama pokusava ostrim startovima da me izbaci iz igre. Zahvaljujuci opreznosti izbjegao sam njegove startove, ali mi je vec u 5 minuti poderao dres. Nakon samo dvije minute kasnije uspio me je iznenaditi sa strane i ''volej udarcem'' izbaciti na tartan stazu. Svi su skocili sa nase klupe ogorceni takvim njegovim startom, a sudija je prilazio Pelku, koji je ostao lezati, i spremao se da mu da zuti ili crveni karton.

Medjutim, Pelko je bio veoma tesko povredjen, zadobio je dvostruki otvoreni prelom potkoljenice. Gruba igra mu se tako osvetila, a ja sam u tom trenutku pomislio da je to moglo da se meni desi, ni krivom ni duznom.

On vise nikada nije igrao fudbal, a nakon godinu dana drugi put smo se slucajno sreli u hotelu ''Terme'' na Ilidzi, gdje se on nalazio na rehabilitaciji. Prisao sam mu i popricali smo prijateljski, a ja sam zaista bio nesretan sto je tako zavrsio karijeru i sto sam na neki nacin upetljan, iako to nisam zelio.

Stara poslovica kaze, ko se igra vatrom od vatre i strada.

Srneca ledja

Hotel ''Palace'' u Beogradu. Vecera za NK ''Zelju'' pred skori put.

Vrijeme je kratko pa konobari brzo posluzuju jela. Vecera je obilna i na kraju se prema meniju posluzuju ''srneca ledja''. Jedan igrac preskace glavno jelo, ostavljajuci prostor u stomaku za ''srneca ledja'' ocekujuci obilno mesno jelo. Konacno, ko ceka i doceka .... ali to je bio samo desert u obliku jednog kolaca.

Zamislite, kakvo je to bilo silno razocarenje, ali vremena za popravak nije bilo.

Ubrzo svi ustadosmo i krenusmo na put, siti i zadovoljni .... osim jednog!

Skampi u Zadru

Restoran ''Niko'' u Zadru cuven je po morskim specijalitetima. Kako smo tamo sprovodili pripreme NK ''Osijek'' je odlucio da nas jedno vece odvede u taj restoran.

Narucena je vecera, izmedju ostalog i skampi. Bilo je zanimljivo i zabavno kada je nas igrac Jasmin Dzeko konstatirao kako skampi nista ne valjaju, jer su jako tvrdi i neukusni. Ustvari, on ih je jeo kao da je to janjetina, tj. nije znao kako se skampi otvaraju i jedu.

Nakon malo smijeha i zezanja, kada je upucen u tajne jedenja skampa, bio je jako zadovoljan i ukusom i kolicinom ponudjenih skampa.

Zene na pripremama

Zene na pripremama? To je zaista rijetka praksa u fudbalskim krugovima, ali je to trener NK ''Osijek'' Milan Djuricic sproveo na zimskim pripremama u Zadru.

Svi ozenjeni igraci poveli su svoje supruge na pripreme. To je zaista bila dobra ideja, igraci su se bolje osjecali .... sve dok zene nisu uzele stvar u svoje ruke.

Odlucise i one nesto same proslaviti, odose u neki restoran .... i malo po malo, napise se. Bilo je smijesno gledati nase zene kako ulaze u hotel drzeci se za ruke da bi ravno hodale.

Ujutro, za doruckom, bilo je dosta praznih mjesta. Neke zene nisu mogle ustati .....

Tako je to kad sa zenama imas posla!

Prorok dr. Vakanjac

Igramo u Ljubljani protiv ''Olimpije''. Ja sam bio lakse povredjen, pa sjedim na klupi za rezervne igrace. Doktor NK ''Osijeka'' Dusan Vakanjac u toku utakmice iznenada mi kaze ''daces gol u toj i toj minuti''.

U drugom poluvremenu ulazim u igru i zaista postizem gol u vremenu koje je predskazao nas doktor. Zaista, nevjerovatna slucajnost.

Tako dr.Vakanjac postade pravi prorok.

Kockanje novim stanom

Dva dana prije pocetka prvenstva 1977/78. god. Uprava NK ''Osijek'' dijeli stanove igracima.

