Forum Klix.ba

Bez obzira što se sad nešto batrgam s jazzom , jedan od rock bendova koje još uvijek cijenim i volim i rado slušam je The Stooges...
Zbog nekih vlastitih potreba otkucao sam ovaj tekst i onda, usput, u svrhu da ga približim nekim forumašima koji nisu upoznati s ovim bendom, prenosim ovaj članak od Selvedina Avdića iz jednog rijetko dobrog poslijeratnog, može se reći i alternativnog, časopisa „Hijatus Junior“, koji je pokrenut u Zenici od strane Željka Škuljevića i Selvedina Avdića...Hijatus se, na žalost, ugasio, tamo negdje '98 usljed općeg krkanluka u društvu, da se tako najjednostavnije izrazim...


„21.aprila 1947. rodio se James Jewel Osterbeg. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u onom tipičnom američkom kamp naselju detroitskog predgrađa Ann Arbour. Srednju školu je završio kao najbolji đak svoje generacije.

Pokušajmo rekonstruirati život tog dječaka iz predgrađa. Mladić je život oko sebe posmatrao široko razgoračenih očiju već tada uživajući u svojoj različitosti. Gledao je kamp-prikolice kojima nikako nije pristajala titula doma i koje su često odjekivale od žestokih svađa i tuča, a kroz noć se ljuljale razvratne kao pijani splavovi. Gledao je očeve koji su u zoru, mamurni od piva, teturali ka fabrici, dok su još samo nevješte tetovaže na mišicama svjedočile o davnim, strasnim ljubavima. Gledao je, a nemoćni bijes, pomiješan sa strahom od nejasne budućnosti, punio je grudi poput gustog dima. Na džuboksu omiljenog kafića neprestano je vrtio samo dvije pjesme: „Louie, Louie“ od Kingsmena i „ Farmer John“ od Premiersa. Mnogo kasnije je to iskustvo opisao kao transcedentalno. Odlijepio je na te stvari... volio je distorziju, overtones, zvuk univerzuma koji je čuo u tim pjesmama

Bijesni mladić nije imao mnogo izbora. Mogao je posegnuti za nožem s oprugom ili za električnom gitarom. Na našu sreću, opredjelio se za rock and roll, jedinu umjetnost dostupnu rođenim gubitnicima...
Njegov preobražaj počinje u gimnazijskom bendu „Iguanas“...iz tog benda iznosi nadimak Iggy, a prezime preuzima od čuvenog otpadnika iz kraja, Jimmy Popa, koji je bio poznat po strastvenom duvanju ljepila i nevjerovatno ružnom licu.
Rođen je Iggy Pop, žilavi, nihilistički, rokenrol đavolak.

Nakon gimnazije, Iggy se potucao po Americi, svirao sa raznim bendovima i prisustvovao koncertu Doorsa (blago njemu ), koji mu potpuno mijenja život. Gledao je onaj fascinantni način na koji morrison uspostavlja kontakt sa publikom. Poslije je Iggy pokušavao da prenese ta iskustva, ali je vrlo često Morrisonov, inače destruktivan pristup, dovodio do groteske i sadomazohizma.

Ipak, za ovaj tekst i čitavu armiju rokenrolljubaca, najvažniji je susret Iggy popa sa braćom Ronom i Scottom Ashetonom. Iz tog susreta rođen je, uz Byrdse i Velvet Underground, najuticajniji američki bend „The Stooges“. Ime je dobio po tada popularnoj humorističkoj, televizijskoj seriji „Tri Tikvana“ (Three Stooges).

Prvi album The Stooges izdaju 1969.godine, a producent je niko drugi do mračjnak sa violinom iz Velvet Undergrounda, John Cale. Album donosi garažne himne poput
„I Wanna Be Your Dog“, „ No Fun“, „1969“, „ Real Cool Time“, a u desetominutnoj, turobnoj priči o ovisnosti, „We Will Fall“, violinu je svirao Cale.
Grubi produkcijski zahvati, Popov kreštavi vokal i Ronova oštra gitara, u „Ljeto Ljubavi“ koje je slavilo spajanje s prirodom i bratstvom bez kriterija, od prve ploče Stoogesa načinilo je nož koji bolno i nerazumljivo siječe ustaljene navike. Djeca cvijeća su jednostavno bježala od stagea na kojem bi Pop započinjao svoj demonski ples. Valjao se po krhotinama stakla, rezao grudi bodežima ili grlićima od flaša i izvodio prvi stage diving u istoriji rocka...

