Page 1 of 3
#1 Moj pas je otišao...., a sa njim i jedan dio mene...
Posted: 05/03/2007 11:42
by uvjek dobar gost
Moj jedini pas, moja jedina mrcina... je otišao...
Jučer baš je uginuo meni na rukama... evo opet nekako me uhvatila sjeta i najradije bih plakao... najradije bih sad sa posla otišao tamo gdje smo ga sahranili....
Nekako na očima mi je, žmirio ili na žmirio on je tu.... kao da čujem njegov lavež i kao da me dodiruje njuškom svojom... i gledajući me kao da već znam šta želi mi reći....
To je jedan od svjedoka agresije, moj heroj koji je prošao kroz tunel....
Fakat sjebao sam se pravo i nema tih riječi za utjehu koje saad volio bih čuti, mada svjestan sam vremena, trajanja, početka i kraja... ali jednostavno fali mi već i mislim da svakim danom falit će mi sve više....
moj jedini i najljepši pas na svijetu....
Hvala mu za sve one trenutke i ..... i za svu ljubav koju mi je nesebično dao...
#2
Posted: 05/03/2007 11:50
by baby_angel
#3
Posted: 05/03/2007 11:53
by karanana
zato necu nikad da imam psa. zive samo 13-14 godina i umru, a ja sam osjetljiv na ove stvari, dosta mi je sto se moram oprastati od svojih najmilijih ljudi polako. ako ikad budem imao ljubimca bit ce to papiga ili kornjaca koja ce me nadziviti pa nek oni tuguju za mnom.
#4 Re: Moj pas je otišao...., a sa njim i jedan dio mene...
Posted: 05/03/2007 14:27
by mIRCerka
uvjek dobar gost wrote:Moj jedini pas, moja jedina mrcina... je otišao...
Jučer baš je uginuo meni na rukama... evo opet nekako me uhvatila sjeta i najradije bih plakao... najradije bih sad sa posla otišao tamo gdje smo ga sahranili....
Nekako na očima mi je, žmirio ili na žmirio on je tu.... kao da čujem njegov lavež i kao da me dodiruje njuškom svojom... i gledajući me kao da već znam šta želi mi reći....
To je jedan od svjedoka agresije, moj heroj koji je prošao kroz tunel....
Fakat sjebao sam se pravo i nema tih riječi za utjehu koje saad volio bih čuti, mada svjestan sam vremena, trajanja, početka i kraja... ali jednostavno fali mi već i mislim da svakim danom falit će mi sve više....
moj jedini i najljepši pas na svijetu....
Hvala mu za sve one trenutke i ..... i za svu ljubav koju mi je nesebično dao...
#5
Posted: 05/03/2007 18:42
by PITARKA_SA
#6
Posted: 05/03/2007 18:54
by Nancy Drew
...
#7 Re: Moj pas je otišao...., a sa njim i jedan dio mene...
Posted: 05/03/2007 19:30
by FFK as Lucy01
uvjek dobar gost wrote:Moj jedini pas, moja jedina mrcina... je otišao...
Jučer baš je uginuo meni na rukama... evo opet nekako me uhvatila sjeta i najradije bih plakao... najradije bih sad sa posla otišao tamo gdje smo ga sahranili....
Nekako na očima mi je, žmirio ili na žmirio on je tu.... kao da čujem njegov lavež i kao da me dodiruje njuškom svojom... i gledajući me kao da već znam šta želi mi reći....
To je jedan od svjedoka agresije, moj heroj koji je prošao kroz tunel....
Fakat sjebao sam se pravo i nema tih riječi za utjehu koje saad volio bih čuti, mada svjestan sam vremena, trajanja, početka i kraja... ali jednostavno fali mi već i mislim da svakim danom falit će mi sve više....
moj jedini i najljepši pas na svijetu....
Hvala mu za sve one trenutke i ..... i za svu ljubav koju mi je nesebično dao...
Nemoj tako da razmisljas.
Umjesto tuge, budi sretan da si mogao da mu pruzis lijep zivot u okviru svojih mogucnosti, da je bio voljen i pazen dok je bio s tobom i da ce dugo zivjeti u tvom sjecanju...
