Forum Klix.ba

[img]http://img159.imageshack.us/img159/6709/feralno6.jpg[/img] [b]NAKON FARSIČNE ODLUKE MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE U HAAGU PO KOJOJ SRBIJA NIJE POČINILA GENOCID U BiH NITI JE DUŽNA PLATITI RATNU ŠTETU BOSNI I HERCEGOVINI[/b] [b][size=100]NOŽ ŽICA SUDNICA[/size][/b] Ivan LOVRENOVIĆ 28. veljače, 2007. wrote:Bosni i Hercegovini, kojoj posljednjih godinu dana ionako ništa ne ide dobro, a najgore joj se dogodilo s novom garniturom vlasti izabranom na izborima prije pet mjeseci, s ovom presudom Međunarodnoga suda pravde, bojat se, obješen je još jedan kamen o vrat. Upravo onako kako je Srbiji njome odškrinuta mogućnost da se napokon počne oslobađati Miloševićeve aveti, Bosna ima dobre izglede da klizne još koji zavijutak niz spiralu omraze, nepovjerenja i općega crnila.

Činjenice su poznate. Po tužbi Bosne i Hercegovine protiv ondašnje SR Jugoslavije (pa Srbije i Crne Gore, te napokon Srbije) za agresiju i genocid, podignute još 1993. za predsjednikovanja Alije Izetbegovića i po prvobitnom tekstu američkoga profesora Francisa Boylea, Međunarodni sud pravde u Haagu u prošli ponedjeljak je presudio (navodim u najgrubljim crtama samo najvažnije): Srbija jest prekršila Konvencija UN-a o genocidu, ali nije počinila genocid u Bosni i Hercegovini niti je bila suučesnik u genocidu, jest prekršila obavezu da spriječi genocid u Srebrenici 1995. godine, jest propustila da surađuje s Haaškim tribunalom jer nije predala generala Ratka Mladića, obavezna je preduzeti sve da kazni počinitelje genocida, kao i da pojedince optužene za genocid i druge zločine prebaci u Haag, te, napokon, Srbija nije dužna platiti ratnu štetu Bosni i Hercegovini.

Sud je, dakle, ustanovio da genocida jest bilo a da je ograničen samo na Srebrenicu 1995. godine, no ustanovio je i da su u drugim krajevima Bosne i Hercegovine od strane srpskih snaga počinjeni masovni ratni zločini nad nesrpskim stanovništvom. U izrijeku presude ne kaže se tko jest izravni izvršitelj genocida, ali se u njezinu tekstu na više mjesta kao počinitelji označuju osobe iz vojnoga i političkog vrha Republike Srpske. Valja dodati još i to, da se pojam agresije, na kojemu se toliko inzistira u svakodnevnom političkom argou u Bosni i Hercegovini, uopće ne spominje, jer nije ni mogao biti predmet ovoga procesa, koji se isključivo referira na UN-ovu Konvenciju o genocidu, s njezina tri aspekta: činjenje, potpomaganje, kažnjavanje. I, kao bosanska pikanterija, još podatak da ćete uzalud tražiti tekst tužbe na bosanskom/hrvatskom/srpskom (trima službenim jezicima u Bosni i Hercegovini); ima ga samo u engleskom originalu (onako kako ga je profesor Boyle sastavio i predao) i na francuskom jeziku na web siteu Suda pravde.

Brojne opstrukcije

Od ožujka 1993., kada je tužba predana u Haagu, do prošle godine, kada je sudsko vijeće konačno zasjelo da radi na donošenju presude, bosanska tužba je prošla kroz tisuću peripetija, bila je jedno vrijeme pred gašenjem zbog nedostatka financijskih sredstava, u međuvremenu okončan je rat i potpuno se promijenila državno-politička struktura Bosne i Hercegovine, pa će Milorad Dodik i ostali srpski političari i danas inzistirati na tomu da je tužba "nelegitimna jer iza nje ne stoji cijeli jedan konstitutivni narod (srpski) i cijeli jedan entitet (Republika Srpska)"...