I naredne godine, već posustali hipici su odbijali da uđu u „Kuću Zabave“ koju im je Iggy otvorio uz mahnit, heroinski, fascijalni grč.
„ Fun House“ je bila još prljavija ploča od prethodne. Iggy je za producenta izabrao svog idola iz mladosti, Dona Gallucija iz Kingsmena, a u prljavi gitarski zid je ugrađen ništa manje agresivan saksofon Stevena Mackaya. Album donosi neke od najcitiranijih rock pjesama, predlođaka za mnoge buduće pravce u rocku, „ TV Eye“, „ Down In The Street“, „ LA Blues“, „Dirt“... Stogeesi su u to vrijeme svoju kuću zabave doživlajvali kao kuću strave. Kažu da je Iggy u to vrijeme prestao da se kupa, pere zube, tumarao je ulicama prepun vaški i sve zvuči kao kraj još jedne bajke da se nije pojavio „ Vitki, Bijeli Vojvoda“, David Bowie, još jedan bijesni momak iz predgrađa.

Odnos između Iggyja i Bowiea je svakako jedan od najneobičnijih u historiji moderne muzike. Bowie je pokazao bezgranično strpljenje prema đavolku iz Detroita. Nebrojeno puta ga je podizao sa totalnog životnog dna, davao mu, kako finansijsku, tako i moralnu pomoć i neprestano budno pratio Iggyjevu karijeru.
Razlog za ljubav je u očitoj Davidovoj fascinaciji Popovom muzikom i kada bi igrali ulogu suca u ovoj neobičnoj vezi, presudili bi u Iggyjevu korist, jer je on Bowievoj karijeri nerestano davao vitaminske injekcije.
Bowie je od njega preuzeo i svoj čuvein bariton, neki od njegovih najvećih hitova poput
„Tonight“, „China Girl“, „Bang Bang“ su Iggyjeve kompozicije.

Dakle, Bowie je ponovo okupio Stoogese raštrkane po heroinskoj džungli i čak im dao svoju vilu na korištenje i uvježbavanje novih pjesama.
1973.godine, pod producentskom Bowievom paskom izlazi album „ Raw Power“. Ovaj album nam donosi garažnu himnu „Search and Destroy“, kao i prijeteću
„Gimme Danger“. Nakon ovog albuma Pop nastavlja sa solo karijerom.
1977. izdaje album „ Idiot“. Ova ploča najjasnije do sada podcrtava svoju mračnu pozadinu. Kažu da se melanholični pjenik i vođa „Joy Divisiona“, Ian Curtis objesio dok je gramofonska igla strugala rilne ovog albuma.
Ploča donosi hipnotičke teme „ Dum Dum Boys“, „Nightclubbing“, nježnu
„Tinny klix“ i poslije veliki Bowiev hit „ China Girl“, koja u Iggyjevoj izvedbi zvuči bar stotinu puta žešće.
Krajem iste godine izlazi mu i najbolji solo album „Lust For Life“, sa izvanrednom kompozicijom i velikim hitom „ Passenger“. Sa ovog albuma je Bowie maznuo pjesmu „ Tonight“ koju je onako frajerski otpjevao u duetu sa Tinom Tarner.

Nakon ovoga slijedi niz albuma, u kojima je Iggy lutao, tražeći vlastiti autorski izraz, očito zbunjen estradnim okruženjem koje se drastično razlikovalo od njegovih detroitskih početaka. Svijetla tačka u ovom autorskom vakuumu je album „Party“.

Iggy Pop je ponovo rođen 1986.godine, naravno, ponovo uz pomoć D. Bowiea.
Te godine izdat je album „ Blah, Blah, Blah“. Ovaj vinil nosi njegov najveći samostalni hit do sada „Real Wild Child“ i fascinantnu baladu „ Cry For Love“. Na albumu je fotografija mišićavog, žilavog Iggyja, čije lice svjedoči o godinama bijesa i nosi ožiljke od oštre šikare heroinske džungle.

Na albumu „ Instict“ (1988) pravi izuzetnu temu „Cold Metal“. Nakon dvije godine izdaje izuzetno tiražni album „ Brick By Brick“, na čije snimajne poziva članove Guns and Rosesa i snima MTV hit „ Candy“ – duet sa Kate McPierson iz B 52.

