#1 Šok i nevjerica: Carla Del Ponte se nagodila s Beogradom
Posted: 14/04/2007 22:56
Prenosim šokantnu vijest koju je upravo eksluzivno objavio zagrebački Jutarnji list
ZAGREB - Glavni tužitelj u suđenju Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), sir Geoffrey Nice, poslao je redakciji Jutarnjeg lista reakciju na članke o tome kako je u postupku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH 1992. - 95., učinivši nedostupnim dio transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća obrane, uz odobrenje ICTY-a.
U pismu Nice optužuje glavnu haašku tužiteljicu Carlu Del Ponte da je s Beogradom napravila nagodbu koja nije imala “nikakvu pravnu osnovu” i koja je poslužila Beogradu “da prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od ICJ-a, ali i od vlastite javnosti”.
Nice naglašava da ni on ni njegov tim nisu “bili dio tog ‘odobrenja’”, kako se iz nekih napisa, kojima je povod ovotjedni članak New York Timesa, moglo zaključiti, te da “odluka o odobrenju za zaštitne mjere” za veliki broj stranica iz dokumenata Vrhovnog vijeća obrane SR Jugoslavije “potječe osobno od gospođe Carle Del Ponte”.
Podsjetimo, u članku New York Timesa je pisalo kako je u proljeće 2003., za vrijeme suđenja Miloševiću, u ICTY stigla pošiljka dokumenata koja je sadržavala transkripte ratnih sastanaka jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika i obećavala najbolji uvid o ulozi Srbije u ratu u BiH. No postojala je, piše NYT, “kvaka”: Srbija je pribavila odobrenje ICTY-ja da dijelovi toga arhiva ostanu nedostupni javnosti.
Pozivajući se na “interes nacionalne sigurnosti”, pravni zastupnici Srbije zacrnili su mnoge osjetljive - oni koji su ih vidjeli kažu inkriminirajuće - stranice. Suci i zastupnici optužbe i obrane pred ICTY-em mogli su vidjeti taj cenzurirani materijal, no on nije bio dostupan među javnim dokumentima tribunala. U kasnijem postupku zbog tužbe za genocid, Međunarodni sud pravde nije od Srbije subpoenom zatražio uvid u cjelovite dokumente.
Nice piše da je Carla Del Ponte “u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću u svibnju 2003. dala suglasnost za zaštitne mjere “razumnog” dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a, a da prethodno nitko iz Tužiteljstva nije pregledao te dokumente”.
“Toj sam se njezinoj namjeri suprotstavio i putem pisma je upozorio da ne radi nikakve ustupke Srbiji”, piše Nice, koji zaključuje da je nagodbom s Del Ponte Beograd ojačao svoju poziciju u pravnoj proceduri koja je bila pred njima.
Kako je za Jutarnji list ustvrdio pravni zastupnik BiH u postupku pred Međunarodnim sudom pravde Sakib Softić, sadržaj spornih dokumenata mogao je utjecati na ishod tužbe BiH, ali i tužbe Republike Hrvatske pred istim sudom.
Kako je rekao Softić, transkripti razgovora sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane sadržavaju detalje ratnih sastanaka jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika, a važni se dokumenti odnose i na tzv. 30. kadrovski centar Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je bio zadužen za Republiku Srpsku, ali i na 40. kadrovski centar, koji je bio zadužen za tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Dokumenti navodno govore i o unapređenjima, prekomandama, mirovinama i plaćama oficira u Hrvatskoj i BiH koje su išle preko Vojske Jugoslavije.
Iz haaškog Tužiteljstva danas su poručili da ne namjeravaju reagirati dok ne pročitaju cjelokupni tekst Niceova pisma. Reakcija Tužiteljstva očekuje se početkom sljedećeg tjedna.
NICEOVO PISMO JUTARNJEM LISTU
U vašem listu od 12. travnja 2007., u članku “Sanader: I Hrvatsku zanima zašto dokumenti nisu došli do ICJ-a”, piše:
“New York Times u ponedjeljak je objavio da je u postupku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH od 1992. do 1995., učinivši tom najvišem sudu UN-a nedostupnim dio transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća obrane, uz odobrenje Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY)”.
Od 2002. do 2006. bio sam zadužen za suđenje Slobodanu Miloševiću i dokumenti koji se ovdje navode bili su upotrijebljeni kao dokaz protiv Slobodana Miloševića. Ovim putem želim naglasiti da ni moj tim ni ja nismo bili dio tog “odobrenja”, kako citat gore može eventualno sugerirati.