Također, događali su se i razni skandali poput onoga s Muhamedom Šaćirbegovićem koji je od Francisa Boylea preuzeo vođenje tužbe a onda se otkrilo da je proćerdao grdne novce, namijenjene, između ostaloga, i njezinu servisiranju, te se taj spor nije okončao ni do danas. Boyle je nekoliko dana prije izricanja presude na jednoj televizijskoj stanici u Sarajevu u vrlo ogorčenom tonu iznio i niz podataka o tome kako je bosanski tim, zadužen za vođenje tužbe, u međuvremenu mnogo toga promijenio u njezinu tekstu, smanjivši joj uvjerljivost i općebosanski karakter (jer su Hrvati, Židovi i ostali kao žrtve genocida, kaže Boyle, u tim naknadnim intervencijama izbrisani iz tužbe), a unesen je i materijal koji faktografski nije dovoljno provjeren.

I inače, izgledi tužbe na uspjeh od početka su znatno umanjeni slabom kompetencijom stručnoga tima, raznim opstrukcijama, financijskim poteškoćama, a i time što tzv. hrvatska strana nikada za nju nije pokazivala nikakav ozbiljan interes, niti je ikada nešto uložila u rad na njezinoj pripremi.

Pitijska priroda presude više je nego evidentna i zato ona omogućuje vrtoglavo različite interpretacije, a jedino gdje pogađa bez ikakvih dvosmislenosti, brutalno i nemilosrdno – to su iznevjerena očekivanja žrtava i preživjelih iz pakla Karadžić-Mladićevih genocidnih operacija. A oni su dvostruke žrtve, i njihov glas, zapravo, nitko ne čuje, jer pravoga glasa i nemaju. Sud pravde ih je ogorčio, pokazavši im da je pravda koju on razrezuje nešto sasvim drugo od onoga što je njima potrebno - hladna, bezdušna i nerazumljiva. S druge strane, njima je uskraćena mogućnost da govore svojim autentičnim glasom, koji je glas bola i primordijalnoga prava na satisfakciju, time što je preusmjeren u politički diskurs i prekriven njime. Rezultat je, strašan i neoprostiv, kada čujete nesretnu majku iz Srebrenice na protestnom mitingu kako govori – glasom Harisa Silajdžića!

Dok predsjednik Srbije Boris Tadić trezveno poziva svoju naciju na skromnost, na uviđanje činjenice da presuda nije nikakav trijumf za Srbiju, nego sadrži mnoge ozbiljne i teške implikacije, te predlaže da Skupština Srbije donese posebnu rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a da se Mladića pod hitno pošalje u Haag, razdraganost današnjih demokratskih srpskih političara u Banjoj Luci paradoks je svoje vrste. Da bi se osvijetlio, treba poći malo u prošlost.

Eliminiranje Drine

Ratko Mladić postao je 12. svibnja 1992. na zasjedanju "skupštine srpskoga naroda Bosne i Hercegovine" na Palama komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, netom preimenovane JNA u Bosni i Hercegovini. Na toj sjednici predsjednik RS-a Radovan Karadžić iznio je šest zloslutnih "strateških ciljeva srpskog naroda Bosne i Hercegovine": "1. državno razgraničenje srpskog naroda od druge dvije nacionalne zajednice; 2. uspostavljanje koridora između Semberije i Krajine; 3. uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država; 4. uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi; 5. podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje efektivne državne vlasti u oba dijela; 6. osiguranje izlaza Republike Srpske na more."

Nakon Karadžićeva izlaganja, dok se još ni jedan od skupštinara nije odlučio javiti za riječ, zatražio je Ratko Mladić da se obrati skupu. Podržao je ciljeve koje je "predložio predsednik" i ohrabrio prisutne da učine isto, ali je imao potrebu da nadobudnim i, ruku na srce, pomalo zbunjenim civilima objasni što to u ratnom i međunarodno-pravnom smislu znači. A to, što je tada Mladić rekao srpskim skupštinarima, imalo je takvu težinu, da je kasnije unišlo i u službenu verziju optužnice protiv Slobodana Miloševića na Međunarodnom tribunalu za ratne zločine u Haagu. Vrijedi citirati taj stav iz optužnice u cjelini (točka 78): "Dana 12. svibnja 1992, na sjednici Skupštine srpskog naroda Bosne i Hercegovine, Radovan Karadžić je objavio šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih ciljeva bilo je eliminiranje rijeke Drine kao granice između srpskih država. Na toj istoj sjednici, general Ratko Mladić je rekao Skupštini da neće biti moguće odvojiti Srbe od nesrba tako što će nesrbi sami otići s tog teritorija. Upozorio je da svaki pokušaj u tom smislu znači genocid."