Svoj kreativni žar Iggy nije hladio samo u muzici. Igrao je u nekoliko filmova i uvijek je birao kultne underground režisere, poput Johna Watersa i Jima Jarmusha s kojima je snimio „ Cry Baby“ i „ Dead Man“.
Posljednji njegov film je „Vrana 2“ u koji je Iggy, kao prava stripovska fizionomija, izvrsno uletio.

Iggy Pop je čovjek koji je tokom čitave svoje karijere balansirao na tankoj niti između života i smrti. Zbog svoje autodestruktivnosti, mnogi su mu kupovali bespovratnu kartu za Rokenrol Valhalu u kojoj traje vječni Woodstock, sa Jimom, Janis, Zappom, Hendrixom, Cobainom...
Iggy je jedan od rijetkih gubitnika koji je uspio da pobijedi!“


P.S.1. Ne znam zašto je autor teksta zaboravio spomenuti čuvenu pjesmu Stoogesa sa drugog albuma, jedan mukli udarac u stomak, mučnu, kontrolirano divlju kompoziciju sa nevjerovatnom melodioznošću usred svog tog bijesa – „I'm Sick Of You“!

P.S.2. Izdvajam i njegov odlični album „ Avenue B“, koji je izašao tamo
negdje 2001-02.g.
Neobičan, uravnotežen album, nesvojstven za Iggyja, na momente nevjerovatno tih sa kompozicijama i iz španskog melosa...kao da je sve svoje bogato i divlje životno iskustvo mirno pretočio u te pjesme...

ev' ovaj frisak intervju iz Jutarnjeg, povodom groznice koja me bije zbog skorog odlaska na njegov koncert...

Iggy Pop: Razvalit ćemo Zagreb

Piše: Aleksandar Dragaš


Mjesec dana uoči koncerta obnovljenog sastava The Stooges telefonom sam razgovarao s Iggyjem Popom o nekim od najvažnijih trenutaka u njegovoj 40 godina dugoj karijeri. Iggy je sjedio u sobi jednoga japanskog hotela, a kao i prije 13 godina, kad sam ga intervjuirao netom uoči koncerta na Šalati, razgovarao je sabrano i opširno. Smireni, načitani i obrazovani James Osterberg ponovno je ostavio dojam antipoda divljoj scenskoj rock’n’roll životinji zvanoj Iggy.

• U New Musical Expressu napisali su da je nastup Stoogesa na Glastonburyju (najveći svjetski rock festival - op. a.) bio vrhunac tog festivala. Jesi li iznenađen da ste zasjenili dvostruko mlađe bendove?

- Drago mi je što su uopće zapazili da smo svirali na Glastonburyju među toliko mnogo izvođača s tako velikim pozornicama. Taj me festival podsjetio na velike open-air rock-festivale 60-ih.

• Kad već spominješ 60-e, kakve su bile reakcije publike na vaše prve nastupe?

- Prvo smo počeli svirati kao predizvođači tada vodećih izvođača poput Blood, Sweat & Tears, Franka Zappe i njegova benda The Mothers Of Invention, Vana Morrisona, Love, The Who i drugih. Mi smo u takvim slučajevima svirali prvi, najviše 20 minuta, i morali smo nečim privući pozornost. U pravilu ljudi bi, kad smo počeli svirati, prestali raditi što god da su radili. Odjedanput bi utihnuli, slušajući nas i gledajući u potpunoj nevjerici, a zatim se vrlo brzo počeli polarizirati na one kojima smo se svidjeli i one koji su nas zamrzili.

• Je li takva reakcija bila zbog glazbe Stoogesa ili zbog tvog ponašanja na pozornici?

- Mi smo bili jedan od rijetkih slučajeva u kojem su oba aspekta koja spominješ bila nešto posve novo u tadašnjem rocku i za tadašnju publiku. To što sam ja izvodio na pozornici ne bih mogao izvoditi uz regularne rock & roll pjesme s uobičajenom strukturom strofa i refrena (smijeh).

• Zašto si uopće počeo s autodestrukcijom?