Meni ponude stari stan jednog igraca, sto ja glatko odbijem, jer tako nije dogovoreno mojim Ugovorom i predlozim da taj stan daju suigracu Goranu Popovicu koji se trebao uskoro ozeniti.

Dogovorim sa Upravom da ispune svoju obavezu oko stana za godinu dana ili da me tada puste bez obestecenja.

Odlazimo u Rijeku u prvom kolu i pobjedjujemo sa 2:1. Sticajem okolnosti dam prvi gol, a Ljupko Petrovic drugi. Ja sam bio igrac utakmice.

U Osijeku nevidjena euforija i strasan docek. Kolona automobila sa navijacima protezala se kilometrima.

U ponedjeljak, nakon treninga predstavnik Uprave donosi mi kljuceve novog stana, kako je i bilo predvidjeno Ugovorom.

Tako sam ipak, vjerom u sebe i principjelnoscu, ostvario svoj cilj.

Rodjenje sina i rebro

Jutro je oko 10 sati. Zvoni telefon i javljaju mi iz Porodilista da sam dobio sina. Od srece i uzbudjenja nisam stigao nista pitati vec se brzo spremam i odlazim u bolnicu, gdje zamolim da mi pokazu dijete. Vidio sam ga nakon 45 minuta od rodjenja. Bio je sav plav i izmoren. Porod je bio tezak.

Moram brzo na trening, pa zatim planiram slavlje sa prijateljima.

Na treningu vjezbamo centarsuteve i natrcavanje na loptu. U jednoj takvoj akciji sudarim se sa golmanom Dusanom Alempicem i osjetim strasnu bol u ledjima. Izgubio sam dah, ne mogu da disem i moram da legnem. Nista ne pomaze i moram napustiti trening i oticu u bolnicu kod naseg hiorurga dr. Zorica. Nakon pregleda utvrdjuje se da sam slomio dva rebra i da zbog toga imam velike bolove. Morao sam provesti u bolnici nekoliko sati, tako da je predvidjeno slavlje izostalo, jer sam morao lezati.

Ipak, na odlasku kuci, svratio sam sa prijateljima na kratko u jedan lokal i pocastio ih picem.

Taj dan cu zauvijek upamtiti.

"Fudbalski fakultet

Jednom prilikom, kad sam bio sasvim malo dijete, pita me mama u nekom drustvu sta cu biti kad odrastem, na koji cu fakultet ici. Ja joj kao iz topa odgovorim: "Na fudbalski fakultet". Svi su prasnuli u smijeh, na takav moj odgovor. Tada, naravno, nisam znao sta to ustvari znaci, ali je govorilo o mojoj ljubavi prema ovom sportu jos iz najmladjih dana.

Moje rijeci su se ostvarile, na neki nacin, onog dana kada sam postao profesionalac.

Poderane cipele

Zanimljivo je kakve su me neobicne okolnosti odvele u "Zelju".

Naime, zbog neprekidnog igranja fudbala po ulicama Grbavice derao sam mnogo pari obuce, sto mojim roditeljima nije odgovaralo, jer je jedino otac radio, ali posto sam bio odlikas nisu mi ipak mnogo prigovarali. Medjutim, kada sam pretjerao u trosenju obuce, otac mi je zabranio da vise ne smijem igrati fudbal. Tako sam morao traziti neko rjesenje, pa sam otisao u najblizi klub i tamo poceo igrati u klupskim kopackama. Umjesto da poslusam oca, postao sam pionir FK "Zeljeznicar" (Sarajevo) 1966. godine i neocekivano krenuo putem koji me kasnije odveo ka ostvarenju mog djecijeg sna.

Novogodisnja utakmica

Docekivala se Nova Godina. Bio sam dvanaestogodisnji djecak. Dogovorio sam se sa prijateljima da nakon ponoci izadjemo u park ispred nase zgrade i odigramo jednu utakmicu na male golice.

I zaista, to smo i ucinili uz svjetlost ulicnih svjetiljki i tako na neobican nacin proslavili Novu Godinu.

Trafostanica

U mojoj dugackoj zgradi, gdje sam nekada stanovao na Grbavici, postojala je trafo-stanica preko koje je Grbavica imala struju. Ona je bila uvucena u zgradu oko 1 metar, pa je veoma podsjecala na gol i cesto je sluzila u te svrhe. Iznad velikih metalnih vrata bila je resetka, a sa strane resetke dva manja staklena prozora, koja su vec odavno bila razbijena, nasom zaslugom.