Sve što se pod Mladićevom komandom, a u težnji i u akciji za ostvarenje Karadžićevih "strateških ciljeva", događalo kroz naredne godine, događalo se zato što "nesrbi nisu sami htjeli otići" (iz Zvornika, Višegrada, Goražda, Foče, Bijeljine, Bratunca, Srebrenice, iz cijeloga Podrinja, iz Prijedora, Bosanskoga Novog, Sanskoga Mosta, Ljubije i iz cijele Sanske doline, iz Dervente, Plehana, Brčkoga, Šamca i iz cijele Posavine, iz Banje Luke, iz Trebinja, iz Kupresa, iz Jajca, iz Kotor Varoša, iz...), pa je trebalo poduzimati neke "druge mjere". One za koje je demonski um generalov već i prije čina znao da znače – genocid.

Znao je to i Međunarodni sud pravde u Haagu, ali ga je iz samo njemu poznatih razloga ograničio na Srebrenicu (iako je znameniti Roy Gutman već u ljeto 1992. svemu svijetu objavio svoje svjedočenje o genocidu u prijedorskom i banjalučkom kraju). Sud je pri tome oslobodio Srbiju od izravne krivnje za genocid, a kao počinitelje označio osobe iz vojnoga i političkog vrha Republike Srpske. Kada danas slušamo srpske političare iz Banje Luke kako likuju zbog takve presude, to je paradoks koji je u ovome trenutku teško razumjeti. Oni sami, naime, nepokolebljivo inzistiraju na stavu da je Republika Srpska "starija od genocida", da njezine današnje institucije imaju neprekinuti kontinuitet od siječnja 1992. kada je proglašena.

Legitimni "nasljednici"

Ako prihvatimo to njihovo vlastito tumačenje, onda presuda Suda pravde zapravo aktualne institucije i lidere Republike Srpske proglašava legitimnim "nasljednicima" svih onih masovnih ratnih zločina, o kojima govori da su počinjeni širom Bosne i Hercegovine, kao i samoga genocida, ma koliko bio lokalno ograničen. Treba pričekati da se vidi kada će to doći do svijesti trenutno euforičnim liderima iz Banje Luke, i kako će se tada ponašati. Za sada, ne bi bilo pretjerano reći da nešto skandalozno (u etičkom smislu sigurno, ali i u političkom) izbija iz strasti kojom Milorad Dodik rezolutno odbija prihvatiti činjenicu genocida (sada i sudski utvrđenu), čak ni onoga ograničenoga samo na Srebrenicu!

Ovdje ne mogu da se ne prisjetim događaja (o kojemu smo pisali u Feralu) od 22. lipnja 2004., kada je prekinuto emitiranje središnjega dnevnika Televizije Republike Srpske da bi Dragan Čavić, tadašnji predsjednik RS-a, izveo svoje dramatično "obraćanje" priznavši zločin u Srebrenici kao djelo što su ga počinili "pripadnici srpskog naroda". I pored toga što je bio gesta političkoga pragmatizma i refleks samoodržanja, uspoređen s današnjim Dodikovim govorom (pa čak i s formalnim "izvinjenjem" što ga je njegova vlada prije koji dan uputila "žrtvama rata i njihovim porodicama"), taj Čavićev čin, i kao presedan i kao iskaz, nosio je neusporedivo više političke istinitosti i ljudske čestitosti. A Čavić je bio prononsirani nacionalist (šef SDS-a!), za razliku od Dodika, koji je, je li, demokrat pa još - socijaldemokrat.

Na protivnom polu od Dodika je Silajdžić. Iako očevidno svjestan lošega ishoda tužbe, on je presudu u svojim prvim reakcijama pokušao prikazati kao malne gotov, dovršen pretekst za ostvarenje njegovih političkih ciljeva: "vraćanje ustavnopolitičkog uređenja Bosne i Hercegovine na stanje prije genocida". To pomalo somnanbulno lupanje glavom o zid najneostvarivijih želja govori s jedne strane o Silajdžićevoj deficijentnosti u idejama, a s druge o spremnosti da svoje pristalice i sljedbenike vodi u avanturu bez pokrića...

Bosni i Hercegovini, kojoj posljednjih godinu dana ionako ništa ne ide dobro, a najgore joj se dogodilo s novom garniturom vlasti izabranom na izborima prije pet mjeseci, s ovom presudom Međunarodnoga suda pravde, bojat se, obješen je još jedan kamen o vrat. Upravo onako kako je Srbiji njome odškrinuta mogućnost da se napokon počne oslobađati Miloševićeve aveti (dok su Hrvatska odavno, a sad i Crna Gora izašle "na tvrdo"), Bosna ima dobre izglede da klizne još koji zavijutak niz spiralu omraze, nepovjerenja i općega crnila.

