nosferatu evo ti teksta
Aleskandar Hemon: Srðan je branio èovjeènost
(06, Mar, 2007) -
Kad god na RT RS gledam serijal "Heroji i fenomeni" sjetim se da bi, barem što se Trebinja tièe, najzaslu¾niji gost
u toj emisiji bio Rade Aleksiæ, bivši košarkaški trener "Leotara", pravnik po zanimanju, otac
pokojnog Srðana Aleksiæa, momka koji je s 27 godina, 21. januara ratne 1993. godine, stao ispred raskalašnih
mladiæa koji su nasrnuli na njihovog sugraðanina, Bošnjaka, i poginuo.
Prije 14 godina u centru Trebinja na pijaci, nadomak policijske stanice, Srðan je od batina nasilnih mladiæa odbrani Alena
Glavoviæa, pripadnika Vojske RS, koji je tih dana bio na bolovanju jer je bio ranjen.
Odbranio je Alena, ali ne i sebe. Batine namijenjene Alenu dobio je Srðan, koji je s asfalta u centru grada prevezen u
trebinjsku bolnicu, u kojoj je izdahnuo sedam dana poslije. Mo¾da i zato što je njegov èin bio "i muèenièki i
podvi¾nièki", umro je Srðan na Svetoga Savu, 27. januara.
Èetrnaest godina poslije teško "otkidamo" rijeèi u razgovoru s njegovim ocem Radom, s kojim trebinjski novinari
godinama èekaju razgovor.
"Prije 14 godina je stalo srce mog sina, ali ono i danas kuca u meni, ali i dušama svih onih ljudi koji se sjeæaju toga
dogaðaja, koji svoju djecu uèe da plemenito ¾ive", prièa Rade, boreæi se sa suzom u oku.
Svi oni koji su poznavali Srðana Aleksiæa kazaæe da je ovaj mladiæ, sportista i vrsni plivaè trebinjskog plivaèkog kluba, u onom
prijeratnom vremenu pripadao pravoj trebinjskoj avangardi. Kao glumac amaterskog trebinjskog pozorišta uvijek
je takve uloge i dobijao i nikada niko nije znao da li ih je glumio ili bi one, u trenucima kada je Srðan bio na daskama,
postajale dijelovima njegovog pravog ¾ivota.
"Srðan je odgajan u takvom okru¾enju u kojem niko nije vodio raèuna o tome ko pripada kojoj klasi, ko ima više
novca, a kamoli o nacionalnostima. Gledalo se samo na èovjeènost", nastavlja dalje Rade.
I on sam je odrastao u sredini i vremenu u kome se takve razlike nisu pravile. Dru¾io se jednako i sa Srbima i s
Bošnjacima i s Hrvatima, a dijelio ih je samo po odanijem i boljem prijateljstvu, èija je najbolja mjera prièa da su u
prvom komšiluku Aleksiæa odrastali Bošnjaci - Baboviæi i Dizdareviæi, s kojima su ¾ivjeli u bratskim odnosima.
Sudbina se s Radom poigrala još uoèi proteklog rata, kada mu je mlaði sin, leteæi motornim zmajem, poginuo iznad
Petrovog polja, u blizini Trebinja, a onda dolazi i drugi udarac - ubistvo Srðana.
"Razoèarani onim što se u ratu dešavalo, razoèarani ponajviše u ljude, i Srðan i ja smo znali da u
Trebinju, ipak, ne vlada kolektivno ludilo, da ne mrze svi oni koji iz straha æute, pa sam bivao vrlo ponosan kada bi od
drugih, nikada od njega samog, sve više slušao o njegovim 'ratnim podvizima', koji bi glasili ovako: Srðan ti
pomogao ovome, spasio kuæu onome, zaštitio prijatelja, komšiju, jednom rijeèju, saèuvao obraz.
Nekada je, èak, i on savjetovao mene, pa se i danas èesto sjetim kako bi mi rekao: 'Tata, nemoj ti sluèajno kavgu negdje
zapodjenuti. Ovo su luda vremena, lako se pote¾e oru¾je i lako se gine'", naviru sjeæanja oca koji se više ne mo¾e
kontrolisati, niti vratiti onu suzu, koja se, teško, spusti ispod naoèara.
Tra¾eæi nedavno, kako ka¾e, nekakav dokument, sluèajno je pronašao komad kartona na kome je, uokvireno zlatnim
vinjetama, stajalo: "Nagrada Srðanu Aleksiæu za najbolju mušku ulogu na Festivalu dramskih amatera Jugoslavije,
u Vranju 1992. godine".