Mislim da sam tada isao u peti razred osnovne skole.

Tog dana prijatelj je donio novu plasticnu loptu, najbolju s kojom smo do tada igrali. Pucali smo po golu (trafo-stanici) i uzivali u novoj lopti.

Ali, kako uvijek nesto ispadne nepredvidjeno, tako se meni desilo da pogodim gore u prozor bez stakla i lopta je upala u trafo-stanicu. Nastala je velika tuga, a moj prijatelj je poceo kukati za loptom koju je skupo platio.

Nasao sam se u nezgodnoj situaciji. Morao sam vratiti loptu prijatelju, pa sam se nekako, uz pomoc suigraca, popeo na taj prozor i pogledao unutra. Lopta je stajala u prvoj komori, na podu, ali do nje se nije moglo sici zbog strujnih vodova po zidovima (napon 25.000 V).

Sinula mi je ideja: "treba napraviti omcu od deblje zice, staviti zensku carapu i dohvatiti loptu".

Uskoro, sve sam to uspio napraviti i opet se popeo da izvucem loptu. Cuo sam neciju viku iz susjedne zgrade i prijekore zbog mog penjanja. Ali, nisam se na to osvrtao.

Sve je izgledalo jednostavno za obaviti, a znao sam da moram paziti da ne dodje do kontakta sa strujnom instalacijom.

Uspio sam loptu lako uhvatiti sa omcom i poceo sam je polako podizati gore, ali ....... pod tezinom lopte zica se pocela savijati i priblizila se tik do strujne instalacije! Neocekivano, situacija je postala veoma kriticna. Vise nisam mogao sa loptom mrdnuti ni gore ni dole, svako novo pomjeranje znacilo je dodir sa strujom i smrt. Bio sam savrseno svjestan toga, te sam morao pustiti zicu i skociti sa prozora vani. Odbacio sam se unazad i dok sam letio cuo sam veliku detonaciju i strahovit bljesak eksplozije koja je uslijedila.

Podigao sam se sa betona, bio sam citav, jedino mi je u ocima jos uvijek bljestalo.

Iz trafo-stanice poceo je izlaziti taman oblak dima. Metalna vrata i okviri prozora postali su jarko crveni.

Znao sam da treba brzo nesto napraviti, pa sam otrcao do telefonske govornice i pozvao vatrogasce. Ubrzo su stigli radnici elektro-distribucije "Valter Peric" i otvorili su vrata trafo-stanice, koja su se pocela hladiti i savijati u rolnu!?.

Za divno cudo, jedan radnik je iznio citavu loptu, dok se zica istopila. Nazalost, loptu nam nisu vratili, jer smo se bojali da kazemo cija je, pa su je oni kasnije odnijeli sa sobom.

Srecom, kvar nije bio veliki pa je trafo-stanica brzo popravljena, a iducih dana su ugradjene metalne resetke u prozore, pa se vise nesto slicno nikada nije ponovilo.

Autoritet Ivice Osima

Pomocni teren stadiona "Kosevo" u Sarajevu. Stojim naslonjen na ogradu igralista i gledam kako moji suigraci mladji juniori igraju prvenstvenu utakmicu. Ja ne igram jer je trener zaboravio ponijeti moju sportsku legtimaciju.

Nailazi odnekud prvotimac kluba i fudbalski as Ivica Osim, prilazi mi i pita me: "Zasto ti mali ne igras?". Zbunjen njegovim zanimanjem za mene kratko i stidljivo mu odgovorim da ne znam. On je brzo otisao do trenera, a kada se vratio rekao mi je da se presvucem i da cu igrati drugo poluvrijeme. Niko nije bio sretniji od mene, a njegovo povjerenje sam ubrzo opravdao tako sto sam dao dva gola u drugom poluvremenu.

Medjutim, vec sutradan me trener prvog tima seniora Milan Ribar zove da igram prijateljsku utakmicu u Varesu. Bio sam jako iznenadjen, utoliko vise jer jos nisam nikada nastupio ni za prvi juniorski tim, koji je tada bio na turniru u Hanoveru.