- Ideja o autodestrukciji tada je već bila negdje u zraku. Kad pogledaš fotografije mladih ljudi iz kasnih 60-ih, uočit ćeš da su mnogi od njih već skinuli velik dio svoje odjeće i izgledali vrlo mršavo, kao da se pokušavaju riješiti nekog tereta koji ih pritišće. Tada su mladi htjeli postati nešto drugo. Nisu željeli postati poput svojih roditelja. To je bio background od kojeg su i The Stooges krenuli. Mnogi su uzimali droge kako bi oslobodili svoje misli, no najveći dio njih od toga nije izvukao neki profit (od srca se smije - op. a.), a mi smo pokušavali otići korak dalje od toga. Velik dio mojeg autodestruktivnog scenskog ponašanja potjecao je i od toga što događalo u tih tjedan dana prije koncerta. Osjećao sam potrebu da napadnem publiku i podijelim ta svoja sranja s njom ili da napadnem sebe. Imao sam i potrebu da se obračunam s onima u publici koji nisu mogli smisliti The Stooges. Između toga da napadnem publiku, što sam počeo činiti nekoliko godina poslije i toga da napadnem sebe, odabrao sam ovo drugo.

• Takvo tvoje ponašanje, kao i glazba Stoogesa, postala je inspiracijom za punk.

- Sigurno je da su The Stooges izvršili presudan utjecaj na Ramonese, Sex Pistolse i Damned kao prve punk-bandove iz generacije ‘76.-’77. Pogledaj off-stage fotografije Stoogesa i Ramonesa pa ih usporedi. Uočit ćeš mnogo sličnosti, od frizura i razderanih traperica do kožnih jakni. Glazbeno, Ramones su imali svoj pristup, no The Stooges su za punk-bendove bili ono što su za homo sapiensa bili čovjekoliki majmuni ili majmunoliki ljudi, karika koja nedostaje. Ideja Ramonesa da sviraju tako jednostavno nemoguća je da između The Who i Ramonesa nije bilo Stoogesa.

• Zašto Stoogesi sredinom ili na kraju 70-ih nisu iskoristili svoj utjecaj na punk?

- Zaglavili smo u ovisnosti o drogama i financijskim problemima, raspali smo se, a u doba punk-eksplozije ja sam imao ponudu Johnnyja Thundersa iz New York Dollsa da osnujemo novi bend jer nije više mogao smisliti njihova pjevača Davida Johansena. Imao sam i ponudu Davida Bowieja da uz njega kao producenta i koautora počnem raditi neku drukčiju glazbu od one koju sam do tada radio sa Stoogesima. Znao sam, ako krenem s Thundersom, da će to biti poput pokazivanja srednjeg prsta svijetu u ponedjeljak, no već u petak obojica ćemo biti mrtvi. Činilo mi se da smo obojica u to vrijeme već prešli preko svog zenita koji smo dosegnuli sa Stoogesima i New York Dollsima. Zato sam krenuo u drugom smjeru i u doba kad se počeo događati punk, bavio sam se eksperimentalnijom i elektronskom glazbom kakvu sam 1977. snimio u Berlinu na albumu “The Idiot”, s čime sam izvršio velik utjecaj na novi val. Bila je to teška i bolna odluka, ali ponosan sam na nju.

• Bowie te izvukao iz ludnice u koju si otišao liječiti se od heroinske ovisnosti i pomogao ti da pokreneš solističku karijeru. Što si ti njemu dao zauzvrat?

- Mislim da je Bowie nedavno rekao da sam ja njega učinio kredibilnim, a on mene bogatim. Bowie je uvijek bio okružen ljudima koji su mu na neki način davali poticaj da postane velika pop zvijezda. On je pak na drugima vježbao, pa tako i na meni, isprobavajući prvo na drugima avangardnije ideje koje će poslije primijeniti na sebi.

• Misliš, na tebi je provodio pokuse?

- Ha, ha, ha! Da, ja sam mu bio nešto poput laboratorijskog eksperimenta. Dakle, prvo sam bio majmunolika preteča pankera, a zatim majmun Davida Bowieja na kojem je provodio eksperimente.

• Zašto ste se uoči punka obojica iz Amerike odselili u Berlin?