[img]http://img63.imageshack.us/img63/5164/danihp7.jpg[/img] [b][size=100]Intervju Dana: Nerzuk Ćurak[/size][/b] DANI - Broj 507 - 02.03.2007 wrote:Sud je ohrabrio banditske režime i države

Vodeći bosanskohercegovački politički analitičar i doktor politoloških znanosti, docent na Fakultetu političkih nauka i jedan od najoriginalnijih intelektualaca u Bosni i Hercegovini, u razgovoru za Dane analizira presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu, njezine društveno-političke posljedice po Bosnu i Hercegovinu i nudi novi ugao motrenja problema radi izgradnje bolje države

Senad Pećanin

DANI: Kakav je Vaš komentar presude?
ĆURAK: Ambivalentan. Neću biti prvi koji kaže da je presuda Međunarodnog suda pravde na mene djelovala dvojako. Dok se čitao prvi dio presude, meni se stegnulo oko srca. Naprosto, slutio sam minimum, a ne maksimum pravde. Međunarodni sud primijenio je krajnje restriktivan, konzervativan metod pa se nije moglo desiti da jedna mala država kao što je Bosna i Hercegovina dobije presudu za genocid protiv druge države. Istovremeno, presuda posjeduje politički potencijal za racionalniju konstituciju Bosne i Hercegovine, naravno, pod uvjetom da političke elite to budu željele. Zbog tog potencijala, moj odnos prema presudi, odnosno prema Sudu kao instituciji međunarodnog pravnog poretka nije negativan. Čaša nije poluprazna, već je polupuna. To znači, da, kada otklonimo naslage emocionalizma, odluka Međunarodnog suda pravde i nije tako loša. Ima u tekstu, naročito u političkom podtekstu presude, puno dobrih stvari.

DANI: Koje su to?
ĆURAK: Pa, prije svega, presuda bi mogla omogućiti, ako bude pameti među političkim elitama, popravljanje odnosa između Sarajeva i Beograda. Ako se Beograd promptno ili bar u toku ove godine nedvosmisleno, unutar zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti srbijanskog političkog poretka, pozitivno odredi spram eksplicitnih i implicitnih zahtjeva iz presude Međunarodnog suda pravde, odnosi u regiji bi se mogli stabilizirati. Hoće li se to desiti, to je drugo pitanje, jer je politička scena Srbije permanentno opterećena povijesnim procijepom te zemlje - gotovo bipolarnim sukobom između nacionalističkog konzervativizma i institucionalnog proevropskog moderniteta. Taj procijep onemogućuje Bosnu i Hercegovinu kao samom sobom konstituiranu političku zajednicu. Presuda Međunarodnog suda pravde sada nudi BiH šansu da se unutrašnji politički odnosi u zemlji iznova pozicioniraju. Ako bi političke elite bile razumne, presuda bi mogla biti jedna fina trasa za konstituciju novog poretka u BiH, s kojim bi svi bili zadovoljni.

