[img]http://www.ex-yupress.com/dani/dani.gif[/img][color=white]. . .[/color][size=117]Broj 322 - 15.08.2003[/size] wrote:Ličnost u Fokusu
Fatmir Alispahić
Neko ko se voli hvaliti kako ga Muhamed Filipović cijeni i ko pri tome ne zna da je isti taj Filipović principijelan jedino u svojoj neprincipijelnosti, došao je do još jednog (u nizu od nekoliko stotina) epohalnog otkrića. Dečko koji je nekada obećavao pišući feljtone o ljekovitom bilju i uredno izvještavao o aktivnostima općinskih službenika, da bi evoluirao u novinara-istraživača-analitičara koji svebošnjačku javnost obavještava o tome kako je Ivan Lovrenović četnik ustaške provenijencije, da su svi Srbi po abecednom redu genocidni, a Hrvati zapravo još gori samo perfidniji, sada je shvatio da su Dani davno pripremili i naslovnu stranu sa fotografijom pogođene kuće Hilme Selimovića i tekst koji je tim povodom izašao i da su samo čekali da atentator pogodi mjesto i vrijeme akcije (ali i da pogodi onako kako na fotografiji izgleda, a ne da, recimo, podbaci), pa da sve objave i daju svoj doprinos akciji Zlatka Lagumdžije nazvanoj "Vanredni izbori".
"Ne postoji ni daktilografska mogućnost da se tako dug novinski prilog s jako puno kartica teksta napiše maltene za dva-tri sata noćnog rada. Da se ne priča o tome da je u redakciji sedmičnog tipa baš tu večer trebalo imati dežurne novinare, vozače, fotoreportere, otići i biti na licu mjesta nekoliko sati, vratiti se u redakciju i otkucati tekst, pripremiti fotografije, tehnički srediti i dizajnirati u DTP-u, te sve to odnijeti u štampariju u sasvim drugom dijelu Sarajeva… I najbolje organiziranoj dnevnoj novini za to treba mnogo više vremena", piše Fatmir Alispahić, sve na osnovu višestoljetnog iskustva dopisnikovanja iz Tuzle i paralelne saradnje sa Gutenbergom lično, izvještavanja o Sarajevskom atentatu, otkrivanja afere Watergate i borbe za Bosnu i Hercegovinu i Jugoslaviju i tužbu u Haagu i Pogorelicu i Hasanaginicu…
Onaj koga zanima kako je svake srijede u Danima, ne samo onih srijeda kada se puca, može se informirati na neki od redakcijskih telefona. Sad, crtati Fatmiru Alispahiću kako se pravi sedmična novina, isto je što i od njegovog sugrađanina, dr. Emira Kabila tražiti da ovosezonskim pojačanjima FK Famos iz Hrasnice objasni proces operiranja na otvorenom srcu.
Alispahićeva metoda mišljenja najbliža je Miloševićevoj. Prvi u pisanju obožava konstrukciju "lako je dokazati", koju povremeno mijenja sa "što dokazuje", nakon koje ide niz rečenica u kojima se isto ponavlja, a ništa ne dokazuje. Drugi je, naravno, lukaviji i opasniji i često zna reći nešto kao "svima je poznato i dobro je znano da su nemačke tajne službe regrutovale kriminalce širom Evrope i slale ih na Kosovo", da bi odmah promijenio temu istupa, svjestan da nikome takvo što nije "poznato i znano", ali i dovoljno pametan da ne ostavi prostor za kontrapitanje tipa - kada.
Problem s Alispahićem je, pored ostalog, taj što on iskreno vjeruje u vlastite tvrdnje, a istovremeno boluje od one vrste narcizma koju karakterizira strah od anonimnosti. On se obračunao sa samim sobom, on piše na hiljade redova, on sam od sebe pravi predmet ismijavanja, samo da mu se ne ponovi prošlost, vrijeme u kojem je bio poznat nekolicini urednika dopisničke mreže Večernjih novina i svim zaposlenim u Općini Tuzla. Opet bi sve to bilo nevrijedno spomena - jer hiperproduktivnost i opće poznavanje daktilografije, vožnje, štamparskih rokova i srbo-četničko-komunističko-ustaško-izetbegovićevsko-lagumdžijske strategije nisu garant slave - da ga nije prozreo đavo u matičnim knjigama zaveden kao Fahrudin Radončić, a u novinarskim od osnivanja Avaza znan i kao N.V. On danas Alispahićevim analizama na efektan način očito čini nejasnim i svojoj surovoj borbi za očuvanje imperije daje "akademski" obol jednog, doduše, još uvijek gimnazijalca i to kroz formu za koju mu pripadaju autorska prava - "otvorenog pisma javnosti našeg poznatog publiciste".