Odluka o odobrenju za zaštitne mjere (materijal zatvoren za javnost) za veliki broj stranica iz dokumenata Vrhovnog vijeća obrane (VSO-a) SR Jugoslavije potječu osobno od gospođe Carle Del Ponte. Ona je u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću, u svibnju 2003., dala suglasnost za zaštitne mjere “razumnog” dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a, a da nitko iz Tužiteljstva prethodno nije pregledao te dokumente. Njezinoj namjeri sam se suprotstavio i putem pisma je upozorio da ne radi nikakve ustupke Srbiji. Naime, taj sam isti mjesec inicirao pravni postupak, prema kojemu Tužiteljstvo preko sudskog vijeća može tražiti da se ti dokumenti dobiju od Beograda, kako to već propisuju Statut i Pravila MKSJ-a. Moja namjera je bila dobiti dokumente i upotrijebiti ih na otvorenim sjednicama suđenja. Stoga nije slučajno da je upravo u to vrijeme Beograd preko gospođe Del Ponte pokušao postići “deal” i time pokušao ojačati svoju poziciju u pravnoj proceduri koja je bila pred njima. To im je i uspjelo. Moje pismo je gospođa Del Ponte u potpunosti negirala.
Nagodba Carle Del Ponte s Beogradom nije imala nikakvu pravnu osnovu. To je bio nepotreban “deal” koji je Beogradu služio samo da prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovina od ICJ-a, ali i od vlastite javnosti. S druge strane, nova vlast u Beogradu nije imala ništa protiv da se na zatvorenoj sjednici ti materijali upotrijebe kao dokazni materijal protiv Slobodana Miloševića. Motivi gospođe Del Ponte da pristane na takvu nagodbu meni ni dan-danas nisu jasni, ni poznati. Naime, Tužiteljstvo ne samo da nije ništa dobilo od tog “deala”, nego je stvorilo nepoželjan presedan jer je poslije toga Beograd počeo primjenjivati iste uvjete za slične dokumente - i to s uspjehom, jer je gospođa Del Ponte opet osobno odobravala takve inicijative Beograda. S druge strane, moj tim i ja potrošili smo mnogo vremena i radne snage uvjeravajući suce da skinu zaštitne mjere s tih dokumenata, u ime transparentnosti sudskog procesa, a osobito u ovakvim slučajevima gdje je riječ o suđenjima na kojima se raskrinkavaju djela državnih institucija koja su se krila i još se kriju, ne samo od raznih sudova i žrtava, nego i od vlastitih građana. Samo u iznimnim okolnostima suđenja mogu i smiju biti zatvorena za javnost.
Sir Geoffrey Nice
ZAGREB - Glavni tužitelj u suđenju Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), sir Geoffrey Nice, poslao je redakciji Jutarnjeg lista reakciju na članke o tome kako je u postupku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH 1992. - 95., učinivši nedostupnim dio transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća obrane, uz odobrenje ICTY-a.
U pismu Nice optužuje glavnu haašku tužiteljicu Carlu Del Ponte da je s Beogradom napravila nagodbu koja nije imala “nikakvu pravnu osnovu” i koja je poslužila Beogradu “da prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od ICJ-a, ali i od vlastite javnosti”.
Nice naglašava da ni on ni njegov tim nisu “bili dio tog ‘odobrenja’”, kako se iz nekih napisa, kojima je povod ovotjedni članak New York Timesa, moglo zaključiti, te da “odluka o odobrenju za zaštitne mjere” za veliki broj stranica iz dokumenata Vrhovnog vijeća obrane SR Jugoslavije “potječe osobno od gospođe Carle Del Ponte”.
Podsjetimo, u članku New York Timesa je pisalo kako je u proljeće 2003., za vrijeme suđenja Miloševiću, u ICTY stigla pošiljka dokumenata koja je sadržavala transkripte ratnih sastanaka jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika i obećavala najbolji uvid o ulozi Srbije u ratu u BiH. No postojala je, piše NYT, “kvaka”: Srbija je pribavila odobrenje ICTY-ja da dijelovi toga arhiva ostanu nedostupni javnosti.
Pozivajući se na “interes nacionalne sigurnosti”, pravni zastupnici Srbije zacrnili su mnoge osjetljive - oni koji su ih vidjeli kažu inkriminirajuće - stranice. Suci i zastupnici optužbe i obrane pred ICTY-em mogli su vidjeti taj cenzurirani materijal, no on nije bio dostupan među javnim dokumentima tribunala. U kasnijem postupku zbog tužbe za genocid, Međunarodni sud pravde nije od Srbije subpoenom zatražio uvid u cjelovite dokumente.
Nice piše da je Carla Del Ponte “u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću u svibnju 2003. dala suglasnost za zaštitne mjere “razumnog” dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a, a da prethodno nitko iz Tužiteljstva nije pregledao te dokumente”.