O ovoj, posljednjoj meðu brojnim nagradama koje je Srðan osvojio kao glumac amater i o predstavi "San ratne noæi", koju su
trebinjski glumci igrali i onda kada je u okolini bjesnio pravi rat, novine su tih godina punile stupce, isto onako kao
što su pisale o mladoj nadi trebinjskog plivanja - Srðanu Aleksiæu, perspektivnom pioniru plivaèu bivše
Jugoslavije.
Danas je ostala samo prièa, Memorijalni plivaèki turnir "Srðan i Maksim", nazvan po njemu i njegovom, takoðe u ratu
stradalom bratu od tetke, plivaèu Maksimu Vidaèiæu. Ostali su fotografija na zidu u spomen-sobi palih boraca iz proteklog
rata u krugu bivše trebinjske kasarne, original te fotografije koju otac Rade èesto dr¾i u rukama, ste¾uæi je zajedno s
onom hercegovaèkom teškom suzom i spomenik u gradskom groblju, gdje poèiva zajedno sa svojim bratom i
rano preminulom majkom.
Do danas se niko zvanièno nije oglasio, iako se o tome prièa, da se po Srðanu nazove barem jedna ulica u gradu.
"Danas, godinama nakon moje tragedije, mnogi me pitaju kako nastavljam ¾ivot kada sam izgubio dva sina, svoje
http://www.TorontoRaja.com - TorontoRaja.com Powered by Mambo Generated: 10 March, 2007, 09:14
potomstvo. Jedini odgovor je da èovjek mora biti spreman na sve nedaæe u ¾ivotu. One se ne mogu zaboraviti, tuga
izbrisati, ali se mo¾e preko svega prekoraèiti i krenuti dalje. Kao kod Maka Dizdara - valja nama preko rijeke. Moja je tuga
duboko u meni i moram je nositi do kraja ¾ivota, trudeæi se da druge ne optereæujem njome, trudeæi se èak i da budem veseo
kad se drugi vesele."
Rade se, ka¾e, "Modre rijeke" koju treba prekoraèiti prisjeæa i kada razmišlja o mladiæima koji su ubili njegovog sina.
Jedan od njih je poginuo, ostala trojica su odavno odslu¾ila kazne i na slobodi su, ¾ive u Trebinju, prolaze trebinjskom
pijacom.
"Nisu oni imali namjeru da ubiju Srðana, veæ se to jednostavno desilo. Ali, nije se moralo desiti da do te grubosti doðe, nisu
morali nasred ulice napadati nezaštiæene momke, ni onog preplašenog Bošnjaka, niti mog sina.
Nije više bitno ni ko su oni bili, bitno je to da su oni tada udarili na èovjeka, ¾eleæi svojim èizmama i kundacima
poništiti sve ono èovjeèno i plemenito što je predstavljalo najljepši dio Trebinja. To je mo¾da ono
što najviše boli", dodaje Rade, ne ¾eleæi dalje da govori o njima.
Mnogo ru¾nih uspomena iz tog vremena u sebi nosi, meðu kojima i reèenicu jednog od advokata, branilaca ovih mladiæa:
"Tako mu i treba kada je branio muslimana."
"A moj Aæi, tako smo Alena svi odmila zvali, sada je u Švedskoj, o¾enio se, ima dvoje djece. Svakog me ljeta obiðe
kada doðe u Trebinje. Prvo ode na Srðanov grob s velikom ikebanom, a onda kod mene. Eto, toliko sam uzbuðen da mu se
ni prezimena ne mogu sjetiti. Nama, Trebinjcima, onoj staroj trebinjskoj raji, prezimena nisu ni znaèila ništa. Zvali
smo se po nadimcima, prepoznavali po dobroti i u takvo Trebinje i danas vjerujem", uzdahnu on.
Rade Aleksiæ svoju tugu nosi stoièki, hodajuæi uzdignuta èela ulicama svog grada. Snagu nalazi u radu. S omladinom
trebinjskih srednjih škola je prije nekoliko godina du¾ Trebišnjice sadio jablanove, donesene iz somborskih
rasadnika, prièajuæi im o jablanovima Jovana Duèiæa i njegovoj vezi sa Somborom.
Razvukavši svoje skupljene usne u osmijeh, dodaje da penzionerske dane provodi u gradnji. Tek nedavno je
otkrio svoju sklonost radu s hercegovaèkim kamenom, od koga je u svojoj kafani sazidao fontanu, dok je drugu, takoðe u
kamenu, sazidao u kompleksu manastira Tvrdoš, posveæenu svetom Vasiliju Ostroškom i
Tvrdoškom...