- Berlin je u to vrijeme imao nevjerojatno šik-atmosferu s mnogo talenitranih glazbenika, glumaca, režisera, dizajnera odjeće, rock-menadžera, ali nitko od njih nije imao love i nitko izvana nije prepoznao tu tešku, ali divnu atmosferu podijeljenoga grada koji je još rezonirao velikim predratnim naslijeđem, od političkih previranja i umjetničkih pokreta do velikih intelektualaca poput Alberta Einsteina i Roberta Musila. I Bowie i ja smo u Los Angelesu proživljavali tešku krizu; on krizu izazavanu enormnom popularnošću i opstankom na vrhu, a ja krizu opstankom na dnu kace. Berlin nam se učinio kao idealno mjesto za bijeg od američkih predrasuda. Amerika je uzbudljiva zemlja, ali to je bojište na kojem umiru europske ideje. Europljanima je najpametnije da se u Ameriku odu samo popišati. Ideje koje vrijede uglavnom dolaze od američkih manjina poput Židova, Afroamerikanaca, Talijana kad su oni bili novi u Americi i svih onih koji su u Americi neka nova zajednica.

• Je li današnja Amerika gora od one koja te u 70-ima nagnala da se preseliš?

- Mnogo gora. Prosječni Amerikanci sve su lošije obrazovani i neciviliziraniji. Da ne govorimo o nižim klasama. Jedan mali dio Amerikanaca doista je vrhunski obrazovan i sposoban, ali ostali su - fuck! Amerika je uvijek bila netolerantna i oštra sredina u kojoj nije lako uspjeti, ali prije je to bilo podnošljivo jer si se mogao maknuti 500 kilometara i već bi se našao u posve različitoj okolini. Danas je sve isto, zbog televizije i modernih transportnih i informacijskih tehnologija koje uništavaju kulturne i svake druge različitosti. Na dnevnoj bazi to je depresivno. Iz Amerike se nisam ponovno iselio samo zato što bih time priznao svoj poraz.

• Koja je tajna tvog nevjerojatno dobrog izgleda?

- Nitko nije neuništiv, ali tijekom svog divljeg razdoblja života - čini se - drogama i svime ostalim nisam uništio svoju srž, a to je najvažnije. Zdravlje me uglavnom uvijek dobro služilo, a posljednjih 20 godina mnogo mi je pomogao tai-chi.

• I na kraju, što možemo očekivati od nastupa Stoogesa na VIP INmusic festivalu u Zagrebu, 27. i 28. kolovoza?

- The Stooges doista zvuče napucano i znam što mogu i trebam učiniti s tim bendom. Razvalit ćemo!


1. ‘The Stooges’ (1969.)

Smiren, artikuliran, monokromatski album u produkciji Johna Cagea kipti od osjećaja dosade, nemoći, zasićenja Amerikom i njezinim trulim vrijednostima te bijesom koji će eruptirati na idućem albumu

2. ‘Fun House’ (1970.)

Kaos, ludilo, neukrotivost, sloboda artističkog izražavanja u možda najsirovijoj rock’n’roll ploči svih vremena kojom je uspostavljen nov poredak glazbenih vrijednosti; samo su John Coltrane i The Stooges otišli tako daleko

3. ‘Raw Power’ (1973.)

Sjajan, eksplozivan proto-punk album s nekoliko prvoklasnih hitova; fanovi su Bowieju zamjerali da je previše omekšao produkciju pa se niz godina poslije pojavila i remiksirana verzija albuma

4. ‘The Idiot’ (1977.)

Nakon odlaska u Berlin, Iggy i Bowie nastavili su plodnu suradnju, a “The Idiot” je bio hrabar eksperiment s elektronikom, gitarskim isječcima, čudnim bas-linijama; dok su Pistosli prašili punk, Iggy je smislio new wave
5. ‘Lust For Life’ (1977.)

Još jedna sjajna suradnja Iggyja i Bowieja s potpuno drukčijim rezultatom - vedrim, optimističnim, plesnim rock & roll albumom s mnogo punkerske energije, sjajnih pop-melodija i obračuna s demonima prošlosti

6. ‘Brick By Brick’ (1990.)

Producent Don Was na svjetlo dana izvukao je najbolje Iggyjeve osobine koje su do tada bile nezamjećene - izvrstan glas, sjajnu liriku i inteligenciju; zabavan i promišljen pop-rock album

Hvala na kratkoj istoriji!
Stvrno sadrzajno!
Bas mi je drago sto je spomenuta i iggyjeva graciozna figura!
Ona o njemu govori skoro koliko i muzika

kul tekst
vidimo se u zagrebu

Final Cut wrote:Hvala na kratkoj istoriji!
Stvrno sadrzajno!
Bas mi je drago sto je spomenuta i iggyjeva graciozna figura!
Ona o njemu govori skoro koliko i muzika

Iggy Pop? Onaj sto se druzi sa srbijanskim romskim narodnjacima?