Glupost je razmisljati da necete da imate ljubimce (psa ili macku) zato sto se vezete za njih a oni onda umru. Po toj logici, ne trebamo se ni zeniti/udavati, radjati djecu, imati prijatelje, jer.....ko zna sta nas ceka, mogu umrijeti prije nas i mi onda moramo da patimo. A sto izbjegavajuci bol, izbjegavamo zivot, nikom nista
Posto volim zivot, volim sve ono sto on nosi sa sobom; dobro i lose...jer nije zivot destinacija, pa ja sad putujem i jednog dana cu doci do te tacke koja se zove ZIVOT. Zar to nije sve ono ostalo, izmedju??? Ukljucujuci radost kada nabavimo malog psa ili macku, pa nakon godina lijepog zivota i trenutaka provedenih zajedno, dodje dan i da se moramo oprostiti....zauvijek???
#8
Posted: 05/03/2007 20:18
by bonsai
Oplakah prijatelju, kada je moj medo otisao bilo mi je strasno tesko,rekli su"proci ce".Evo dvije godine i pet mjeseci poslije jos mislim na njega svaki jebeni dan.
#9
Posted: 05/03/2007 20:25
by xx_ane_xx
#10 Re: Moj pas je otišao...., a sa njim i jedan dio mene...
Posted: 05/03/2007 20:49
by amarella
uvjek dobar gost wrote:Moj jedini pas, moja jedina mrcina... je otišao...
Jučer baš je uginuo meni na rukama... evo opet nekako me uhvatila sjeta i najradije bih plakao... najradije bih sad sa posla otišao tamo gdje smo ga sahranili....
Nekako na očima mi je, žmirio ili na žmirio on je tu.... kao da čujem njegov lavež i kao da me dodiruje njuškom svojom... i gledajući me kao da već znam šta želi mi reći....
To je jedan od svjedoka agresije, moj heroj koji je prošao kroz tunel....
Fakat sjebao sam se pravo i nema tih riječi za utjehu koje saad volio bih čuti, mada svjestan sam vremena, trajanja, početka i kraja... ali jednostavno fali mi već i mislim da svakim danom falit će mi sve više....
moj jedini i najljepši pas na svijetu....
Hvala mu za sve one trenutke i ..... i za svu ljubav koju mi je nesebično dao...
Žao mi je!!!
Kao što več neko reče svaka riječ je suvišna.
#11
Posted: 05/03/2007 20:58
by flora.sa
#12
Posted: 06/03/2007 09:49
by Skyfox
Osjetio sam gubitak ljubimca
strasno je , ali radost koju mi je pruzio u zivotu veca je od tuge koju je ostavio za sobom kada je otisao...
#13
Posted: 06/03/2007 09:56
by Edit
Jedina razlika izmedju gubitka psa i bilo kojeg drugog clana porodice je u tome, sto ovu prvu tugu morate zatomljivati u sebi, jer okolina u kojoj (jos uvijek) vecina nije iskusila takvu ljubav i povezanost, takvu bol prezire i ismijava.
Zato je dobro da postoje i ovakva mjesta gdje uvidis da nisi lud ni sam u takvoj tuzi.
#14
Posted: 06/03/2007 10:01
by medda
Goste, zao mi je! I ja sam gubila ljubimce i znam da ti je tesko.
Bice tebi bolje vremenom...
#15
Posted: 06/03/2007 10:04
by medda
Jedina razlika izmedju gubitka psa i bilo kojeg drugog clana porodice je u tome, sto ovu prvu tugu morate zatomljivati u sebi, jer okolina u kojoj (jos uvijek) vecina nije iskusila takvu ljubav i povezanost, takvu bol prezire i ismijava.
Zato je dobro da postoje i ovakva mjesta gdje uvidis da nisi lud ni sam u takvoj tuzi.
To se vidi po tome sto se ovdje samo i javljaju ljudi koji su imali ili imaju ljubimce.
#16
Posted: 06/03/2007 10:37
by amalka
Fakat mi je zao
Meni je 19. 04. 2005. umro macak, pregazilo ga auto
Plakala sam tri dana za njim
I bas je bilo tesko, i sad je
#17 Re: Moj pas je otišao...., a sa njim i jedan dio mene...
Posted: 06/03/2007 10:37
by Hierarchia
uvjek dobar gost wrote:Moj jedini pas, moja jedina mrcina... je otišao...
Jučer baš je uginuo meni na rukama... evo opet nekako me uhvatila sjeta i najradije bih plakao... najradije bih sad sa posla otišao tamo gdje smo ga sahranili....
Nekako na očima mi je, žmirio ili na žmirio on je tu.... kao da čujem njegov lavež i kao da me dodiruje njuškom svojom... i gledajući me kao da već znam šta želi mi reći....
To je jedan od svjedoka agresije, moj heroj koji je prošao kroz tunel....