DANI: Šta znači to razumni? Objasnite mi poziciju jedne i poziciju druge strane.
ĆURAK: Potrebna je malo šira elaboracija. Analiziram političke mogućnosti i političke posljedice jednog pravnog akta, ne ulazeći u pravni meritum, jer nisam pravnik. Pravo je samo jedna dimenzija života. Da je ta presuda život sam, onda ne bi uopće bilo politike, čiji sadržaj istražujem. Unutrašnje posljedice po BiH su slijedeće: predstavnici bosanskih Srba, ustvari predstavnici vlasti RS-a iz ovoga bi mogli i trebali izvući pouku da je Beograd njih ponovno žrtvovao, jer rezultat presude je skidanje tereta genocida sa Srbije i prebacivanje tog tereta na Republiku Srpsku. Ne u pravnom smislu, već u političkom, jer u tekstu i podtekstu presude naznačeno je da je genocid izvršen i da ga je izvršila Vojska Republike Srpske. Na taj način je, naprosto, lopta prebačena u BiH: u tekstu presude stoji da je nepojamne zločine u BiH kao i zločin genocida izvršila strana koja nije mogla biti tužena. Adresa u presudi je vrlo jasna. Šta to sada znači za BiH? Znači da bi vlasti RS-a trebale shvatiti da nikakav pansrpski nacionalni interes, transgranični nacionalni identitet i nacionalna ljubav za Srbe u BiH, ne vode Beograd u njegovom odnosu prema Banjoj Luci, nego da je RS samo instrument zaštite Srbije, bez obzira na posljedice po RS. To je relevantna indikacija. Kad bi se takav jedan mentalni transfer odigrao, kada bi se unutar političke elite RS-a javno pojavile i ovakve interpretacije, onda bi to bilo veoma pozitivno za BiH. Šta je još važno? Ovakvom presudom, nažalost, stvaraju se i negativni uvjeti za zadovoljenje pravde u konačnosti i u potpunosti. Koji su to uvjeti? Najuže su vezani za disoluciju BiH. Ako bošnjačko političko rukovodstvo želi da dobije presudu za genocid, jedan od uvjerljivijih načina je da RS postane nezavisna i suverena država, koja bi činom sticanja nezavisnosti mogla postati predmet tužbe BiH koja nastavlja međunarodno-pravni kontinuitet prethodne države. Tu tužbu bi mogao dobiti i advokatski tim iz druge pravničke lige, jer ova presuda svojim sadržajem na to nedvosmisleno upućuje. Naravno, ja se nadam da neće biti političkih analfabeta koje će iz ovoga što govorim izvući zaključak da bi to bilo dobro uraditi. BiH u svojim međunarodno priznatim granicama je najvažnija politička i geopolitička činjenica, važnija i od pravde ako je jedini način njenog zadovoljenja rastakanje države. Uvodeći ovu figuru u debatu, a koja relativizira nepromjenjivost "srpskog entiteta", želim naglasiti mogućnost proizvodnje jedne nove ambijentalnosti, jedne nove atmosfere u kojoj će se kroz konstruktivne razgovore sa političkim subjektima iz RS-a, civilnim sektorom RS-a, intelektualcima... instalirati jedna nova debata čiji rezultat može biti i dobijanje satisfakcije za zločin, dobijanje satisfakcije za ono što duša traži.

DANI: A to je?
ĆURAK: Da se kaže da je nad Bošnjacima u Srebrenici izvršen genocid, da su na teritoriji BiH vršeni organizirani zločini protiv ljudi samo zbog imena i da ti zločini, iako individualni sa aspekta krivičnih gonjenja, jesu bili instrument određenog političkog zahtjeva. U ovom trenutku ne govorim o drugim zločinima koji evidentno postoje, već analiziram političku dimenziju presude u kojoj se govori o genocidu i zločinima koji se vežu samo za vojsku Republike Srpske. Naravno, zvuči kao nemoguća misija. Pa kako neće zvučati nemoguće, kada bošnjački lideri, liderčići i neodgovorni javni propagatori stvaraju zapjenušanu atmosferu, kao da ćemo u rat, a ne u novu, najvažniju epohu mira za BiH. Gledao si, Senade, 60 minuta; mogao si vidjeti kako bošnjački član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić demonstrira želju za priznanjem genocida od druge strane, od RS-a. On, naprosto, šalje poruku da se to što traži nikada neće desiti, izuzimajući izvjesnost da će se to desiti ako RS bude nezavisna država. A to se ne smije dozvoliti; čak ni u snu o tome ne treba misliti. S druge strane, predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović po meni je jedan čovjek s kojim se može praviti BiH kojom bi bili zadovoljni u mjeri u kojoj je to moguće u ovom vremenu. Ne bi ga trebalo potrošiti kroz nepotrebne političke frustracije. Šta to znači? Naravno, iako je puno političkih i drugih limita koji su rezultat ustavno-pravne i političke konstitucije BiH, Radmanović je politička adresa na kojoj stanuje razumijevanje i sklonost ka kompromisu. U relaksirajućoj atmosferi, vjerujem da bi se, između ostaloga, i zbog strašnog hendikepa s kojim živi i razvija se RS, a koji je Međunarodni sud pravde jasno akcentirao, s Radmanovićem mogli voditi razgovori koji vode ka zadovoljavajućoj proizvodnji uvjeta za konstituciju novog društvenog ugovora. Ovo može izgledati naivno, ali naglašavam: apsolutno uvažavam političku konstelaciju i na osnovu tog uvažavanja kažem da danas u Predsjedništvu BiH imamo predstavnika RS-a s kojim se, u određenoj mjeri, to je moja procjena, mogu identificirati i drugi građani BiH.