Odigrao sam dobro tu utakmicu i postigao dva gola ( jos jedan je postigao Boris Braculj) pa smo pobijedili sa 3:1.

Tako sam debitirao za seniore sa nepunih 16 godina.

Za nekoliko dana je bio revans u Sarajevu, gdje sam opet igrao i postigao jedan gol (4:1).

Poslije toga sam postao standardan igrac prvog tima juniora, a nakon nesto vise od godinu dana i profesionalac.

Eto, sve to se tako dogodilo zahvaljujuci pronicljivoscu velikog igraca i autoriteta Ivice Osima.

Ja jos nisam saznao kako i gdje sam tada zasluzio toliku paznju Ivice Osima.

Igman na minus 32 stepena C.

Zanimljivo je u kakvim sam sve uslovima provodio pripreme.

Sjecam se zimskih juniorskih priprema na planini Igman kod Sarajeva 1968. Tamo smo proveli oko 15 dana na fizickim pripremama. Trenirali smo dva puta dnevno, uglavnom su to bili kondicioni treninzi sa trcanjem oko 15km po dubokom snijegu.

Interesantno je da se temperatura u to doba na Igmanu spustala do minus 32 stepena C., ali nam u nasim godinama to nije ni najmanje smetalo.

Medjutim, planinarski dom u kome smo bili smjesteni nije imao kupatila, niti centralno grijanje pa smo morali grijati vodu na pecima, a vatru smo morali sami loziti i odrzavati.

U sobama nas je bilo po šestorica.

Poslije svakog treninga morali smo stavljati noge sa kopackama u lavor tople vode da bi mogli skinuti kopacke, jer su pertle bile smrznute.

Uz sve te okolnosti pripreme smo obavili uspjesno i niko se nije zalio na uslove.

"Socijalisticki moral"

Grad Hanover u Njemackoj 1969.godine. Juniorski tim FK "Zeljeznicara" gostuje na uskrsnjem turniru kao gost domaceg kluba "Arminia". Ja sam sa dvojicom suigraca smjesten u super luksuznu kucu presjednika kluba, koja izmedju ostalog ima bazen,saunu, klub za zabave itd. Domacini su se zaista trudili da nam te dana ucine izuzetno prijatnim, pa su nas u slobodnim trenucima upoznavali sa znamenitostima grada. Ja sam imao odvojenu sobu, a kolege su bile u drugoj. Stvarno, to su mi do tada bili najljepsi dozivljaji u zivotu. Po zavrsetku turnira i odlasku kolege mi neocekivano rekose kako namjeravaju za uspomenu "uzeti" neke sitnice iz svoje sobe. Bio sam time jako neprijatno iznenadjen i razocaran , pa sam im rekao da to ja nikada ne bi ucinio, jer mi to ne dozvoljava "moj socijalisticki moral". Ne znam, da li su oni ucinili to sto su namjeravali, ali ova moja "nespretna" izjava znala je kasnije biti predmet njihovog podsmijavanja.

Izgleda da, ipak, nisu nista shvatili.

"Pizon" i ruski jezik

Hotel u Moskvi 1972 godine. Igrac reprezentacije Vladimir Petrovic-"Pizon" i ja smo cimeri u sobi. Treba da prespavamo, a zatim sutradan putujemo sa oml.reprezentacijom SFRJ na Turnir u Ashabad. "Pizon" je u hotelu bio sreo neku mladu ruskinju i dobio njen broj telefona u sobi. Navecer, "Pizon" nazove taj broj i pocne razgovor na "ruskom jeziku". Ustvari, to je bila jedna neobicna verzija srpskog jezika sa jako otegnutim naglaskom, uz groteksno mahanje rukama, cudne grimase lica i sa erotskom temom razgovora sa ruskinjom, koja je inace radila u cirkusu.

Sve mi je izgledalo tako smijesno, bas kao u cirkusu, da sam se ja grohotom valjao od smijeha, dok me je "Pizon" utisavao, jer sam mu ometao "razgovor".

Taj je razgovor potrajao prilicno dugo, sto znaci da je "ruski" ipak bio dobar.

