Forum Klix.ba

"U Trebinju će biti podignut spomenik Srdjanu Aleksiću, srpskom mladiću koji je 1993. godine poginuo braneći sugradjanina Bošnjaka, izjavio je u ponedjeljak gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk.

Pročitajte takodjer tekst Aleksandra Hemona: Srđan je branio čovječnost.

"Srdjan zaslužuje spomenik koji bi bio i tuga i opomena, i simbol i čojstva i junaštva, i dobrote, hrabrosti i plemenitosti", rekao je Ćuk za Radio-televiziju Srbije (RTS).

Prema riječima svjedoka, Srdjana Aleksića su ubili lokalni "četnici" kada im se suprotstavio jer su tukli njegovog poznanika Alena Glavovića, takodje iz Trebinja.

Zločinci su, umjesto Glavovića, potom nasrnuli na Aleksića i pretukli ga kundacima. Od zadobijenih povreda 21. januara 1993. pao je u komu, a 27. januara je preminuo.

Sve se dešavalo u blizini pijace i lokalne policijske stanice.

Srdjanov otac Rade Aleksić tada je napisao čitulju u kojoj je naveo: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost".

"Srdjova pogibija ima odredjenu ljepotu, jer ima poruku, poruku za budućnost, poruku čovjeka za čovjeka. Mi koji živimo treba da vidimo tu poruku, da je gajimo i da je koristimo, kao nešto što će pomoći da dobro zavlada", rekao je Rade Aleksić za RTS.

Trebinjci su ranije agenciji Beta kazali da Srdjan Aleksić bio prvi i jedini vojnik koji je otvoreno, ispred opštine, "zgadjen onim što se dešavalo na dubrovačkom ratištu", protestvovao i bacio pušku.

I pre tragičnog dana, on je u nekoliko navrata branio svoje komšije Bošnjake od nasilnika i zlikovaca.

Srdjan Aleksić imao je 27 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem.

Njegov sugradjanin Ljubiša Gluščević rekao je agenciji Beta da je "sramota" što je Trebinje 14 godina od ubistva Aleksića ćutalo o tome. On je ocjenio da je Aleksić zaslužio spomenik "veći od Njegoševog i Dučičevog", jer je odbranio čast i obraz Trebinja u zlim vremenima.

Prema riječima očevidaca, Aleksića su pretukla četvorica muškaraca u uniformama. Dvojica od njih osudjena su na dvogodišnje zatvorske kazne, dok se ne zna šta je bilo s drugom dvojicom.

Alen Glavović danas živi u Švedskoj, ima ženu i dvoje djece i svake godine posjećuje Srdjanov grob. "Plemenitost, čovječnost - sve je to krasilo Srdjana", kazao je Glavović za RTS.

RTS je najavila da će iduće sedmice emitovati i dokumentarni film posvećen Srdjanu Aleksiću. "

*** SPAM *** - Kad god na RT RS gledam serijal "Heroji i fenomeni" sjetim se da bi, barem što se Trebinja tiče, najzaslužniji gost u toj emisiji bio Rade Aleksić, bivši košarkaški trener "Leotara", pravnik po zanimanju, otac pokojnog Srđana Aleksića, momka koji je s 27 godina, 21. januara ratne 1993. godine, stao ispred raskalašnih mladića koji su nasrnuli na njihovog sugrađanina, Bošnjaka, i poginuo.
Prije 14 godina u centru Trebinja na pijaci, nadomak policijske stanice, Srđan je od batina nasilnih mladića odbrani Alena Glavovića, pripadnika Vojske RS, koji je tih dana bio na bolovanju jer je bio ranjen.

Odbranio je Alena, ali ne i sebe. Batine namijenjene Alenu dobio je Srđan, koji je s asfalta u centru grada prevezen u trebinjsku bolnicu, u kojoj je izdahnuo sedam dana poslije. Možda i zato što je njegov čin bio "i mučenički i podvižnički", umro je Srđan na Svetoga Savu, 27. januara.