DANI: Ne znam da li tu prenebregavate činjenicu da je i Radmanović, kao i svi ostali predstavnici RS-a, politički potpuno inferioran u odnosu na Dodika, da je apsolutno sva vlast skoncentrisana u rukama prilično politički neuračunljivog čovjeka.
ĆURAK: Ne bih bio baš tako krajnje rezolutan. Dakle, unutar ovlasti koje ima Predsjedništvo BiH, Radmanović pokušava da radi nešto konstruktivno i pokušava da pošalje poruku da nije baš potrčko Milorada Dodika. To je jedan minimum, ali taj minimum politički analitičar mora pokušati iščitati i vidjeti šta se s tim može učiniti. Što toliko insistiram na tome? Mi ne idemo u rat, nego idemo u mir, dakle, mi naprosto moramo tražiti političare koji će u ovako uzavreloj atmosferi moći ponuditi konstruktivne prilaze. Emocionalizam, koji je sad silno prisutan, ništa neće donijeti. Međunarodni sud pravde je odlučio i to je to. Ovo što ja govorim, recimo ovo oko separacije RS-a, važna je indikacija koja šalje poruku da najveći interes za razvoj BiH u ovom trenutku ima RS. Tu činjenicu treba razvijati, jer nema nikakve sumnje da bi njen odlazak iz BiH označio i početak njenog kraja. Bila bi optužena za genocid koji joj je ovom presudom Suda isporučen. To je nedvosmisleno jasno, jedan kroz jedan. Dakle, činom svoga nastanka kao država, RS bi započeo svoj nestanak, s obzirom na posljedice s kojima bi se morao suočiti. Meritum je tu: genocid i drugi zločini su počinjeni. Insistiram na činjenici da RS ima ogroman interes za izgradnju BiH. To ne treba poništavati guranjem prsta u oko: priznajte da ste nas pobili!. To je infantilno i neodgovorno. Govorim o političkom prostoru i političkim funkcijama. Nije razumno sijati novu nemogućnost BiH gradeći berlinski zid između dva entiteta, naročito ako u perspektivi postoji mogućnost konstitucije nove društvene agende koja se nužno ne mora poklopiti s aktualnim političkim uređenjem BiH. Pokušavam ponuditi jedan novi ugao motrenja problema, radi izgradnje bolje države. Alternativa je haos. Alternativa je novo dubinsko nepovjerenje koje se već producira iracionalnim zahtjevom bošnjačke političke elite da Milorad Dodik u ovom trenutku, odmah, sada i ovdje, prizna kako je Republika Srpska nastala na genocidu. On to neće učiniti. Takvi i slični zahtjevi oblik su politički kontraproduktivnog etnoemocionalizma koji samo pospješuje drugi etnoemocionalizam. To se mora prevladati, jer vitalni interes svih građana BiH je BiH. Apsolutno. To mišljenje polako nadolazi, kvasa ideja BiH. Nikola Špirić to vidi na način sa kojim se ja, recimo, ne slažem. Državni premijer (vjerujem da interno nema ništa protiv takvog tituliranja, a to je već napredak) bilda argumentaciju da je potrebna jaka BiH, jaka kroz koordinaciju entiteta. Dakle, on favorizira jaku BiH koja će sačuvati entitete. S onu sam stranu njegovog razmišljanja. Ipak, on je došao u fazu da govori o BiH na način da ta država mora ojačati unutar postojećih pravnih kapaciteta. Toj argumentaciji može se suprotstaviti druga argumentacija, potpuno suprotna, ali ona mora biti oslobođena viktimološkog naboja, mora biti samo i samo politička, pa da se unutar jednog konstruktivnog razgovora, bez prsta u oko, stvara ambijent za konstituciju novog društvenog ugovora. Podtekst presude Međunarodnog suda pravde implicira potrebu novog ugovora za BiH. Bez takvog pristupa imat ćemo nove tenzije, proizvodnju gvozdene zavjese između dva entiteta. Ja na to ne mogu pristati. Emocionalizam je najlakša pozicija: kao što je očinski oblik vladavine najgori oblik vladavine, tako isto je i emocionalizam, najgori saveznik politike. Apsolutno razumijevam i svoj emocionalizam i emocionalizam svih ljudi koji su žrtve zločina koji je nad građanima BiH izvršen, jer imamo pravo na emocionalizam, ali ljudi koji donose odluke moraju pokušati ući u jednu fazu postemocionalizma da bi započeli konstituciju nove Bosne i Hercegovine. Sve drugo je samo produkcija nerata. A nerat nije mir nego tek puko odsustvo rata.