Sudija Marijan Raus

Varazdin 1969. Igra se polufinalna utakmica tradicionalnog Dinamovog juniorskog turnira izmedju "Dinama" i "Zeljeznicara". Tri minute do kraja vodimo 2:1. "Dinamo" nas pritisce i svim silama nastoji da izjednaci. Jedna lopta dolazi prema meni, na centru terena kod aut linije, i ja ju u duelu sa protivnickim igracom, izbacim visoko preko tribina izvan stadiona. Mislio sam, dok vrate loptu, bice kraj utakmice, a sve je bilo regularno. Medjutim, sudija Marijan Raus iz Varazdina je ocijenio moj postupak ''nesportskim'' i daje mi prestrogo crveni karton. Tako on ustvari zeli pomoci "Dinamu". Ali, u tom trenutku prilazi mi protivnicki igrac i sa ledja me udara po nogama, sto sudija ne moze ignorisati, pa i njemu mora dati crveni karton. Snage su opet bile izjednacene, utakmicu je sudija produzio cak desetak minuta, ali se rezultat ipak nije promijenio. Pobijedili smo ipak i usli u finale.

Finale smo igrali na stadionu "Maksimir" u Zagrebu protiv reprezentacije "Cehoslovacke", pobijedili ih sa 1:0 i osvojili prvo mjesto.

To je bio veliki trijumf nase ekipe, jer smo, osim svih protivnika, morali pobijedjivati i sudije.

Epizoda FK "Famos"

U "Zelji" je bilo mnogo prelijepih trenutaka, ali i onih manje lijepih (koji ipak vremenom izblijede).

Npr. 1971 god. bio sam posudjen FK "Famos" iz Hrasnice radi ''kaljenja'' na period od 2 godine, ali sam zbog veoma dobrih i zapazenih igara vracen nazad nakon samo 6 mjeseci.

Taj period u ''Famosu'' sam zaista dobro iskoristio da se nametnem se kao dobar igrac.

Zairska "Coca Cola"

Ekipa "Zeljeznicara" gostovala je u Zairu pocetkom 1972. godine u sklopu svjetske turneje.

Rucamo u hotelu u glavnom gradu Kinsasi. Izbor jela je bio veoma bogat i nesvakidasnji.

Konobar po imenu Silva prilazi svakom igracu i pita sta ce ko piti. Izbor je bio izmedju mineralne vode i raznih sokova. Pored mene sjedi stariji prvotimac Blagoja Bratic i narucuje, kao i ja, Coca Colu.

Nakon izvjesnog vremena stize naruceno pice u casama. Ja probam svoju Coca Colu, ali ona je nekako drugacijeg okusa nego sto ja znam. Odmah sam naglas prokomentarisao: "Ovdje cak ni Coca Cola nije ista kao kod nas". U istom momentu, osjetim lagan udarac u nogu ispod stola. Bratic me je cudno pogledao, sto mi je bio znak da usutim.

Ubrzo je zamijenio case, pa sam ja dobio normalnu Coca Colu, a on je dobio svoju Colu, koju je konobar Silva, po tajnoj narudjbi "pojacao sa viskijem".

Bio sam mlad i zaista vrlo neiskusan, pa nisam ni u snu pomisljao na ovakve kombinacije.

Kasnije smo se smijali tome, proslo je bez posljedica po Bratica, jer trener nije cuo moj "naivan" komentar.

Vjezba u par: Serbo i ja

Nalazim se sa ekipom "Zeljeznicara" na ljetnim pripremama na Tjentistu. Treninzi su veoma ostri i naporni. Na odlicnom igralistu radimo takticke vjezbe u parovima, sa veoma mnogo trcanja, sprinta i premalim pauzama za odmor. Trener je kao par postavio mene i Dzemala Serbu. U jednom trenutku Serbo je postao jako umoran i malo je popustio u tempu, pa je trener poceo galamiti na njega. Nista nije moglo uticati na umornog Serbu, pa ga je trener Ribar prvo novcano kaznio, a zatim i istjerao sa treninga.

Kada smo se vratili s treninga u hotel saznali smo da je Serbo napustio pripreme i samovoljno se vratio u Sarajevo. Svima nam je bilo zao, jer smo znali da ce ga to jako skupo kostati. Kada smo se vratili u Sarajevo, Serbo se nije vise pojavljivao na treninzima i govorilo se da vise nece igrati. Medjutim, na intervenciju i posredovanje uprave Serbo se nakon dva mjeseca ponovo pojavio na treningu.