Četrnaest godina poslije teško "otkidamo" riječi u razgovoru s njegovim ocem Radom, s kojim trebinjski novinari godinama čekaju razgovor.

"Prije 14 godina je stalo srce mog sina, ali ono i danas kuca u meni, ali i dušama svih onih ljudi koji se sjećaju toga događaja, koji svoju djecu uče da plemenito žive", priča Rade, boreći se sa suzom u oku.

Svi oni koji su poznavali Srđana Aleksića kazaće da je ovaj mladić, sportista i vrsni plivač trebinjskog plivačkog kluba, u onom prijeratnom vremenu pripadao pravoj trebinjskoj avangardi. Kao glumac amaterskog trebinjskog pozorišta uvijek je takve uloge i dobijao i nikada niko nije znao da li ih je glumio ili bi one, u trenucima kada je Srđan bio na daskama, postajale dijelovima njegovog pravog života.

"Srđan je odgajan u takvom okruženju u kojem niko nije vodio računa o tome ko pripada kojoj klasi, ko ima više novca, a kamoli o nacionalnostima. Gledalo se samo na čovječnost", nastavlja dalje Rade.

I on sam je odrastao u sredini i vremenu u kome se takve razlike nisu pravile. Družio se jednako i sa Srbima i s Bošnjacima i s Hrvatima, a dijelio ih je samo po odanijem i boljem prijateljstvu, čija je najbolja mjera priča da su u prvom komšiluku Aleksića odrastali Bošnjaci - Babovići i Dizdarevići, s kojima su živjeli u bratskim odnosima.

Sudbina se s Radom poigrala još uoči proteklog rata, kada mu je mlađi sin, leteći motornim zmajem, poginuo iznad Petrovog polja, u blizini Trebinja, a onda dolazi i drugi udarac - ubistvo Srđana.

"Razočarani onim što se u ratu dešavalo, razočarani ponajviše u ljude, i Srđan i ja smo znali da u Trebinju, ipak, ne vlada kolektivno ludilo, da ne mrze svi oni koji iz straha ćute, pa sam bivao vrlo ponosan kada bi od drugih, nikada od njega samog, sve više slušao o njegovim 'ratnim podvizima', koji bi glasili ovako: Srđan ti pomogao ovome, spasio kuću onome, zaštitio prijatelja, komšiju, jednom riječju, sačuvao obraz.

Nekada je, čak, i on savjetovao mene, pa se i danas često sjetim kako bi mi rekao: 'Tata, nemoj ti slučajno kavgu negdje zapodjenuti. Ovo su luda vremena, lako se poteže oružje i lako se gine'", naviru sjećanja oca koji se više ne može kontrolisati, niti vratiti onu suzu, koja se, teško, spusti ispod naočara.

Tražeći nedavno, kako kaže, nekakav dokument, slučajno je pronašao komad kartona na kome je, uokvireno zlatnim vinjetama, stajalo: "Nagrada Srđanu Aleksiću za najbolju mušku ulogu na Festivalu dramskih amatera Jugoslavije, u Vranju 1992. godine".

O ovoj, posljednjoj među brojnim nagradama koje je Srđan osvojio kao glumac amater i o predstavi "San ratne noći", koju su trebinjski glumci igrali i onda kada je u okolini bjesnio pravi rat, novine su tih godina punile stupce, isto onako kao što su pisale o mladoj nadi trebinjskog plivanja - Srđanu Aleksiću, perspektivnom pioniru plivaču bivše Jugoslavije.

Danas je ostala samo priča, Memorijalni plivački turnir "Srđan i Maksim", nazvan po njemu i njegovom, takođe u ratu stradalom bratu od tetke, plivaču Maksimu Vidačiću. Ostali su fotografija na zidu u spomen-sobi palih boraca iz proteklog rata u krugu bivše trebinjske kasarne, original te fotografije koju otac Rade često drži u rukama, stežući je zajedno s onom hercegovačkom teškom suzom i spomenik u gradskom groblju, gdje počiva zajedno sa svojim bratom i rano preminulom majkom.