DANI: Kako gledate na odnos bošnjačke elite ili bošnjačke politike ili, ako hoćete, Federacije na odnos prema tužbi, prema radu tima koji je pripremao tužbu, izboru tog tima...?
ĆURAK: Uvijek su velika očekivanja outsidera, i individualno i u smislu autsajderske države. Tako su u BiH, zbog činjenice kakav se strašni zločin u BiH dogodio da je i vrapcima jasno kako je Beograd bio naredbodavac i surealizator tog projekta, očekivanja ljudi bila ogromna, a ta očekivanja su rezultat nepoznavanja rada Međunarodnog suda pravde. Ta očekivanja su rezultat mišljenja da taj sud donosi moralnu, a ne pravnu presudu, koja se ne mora poklopiti sa moralom. Odluka Suda je bez morala. Drugo je pitanje - zašto su članovi Međunarodnog suda pravde u svom tumačenju međunarodnog prava izabrali tako rigidni i redukcionistički pristup. Primijenili su krajnje restriktivnu koncepciju po kojoj su, faktički, to je moje čitanje, tražili papir kojim Slobodan Milošević rezolutno traži da se zatre i uništi bošnjački narod. A tog papira nema. Čak ni Tuđman, koji je iza sebe ostavio sve moguće antibosanske tragove, takav papir nije proizveo. Problem je što je presuda Međunarodnog suda pravde snažno afirmirala ideju suvereniteta, ideju države, baš kao da se u međuvremenu ne dešava globalizacija i međuovisnost svijeta, pa tako i međuovisnost prava koja prati globalizacijsku transformaciju svijeta. Zato sam sklon izvesti zaključak: da se Međunarodni sud proglasio meritornim za tužbu Srbije protiv NATO-a, Srbija bi dobila taj spor. Upravo zbog očiglednog kulta suvereniteta među sudijama Međunarodnog suda pravde. Velika očekivanja bošnjačke politike rezultat su izgradnje romantičarske bošnjačke intelektualne i političke elite koja se konstituirala na redukcionističkim načelima, koja je na vi sa BiH, koja je na vi sa novim paradigmama u svijetu i onda se stvori svojevrsni izolacionizam i autizam, pa su onda i razočarenja velika. Zašto je to tako? Nažalost, i dalje sam uvjeren da je političko rukovodstvo Bošnjaka pristajanjem na reaktivnu redukcionističku konstituciju BiH stvorilo uvjete za svaki drugi redukcionizam.

DANI: Kako komentirate činjenicu da je Senat Univerziteta, na kojem radite, odlučio da nakon izricanja presude održi vanrednu, proširenu sjednicu i pročitao saopštenje i prijedlog da se na jedan dan prekine rad na Univerzitetu?
ĆURAK: Smatram da su namjere vjerovatno bile dobre, ali da su upravo bile na fonu tog jednog redukcionističkog emocionalizma. A u znanosti je bitan rezultat. Nisam siguran da je Senat uspio poslati snažnu znanstvenu poruka. Govorim na osnovu onoga što sam pročitao u medijima, pa ovo uzmite sa rezervom. Smatram da bi znanstvena zajednica trebala da odašilje znanstveno relevantnu i društveno opravdanu poruku. Ta sjednica o kojoj govorite mogla bi označiti i nešto dobro ili se bar nadam, a to je da se konačno univerzitetski profesori iz pozicije pedagogije transferiraju u poziciju intelektualnosti i da se iz pozicije škole, jednog zatvorenog diskursa unutar zidina Univerziteta, pređe u aktivnu poziciju proizvodnje znanja u javnom prostoru relevantnim govorenjem i pisanjem. Za ovu zemlju su najvažniji ljudi koji javno govore, koji iznose svoje mišljenje, bez obzira je li to mišljenje dobro ili nije. Ovoj zemlji nedostaju ljudi koji se javno sučeljavaju bez ad hominem argumentacije. Imamo ketmanstvo, nemamo razgovora bez apriornih učitavanja. Zajednica bi trebala da vrvi od razgovora ljudi, koji se samoimenuju ili ih zajednica imenuje ljudima koji misle. Nadam se da bi u tom smislu moglo doći do jednog zahtjeva za kritičkom valorizacijom, prije svega, društvenih znanosti danas u BiH, koje su samo jedna ideološka funkcija, da se pokaže koliko je potrebno ulaganja u društvene znanosti da bi se proizvela jedna nova struktura mislećih mladih ljudi, da bi postojeći kvalitetni znanstvenici konačno producirali ideje od kojih zajednica može imati koristi. Dakle, ponovno potenciram, od emocionalizma nema koristi, pa tako ni od intelektualnog akademskog emocionalizma kao bespotrebne forme patriotizma.