Fakat sjebao sam se pravo i nema tih riječi za utjehu koje saad volio bih čuti, mada svjestan sam vremena, trajanja, početka i kraja... ali jednostavno fali mi već i mislim da svakim danom falit će mi sve više....
moj jedini i najljepši pas na svijetu....
Hvala mu za sve one trenutke i ..... i za svu ljubav koju mi je nesebično dao...
Vjerujem da je osjecaj isti kao kad izgubis ljudsko biće s kojim si proveo toliko vremena. Samo ljudi koji smatraju da su zivotinje bića bez osjecanja, njeznosti i pameti (a takvih je jako puno, cak i na ovom forumu) mogu ostati hladni kad izgube svog ljubimca.
#18
Posted: 06/03/2007 10:49
by Neelix
a zasto ne nabavis malog cuku
znam da nije "to to", ali makar ces imati nekoga da te zabavi, da se brines o njemu, i neces morati mijenjati svoju dnevnu rutinu
najgore je kad podjes da ga izvedes a njega nema...
ja sam plakao danima kad mi je pobjegao papagaj, tamo nekad kad mi je bilo 9-10 godina
#19
Posted: 06/03/2007 10:59
by mIRCerka
Moja prva macka Curica je uginula 04.08.1992.godine. Sahranjena iza zgrade, ispod vrbe. Posto je bila prava dama, bila je cijenjena u komsiluku. I kad smo iza zgrade pravili "bastu", njeno mjesto niko dirao nije...
#20
Posted: 06/03/2007 11:20
by mIRCerka
Sad se sjetih svoje reakcije... sredinom juna 1992.godine je tata ranjen...nakon 3 dana su uspjeli da ga izvuku sa Dobrinje...i kontam ja samo ono NEK JE ZIVA GLAVA NA RAMENIMA...mjesec i po kasnije, mama javlja da je Curica uginula... 6 dana pred moj trinaesti rodjendan... i nisam ga slavila...cudna je to ljubav...
e da, Miro mesar, koji je prije rata bio na Dobrinji a sad radi na Grbavici, on se sjeca moje curice...
sjecam se da sam uvijek morala naglasavati da je meso za Curicu... e s kojom je on paznjom to meso sjeckao i cistio od zilica...
#21
Posted: 06/03/2007 11:24
by angevin
ZALOSNO
ja imam jednog cuku starog 13 godina, jedva hoda, ali se jos drzi. Do kada ,ne znam. Stalno mislim kako cu ga zateci mrtvog i to me uvijek rastuzi. Zivotinje su cudo, tako se vole da covjek ne povjeruje.
#22 Re: Moj pas je otišao...., a sa njim i jedan dio mene...
Posted: 06/03/2007 11:37
by zena21
Hierarchia wrote:uvjek dobar gost wrote:Moj jedini pas, moja jedina mrcina... je otišao...
Jučer baš je uginuo meni na rukama... evo opet nekako me uhvatila sjeta i najradije bih plakao... najradije bih sad sa posla otišao tamo gdje smo ga sahranili....
Nekako na očima mi je, žmirio ili na žmirio on je tu.... kao da čujem njegov lavež i kao da me dodiruje njuškom svojom... i gledajući me kao da već znam šta želi mi reći....
To je jedan od svjedoka agresije, moj heroj koji je prošao kroz tunel....
Fakat sjebao sam se pravo i nema tih riječi za utjehu koje saad volio bih čuti, mada svjestan sam vremena, trajanja, početka i kraja... ali jednostavno fali mi već i mislim da svakim danom falit će mi sve više....
moj jedini i najljepši pas na svijetu....
Hvala mu za sve one trenutke i ..... i za svu ljubav koju mi je nesebično dao...
Vjerujem da je osjecaj isti kao kad izgubis ljudsko biće s kojim si proveo toliko vremena. Samo ljudi koji smatraju da su zivotinje bića bez osjecanja, njeznosti i pameti (a takvih je jako puno, cak i na ovom forumu) mogu ostati hladni kad izgube svog ljubimca.
Nije ni slican osjecaj... Izgubila sam i ljubimca i ljudsko bice... Vjeruj mi da nije ni blizu
Bol zbog gubitka zivotinje se ne moze porediti sa bolom zbog gubitka drage osobe
#23
Posted: 06/03/2007 12:03
by amrino
#24
Posted: 06/03/2007 14:14
by dacina_curica
#25
Posted: 06/03/2007 14:26
by melb26sa