Do danas se niko zvanično nije oglasio, iako se o tome priča, da se po Srđanu nazove barem jedna ulica u gradu.

"Danas, godinama nakon moje tragedije, mnogi me pitaju kako nastavljam život kada sam izgubio dva sina, svoje potomstvo. Jedini odgovor je da čovjek mora biti spreman na sve nedaće u životu. One se ne mogu zaboraviti, tuga izbrisati, ali se može preko svega prekoračiti i krenuti dalje. Kao kod Maka Dizdara - valja nama preko rijeke. Moja je tuga duboko u meni i moram je nositi do kraja života, trudeći se da druge ne opterećujem njome, trudeći se čak i da budem veseo kad se drugi vesele."

Rade se, kaže, "Modre rijeke" koju treba prekoračiti prisjeća i kada razmišlja o mladićima koji su ubili njegovog sina. Jedan od njih je poginuo, ostala trojica su odavno odslužila kazne i na slobodi su, žive u Trebinju, prolaze trebinjskom pijacom.

"Nisu oni imali namjeru da ubiju Srđana, već se to jednostavno desilo. Ali, nije se moralo desiti da do te grubosti dođe, nisu morali nasred ulice napadati nezaštićene momke, ni onog preplašenog Bošnjaka, niti mog sina. Nije više bitno ni ko su oni bili, bitno je to da su oni tada udarili na čovjeka, želeći svojim čizmama i kundacima poništiti sve ono čovječno i plemenito što je predstavljalo najljepši dio Trebinja. To je možda ono što najviše boli", dodaje Rade, ne želeći dalje da govori o njima.

Mnogo ružnih uspomena iz tog vremena u sebi nosi, među kojima i rečenicu jednog od advokata, branilaca ovih mladića: "Tako mu i treba kada je branio muslimana."

"A moj Aći, tako smo Alena svi odmila zvali, sada je u Švedskoj, oženio se, ima dvoje djece. Svakog me ljeta obiđe kada dođe u Trebinje. Prvo ode na Srđanov grob s velikom ikebanom, a onda kod mene. Eto, toliko sam uzbuđen da mu se ni prezimena ne mogu sjetiti. Nama, Trebinjcima, onoj staroj trebinjskoj raji, prezimena nisu ni značila ništa. Zvali smo se po nadimcima, prepoznavali po dobroti i u takvo Trebinje i danas vjerujem", uzdahnu on.

Rade Aleksić svoju tugu nosi stoički, hodajući uzdignuta čela ulicama svog grada. Snagu nalazi u radu. S omladinom trebinjskih srednjih škola je prije nekoliko godina duž Trebišnjice sadio jablanove, donesene iz somborskih rasadnika, pričajući im o jablanovima Jovana Dučića i njegovoj vezi sa Somborom.

Razvukavši svoje skupljene usne u osmijeh, dodaje da penzionerske dane provodi u gradnji. Tek nedavno je otkrio svoju sklonost radu s hercegovačkim kamenom, od koga je u svojoj kafani sazidao fontanu, dok je drugu, takođe u kamenu, sazidao u kompleksu manastira Tvrdoš, posvećenu svetom Vasiliju Ostroškom i Tvrdoškom...

(nezavisne.com)
RSS verzija vijestiVerzija vijesti za štampanje Pošalji vijest prijatelju Komentar na vijest 06. 02. 2007. • 22:53

burekodsira wrote:ja konto Mladicu... sto niste napisali momku bas ste me zbunili

mIRCerka wrote:

burekodsira wrote:ja konto Mladicu... sto niste napisali momku bas ste me zbunili

malim je slovom

karanana wrote:

mIRCerka wrote:

burekodsira wrote:ja konto Mladicu... sto niste napisali momku bas ste me zbunili

malim je slovom

Zalosno je to sto bi me manje iznenadilo da je vijest o onom mladicu sa velikim slovom M nego ova kakva jeste.

mostarac wrote:

"U Trebinju će biti podignut spomenik Srdjanu Aleksiću, srpskom mladiću koji je 1993. godine poginuo braneći sugradjanina Bošnjaka, izjavio je u ponedjeljak gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk.