“Toj sam se njezinoj namjeri suprotstavio i putem pisma je upozorio da ne radi nikakve ustupke Srbiji”, piše Nice, koji zaključuje da je nagodbom s Del Ponte Beograd ojačao svoju poziciju u pravnoj proceduri koja je bila pred njima.
Kako je za Jutarnji list ustvrdio pravni zastupnik BiH u postupku pred Međunarodnim sudom pravde Sakib Softić, sadržaj spornih dokumenata mogao je utjecati na ishod tužbe BiH, ali i tužbe Republike Hrvatske pred istim sudom.
Kako je rekao Softić, transkripti razgovora sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane sadržavaju detalje ratnih sastanaka jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika, a važni se dokumenti odnose i na tzv. 30. kadrovski centar Generalštaba Vojske Jugoslavije, koji je bio zadužen za Republiku Srpsku, ali i na 40. kadrovski centar, koji je bio zadužen za tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Dokumenti navodno govore i o unapređenjima, prekomandama, mirovinama i plaćama oficira u Hrvatskoj i BiH koje su išle preko Vojske Jugoslavije.
Iz haaškog Tužiteljstva danas su poručili da ne namjeravaju reagirati dok ne pročitaju cjelokupni tekst Niceova pisma. Reakcija Tužiteljstva očekuje se početkom sljedećeg tjedna.
NICEOVO PISMO JUTARNJEM LISTU
U vašem listu od 12. travnja 2007., u članku “Sanader: I Hrvatsku zanima zašto dokumenti nisu došli do ICJ-a”, piše:
“New York Times u ponedjeljak je objavio da je u postupku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH od 1992. do 1995., učinivši tom najvišem sudu UN-a nedostupnim dio transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća obrane, uz odobrenje Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY)”.
Od 2002. do 2006. bio sam zadužen za suđenje Slobodanu Miloševiću i dokumenti koji se ovdje navode bili su upotrijebljeni kao dokaz protiv Slobodana Miloševića. Ovim putem želim naglasiti da ni moj tim ni ja nismo bili dio tog “odobrenja”, kako citat gore može eventualno sugerirati.
Odluka o odobrenju za zaštitne mjere (materijal zatvoren za javnost) za veliki broj stranica iz dokumenata Vrhovnog vijeća obrane (VSO-a) SR Jugoslavije potječu osobno od gospođe Carle Del Ponte. Ona je u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću, u svibnju 2003., dala suglasnost za zaštitne mjere “razumnog” dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a, a da nitko iz Tužiteljstva prethodno nije pregledao te dokumente. Njezinoj namjeri sam se suprotstavio i putem pisma je upozorio da ne radi nikakve ustupke Srbiji. Naime, taj sam isti mjesec inicirao pravni postupak, prema kojemu Tužiteljstvo preko sudskog vijeća može tražiti da se ti dokumenti dobiju od Beograda, kako to već propisuju Statut i Pravila MKSJ-a. Moja namjera je bila dobiti dokumente i upotrijebiti ih na otvorenim sjednicama suđenja. Stoga nije slučajno da je upravo u to vrijeme Beograd preko gospođe Del Ponte pokušao postići “deal” i time pokušao ojačati svoju poziciju u pravnoj proceduri koja je bila pred njima. To im je i uspjelo. Moje pismo je gospođa Del Ponte u potpunosti negirala.
Nagodba Carle Del Ponte s Beogradom nije imala nikakvu pravnu osnovu. To je bio nepotreban “deal” koji je Beogradu služio samo da prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovina od ICJ-a, ali i od vlastite javnosti. S druge strane, nova vlast u Beogradu nije imala ništa protiv da se na zatvorenoj sjednici ti materijali upotrijebe kao dokazni materijal protiv Slobodana Miloševića. Motivi gospođe Del Ponte da pristane na takvu nagodbu meni ni dan-danas nisu jasni, ni poznati. Naime, Tužiteljstvo ne samo da nije ništa dobilo od tog “deala”, nego je stvorilo nepoželjan presedan jer je poslije toga Beograd počeo primjenjivati iste uvjete za slične dokumente - i to s uspjehom, jer je gospođa Del Ponte opet osobno odobravala takve inicijative Beograda. S druge strane, moj tim i ja potrošili smo mnogo vremena i radne snage uvjeravajući suce da skinu zaštitne mjere s tih dokumenata, u ime transparentnosti sudskog procesa, a osobito u ovakvim slučajevima gdje je riječ o suđenjima na kojima se raskrinkavaju djela državnih institucija koja su se krila i još se kriju, ne samo od raznih sudova i žrtava, nego i od vlastitih građana. Samo u iznimnim okolnostima suđenja mogu i smiju biti zatvorena za javnost.
Sir Geoffrey Nice