I gle, prvi njegov trening opet u paru sa mnom i ista vjezba kao na Tjentistu. Ja sam fizicki spremniji, letim po terenu, a trener galami samo na mene da ubrzam?! Nije mi nista jasno, sutim i trcim 120%. Trener me kaznjava novcano jednom,drugi put i na kraju pravac ... svlacionica. Ni krivog ni duznog.

Razmisljam poslije zasto se to desilo i zakljucujem da je trener time ustvari podsjetio Serbu na onaj trenutak kada je ovaj napustio pripreme, pokazavsi mu da je i dalje strog trener, a ja sam sasvim slucajno kao Serbin tadasnji i sadasnji partner bio zrtvano jagnje.

Da je to zaista tacno govori cinjenica da mi novcane kazne nisu bile naplacene.

Pocelo je jednom na ulici .....



Fudbal sam poceo aktivno igrati, ako se ne racuna vrijeme igranja na ulici, od 1966. godine u pionirima FK "Zeljeznicar" iz Sarajeva.

Kasnije, kao omladinac nastupao sam i u raznim reprezentacijama: grada Sarajeva, republike BiH i drzave SFRJ.

Kao srednjoskolac, krajem III. razreda 1970. godine, postao sam profesionalac.

U "Zelji" sam proveo ukupno 10 nezaboravnih godina, Tu sam se formirao kao igrac. Imao sam srecu i zadovoljstvo da igram u najuspjesnijoj generaciji u istoriji kluba koja je 1972. bila prvak SFRJ. Takodjer, proputovao sam mnogim zemljama sirom svijeta dok sam bio clan ovog kluba. Sve sto sam kasnije ostvario u sportu imalo je temelj u "Zelji".



Medjutim, "Zeljo" kao klub nije mi mogao osigurati buducu egzistenciju, a karijera sportiste je kratka, pa sam donio tesku odluku i nastavio igrati u NK "Jedinstvo" iz Bihaca (1976-77), gdje sam odigrao jednu izvanrednu sezonu. Imali smo veoma dobar tim koji je svakoga mogao pobijediti. Moje dobre igre su bile zapazene pa sam na kraju sezone dobio ponude NK "Osijeka" i FK "Crvena zvezda".



Osjecani su ipak bili brzi i konkretniji pa sam presao u NK "Osijek" iz Osijeka (1977-81) koji je nakon 20 godina ponovo usao u I. ligu. U gradu je vladala nevidjena euforija, ekspresno je izgradjen potpuno novi stadion za oko 40.000 gledalaca. Tu sam bio izvanredno prihvacen od navijaca. Klub je nazalost precesto mijenjao trenere i igrace sto je stvorilo nestabilnost i rezultati nisu bili uvijek u skladu sa ocekivanjima.



Pri kraju karijere, 1981. godine otisao sam u americki malonogometni klub "Stallions" iz Buffala (SAD).

To je bilo jedno sasvim novo iskustvo, jer se "mali fudbal" igra u dvorani za hokej sa umjetnom travom i 3m visokom providnom ogradom. Ustvari, to je fudbalski bilijar gdje se maksimalno koristi udaranje lopte u ogradu. Izuzetno je dinamicno, ali veoma naporno, pa su izmjene igraca ceste kao u hokeju. Sezona je kratka i traje oko 6 zimskih mjeseci. Zbog povrede morao sam se ranije vratiti.



Karijeru sam zavrsio 1982.godini igrajuci za klub NK "Sparta" iz Belog Manastira - Baranja u blizini Osijeka. Nekoliko prvoligaskih igraca, koji su dosli sa mnom i poslije mene u ovaj klub, podigli su kvalitet igre kluba i stvorili zapaljivu nogometnu atmosferu u Baranji vise sezona.



Kasnije sam povremeno igrao za veterane NK "Sparta"



Kako se svi igraci uglavnom kad-tad oprobaju kao treneri stekao sam i diplomu trenera nogometa u Osijeku 1984. godine.

Medjutim, iz raznih razloga nisam se ozbiljnije bavio treniranjem, osim sto sam iz hobija u kracim periodima trenirao klubove NK "LIO" (Osijek), NK "Darda" (Darda) i NK "Sparta" (Beli Manastir).