Pročitajte takodjer tekst Aleksandra Hemona: Srđan je branio čovječnost.

"Srdjan zaslužuje spomenik koji bi bio i tuga i opomena, i simbol i čojstva i junaštva, i dobrote, hrabrosti i plemenitosti", rekao je Ćuk za Radio-televiziju Srbije (RTS).

Prema riječima svjedoka, Srdjana Aleksića su ubili lokalni "četnici" kada im se suprotstavio jer su tukli njegovog poznanika Alena Glavovića, takodje iz Trebinja.

Zločinci su, umjesto Glavovića, potom nasrnuli na Aleksića i pretukli ga kundacima. Od zadobijenih povreda 21. januara 1993. pao je u komu, a 27. januara je preminuo.

Sve se dešavalo u blizini pijace i lokalne policijske stanice.

Srdjanov otac Rade Aleksić tada je napisao čitulju u kojoj je naveo: "Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost".

"Srdjova pogibija ima odredjenu ljepotu, jer ima poruku, poruku za budućnost, poruku čovjeka za čovjeka. Mi koji živimo treba da vidimo tu poruku, da je gajimo i da je koristimo, kao nešto što će pomoći da dobro zavlada", rekao je Rade Aleksić za RTS.

Trebinjci su ranije agenciji Beta kazali da Srdjan Aleksić bio prvi i jedini vojnik koji je otvoreno, ispred opštine, "zgadjen onim što se dešavalo na dubrovačkom ratištu", protestvovao i bacio pušku.

I pre tragičnog dana, on je u nekoliko navrata branio svoje komšije Bošnjake od nasilnika i zlikovaca.

Srdjan Aleksić imao je 27 godina kada je ubijen. Bio je juniorski rekorder u plivanju i bavio se amaterskim pozorištem.

Njegov sugradjanin Ljubiša Gluščević rekao je agenciji Beta da je "sramota" što je Trebinje 14 godina od ubistva Aleksića ćutalo o tome. On je ocjenio da je Aleksić zaslužio spomenik "veći od Njegoševog i Dučičevog", jer je odbranio čast i obraz Trebinja u zlim vremenima.

Prema riječima očevidaca, Aleksića su pretukla četvorica muškaraca u uniformama. Dvojica od njih osudjena su na dvogodišnje zatvorske kazne, dok se ne zna šta je bilo s drugom dvojicom.

Alen Glavović danas živi u Švedskoj, ima ženu i dvoje djece i svake godine posjećuje Srdjanov grob. "Plemenitost, čovječnost - sve je to krasilo Srdjana", kazao je Glavović za RTS.

RTS je najavila da će iduće sedmice emitovati i dokumentarni film posvećen Srdjanu Aleksiću. "

Kurt_Kombajn wrote:-Svaka cast Srdjanu.

-...a, posto Alen danas zivi u Svedskoj, i navrati kao turista jednom godisnje, nisam bas uvjeren u to da su cast i obraz ovog i ovakvog Trebinja odbranjeni...

JBL wrote:

Kurt_Kombajn wrote:-Svaka cast Srdjanu.

-...a, posto Alen danas zivi u Svedskoj, i navrati kao turista jednom godisnje, nisam bas uvjeren u to da su cast i obraz ovog i ovakvog Trebinja odbranjeni...

A sta bi on trebao raditi? Robovati? Da bude vjecno zahvalan sto je neko bio covjek? Zar to nije obaveza? Svijet je otisao u 3pm do te mjere da se dizu spomenici ljudima koji NISU UBIJALI Cuj dobrote. Umjesto da se kaznjava (hiljade) ubica mi bi nagradjivali pojednice koji cuj...... NISU UBIJALI

Svaka cast za sve sto je uradio ali poslije 100000+ mrtvih pricati o tome kako je Srdjan spasio Alena je malkice ...