Evo jedan primjer, nisam ukakio, ali sam uradio nesto sto se kod nas, u nasem finom i predobrom narodu tako shvata, a sto mu ga na poslijetku ispa'ne isto... pa kaze:
Komsija redovno parkira na putu, tj. smeta, nervira i maltretira me svojim kolima (ja sam iza njega na kraju čikme). Ja, kao fin i predobar (bosanac jel
) stavim to do znanja. Naravno, prvi put nije urodilo plodom, nije ni drugi, eh tek treci, pogadjate - jos vise nije urodio plodom. Nakon toga izmijenjali se dani, noci, proleća i leta ali komšija ni mukajet. Molio, kumio, stavljo do znanja direktno (riječima) i indirektno (rondanjem, pogledima ukoso i nizkoso), pokusavao (ali samo pokusavao) na momente uzvratiti i ja drskoscu i bRezobrazlukom, ali ni to nije urodilo plodom. Eh sve dok mi nije jednom prekipilo, žurim ja na jako bitan sastanak a auto na sred puta, ne mogu (i necu vise) da se provlačim,
te propisno poludim, uzmem sjekiru, odem mu na vrata i ista pohlupam, zatim uzmem benzin pospem po sred haube, izvadim Zippo upaljač i zapalim cigaru, naslonim se na banderu i zapalim tu istu cigaru (a inače ne pusim), i onda onaj upaljač sa plamenom skupa sve iz sve snage bacim na prednje staklo - i gle čuda i meraka - hem se staklo svo sasu hem se ona vatra po haubi zapali... - hmm ova zadnja rečenica mi kao sjajan scenario proleti kroz glavu poput lijepa sna, na momenat se makar i virtuelno osvetim za sve patnje i duševne boli, zatim se trznem i šta ću - opet pravo mu put vrata. Sretnem ga, po hiljaditi put mu sve britko isčitam, to je već zapravo bilo na ulici, on isto nešta poče odgovarat, utom mu naidje i punac (skupa zive, to je duplex), potrefi se i druga snaha, helem njih više, jači su, tri glave pametnije, razborito pričaju, ispade haman njihova prava. Malo se i porječkamo i svako u svoju kuću, kao svi smo digli nos...
Eh do ovde je znači opis mog "ukakljenja"... A sad dolazi glavno, kako sam se sapro, odnosno u mom slučaju, od čega sam se zapravo i prao, pa veli dalje:
Udjem u kuću, i momentalno skontam ono iz prve rečenice uvoda (tj. i kad nisi kriv, kod nas, ako se to shvati kao osporljivo, i narodna masa koja čini kvorum tako nešta pomisle - iz tog nedvojbeno proističe da si zapravo totalno kriv). Duboko bijavši svjestan izrečene činjenice, shvatim zapravo i jednu još bitniju od samog počinjenog grijeha (borbe za svoj hak na ulici), a to je da jedino gore od permanentnog komsijinog parkiranja auta na ulici i njegovog diskriminatornog bezobrazluka moze jedino biti eventualna posljedica koja visi u zraku, a to je u mom slučaju prijetnja zahladjenjem odnosa koja uključuje i "negovorenje" sa datim komsijom. Shvatajuci da svaka dodatna minuta jasno produbljuje nastalu krizu i vodi daljnoj eskalaciji koja ce zavrsiti spomenutim, te jos vise bivajuci ubijedjen da je to najveca kriza morala koja masovno pogadja nase ustajalo drustvo, tj. da se komsije redovno ko pod obavezu ne vole/ne pričaju/okrecu glave jedan od drugog, i to redovno zbog gluposti i vlastitog tersa (čitaj tjeranja svog "prava"), te da bih ako se u takvu zamku navučem, zapravo presudio samom sebi i obiljezio sebe kao istog takvog, skačem preko vrata i direktno komsiji na njegova. No ovaj put ne da mu ista iscijepam sjekirom (ni virtualno) nego da mu učtivo pokucam na ista, i, iako ni duž ni krivan, ipak zbogradi očuvanja dobrokomsijskih odnosa i njihove svetosti, te izbijegavanja najvece primitivnosti koja masovno krpi moju naciju - sve proteklo fino izgladim. Izadje snaha, oči zacrvenjele ko paradajzi, konta valjda u sebi, evo ga na drugu rundu, a vidi opasna igrača, ko bi reko od nakog jadje... No na to ja još učtivije upitavam: ima li dobrog komše? Još konta provokacija, ovaj bi se kao i bio, i to po mom svekru, al konta opet valjda: isplati ga se i primit u kucu, jos nas je troje, razvalicemo ga na domacem terenu... - i upusti me in. Udjem ja, a sve kes na licu, drmnem selamčinu, upitam za zdravlje itd. a oni volke oči iskolačili, još im nista nije jasno. Da bih ja onda lagani uvod o svetosti komsiluka, te da je to čak i iznad mog prava na put i prolaz i iznad njihovog istančanog osjećaja za bezobrazluk (hm nisam tada bas tako rekao, bilo je nesto kao "integritet" il nesta komplikovano al da lijepo zvuči). Te jos u nastavku da je najbitnije da smo mi dobro i fino, i da eto ne bi bilo ni lose da pripaze na to parkiranje i da utjeravaju u svoju garazu, ali bez obzira ja imam toliko široka prsa i da komotno mogu i po mojoj glavi parkirat, al da niko ne smije nit uvrijediti nit se uvrijedit. Mi se voooolimo, mi se voooolimo, od ljubavi naše nigdje neeeema jače - još neko i otpjeva, komšija od
amina i tako se rastadosmo. Nit ja znam jesam li ikad bolje i zarad plemenitijeg slago i odglumio nit on zna jel me ipak trebo odrndačit onom oklagijom iza fotelje, al nebitno, sve je lijepo što se lijepo svrši... I tako su svi lijepo i sretno zivjeli sve do ovog momenta, komsija jos uvijek parkira na "svom" mjestu, ja jos uvijek se redovno jedem, ali komsijski odnosi se fakat ne kvare, selami se redovno drmaju i tako dalje, i čiča miča...
Eh eto ti moje ispovjesti, pa valjda nešto i pametno i koristno iz tog izvučeš, nego mi se sažali kako te mrcvare na samom otvaranju teme pa moradoh malo priskočit ovako...
P.S.
Uglavnom, posto je poenta neskotljiva iz basne, da ti je dadnem gotovu: kolko god ukakis, to se moze i mora popravit, a sto vise čekaš i prolongiraš da govno (da prosti ko sluša) čistiš a to ono više smrdi i kasnije je komplikovanjie za uklonit... stoga nista ne odlazi... i sa srećom ti...