DANI: Kako gledate na komentare, koji su se mogli čuti u Sarajevu, da je odluka Suda uslovljena činjenicom da su žrtve muslimani, a da bi bila drugačija da žrtve nisu muslimani?
ĆURAK: Hoću da vjerujem da to nema veze. I takvo zaključivanje je jedna vrsta nemoći koja se mora prevladati. Nisu muslimani tužili Srbiju za genocid, nego država BiH i to je Sud vrlo jasno verificirao. To je povijesna činjenica i znači da se više neće moći desiti, metaforički kazano, da Radio Beograd izvijesti da je prvo mjesto na Olimpijadi u šahu ostvarila prva reprezentacija Rusije, a treće - druga reprezentacija Rusije, kao da ne postoji BiH na drugom mjestu. To je vrlo važna činjenica i na taj način stvari treba motriti, a ne na način jednog redukcionizma, da je problem sa religijskim predznakom ugrožene skupine nad kojom je izvršen genocid. Misliti tako znači sebe osuditi u perspektivi na jedan palestinski status. Da li su globalne indikacije, da li je rat protiv terorizma, da li su razna očitovanja koja imaju veze sa međunarodnom sigurnošću, sa međunarodnim poretkom, utjecala na samu odluku Suda, to je drugo pitanje. Ja, ipak, smatram da se ovdje radilo o jednom najkonzervativnijem pravnom tumačenju, da se naprosto zahtijevao papir kojega nema, a kojega bi samo politička budala napisala i proslijedila svojoj oružanoj sili. Smatram da je poruka koju je Sud poslao više loša nego dobra: kapacitetom presude Sud je ohrabrio banditske režime i države.

<><><><><><><><><><><><><><><><><><><
Kako do konsenzusa?

Politika prijateljstva + politika istine

- RS insistira da nije nastao na genocidu. To valja uvažiti i motriti u sljedećem ključu: činjenica je da je presudom Međunarodnog suda pravde genocid utvrđen. Utvrđeno je da se taj genocid desio samo tokom nekoliko dana jula 1995. u Srebrenici. Znamo da već od 1991. počinje konstitucija nekog oblika političke zajednice bosanskih Srba u BiH. Logički i temporalno gledano, RS nije nastao ne genocidu, jer su njegove prethodne forme već postojale. Ali, u tekstu presude jasno piše da su se genocid i drugi zločini desili i da je te zločine počinila Vojska RS-a. To je još gora pozicija za RS, koja je u raznim imenskim formama nastala mnogo prije. I ne samo da je dozvolila genocid, već je taj genocid izvršio vojni instrument Republike Srpske. Zato bi RS kao nezavisna država bila apsolutno neodrživa. Ovo je ustvari poziv političarima u BiH da započnu razgovor o novom društvenom ugovoru u kojemu niko neće imati apriornu ambiciju da prevesla drugog. Po meni, kriteriji za razgovor su sljedeći: politika prijateljstva plus politika istine = konsenzus. To je dugotrajan put, jer naše političke elite su na drugoj strani od empatije. Prethodni uslov za političku materijalizaciju presude je odlazak u mirovinu političara iz rata. Kada bismo u narednih godinu dana, na nivou političkih elita, postigli samo konsenzus o podizanju političke svijesti za jedan nivo - razumijevanje potreba Drugog - već bi se, na neki način, olabavio kruti nacionalistički ambijent i ova crno-bijela situacija u kojoj su samo jedni dr. Jekyll, a samo drugi mister Hyde.

Faust wrote:Čitao oba citirana. Ne znam ja sam rezigniran presudom i ne uspijevam shvatiti Ćurkovo pozitivno viđenje dijelova presude. Sa šefom Dodikom u BiH teško je očekivati bilo kakve pozitivne promjene.

Faust wrote:Čitao oba citirana. Ne znam ja sam rezigniran presudom i ne uspijevam shvatiti Ćurkovo pozitivno viđenje dijelova presude. Sa šefom Dodikom u BiH teško je očekivati bilo kakve pozitivne promjene,